zagrebačka trilogija
Blog - siječanj 2009
petak, siječanj 30, 2009
Nastanak grada povezuje se sa osnivanjem biskupije na Kaptolu 1094. a povjesno je važna i 1242. kada građansko naselje Gradec dobiva od kralja Bele IV Zlatnu bulu, kojom postaje slobodni kraljevski grad. U 19. stoljeću, 1850. ta se dva naselja zajedno sa pripadajućim okolnim, ujedinjuju i zapravo postaju Zagrebom. Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, razvoj grada prelazi i na drugu, južnu (ili desnu) obalu Save. Geografski – na Balkan.
 
Više mi ne pada na pamet spominjati povijest grada, kao niti eventualno diskutirati o točnosti, iznesenih podataka. Kada i ovako površno pratimo razvoj, kojega su svjedočanstvo ulice i trgovi, lako je prepoznati najvažnija razdoblja.
 
Prvo razdoblje, obilježeno je gornjogradskim kućercima, i nešto monumentalnijim zgradama današnjeg sabora i drugih palača, kulama i vratima. Urbanizacija potpuno u skladu s vremenom, a jad ove gradske uprave, turističke zajednice i ostalih upetljanih u upravljanje gradom institucija je taj, što druge takve spomenike povijesti, posječuju rijeke turista dok kroz gornji grad prolaze šačice zalutalih Japanaca, nešto nadubudnih europskih studenata, omanje grupe školaraca iz provincije i točka. Toj činjenici ide u prilog, da zapravo, i nemaju bogznašto vidjeti. Marketing temeljen na tri pisana djela Augusta Šenoe i M.J. Zagorke, naprosto nije dovoljan kako bi privukao više turista od ovog spomenutog.
 
Harmica, ili današnji Trg Bana Jelačića, u podnožju mjesta gdje se dodiruju Greadec i Kaptol, ishodište je razvoja grada. Ulice u više manje okomitom rasteru zagrljene spojenim višekatnicama, a prekinute namjerno projektiranim trgovima, uobičajena su slika srednjeeuropskih gradova. Posljedica je to valjda i racionalne kupovine (skupog) gradskog zemljišta. Donji je grad, tako vrlo sličan svojim europskim rođacima, ali bitno manji (čitaj: niži) što je i logično kada uzmemo u obzir broj doseljenika što građanima postaše.
 
Kako se grad širio, a zgrade udaljevale od Harmice, na sve strane svijeta osim sjevera, ulice su postajale sve šire, što je i logično. Urbanizacijom grada toga doba, dirigirali su Bolle, Lenuci, Kovačić, Ibler, Planić i slični ugledni arhitekti. Gradonačelnici poput Amruša ili Vončine, imali su viziju razvoja grada. Dosegnuvši željezničku prugu, grad se našao u nemilosti. Zašto su urbanisti odustali od gradu uobičajene arhitekture, odnosno od organizacije ulica u više manje pravilnom rasteru, nemam pojma. Ali rezultat toga su stihijska, niska naselja poput Sigećice, Trnja, pa i Trešnjevke ako baš hoćete. Prešavši Savu, grad je izgubio i tu ideju. Zagrebački Velesajam, kao izvidnik prekosavske situacije, s lokacije u Savskoj (današnji Studenski centar i Tehnički muzej) premješten je, zaslugom Većeslava Holjevca, umjesto u Beograd, na novu, i danas stojeću. Široke avenije, koje su više nego poželjne, obgrlila su novozagrebačka naselja, projektirana kao mali gradovi s višim ili nižim višekatnicama. Parkovi unutar njih nisu loša ideja, dapače, ali grad više ne izgleda kao grad. Nego kao skup urbanih naselja. Naselja su projektirana šezdesetih godina 20. stoljeća, i u ondašnjim uvjetima, raskošno su ostavljala prostor za promet i odlaganje prometala. Ali ono što tadašnji projektanti nisu predvidjeli (da li su morali?), dogodilo se. Promet i posjedovanje prometala multipliciralo se u nevjerojatnom broju. Korijeni današnjeg kaosa su se čvrsto primili. Prirodna nepogoda, poplava koja je pogodila Zagreb, izazvala je i novu grešku u strategiji razvoja. Tadašnja „ho-ruk“ politika, odlučila je kao preventivu od budućeg izlijevanja rijeke, sagraditi nasip. Da je ispred grada sagrađena hidrocentrala (kao na Dravi pred Mariborom, nekoliko njih) izgled današnjeg Zagreba bi bio sasvim drugačiji, vezan uz rijeku koja sada razdvaja grad umjesto da ga spaja. Ranih sedamdesetih, točnije '73. i tramvajski je promet pustio svoje pipke preko Save. Još je grad kako-tako funkcionirao. Osamdesetih, u gradu južno od Save, živjelo je bitno više ljudi nego na drugoj strani. To je rezultiralo gradnjom još jednog mosta. Jednog. Koliko je mostova preko Vltave, preko Seine, preko Tibera, Preko Dunava? A preko Save, dva i pol. Podzemnu željeznicu nitko i ne spominje, s opravdanjem da je grad premalen i premalo naseljen. Hm, OK, ali imigracija se i dalje nesmiljeno nastavlja. Zagreb je zaista postao industrijski grad, sa svim pozitivnim i negativnim posljedicama te činjenice. Međutim, da nije tako, bez doseljene radne snage, Zagreb ne bi bio ono što danas jest (ili što bi htjeli da bude). Metropola.
 
Univerzijada, tračak nade, da će grad zaista gradom postati, kao i ambicije uprave, građana i institucija nepovratno su uništene barbarskom agresijom početkom 90ih. Rat, donio je gradu uz raketiranje i rijeke izbjeglica, hoteli (kojih je usput mizeran broj, a i za koga – vidi pod turistički prigovori na početku posta) su postali izbjeglički kampovi. Solidarno s ostatkom države, okupirane i natoljene krvlju, Zagreb stagnira. Zapravo nazaduje. U zagrebačku upravu ulaze politički ispravni likovi toga doba, podobni seljačkoj politici tadašnjeg kralja, ups! - predsjednika države a koji su potpuno nekompetentni za išta osim okorištavanja nastalom situacijom. Nastaje koruptivni lanac. Sklapaju se savezi temeljeni na pinki. Dojučerašnji klošari iz Dubrave ili s Knežije (nek se nitko ne uvrijedi bilo ih je posuda), doseljenici iz Bosne ili Zagore, postaju ugledni građani i politički moćnici. Instaliraju svoje pijune u svim porama grada (a države) uz pomoć novca kojim jedino oni raspolažu, i uz blagoslov šefa Franje. Investira se u projekte koje projektiraju inžinjeri s Prometnog faksa (2000 dojč maraka po semestru), i neviđen novac nestaje netragom, a stvara se čitava nova klasa. Tajkuni. Nekadašnji lovatori, zagrebački obrtnici propadaju i zatvaraju radnje jednu po jednu, a na njihova mjesta dolaze neki novi likovi. Krupni, čelavi, naoružani, opasni. Voze velike automobile i parkiraju ih gdje požele. Za njih pravila ne vrijede. Oni ih stvaraju....
 
 
Ali 'ajde, preživjesmo i to. I onda dolazi nesretno 21. stoljeće a s njim i pošast zvana Milan Bandić.....   
 
 
lostways @ 09:04 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 29, 2009

Glavni grad Republike Hrvatske. Mjesto u kojem sam se rodio i u kojem živim. Mjesto gdje se rodio i moj sin. No zajebi sad lokalpatriotsku patetiku. Mjesto je to koje je umjesto urbane metropole (p)ostalo golemo selo. Kako mi današnji horoskop ne predviđa puno vremena za blog (zapravo ne predviđa ga uopće), tako je ovo samo uvodni dio posta. 

Veliki gradovi (urbane sredine) se od malih, najviše razlikuju po složenosti i važnosti organizacije života u njima. Tako su pravila prometa ljudi i robe, distribucije energije,  i ostalih "komunalija" vrlo stroga, i ako samo jedan zupčanik te urbane urice zakaže, nastaje kaos. Naša, zagrebačka čuka, ako je i postojala u davnini, riknula je skroz-naskroz, zahrđala, jer nije podmazivana, nego je u nju, urariji nevični majstor, ugurao bezbroj novih zupčanika pa na silu zatvorio poklopac. Ne da kasni, nego s vremena na vrijeme krene i u rikverc.  Možda se ne može uspoređivati sa modernim japanskim digitalnim čudesima od prenaseljenih megapolisa, ali sa srednjeeuropskim moderniziranim analognim rođacima bi trebala. 

Nisu svi gradovi svojim nastankom postali organizirane urbane sredine, ali su se razvijali u tom smjeru. Kako se razvijao Zagreb? Da li se razvijao ili je rastao stihijski? Dok je u Donjem gradu više nego vidljiv plan urbanog razvoja, već južno od željezničke pruge, sve je otišlo dođavola. Većeslav Holjevac, čiji se spomenik ponosno dići na vratima Novog Zagreba (na svojoj aveniji uzgred) za to je djelomično zaslužan i "zaslužan". Mnogi od nas putovali su Europom, čiji dio jesmo i želimo biti, i mnogi su gradovi slični Zagrebu (odnosno točnije, Zagreb je sličan njima). Međutim, kritični su moment, prema mojem skromnom mišljenju, godine kada je počelo intenzivnije doseljavanje. Za to pak, zasluge ima politika. Jugoslavija je prije Drugog svjetskog rata bila agrarna zemlja, da bi formiranjem komunističke (kasnije socijalističke) vlasti, dekretom postala industrijska. Želja i dekreti su jedno, realnost i mogućnosti nešto sasvim drugo. Tako su ruralne sredine migracijama izgubile dio stanovništva, a potencijalno urbane, dobile doseljenike, od kojih se velik dio nije mogao, ili nije htio saživjeti sa novim načinom života. Ne odnosi se to samo na Zagreb, već i na ostale gradove u Hrvatskoj, pa i u bivšim jugoslavenskim republikama.

Poslijednji kritični moment, bio je Domovinski rat. Konačni val doseljenika, potpuno je ispraznio ono sela što je kako tako funkcioniralo, i doselilo u gradove. Koji ih nisu bili spremni prihvatiti. Ne mislim na građane, nego na gradsku, urbanu infrastrukturu. Većinom, gradovima su već i upravljali oni koji su ruralnog mentalnog sklopa i životnog iskustva, što je u Zagrebu dostiglo svoj vrhunac vizualizacije. 

Kako bih se ogradio od optužbi o urbanom šovinizmu, ovo nije post o doseljenicima, nego o nesposobnim i zlonamjernim gradskim upravama. Ovo nije post o ljudima koji su došli sa sela, i ogromnom se većinom prilagodili novim životnim uvjetima, ovo je post o gradovima, koji nisu znali napraviti urbane uvjete za život kako onima koji su već tamo bili, tako i onima koji su se doselili. Kaos i stihija. To je bila politika gradskih vlasti širom Lijepe naše. Kako situaciju u drugim gradovima ne poznajem, tek upijem nešto informacija usmenenom predajom prijatelja i praćenjem medija, u nastavku ću pisati samo o mjestu u kojem sve posljedice (ne)učinjenog trpim na vlastitim leđima. 

Kao ilustraciju dosad rečenog, jedan primjer. U organiziranim gradovima, uglavnom je cestovni promet organiziran na način da je izmaknut iz povijesnih jezgri. Međutim, povijesne gradske jezgre su uglavnom i najprometnije, najviše zbog tradicije, pa se u gužvu još priključe i turisti. Tako da su napravljeni stanoviti kompromisi, i bez prometa ostaju samo rijetki dijelovi grada. Uglavnom, promet je rješen nivelacijom. Što će reći, da je intencija premještanje glavnine prometa tamo gdje za njega mjesta ima, a to je pod zemlju . Tako su iskopani brojni podvožnjaci(u Parizu je npr, u jednom takvom podvožnjaku skončala i Lady D), kako glavne prometnice ne bi bile ispresjecane brojnim raskršćima. Naravno, veliki gradovi imaju i podzemnu željeznicu, ali u Zagrebu se ona ne isplati. Nego se isplati tramvaj, koji posluje s najvećim gubicima od svih članica famoznog Holdinga. Ali o tome kasnije. 

U centru, pa i šire, gradovi su odredili stroga pravila igre. Tako je dostava robe dozvoljena u točno određenim razdobljima dana, a ne da usred špice (engl. rush hour) jedna od dvije prometnice koje su žile kucavice donjeg grada, sa svoje tri trake budu svedene na dvije, zbog dostavnih vozila parkiranih (uz nezaobilazna četri žmigavca) u desnoj (ili lijevoj).

Jedanko je i s vozilima  koja opslužuju brojna gradilišta. Ali da bager (rovokopač ako hoćete preciznije) uredno vozi glavnom avenijom u novom dijelu grada, preko koje se odvija barem 25% dnevne, odnosno jutarnje migracije to je svagdje, osim u paklu, nezamislivo. U Zagrebu, nakon slaloma između parkiranih dostavnih kamiončića, dostavljača pizze, lijenih i bahatih vozača osobnih vozila koji ne mogu parkirati 50 metara dalje, nego pred mjestom gdje moraju ući (jebiga, u čemu je problem? - ima upaljene sve žmigavce), kad konačno kreneš, dospiješ iza bagera. Vrlo vjerojatno, vozač je skočio do obližnjeg Konzuma dečkima po pivu. 

Policija čuči u autu stotinjak metara dalje, ne bi li ušićarila kakvu kunu od zločinca koji nije zavezao pojas. No nije krivnja (samo) na njima, nisam siguran da postoji kakvo pravilo koje bi reguliralo promet na način da zabrani takvo ponašanje. Koliko ste puta stajali iza ili pored golemog šlepera u npr. Vukovarskoj. Koji kurac ne može krenuti, ma kuda išao, sat vremena prije ili poslije? Jebe mu se, može kad hoće jer ako pravilo i postoji, nitko ga se ne pridržava. Ali ako pred svojom novozagrebačkom zgradom parkiraš uz cestu (gdje nikom ne smeta) jer je parking zatrpan, odnese te pauk (700 kn?). Ili ne platiš parkiranje na praznom parkiralištu tržnice u 17.30 (kada ova više ne radi) i zadržiš se 20 minuta, 250 kn (neustavne) kazne. 

Tako (ne)funkcionira ovaj grad, i u nastavku ću još malo s time gnjaviti slučajnog (ili namjernog) namjernika ovoj internet adresi.....

lostways @ 11:46 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 28, 2009
U ponedjeljak sam poslom trebao u Rijeku. Iz subjektivnih razloga i zbog rješavanja tekućih problema, put sam odgodio za sutra. Jeeš pos'o koji se ne može odgodit. No, u ponedjeljak su uvjeti za put bili normalni, za razliku od jučer. Tamo još kako -tako, a nazad? - evo kako:


Po izlazu iz tunela Tuhobić, slika se ozbiljno zabijelila. Istina, snijeg je padao i pred ulazom, na "morskoj" strani, ali je temperatura bila pozitivna, a snijeg mokar te se otapao na cesti. Prije izlaza "Vrata" (Fužine), situacija se malo-pomalo mijenjala. Al' ide nekak'...

Poslije Fužina, cesta je već bijela, signalizacija javlja ograničenje 40 km/h. Još nije baš za 40, al', mislim si ja, znaju oni nekaj, kaj ja ne znam...

Ups, evo ga. Brže od 40 se ni ne može, a ova strelica gore, je zbog nesreće malo više (čini mi se, samo s materijalnim posljedicama, dva auta i jedan kamion)...

Kod izlaza za Delnice, situacija je nešto bolja (nedavno prošla ralica), ali još uvijek ćelavo. Nekima se žuri pa voze cijelih 60 km/h za razliku od mojih 50. Nereća niže, nikog nije ništa naučila....


Prije Ravne Gore, situacija se još zakomplicirala pa smo jurili cijelih 20 km/h...


...no i dalje ima užurbanih (35 km/h).


Prije Bosiljeva, situacija se počela popravljati. Prije Bosiljeva, je i jedan od onih trkača završio u hrpi snijega na zaustavnoj traci, što nisam uspio dokumentirati, iz razumljivih razloga (ne poželjeh se i ja pridružiti).


Nakon dva dobra sata vožnje, evo me u Zagrebu. Spava mi se za popizdit. Sveukupan dojam je, ajde ipak se netko brine za tu cestu, jer sam putem susreo (u oba smjera) stvarno velik broj ekipa ralica. Vremenske se prilike ne daju sasvim pobijediti, ali se uz dovoljan trud, korisnicima ipak može olakšati život (put).


Za kraj, još samo Arena, gdje se u tom trenutku naši i Francuzi pripremaju za tekmu, u kojoj će, kako danas znamo,  pobijediti naši. Arena ne izgleda loše, čak ni po tako usranom vremenu kakvo je bilo jučer. Dvije stvari me smetaju. Prvo ove lokve i gradilište koje je još okružuju, i drugo: ovo je "glavni" turistički ulaz u grad. Ako je Arena već tu (aj' nećemo sad o nofcima), koji je debil od kvaziurbanista dozvolio u njenoj blizini one imbecilne građevine sa stanovima. U susjedstvu oronuloj propaloj investiciji što je bolnica na kraju grada trebala biti, i obiteljskim kućicama bez fasada, smisla i reda u Blatu. Pa jebemu, jel itko od tih ljudi što smišljaju strategiju razvoja grada bio igdje izvan dosega zagrebačke obilaznice, ili su samo kompletni idioti?

lostways @ 11:35 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 26, 2009

Udarne su vijesti na naslovnicama manje-više svih relevantnih medija u HR uglavnom vezane uz Svjetsko rukometno prvenstvo. U Zadru i Zagrebu su su se huligani pobrinuli da vijesti vezane uz taj događaj ne dospiju samo u rubriku "sport", već i u "crnu kroniku". Dok su u Zagrebu glavni akteri samo huligani, u Zadru se u akciju "popunimo i druge rubrike u medijima" uključio i gradonačelnik. O tome više ni riječi od mene.

Jamravom kakav već jesam, meni u oko upale neke druge vijesti. HEP, kao posljednja od strateških kompanija, nabavila šest novih Audija 6. Srećom po nas, nisu nabavili "osmice", jer bi iih tada moralo biti, valjda osam. Nema ništa sporno u tome, da se direktori uspješnih poduzeća, bila ona i javna, voze u luksuznim automobilima. Međutim, pogled na bilancu tog giganta, dovodi u sumnju pridjev uspješno.  Uz to, što je dobit poduzeća u odnosu na prošlu godinu manja za ca. pola milijarde(!) kuna, pa stvar dosta ozbiljno smrdi na pripremu prodaje tvrtke po već poznatom receptu Pliva - T-com - Ina, važno je naglasiti da se radi o monopolistu, koji u svojim rukama drži proizvodnju i distribuciju ENERGIJE.  Vjerujem da nije potrebno posebno naglašavati važnost te kompanije. U trenucima, kada je na globalnom tržištu energije, u tijeku prestrojavanje i zauzimanje pozicija za ne-izgleda-baš-sjajnu budućnost, naš čuvar energije, odnosno njegova uprava, ponašaje se kao pijani milioner. Siguran sam, da ni u mnogo jačim ekonomijama od ove naše, takav potez ne bi našao opravdanja u javnosti. 

Tim više, ako vidimo da je u tijeku spašavanje državnog proračuna od strane HNB-a, koji je poslovnim bankama odobrio dvije milijarde eura kako bi milijardu posudile proračunu, odnosno državi. Ne moram naglašavati da su poslovne banke redom u rukama stranog kapitala, pa će tako i kamata za posuđen novac, završiti u rukama, odnosno džepovima stvarnih gospodara Hrvatske. 

Riječ demokracija nosi korijen u grčkom jeziku kao složenica od "narod" i "vladati", pa je sasvim jasno da u Hrvatskoj osim deklarativno, demokracija ne postoji. 

A pijani milioneri iz HEP-a, nazdravljaju najnovijoj autokratskoj akviziji. 

HEP HEP HURA!

lostways @ 10:48 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 25, 2009

Rukometnoj histeriji i uspjesima repke usprkos, moram oblježiti drugu sportsku senzaciju. Ivek je trenutno vodeći skijaš Svjetskog kupa. To je nevjerojatan uspjeh. Kako obitelji Kostelić, tako i svih oko njih, okupljenih u skijaškoj repki. Ljudi, svaka čast, Austrija, Švicarska, Francuska, ma svi gledaju u leđa frajeru iz Zagreba, frajeru iz zemlje s tri i pol skijaške staze.  

Op, op, op IVEK!

lostways @ 19:27 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, siječanj 23, 2009
U skladu sa godišnjim dobom, malo zakašnjelo, iskopah jednu nedavno mobitelom snimljenu fotku. Niš bogznakaj.





lostways @ 11:52 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 22, 2009
Možda me malo potakao kvar na bloger.hr -ovom counteru, ali me i inače zabavlja tracker. Nevjerojatna je logika Googla, no nisu manje zanimljivi ni upiti znatiželjnih korisnika interneta....



 

Dok upiti "lostways", "roditelji pretučenog..." , "regata maslina 2008" ili "otok olib" imaju smisla i jasno mi je kako je znatiželjko dospio na moj blog, stvarno ne mogu dokučiti kakve veze ima moj blog sa "ŠTAJGA GAY" ili "održavanjem čistoće u bazenu utrine". Hm, da Google zna nešto što ja ne. Bilo bi zanimljivo saznati, kakav je odgovor očekivao revni surfer koji je u tražilicu upisao "jeba ga ja", ili "obećanje ludom radovanje" koje mi kao link na moj blog baš i nije nešto na čast.

I na kraju, tko li je taj koga zanima "kako namjestiti zeleno na semaforu" i odakle Googlu ideja da bih ja to znao, odnosno da se odgovor nalazi na mojem blogu . Radi li se o očajnom pripravniku "Zagrebačkih cesta" ili o zlonamjernom luđaku koji planira "narihtati" semafor na križanju Savske i Vukovarske.

Ili je možda Milan Bandić, ogorčen nesposobnošću svojih pročelnika da zagrebački promet dovedu u kakav-takav red, odlučio stvar uzeti u svoje ruke?

lostways @ 11:27 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 21, 2009
Konačno sam nabavio kućnog ljubimca. Nije nešto brz, ali nepogrešivo donosi bačeno. Dresura čini čuda. link

lostways @ 09:13 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 20, 2009

Donošenje novogodišnjih odluka mi strano, ne znam odakle vuče tradiciju, niti ih ikada donosim. Nije nešto aktualna tema na dan 20. siječnja, ali kaj da radim. Ja svoju upravo donio.

Evo ga ovako: Ulazim u politiku. Nemojte me odgovarat. Ime stranke nije bitno, kao ni svjetonazor. Ako me ne prime ni u jednu, osnivam vlastitu. Ako primjerice postoji HČSP (ne samo da je stranaka prava, nego je ČISTA stranka prava, za razliku od one pretilog predsjednika koji valjda zbog recesije otpustio tetu metlu), zakaj ne bi postojala i HČNKS. Ili Hrvatska (nije valjda belgijska sa središtem u Zagrebu) Čista (mi, kao socijalno i ekološko svjesni, ćemo imati tetu metlu, i dvije ako treba!), Nepotistička (ajde, ajde, kaj sad glumite, tko ne bi vlastito djete zaposlio da može) Korupcijska (i ostale su al' ni jedna neće priznati, mi se hrvatskih tradicijskih vrijednosti ne sramimo!) Stranka (ako nekom mrsko stranka, neka mu s kao savez).

Program stranke će biti kao i ostalih u Hrvatskoj. Temeljni cilj stranke, je opet kao i u ostalih, osvajanje barem jednog zastupničkog mjesta, kako bi se predsjedniku (koji je naravno kao jedini kandidat demokratski izabran od strane svih 20 članova) osigurale beneficije koje taj mandat donosi, a i saborska mirovina nije za odbacit. Četrdesete su su tu jelte....treba se misliti o budućnosti. Kako joj ime i govori, svi će ogranci morati obratiti posebnu pozornost o higijeni, a u predsjedništvu će sjediti članovi obitelji (kumovi, pokoji prijatelj). O osnovnoj hrvatskoj tradicijskoj vrijednosti - korupciji, da se i ne govori. Naša će stranka, u programska načela istaknuti i cijene za pojedinačne usluge, tako će primjerice, glas za neki zakon naplaćivati  prema cjeniku, a ne da se kasnije izvlače da nisu znali. Sudjelovanje u ad hoc koalicijama, vrijedi najmanje tri mjesta u nadzornim odborima ... da ne nabrajam sad, ali za veće usluge, kao što su prevara, mijenjanje koalicije u zadnji čas i slično, morati će se honorirati najmanje jednim mjestom u vladi. Ministarstvo pravosuđa je sasvim prikladno, kako bi se članovi obitelji mogli skučiti kao suci, tajnici i pomoćnici državnih odvjetnika i sl. Svoje usluge, ponudit ćemo i korporacijama, kako Agrokoru, tako i domaćim poput Bille, Mercatora i sl. Ako koja od njih želi raditi nedjeljom, ništa lakše. Za što uopće postoje amandmani? Stranka će od svojih članova zahtijevati težak rad. Ako se kome spava, može to učiniti tijekom saborske rasprave. Kao uzor, članovima će biti prezentirani zastupnici Hebrang, Bebić, Đapić i ostali, koji su svojim teškim radom u nekoliko godina priskrbili nekretnine u nezanemarivoj vrijednosti. To uostalom i jest svrha postojanja svih hrvatskih stranaka. Zašto bi naša bila različita. Za razliku od ostalih, mi u svoj program nećemo ni stavljati floskule o javnom interesu, dobrobiti, jednakosti građana i slične. Kako može moj kum biti jednak onome koji to nije, uostalom. Što bi kum trošio novac na građevinsku dozvolu, kada novac od iste ionako ide u moj džep? 
Problem sa slovenskim susjedima, mi bi riješili lako. (a vi samo zamislite kako - herbalife(?))
Za proslavu ulaska u Sabor i vladu, potrošiti ćemo skromnih 150 milijuna kuna, kao i naš superdemokratski uzor Barack H. (istina, on potrošio dolare, al kad hrvatska valuta ipak hrvatska valuta) bez obzira na globalnu svjetsku krizu. Jer našim postojanjem, ulazimo u novu eru, eru odgovornosti i istine.

Do detaljnijeg opisa stranke, samo još nabrzaka sklepani slogan:

Rođaci, kumovi i poznanici svih svjetonazora - učlanite se!

Svi ste pozvani. 

Idemo dalje (ups, to je nečiji drugi slogan)!

P.S. Ako mislite da je ministarstvo pravosuđa odnosno njegova bivša ministrica inspiracija ovom postu - u pravu ste. 
        Ako pak mislite da me iritira cijela histerija oko inauguracije novog šefa svijeta, onda - opet ste u pravu.

lostways @ 11:53 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 19, 2009

Nisam mislio na Myanmar, iako bi se o toj nesretnoj zemlji dalo štošta napisati. Mislio sam na burmu, koju neki od nas nose na prstenjaku lijeve ruke. Vjenčani prsten.

Pročitah u jučerašnjem Večernjaku, tiskanom izdanju, kolumnu pod naslovom "Što je (oženjeni) muškarac bez burme?", čija je tema jedan, sasvim određeni predstavnik muškog spola.  Subjekt kolumne, mora da se gadno zamjerio autorici i to nije moj problem ni tema, ali asocijacija za slijedećih nekoliko redaka jest.

Bez obzira na simboliku, vjenčani prsten je nedvosmisleni znak bračnog statusa. Osobno, svoj nosim desetu godinu, i ne pada mi ga na pamet skinuti, u bilo kojoj prilici. Skinem ga eventualno privremeno zbog opasnosti od ozljede, no kad završim opasnu radnju, evo ga nazad na lijevom prstenjaku. Drugi dio para, obzirom na kvalitetu (čitaj: cijenu), izazivao je alergijsku reakciju, pa smo problem riješili nešto skupljim, i oba su na svom mjestu. Ne osuđujem naravno, one koji ga ne nose, s kojekakvim opravdanjima, moje je subjektivno mišljenje takvo kakvo jest. Konzervativno.

Međutim, najgluplji razlog zbog kojeg jedan (ili oboje) od supružnika, ne nosi prsten je skrivanje bračnog statusa. Naravno, nitko to ne priznaje, već nenošenje trpa pod krinku raznih više ili manje uvjerljivih objašnjenja. Da se odmah razumijemo, nemam ja prevelikih moralnih dvojbi ili problema s vjernošću u braku. 'Ko voli, nek izvoli. Niti znači da je, onaj tko je preljubnik loš čovjek (žena), ili ću nekom sudit. Nevjera u braku ionako nije uglavnom poslijedica samo preljubnikova hira, već najčešće ima korijene u vezi samoj.  U kojoj nešto, iako ne nužno vidljivo sa strane, gadno ne štima. Nevjera je poslijedica problema u braku, a ne uzrok. Ima tu nešto i u nemogućnosti kontroliranja vlastitog nagona, no i tu mislim da je veća njuška onaj tko ga kontrolira nego onaj koji skače na svaku.  Ali neću o tome, nije tema (bar danas).

Uglavnom, izaći bez prstena i fektat komade je jadno. Ako  ti je do "gola u gostima" sve kaj ti ne treba,  je komad koji će pomisliti da s tobom ima šanse ostvariti emocionalnu vezu. Ako to tražiš, prodajući emocionalnu patetiku, loš si čovjek (žena) jer onu drugu (drugog) dovodiš u zabludu koja će nužno završiti emocionalnom ozljedom. Tko će na kraju ostat posran, o tom - potom (vidi link), ali netko sigurno hoće. Dakle, ako si fakin i tražiš "malo akcije", budi fakin, pa nađi neku koja od tebe traži baš isto to. I svi sretni (osim onog doma, ali kako već rekoh to nije tema danas). 

Najljigaviji su mi infantilni, nedojebani likovi, ponosni jebci, koji se pokisli vraćaju ženici (ponekad stavljajući prsten nazad na kućnom pragu), i (ili) traže milost i povrat pod njene skute kad stvari pođu po zlu (kakav "pobjegli" SMS ili telefonski poziv). 

Što htjedoh reći danas? Iskrenost i odgovornost. Preljub ili nevjera su ružni i u pravilu, nemaju opravdanja. U bilo kojem kontekstu. Ali ove dvije spomenute kategorije pomažu onome koji je i zašao u sivu zonu samokontrole, da, tome usprkos, bude čovjek. A ne govno.


lostways @ 10:29 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare



lostways @ 10:12 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, siječanj 16, 2009

Ako ikada uhvatim dovoljno vremena, potrudit ću se s neta poskidati podatke o financijskim aferama unatrag, recimo, deset godina. Kad kažem financijske afere, tu mislim zapravo na korupcionaške. Onako iz rukava, kao pirmjere navodim; Stanovi Hebrang-Bebić-Polančec, Maestro, Bandićev Penthouse, ova posljednja s Bergmanom u glavnoj ulozi, Sanaderove čuke, općenito javna nabava, kako državna, još više gradska... (ovo samo primjeri, lista je podugačka). Otkud ta ideja i zašto? - pojasnit ću kasnije.

Nevjerojatno je dokle seže korupcijski lanac. Svatko tko uđe u mrežu vlasti, neovisno o stranci ili razini, omasti brk. Kako? Jednostavno. Zakon o javnoj nabavi je pun rupa, i pogoduje korupciji. Istina, kada bi tko, iskreno i revno, nadgledao njegovu provedbu, korupcije bi bilo znatno manje ili bi nestala, ali tada bi se postojeći sustav srušio kao kula od karata.

Ako netko ne zna kako, pokušati ću pojednostavljeno objasniti bar jedan od načina prevare. Ako zna, neka dalje ne čita, a reći će: da, i kaj sad? - pa to znaju i vrapci na grani. Ja odgovaram: I? Kaj?

Zakon o javnoj nabavi, propisuje iznos do kojeg javne tvrtke smiju nešto dobavljati bez natječaja, iznos za koji je propisan pozivni natječaj (dakle investitor pozove tri, četiri tvrtke koje su uobičajeni dobavljači da ponude dobavu) i iznos nakon kojeg je potrebno raspisati javni natječaj. 

Prva dva ću zbog dužine teksta zanemariti, jer se radi o relativno niskim iznosima, iako je dovoljno samo zamisliti koliko je samo javnih nabava u iznosu recimo 100.000 kuna bilo u proteklih 10 godina, i ako je zamagljeno samo 10% (a vjerujte, postoci su bitno veći) isplaćenih sredstava, koliki je novac u pitanju.

Uobičajeni javni natječaj ide otprilike ovako. Investitor (čitaj: kakav direktor, ravnatelj ili slično) dogovori nabavu nečega što primjerice vrijedi nekoliko milijuna kuna, sa dobavljačem spremnim na tzv. rikverc. Rikverc je mito, odnosno novac koji je razlika između stvarne cijene proizvoda (ili usluge) i ugovorenog iznosa. Prvi je korak, izrada tendera odnosno podloge (ili specifikacije za ponudu). Izrada tendera, odnosno troškovi njegove izrade, gotovo su uvijek iznosa koji potpada u srednju razinu javne nabave, odnosno pod obavezu pozivnog natječaja. Izabrani je autor, brifiran od strane naručitelja u detalje potreba. Ovaj izrađuje tender, na način da svojim specifičnostima pogoduje upravo onome iz druge rečenice ovog stavka, tako da "nepozvani" u principu unaprijet izgube volju od nuđenja jer nemaju robu (ili uslugu) traženih karakteristika. E sad. Potrebno je javni natječaj objaviti u nekom od javnih glasila. Nikakav problem. Glas Istre je javno glasilo upravo idealno za objavu natječaja, primjerice, za sanaciju tramvajskih tračnica u Zagrebu. Tako je jedan dio naivaca otpao. Iako je i naivaca sve manje, jer je tender uvijek potrebno otkupiti, ispunjavanje zahtijeva utrošak vremena i stanovite troškove, a ako ste za njega i saznali u Glasu Istre, šanse da ćete pobijediti su nešto malo veće od onih za dobitak Jack pota u 7/39 Hrvatske lutrije. Na natječaj se javljaju gotovo uvijek tri tvrtke. Onaj koji je već posao dogovorio, daje najnižu ponudu, a njegove prijateljske tvrtke (uglavnom po već unaprijed dogovorenoj rotaciji dobivanja poslova) ostale dvije. U rezervi je i četvrta ponuda koja služi za rušenje cijelog natječaja, jer zakon sadrži i klauzulu koja određuje postotnu razliku između najviše i najniže ponude, sve u svrhu sprječavanja dumpinga. Ako se na natječaj prijave nepozvani, što je jasno nekoliko trenutaka prije završetka roka za predaju ponuda, aktivira se i ova, koja daje iznos ili nevjerojatno malen, ili pak golem. I natječaj ide ča. Nakon nekoliko takvih pokušaja (propalih natječaja) investitor, zbog nemogućnosti realizacije natječaja, može sklopiti izravnu pogodbu. Točka. Pa sad ti inzistiraj na regularnosti, i slijedeći ćeš posao u javnom sektoru dobiti 2084 u proljeće, na iskopu trase podzemne željeznice u Zagrebu. U Zagrebu, javna su tajna postoci koji je potrebno u cijeni osigurati resornim pročelnicima, tako da oni koji žele igrati po tim pravilima igraju, oni koji neće, moraju poslove tražiti u privatnom sektoru.

Sad malo o iznosima. Osobno znam za natječaj, za nabavu opreme, čija je kupovna vrijednost ca 2 milijuna kuna. Prodajna cijena, prema kalkulacijama troškova dobave i montaže sa golemom maržom iznosi nešto manje od 5 milijuna kuna. Nakon dogovora s investitora, ponuđena je cijena od nešto manje od 7 miljuna kuna. Posao je realiziran, i sad ide raspodjela. Razlika između 2 i "realnih" 5 miljuna ostaje tvrtki dobavljaču. Ova preostala dva milijuna, idu (najčešće preko trećih tvrtki) naručitelju, koji on pak dijeli prema svojem nahođenju i na niže razine, jer takve operacije obuhvaćaju više ljudi (traže se potpisi, operativci na transakcijama i sl.), pa je potrebno kupiti i njihovu šutnju. Ne treba zaboraviti da zakon dozvoljava i okvir od 20% naknadno isplačenog iznosa za tzv. vantroškovničke nabave, koje se jelte, nisu uspijele predvidjeti tenderom. Kao šečer na kraju, tu je institucija visoke zatezne kamate, kada se s isplatama namjerno odugovlaći, kako bi se i tu iscijedilo nešto ekstra profita.

Ovo je, ponavljam, samo jedan od načina kako "doskočiti" zakonu, poznate su i druge, čak i jednostavnije i bezobzirnije metode.

Sad natrag na početak. Jasno je da je državu gore spomenuta nabava, mogla koštati otprilike 3 miljuna kuna, da je posao realiziran u fer uvjetima. Ovako je koštala 7. Zbrojiti prema navedenom obrascu iznose brojnih javnih nabava, staviti ih u omjer s fantomskim iznosima koje su osobno investirali sudionici korupcionaških afera i kladim se da je iznos jednak iznosu nekoliko državnih proračuna. Tada će postati jasno, da nije samo riječ o pljački, nego i svjesnom upropaštavanju institucija i države same. Da je sav taj novac, upotrebljen za korist države, nas, tada ne da bi molili milost za dopremu plina, natezali se sa Slovenijom oko teritorija, prodavali u bescijenje Italiji plin iz sjeverno jadranskog podmorja, nego bi nam većina novih članica EU, koje nam danas (čak i s pravom) drža lekcije, debelo gledala u leđa. Nije korupcija kad policajcu tutneš dve glave u vozačkoj da zažmiri na prebrzu vožnju. Ovo nas nepogrešivo vodi u propast.

Pretjerujem? Nikako, za dokaz je dovoljna sama činjenica da usprkos svemu tome, još uvijek nismo posve propali. Ako pak pokušavate predočiti iznos o kojem govorim, prizovite u pomoć odnos iznosa duga RH prije 10 godina i danas. Pa mu oduzmite pola, i stvari će biti nešto jasnije. 

I da, ne zaboravite uračunati zatezne kamate (za bespotrebno zaduživanje).

I još nešto. Sad čitam kako je istraga vezana uz malverzacije u HZZO-u u tijeku. Pa će istraživati mjesecima. pogađate? Ništa. A samo da površno preletim natječajnu dokumentaciju, slika porijekla silnih nekretnina g. Bergmana bila bi jasna k'o dan. Kao što već je Hebrangu (gle čuda! - i on se nedavno ponovio sa stambenim prostorom), a bogami i reformatorskom Milinoviću.

P.S. ovo je trebao bit post od par rečenica.....

lostways @ 14:18 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 15, 2009

Logični nastavak donjeg posta. I ove smo se godine malo snimali/slikali, pa sam gomilu materijala, uz pomoć Windows Movie Maker-a,  posložio u nešto manje od 4 minute videomaterijala. Koga zanima, i ima 4 minute vremena, evo ga:

 

lostways @ 15:57 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 14, 2009
 
Ono što je najviše obilježilo ovogodišnji skijaški  „Hrvatski tjedan“, sigurno su tragedije skijaša. Tako me u ponedjeljak  nazvao skijaško-ploveći frend, pa veli:
 
-          lost, vidiš ti vijesti, koji se quac događa?
 
Zastanem pa razmislim...
 
-          fakat, nekad su se nesreće događale rijetko, svedene na pokoji lom, danas se broje mrtvi, ranjeni ili oni u komi.
-          Kaje to? – kaj je uzrok....
 
Idemo redom. Ja skijam od svoje 4. godine života (dakle jubilarnu 35.), ako nešto znam, znam skijati. Tu nema ni lažne, ni skromnosti. Prošao sam kompletnu školu skijanja, i to ne karaktera onog u današnjih, organiziranih po, za Hrvate, najpopularnijim skijalištima, koje se često svode na dječje vrtiće, odnosno kojih je osnovna namjena „odlaganje“ djece kako bi roditelji skijali sami.
 
Tadašnja je škola skijanja bila vrlo ozbiljna stvar. Za početak, polaznik bi dobio praznu knjižicu (formata kao nekadašnje zdravstvene knjižice, ili današnje prometne dozvole). Uz podatke o budućem skijašu, u njoj su bile specificirane kategorije od A do F, u kojima su pak bile definirani elementi i likovi, koje skijaš mora znati, kako bi ovjerio svaku od njih. Kako je moj primjerak u majčinoj arhivi, tako sad nemam priliku skenirati je i tako si olakšati posao objašnjavanja. U svakom slučaju, za kategoriju B, npr. trebalo je pred komisijom sastavljenom od dva ili tri učitelja od kojih nijedan nije tvoj, izvesti recimo kosu vožnju, zaustavljanje plugom, okret na mjestu i još jedan osnovni element.
 
Kategorija E, primjerice zahtijevala je znanje brzog vijuganja, terenskog skoka, vožnje u dubokom snijegu i(ili) slično. Mnogi su ponavljali grupe, odnosno padali na ispitu, pa slijedeće godine ispočetka.
 
Nakon položene F kategorije, moglo se, uz obavezno prikupljanje iskustva u natjecateljskim  uvjetima, pristupiti i polaganju kategorija VSL, SL, S i kao kruna svega T*. Osobno, edukaciju sam završio sa ovjerenim SL, jer mi maloljetnom, nije bilo moguće trenirati spust, a i odgovarajuće staze baš nema nadohvat ruke. Usprkos tome, do punoljetnosti sam više ili manje uspješno i intenzivno i takmičio za boje raznih zagrebačkih klubova.
 
Vožnja u naprednim kategorijama bila je fantastično iskustvo, jer uz vrhunskog učitelja skijaš sa sebi ravnima i naočigled napreduješ.
 
Tu dolazimo do jednog dijela odgovora na pitanje s početka. U takvoj se školi skijanja, nije učila samo tehnika, nego i skijaški bonton. Koji nije samo bonton, već i pravilo ponašanja na snježnima padinama. Tako je meni, ili bilo kojem skijašu sa sličnim iskustvom, nezamislivo zaustaviti se ispod prelomnice, krenuti, a pritom ne provjeriti situaciju iznad sebe, izležavati se na stazi, skijati bez rukavica, štapove ne držati preko vezica, ignorirati posrnulog skijaša čija oprema leži na stazi 50-ak metara više i sl. Većina je današnjih skijaša samouka, posebice se to odnosi na bordere, što je kako će se pokazati kobno po neke, obzirom na višestruko multicipirani broj korisnika jednako velikih (čitaj: širokih) staza.
 
Slijedeći je razlog snijeg. Prije dvadeset i više godina, mogućnost jurcanja po zasnježenim padinama planina, bila je u izravnoj ovisnosti o meteorološkim prilikama. Danas to više nije. Tehnologija je omogućila izradu umjetnog snijega, a vlasnici skijališta, zahvaljujući golemim investicijama ništa ne prepuštaju slučaju. Tako bilo snijega ili ne, staze prepariraju umjetnim snijegom, koji to zapravo i nije već je zrnati led. Taj se led nabija ratrazima, strojevima ga koji svojom težinom tlače, a uređajem koji vuku za sobom i zaglađuju, sad ide catch, i zalijevaju vodom u koju se razrijeđuju aditivi za teže otapanje.
 
Tako priređene staze, vrlo su brze, a pri kraju se skijaškog dana, kada brojni skijaši (i opet borderi posebice) odsklizavanjima skinu gornji, mekši sloj, pretvaraju u ledene plohe omeđene nakupinama teškog, zrnatog leda.
 
Vještiji će skijaši, znati kontrolirati kretanje i brzinu u takvim uvjetima, ali oni koji su možda i sami naučili „vendlati“ da to lijepo izgleda, naći će se u ozbiljnim problemima kada i ako nalete na ledenu plohu po kojoj je nemoguće upravljati skijom, da bi trenutak iza toga „zakočili“ rubnikom u mekanoj nakupini snijega. Ako takva situacija i ne prouzroči pad, svakako će prouzročiti nekontrolirano kretanje i .... eto ti vraga!
 
Vješt i iskusan skijaš(ica), takvu će priliku predvidjeti, te upotrijebiti naučeno, pa led presklizati bez rubljenja, visoko, kako bi bez rubljenja prošao i hrpu snijega, pa okrenuti u normalni(ji)m okolnostima.
 
Da ne davim tehnikom. Došli smo tako, i do drugog razloga nesrećama s tragičnim posljedicama. Konfiguracija, odnosno preparacija staza.
 
Poslijednjih godina, proizvođači skija, nametnuli su tehnologiju „carving“ skija, što će reći da skije nemaju paralelne, ravne rubove, već su rubovi zaobljeni simetričnim ili ne, većim ili manjim radijusma. Takva tehnologija ne olakšava skijanje, kako je rašireno mišljenje, već olakšava učenje upravljanja skijama. Iako ta tehnologija nije posve nova, jer je ELAN tamo još negdje ranih '80-ih uveo UNILINE tehnologiju koja je podrazumijevala blaga zakrivljenja rubnika u tlocrtnom smislu, široko je privaćena, i djelovala je revolucionarno, kako na sportski kontekst skijanja, tako i rekreativni.
 
Promjene u tehnici skijanja koje su uzrokovane novom tehnologijama, prilično su velike. Dok se većina takmičarskih tehnika koristila tzv. prijestupom (prestupna tehnika) gdje se ovisno o potrebi prije (VSL) ili u po zavoja(SL) prenašanje težine na drugu skiju vršilo dizanjem skije sa snijega – prestupom, a rekreativnih ili osnovnih tehnika temeljenih na famoznom „osnovnom zavoju“ zasnivala na upiranju koljena u brijeg na način da repovi skija „odskližu“ niz brijeg kako bi se kontrolirala putanja i brzina, u Karving tehnici to nije slučaj. Karving tehnika, koristi radijus rubova i podrazumijeva za razliku od nekad, vožnju na „kantovima“. Rad je koljena sličan (iako ne jednak) kao prije, ali je upravljivost skija poprilično definirana njihovim radijusom i još više no prije, tvrdoćom. Tako će skijaš(ica)  bitno lakše upravljati mekanom skijom malog radijusa nego obratno. Kako je takva skija u pravilu jeftinija i manje atraktivana (marketing, design), tako će mnogi skijaši odabrati tvrdu i s manjim radijusom skiju, što je otprilike slično tome da ja, sasvim solidan i iskusan vozač, sjednem u Subaru Imprezu GT pa raspalim po gasu na sljemenskoj cesti. Na trećoj bi serpentini, vrlo vjerojatno obgrlio više desetljeća staru bukvu, koja bi u srazu prošla mnogo bolje nego ja. Bez svake sumnje.
 
Na kraju smo došli i do trećeg uzroka nesrećama. (Pre)brze skije, na nogama nedovoljno iskusnih skijaša, u kombinaciji sa zaleđenim stazama. Sve je to, uz prevelike gužve na stazama, (vlasnici skijališta su u mogućnosti povećavati kapacitete žičara, ali ne i staza – ne daj Bog neko zruši drvo, ak' nije Milan Bandić), nepoznavanje  bontona i pravila ponašanja, dobitna kombinacija za nesreće koje su najčešće posljedica sudara skijaša. Sudara je bilo i prije, no poljedice su bile bitno blaže, prije svega zbog manjih brzina.
 
Ove sam godine, kako sam već pisao, pribavio skijaške kacige za sebe i moju dragu, dok je maleni već imao, jer je skijanje bez nje, za mlađe od 12 godina, na austrijskim terenima ilegalno. Kaciga čuva glavu od opasnih ozljeda, jer podloga je tvrda kao beton, a brzine se kreću oko 50 – 60 km/h i skoro svaki pad završava nekontroliranim udarcem glave u podlogu.
 
Međutim, nema svaki skijaš kacigu, a i nije sasvim sigurno da prilikom sudara neće puknuti na primjer kičma ili rebro, tako da samo kaciga i nije neka zaštita već je to, kao i na cesti, prilagođavanje brzine (uz vještinu kontrole smjera kretanja) uvjetima na skijalištu, i uvjetima koje podnosi korištena oprema (čitaj: skije i pancerica).
 
Pamtim dane, kada smo se na Sljemenu, svih nas dvadesetak skijaša radnim danom poznavali i pozdravljali, kada smo vozili stare elanke RC ili CR (pamtim ja i impulsice, one s dvije zelene uzdužne trake različitih nijansi), tek je poneki ponosni vlasnik ATOMIC-a bio izložen pogrdnim pogledima (snob jedan, a Elan je Stenmarku dobar a?), na činovničkoj hanđali sendviće i pili čaj iz neizbježne termosice (oni stariji su imali i pljosku). Pamtim noćenja u „Željezničaru“. Pamtim Hunjku kao lugarnicu. Purgerski se izgovor skijaša, tih davnih dana, miješao s onim prigorskog naglaska šestinčana zaposlenih na žičarama koje su imale drvena sidra (pamti li tko?), ili jednu sjedalicu na dnu crvene staze (koja bi nepažljivom ozbiljno ozlijedila unutarnju stranu koljena, ne sjedne li na vrijeme). Panjevina za najhrabrije, crveni za najbolje, zeleni za strpljive (gužva na dnu vrlo kratke ali zahtjevne staze), bijela i činiovnička za početnike i one legendarne likove u trapericama, a bez jakni, u štrikanim vestama, bez rukavica, koji su u kombinaciji sa ludo hrabrim sanjkašima činili eksplozivan mix, koji je tada bio paradoks, a danas pravilo.
 
No! - danas i ja vozim ATOMIC, veleslalomsku race varijantu (12), najbržu skiju što je moguće nabaviti u regularnom dućanu. Pa svako popodne, kad je staza „u komi“, pomislim kako bi tebalo imati dva para. Ove „trkaće“ za ujutro, a za popodne neke lagane, mekane, koje kroz nakupine krstare kao kaići kroz valove. Dok ne nabavim takve, mučim se ko pas. Pa ne jurim.  Za razliku od jutarnjih termina kad se 90 kila mase teže za opremu strmoglavi niz padinu. Iako vrlo obzirno i strogo kontrolirano, takav prizor ne nailazi baš na odobravanje većine prisutnih koji je nerijetko pogledom poprate. Mea culpa, ali oni što me znaju, sigurni su da opasnosti za nikog, pa ni mene, apsolutno nema.
 
Na Sljeme više ne idem. Iako ga svojatam, rado nazivam svojim. Gomila snobova i pozera s opremom iz modnih kataloga, koji se nekontrolirano strmoglavljuju crvenom (FIS!!!) stazom, nimalo me ne privlače.
 
I da, uz skije je vezan i jedan vrlo važan moment u mojem životu. Zahvaljujući njima, shvatio sam da je Djed Mraz zapravo tata. Tamo davne 70 i neke, nagrižen crvom sumnje, na badnje veče, praveći se da spavam, vidio sam dragog tatu kako moj, tako željeni novi par Elanovih „ercejki“ s Tyrolia vezovima potiho namješta pod bor. Iluzija je propala, a ja sam svojeg tatu volio još više, i bogzna koliko još godina šutke pristajao na taj ritual koji ga je veselio točno onoliko koliko mene danas raduje potajno pakiranje poklona pod bor mojem mišu. Kad već spominjem najdraže, moram naglasiti, niti mama ni tata nikad nisu stali na skije, što ih nije spriječilo, da uvježbaju naše prve korake na skijama po snijegu, vukući mene i sestru po zasnježenoj uzbrdice Činovničke livade.
 
Ovaj sasvim osoban post, posvećujem (što nikad ne činim) svim svojim dragim prijateljima iz pradavnih sljemenskih dana, a posebno Devi i Andreji.
 
 
*VeleSLalom, SLalom, Spust i Takmičarsko skijanje
lostways @ 15:23 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare

Ima plina - nema plina. Sažetak je to prvih vijesti uglavnom svih medija. U plinsku histeriju se upleo i SAD, pa je sad sve na svom mjestu. Suverena i slobodna Domovina, najnovije vijesti govore, šepa i sa potencijalima električne energije.

Možda bi, negdje, ovakva situacija potaknula vladu na analizu, ako već ne na promjenu energetske strategije, ali u nas se to neće dogoditi. Za našu je vladu, Drivu i njegove goleme patuljke, puno važnije pitanje ulaska u EU, pod svaku cijenu. U atmosferu traljavog vođenja države, sasvim se uklapa i predsjednik lijepe naše. Ne ulazeći u argumentaciju njegovih izjava, čak ni u tajming (u diplomatskom smislu), voda je to na mlin nesposobnoj družini što se vladom naziva.

Nešto više, spomenuh slobodu. Pa tako Jutarnji list donosi članak o indeksu ekonomskih sloboda u Hrvatskoj, u kojem se poziva na rezultate, u mojim postovima već spominjanih, istraživanja The Wall Street Journal i The Heritage Foundation koja u nas prenosi Adriatic institut za javni poredak. Dakle, kao jedan od kolosalnih uspjeha ove vlade u svojem drugom mandatu, je i plasman na 116. mjesto u poretku ekonomija cijelog svijeta, ali još je veći uspjeh vidljiv unutar europskih zemalja gdje zauzimamo fantastično 38. mjesto od ukupno 43 zemlje obuhvaćene istraživanjem. Tako smo po ekonomskim slobodama ispred demokratskih giganta kao što su  Moldavija, BiH, Rusija, Ukrajina i Bjelorusija.    Ponosan kakav već je, Drivo u tome ne vidi ništa sporno, tek tvrdi kako će ova vlada ustrajati na reformama. Toga se i bojim.

"Ukupna ocjena ekonomskih sloboda u Hrvatskoj ove je godine 55,1 posto. Premda je riječ o neznatno boljoj ocjeni u odnosu na prošlogodišnju, ona nas i dalje svrstava među “uglavnom neslobodne zemlje svijeta”, napominju u Adriatic institutu. Iznadprosječnu ocjenu zabilježili smo u segmentima trgovinske, financijske i monetarne slobode, a kao slabe točke navode se visoka razina državne potrošnje, neučinkovito sudstvo i uprava, korupcija te sveprisutna država." - prenosi Jutarnji zaključak koji donosi Joel Anand Samy, suosnivač Adriatic instituta.

Kad ulično nasilje eskalira, mafijaška ubojstva preplave grad (i šire) Drivo zamijeni ministre i problem nestane kao spužvom pobrisan. Kad se pokaže da su zalihe energenata pred kolapsom, Drivo najavi uvoz iz Katara ili Alžira, kao rješenje svih problema (u čemu nema ništa spornog, osim što je to trebalo biti ako ne učinjeno, ali onda pripremljeno još ljetos, jer ne nabavljaju se drva za ogrijev kad stegne zima, nego kad popusti - znaju to dobro naši Ličani i Gorani). Kad ponestane struje, HEP će je uvesti bez obzira na troškove. Kad reforme kasne, krivi su - Slovenci. Kad imamo ovakvu vladu krivi smo MI

Vlada vodi strategiju gašenja požara, a ne plansku politiku. Nema plan ni strategiju, nego nedoslijedno reagira na trenutne okolnosti (npr. zdravstvena reforma ima - nema; stegni remen - otpusti remen, radna - neradna nedjelja, pušenje zabranjeno ali ne baš previše.... ). Ne gradi novu branu podivljalom riječnom toku, nego krpa staru gdje procuri. I to je OK, dok ruina drži vodu. Kako tragične poslijedice gašenja požara bez organizacije, bez znanja i odgovarajućeg vodstva, na stravičan smo način uvidjeli ( mi, ali očigledno ne i Vlada) na Kornatima. Nitko, od ovih koji su halapljivo preuzeli odgovornost (čitaj: vlast) nema blage veze o tome kamo ide Hrvatska. Kada zadnja zakrpa popusti, prepušteni smo stihiji. Odgovornost za budućnost naše djece, dali smo u ruke beskrupuloznim lažljivcima, pozerima, nesposobnim za išta osim djelotvorni grabež našeg u svoje džepove, koji o resoru kojim upravljaju nemaju blage veze.

Evo izbljuvao sam žuč. Pun mi kurac drame oko ruskog plina, drkanja Slovenije s blokadom pregovora. Puna mi kita vijesti serviranih kako bi prikrile notornu nesposobnost vladajućih glupana. Imamo mi većih problema. Svakim danom ovog mandata sve većih. Nije problem rusko-ukrajinsko izdrkavanje s plinom, nego je problem što idioti nisu dosad osigurali alternativni izvor, istovremeno megainvestirajući u plinovod koji se oslanja isključivo na ruski plin, a mašući nam ispred glava sa pozivnicom u NATO. Koji nam neće dati plin, nego regrutirat tek punoljetne, u topovsko meso sukoba s onima čiji plin planirasmo koristit. Nije problem slovensko zloupotrebljavanje trenutne pozicije kako bi zbog unutarnjopolitičkog prikupljanja glasova vlastite desnice pod parolom zalaganja za 25 km granica kao ključnog nacionalnog interesa, nego je problem što Hrvatska ne pregovara, već pristaje na ultimativno ponuđeno, što reforma iz (post)komunističke ekonomije u slobodnu i tržišnu nije niti započela, a korak smo do odricanja od dijela, kakvog-takvog, ali još uvijek, suvereniteta. Problem je rasprodano obiteljsko srebro, problem je nerad, korupcijom neizlječivo zaraženog pravosuđa, prezaduženi i kolabirani zdravstveni sustav bolesniji od samih korisnika, financijsko porezni sustav koji visi o niti, dug od 40 milijardi eura. Problem je sustav vrijednosti koji ima razumijevanja za odbjeglog dilera, što mediji prate vjenčanje osuđenog za ratne zločine u istom kontekstu kao i zajedničko skijanje gay mačka i mistera, neučinkovita i politikom zaražena policija.... 

Ma zapravo, nisu  to pravi problemi. Dramatična je činjenica, da nitko (uključujući i nas, građane) ne poduzima ništa da to promijeni.

Nego smo nadrkani na Slovence, Ukrajince i Ruse. 

            

lostways @ 11:36 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 12, 2009

Ugledni britanski stručnjak, dr. Geoffrey B. Coldmay jr. nominiran je za nagradu Fakenews, koju dodjeljuje Royal Biophysik & Molecular Science Society (RBMSS) pri cijenjenom North Walsham sveučilištu u istoimenom gradiću u Velikoj Britaniji, za najnoviji istraživački rad objavljen u čuvenom časopisu GeoFuture of the World.

Da ne prenosim članak, ukratko, riječ je o tome da su brojne teorije o globalnom zatopljenju, pale u vodu i smrznule se negdje na rubnim područjima Arktičke ledene pustinje. Dr. G.B. Coldmay, nakon dugogodišnjih istraživanja i praćenja meteroroloških pojava u arktičkim područjima, tvrdi da su katastrofične najave o otapanju golemog volumena leda, ne samo netočne, već i zlonamjerno prezentirane svjetskoj javnosti. Naime, već u prvom dijelu članka, ovaj uvaženi autor, okomljava se na dobro poznate satelitske snimke polova, koje pokazuju smanjenje odnosno povlačenje granice vječnog leda. Svaki školarac takvu snimku može napraviti u pola sata bavljenja Photoshopom, tvrdi dr. Coldmay. Analizom njegovih tvrdnji, izvlači se zaključak, kako je katastrofičarska histerija oko dizanja razine mora, zapravo urota korporacija bez obzira na porijeklo njihova kapitala, kako bi se uspostavila kontrola nad tržištem energenata. 
Sredinom članka, izloženi su brojni dokazi, potkrijepljeni činjenicama, kako planetu zapravo ne prijeti globalno zatopljenje već upravo suprotno, novo ledeno doba. Najnoviji događaji vezani uz (ne)isporuku plina upravo su dokaz stvarnim trendovima. I dok histerični zaštitari planeta troše energiju na poticanje svjesti o potrebi provođenja ekoloških mjera, korporacije zapravo zauzimaju startne pozicije za novi svjetski poredak koji donosi globalno zahlađenje. Koliko je istraživanje relevantno, pokazuju i umalo polarne temperature koje su zahvatile Europu i Američki kontinent.

U tome je svjetlu, sasvim jasna genijalna koncepcija energetske strategije hrvatske vlade, temeljena na ruskom plinu. Istovremenim pristupanjem NATO-u, Republika Hrvatska, uspješno se implementirala u urotničku skupinu, koja se bavi zbunjivanjem javnosti, sve u svrhu  jačanja vlastitih energetskih potencijala. 

Sve one puste tlapnje o potrebi razvijanja alternativnih izvora energije, (šatro razvoj, šatro poticaji i šatro programi, koji osim na papiru i ne postoje) zapravo su bile samo paravan za temeljenje sustava energetike, koji će nas uskoro staviti rame uz rame sa gospodarima energetske budućnosti. Tu suverenu i praktičnu politiku hrvatske vlade, i dr. Coldmay navodi kao jedan od jasnih dokaza svojoj teoriji spominjući doktora teatrologije u svom djelu.

Da, vratio sam se sa skijanja, i zatekla me energetska kriza. A bedak, uslikam ovakav prizor za uspomenu. 

Blesana....
A već uskoro će to biti jedini prizor koji ćemo moći vidjeti.

Zato kapa dolje Drivi. Sada je sve jasno, i zaista nema potrebe objašnjavati hrvatskoj javnosti strategiju uvođenja plina u Lici i Gorskom Kotaru (koji leže na jednom od najvećih potencijalnih ležišta biomase u ovom dijelu Europe), niti polagati račune za genijalnu investiciju plinovoda (s ruskim plinom) prema Dalmaciji. 

I ako netko dvoji o učinkovitosti iskapčanja plina u Dubravkinom putu, herojskom djelu službenika Gradske Plinare ovjekovječeno TV kamerama, kao i brojnim kafićima, neka razmišlja dalekovidnije. Fol, sve je fol, kako bi se zavaralo pobornike teorije globalnog zatopljenja. Istina, plin iskopčan svim kafićima u Zagrebu, omogućiti će goleme uštede, tako da će Hrvatska i iz ove krize izaći samo još jača. U skijaško-poslovnim krugovima, pročulo se i da zagrebački gradonačelnik odustaje od već gotovo pripremljenog projekta podzemne željeznice u Zagrebu, te je vrlo blizu nabavke tridesetak ratraga i financiranju povezivanja gradskih četvrti modernim šesterosjedečnicama. Jednako tako, odustaje se od nabave tenka, i razmišlja o gradnji golemog iglua negdje pored veličanstvene Arene, opremljenog sa 700 motornih saonica, i dvjesto pari turno skija, iz kojeg će se rukovoditi operacijma sanacije poslijedica ledenog vala koji nam predstoji. Navodno, iglu će biti opremljen i dovoljnom količinom termofora koji bi se kroz ventilacijske otvore bacali promrzlim građanima. Tako ispada, da je još jednom dalekovidni zagrebački gradonačelnik korak ispred premijera.

Plinovodu usprkos.

lostways @ 12:36 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, siječanj 2, 2009

Prvo što pomislih, kad uočih vijest o Milanu na krovu tramvaja, bilo je: eto ga, riješili smo ga se. Ali neće grom u koprive, ni struja u Bandića. Jebem ti izolaciju. Ovaj je post svrstan u kategoriju osobno, ali stvarno nisam mogao odoljeti kad sam vidio sliku idiota na tramvaju.

Vrijeme je školskih praznika, pa iako moj maleni još nije školarac, nećaci jesu, redovito ih koristimo za skijanje. Kao i poslijednjih nekoliko (čitaj: 6) idemo na isto mjesto, malo skijaško središte u Štajerskoj. Ponešto o tom skijalištu znaju i još neki blogeri. Uz obaveznu kacigu za malenog, ove smo godine nedavnim nesrećama potaknuti, njegova mama i ja, isto "uboli" kacige, pa na put krećemo kao pancer divizija.

I ako nekog zanima kako je to izgledalo prošle godine, može vidjeti ovdje.

A ako pak nekog zanima kakvo vrijeme ima lostways family na skijači, može zavirit ovdje. Možda nas koji put i kamera uhvati.

Do slijedećeg javljanja samo još jedan skijaški: ski! - SMUK!

lostways @ 13:15 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 1, 2009



Sretna Nova godina!


lostways @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare