zagrebačka trilogija
Blog - studeni 2007
srijeda, studeni 7, 2007
Whow! - koji tjedan....Frka samo takva. Posla se nagomilalo jednako koliko i problema. Tko je pratio moje postove (a njima sorry), mogao je to i primjetiti. S jedne strane kukam o poslu, pritiscima i zaostacima, a s druge, pol dana provedem na blogeru. Kako sam već i pisao, ja baš nisam neka primjerna, stamena i karakterna osoba. Imao sam problema sa školom, poslom, novcima, drogom, alkoholom ...da ne duljim. Svakakva me sranja u životu pratila. Više manje, sva sam sranja nekako isprao. Istina, na svoj način (kako reče Franky - my way). A ja ne mogu biti vikend junkie. Ne mogu pušiti jutrom uz kavu, ili piti samo fino vino poslije ribe. Ne mogu imati ni ljubavnicu. Ja ili pušim, ili ne. Ločem ili sam trijezan. Šlagiram ili ne. Volim (da ne kažem jebem) ili ne. Tako je i s blogerom. Svoje sam probleme vješto izbjegavao ili ignorirao uz pomoć ovog servisa i vas dragih prijatelja. Pomanjkanje inspiracije, motivacije ili snage, kompenzirao sam kreativnošću pisanja (koja je by the way zadnjih dana isto otišla pomalo u kuvac), dok mi poteškoće (rokovi i financije) nisu ozbiljno zakucali na vrata. Ova dvojba iz zadnjeg posta, postala je jebeno ozbiljna. Ne samo da sam svojim  stavom dveo pred dvojbu vikend događanja, nego i ozbiljne životne parametre. Posao i novac. I morao prelomiti.
Kada bi se logirao na bloger, preletio vaše postove, ode dva tri sata. Pa komentar, pa poticaj za post i tome nema kraja. Ode dan. I tako u nedogled. Pa sam, svojstveno sebi i svojem načinu rješavanju problema zaboravio na virtualu, i uronio se u blato stvarnog života. Dan mi je otprilike izgledao ovako: dizanje u 4, crtanje do 8 (kroz to vrijeme mi ne zvoni telefon pa mi je koncentracija na konstruiranje u hi-levelu), u 8 sjedam u auto i 200-300 km dnevno. S telefonom na uhu. Oko sedam, osam uvečer, nazad doma, poljubim ženu i dijete, zatvorim se u sobu i nazad za PC do jedan, dva ujutro - koliko već izdržim. Povremeno sam znao uhvatiti petnaestak minuta sna na odmaralištima na autoputu (kad više  nisam vidio jel' u pitanju dvije ili četri trake). Svako bi logiranje u virtualni svijet, moj uspjeh dovelo u pitanje.
I eto, danas, u 15 h, prvi sam put uspio udahnuti zraka, i usudio se logirati. Napisati post. Svinjac još nisam do kraja sredio, ali sigurno hoću.
Ovdje se, koliko sorry za nestanak, toliko i zahvaljujem svima na brizi i posjetama. Rating sam izgubio, ali nije mi baš ni stalo. Zapravo, jebe mi se. Ionako nisam zbog njega tu.
Kroz sisvete, uspio sam na kraju srediti i regatu...dvojba se rješila sama od sebe...ali o tome, kako tekstualno tako i vizualno drugom prilikom.
Do tada, još jednom svima fala, predivan je osjećaj znati da imaš takve prijatelje. Kao ja. Ovdje.
(je malo patetitično, al' jebi ga, iskreno je....)

lostways @ 15:24 |Komentiraj | Komentari: 59 | Prikaži komentare