zagrebačka trilogija
Blog - prosinac 2008
srijeda, prosinac 31, 2008


Zadnji dan u godini. Nice and easy.



lostways @ 09:56 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 30, 2008
     ili (za)bi - nebi


Jedna od najmoćnijih financijskih institucija u Hrvatskoj (namjerno ne upotrebih termin hrvatska banka), jutros je izišla sa najavom povišenja kamata na kredite. Oko podneva, pod pritiskom javnosti(!) ta je odluga odgođena. Malo mi je nejasan feedback javnosti i banke, odnosno kako to, da je tako brzo pritisak postao nesnošljiv do mjere za promjenom odluke, ali kad je rečeno da je odluka promijenjena u dogovoru s vladom, stvari su postale nešto jasnije.

U zemlji Antuntuna, sve je naopako. Europske se vlade protiv krize bore stimulacijom potrošnje, naša štednjom (pa tako donosi najmršaviji proračun u povijesti). Dok europske banke snizuju kamate, "naše" ih povećavaju.

Pozadina promjene odluke, vjerojatno se krije u temeljima razvojne strategije hrvatske vlade. Jedina progresivna grana gospodarstva(?!) je (bila) građevina. Razvojem stambene strategije, došli smo u situaciju da je više od tri četvrtine radno sposobnih, ili bar onih u naponu snage, u svojevrsnom kreditnom ropstvu banaka i poslodavaca. Kakve veze imaju poslodavci s bankama. Jednostavno, lako je ne poštivati ugovorne obveze prema zaposlenima, kad ovima nad glavom visi mač bankovne ovrhe, sve to u okružju 12,5% stope nazaposlenosti. Tako je ideja da svatko mora biti vlasnik stambenog prostora, počela uzimati danak. Ako banke aktiviraju kreditnim ugovorima omogućeno podizanje kamatnih stopa, osiromašena će novostanovlasnička klasa biti na koljenima. Vrhnje će pobrati i poslodavci. Jedino vladi, baš takav rasplet situacije ne ide u prilog, i to ne zbog socijalne osjetljivosti premijera i ministara, već je sasvim izvjesno da stanovlasnici, kao birači neće biti oduševljeni za podršku reaktivaciji mandata nakon slijedećih izbora. 

Franjo je Luković, kao čelna osoba subjektne institucije, dokazao pak, da je spreman za aktivaciju političke karijere, jer je pokazao dosljednost, tako svojstvenu našem Drivi. Dakle, ako vlasnici banke i ne budu posebno zadovoljni provedenom politikom banke, rezervni je položaj osiguran, kao i kolegi Mudriniću, kojeg sve češće primjećujemo zdesna premijeru.

Za razliku od moćnih direktora (Luković, Prka, Mudrinić, Čović ... ) institucija iz svih strateških grana gospodarstva, koji su svoje pozicije zadržali i nakon provedene privatizacije, nesumljivo kao svojevrsnu nagradu za "obavljen" posao, a koje bussines mediji redom predstavljaju kao neprikosnovene gospodarske čudotvorce i stručnjake, a zapravo su samo bogato uhljebljene ex-političke figure, dok operativnim poslovima tih sada već, stranih kompanija, upravljaju provjereni stručnjaci, redom stranci, dakle dok ti isti imaju rezervne položaje u vladajućoj stranci, mladi ljudi koji su na 25 i više godina zarobljeni otplatom gigantskih rata kredita za kapital u kojem SAMO stanuju, nemaju nikakvu odstupnicu.

Kapital koji su uvalili vlasnicima ovih marioneta, mogli su možda, pametnom ekonomsko stambenom politikom, kroz poreznu stimulaciju plaćanja stambenee rente, uložiti u razvoj, kao svoj, tako i ukupan gospodarski države u kojoj žive. Za razliku od poreznih olakšica za najmoprimce, najmodavci bi za prihode od rente plaćali porez, pa bi tako i proračun imao trajne prihode od stanogradnje, a ne samo jednokratnu naplatu pri stjecanju vlasništva.

No Drivo i njegovi prethodnici, odlučili su ovako, pa će ponosni stanovlasnici i dalje paralelno otplaćivati dva stana. Jedan svoj, i jedan banki. No, Drivo i njegovi ministri (zastupnici, državni dužnosnici, tajnici ministarstava, gradonačelnici - konkretno zagrebački otplaćuje svoj i bratov ...) , ionako imaju po dva i više stana, tako da ne vide u čemu je zapravo problem kod otplate kredita za dva stana odjednom.

Preostalo je samo moliti milost stranih vlasnika kapitala, za razumijevanje potrebe opstanka na vlasti, no na to su Drivini puleni ionako naviknuti, pa  će trenutno izmoljena milost od strane vlasnika banke, uskoro stati uz bok onoj od Slovenije za pristupanje EU, ili američke za pristupanje NATO-u, i tako dalje i tako dalje......

Samostalna Republika Hrvatska. Da baš...



Les Miserables

lostways @ 13:25 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 29, 2008

Prošao je još jedan Božić. Darovane slobodne dane, proveli smo u druženju sa najdražim prijeteljima, posjetama obitelji (čitaj: obilaženje božićnih jelki, jer Djed Mraz pod skoro svakom ostavi neku sitnicu za dobru djecu), beskrajnom ljenčarenju i igri. Jednom rječju: savršeno. 

Vijesti jedva da sam pratio, a odradio sam i svojevrsnu terapiju apstinencije od PC-a i bloga. Kako je ovaj ponedjeljak, svojevrsno warm up za povratak u normalni ritam (čitaj: stres i sekiraciju), malo sam obišao i standardne izvore informiranja. Osim dobrodošlice hrvatskom predsjedavanju u Vijeću sigurnosti UN-a u obliku krvavog sukoba Izralea i Hamasa (čitaj: uzajamnom ubijanju civila), u oko su mi upale i neke sitnice s domaće društvene scene.

Prvo, sve su dvorane izdržale testove, nijedna se srušila nije, usprkos nedostacima  zbog kojih posjeduju tek privremene uporabne dozvole. Kako parkiralište nije dovršeno, a poslovično neposlušni građani Zagreba, nisu poslušali preporuku gradskih vlasti da aute parkiraju na parkiralištima oko velesajma (druga zona = 8 kn/h na južnoj strani i 5 kn/dan u kaljužama na istočnoj i zapadnoj strani), nego su automobilima pokušali ući u dvoranu, Lanište i Remetinečki gaj su bili zakrčeni, a stanovnici očajni. Evo ti posla za M&M dvojac, koji je jamio nešto (ne?)očekivanog prometa. Nema sumnje, zagrebački vozači su posebna sorta, i bez pauk službe, kretanje gradom bilo bi potpuno nemoguće, ali pitam se da li je prije represije potrebno osigurati kakve takve uvjete za parkiranje ili je dovoljno poručiti vozačima da automobile koriste ograničeno ili uopće ne. Prvi se mačićići u vodu bacaju (otkud tako blesava izreka, a bacio bi ja u vodu s kamenom oko noge bacače prvih mačića), pa je tako priredba nazvana svečano otvorenje Arene Zagreb, proteklo u euforičnom tonu.

U istom svjetlu, dragi je Milan najavio i pojeftinjenje usluga parkiranja za senzacionalnih 12-18%, što će u konačnici iznositi kunu ili dvije manje po satu. Ono što nam nije "poklonio" za Božić, je vjerojatno proširenje zona parkiranja na Buzin i Odru, Stenjevec i Prepuštovec, odnosno naplatu parkiranja u vlastitim garažama. Zagrepčani mogu odahnuti i zbog zabrinutosti nad održavanjem skijaške utrke na Sljemenu, sve će biti u redu, a Milan će požnjeti nove uspjehe i održati nam pokoju lekciju.

Crkva se, valjda u duhu kršćanske blagosti potrudila ove blagdane začiniti i misama za notornog Antu Pavelića. Opravdanje je da se misu može naručiti za svakog, pa tako i za navedeno ljudsko smeće. Neću trošiti energiju za nabrajanje argumenata kako bi spomenutog trebalo izbrisati iz kolektivne memorije ovog naroda, osim kao negativan primjer i kao upozorenje novim naraštajima. Jer u liku tog fekalnog debila, utjelovljene su izdaja vojske kojoj je bio na čelu, prodaja hrvatskih teritorija, zločin nad civilima koji su bili druge rase, vjere ili pak političke opcije, ukidanje parlamenta... I ako bi tko trebao održavati spomen na njega, onda bi to mogla biti eventualno kakva sotonistička sekta, a nikako katolička crkva.

Još je jednu pobjedu izvojevala crkva. Ovo je bila posljednja radna nedjelja trgovačkih centara i trgovina uopće. Iako mi je nejasna logika koja dozvoljava rad zaposlenim u kafićima, restoranima, hotelima, benzinskim crpkama, kioscima, policiji, medicinskim ustanovama a nije trgovcima, konačno će blagajnice moći nesmetano na nedjeljnu vel'ku misu. Moći će i na zornice kroz tjedan kad ih poslodavci otpuste, pa će tako crkve i tjednom biti pune, a sada sretne žene, moći će pomoć za prehranjivanje obitelji tražiti molitvom  Bogu, a ne radom kod omraženih tajkuna.

Iako mi se doslovce gade gužve u trgovačkim centrima kao i nova navika građana, okupljanje i provođenje vremena u tim prostorima, novi mi se zakon čini suludim. Ne znam kako u malim sredinama, ali u velikim gradovima poput Pariza, New Yorka pa i manjim poput Praga, nedjelja je normalan dan. Oni koji rade, vjerojatno su slobodni ponedjeljkom i to je to. Uostalom, i dosadašnji je zakon o radu određivao jedan slobodan dan u tjednu, zašto bi to baš bila nedjelja. Zagreb ovim zakonom, nastavlja svoj programirani put iz grada u provinciju. Kako bi se lakše prilagodio došljacima. Ali blagajnice nemaju previše razloga za brigu, poznajući band The Drivo & butlers, jedan će poziv iz Bruxellesa biti dovoljan da novi zakon bude smješten uz onaj o ZERP-u, ovaj najnoviji o zabrani pušenja, ili onaj o golfu kad povlašteni investori pozavršavaju obećana igrališta. 

Nova godina tako neće donijeti ništa novo, osim same kalendarske činjenice. A Ivo i Milan jašu dalje...

lostways @ 09:45 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 24, 2008

Pa... badnjak je. Bor je od sinoć na svome mjestu, čeka se bakalar kod dede, povratak Doma, kako bi bor, koji je zapravo norveška jela, bio okićen. U naš skromni dom još uvijek zalazi Djed Mraz. Onaj koji ga nestrpljivo očekuje, pun samopouzdanja (jel'da sam ja dobro dete tata?) daje svoj doprinos uređenju stana. Igračke su u kutijama, osim onih koje ukrašuju sobu. Za razliku od običnih dana, danas će dobrovoljno leći ranije, jer je poznato da Djedica dolazi samo dok djeca spavaju. Druge će godine u školu, pa će mu već netko (najčešće neki nadrkani nastavnik) razbiti tu prekrasnu iluziju, te će se tako Božić pretvoriti samo u ono što znači nama odraslima. Nije ni to malo, ali pamtite li to nestrpljenje, slatko išćekivanje na badnje veče i ushićenje, kad ujutro pospanih očiju ugledate poklone pod borom. Ja jedva. Zato mi je njegova sreća, njegovi zagrljaji, duhovna hrana za još dugo razdoblje nakon prosinačkih blagdana i svaki se potrošeni novčić isplati tisuću puta.

Gledano iz drugog kuta, predbožično mi doba ide užasno na živce. Ono što bi trebao biti najintimniji obiteljski blagdan, pretvoreno je u šoping histeriju, gdje ne da su zakrčeni i inače odurni trgovački centri, nego i svi prilazi njima. S radija nas već mjesec dana maltretiraju reklame sa zvončićima u backgroundu, poruke o savršenom Božiću uz kupnju kakvog besmislenog proizvoda, božične pjesme tipa "Last Chrismas I give you my heart...", odurnog George Michaela, koja me nepogrešivo tjera na zahod, ili pak n-ta prerada raznih engleskih, portugalskih, španjolskih i egipatskih inačica "Merry Xmas & Happy New Year lalala...", u rasponu od jazz ritma, preko kubanskih ili brazilskih, do techno inačica. Oni nacionalno osvješteniji udave nas sa "Radujte se narodi" do mjere da mi ide na živce kad je čujem i na polnoćki. Da bi predbožična iritacija bila potpuna, pobrinu se imbecilni (uglavnom, nadam se) maloljetni piromanijaci, koji sav  džeparac utroše na razno-razne žabice, piratice, plamene udare ili kak-se-već-petarde-sve-ne-zovu, pa po cijele dane ispaljuju rafale, da bi klimaks doživjeli danas točno u ponoć. Fanatični netko, pirotehničar po  hobiju, priredio je i noćas, točno u ponoć (negdje u Sopotu pretpostavljam prema procjeni temeljenoj na jačini zvuka), ratni show za doček valjda Badnjaka, ili kako bi utrošio prošlogodišnje rezerve iz božičnog arsenala. Srećom, ratne su godine daleko iza nas, pa ispaljivanje projektila iz zolja, rafali iz automatskog oružja bojevom municijom s balkona zgrada u gusto naseljenom Novom Zagrebu, kao i  plastični eksploziv u dvorištima pripadnika drugh konfesija.

Moj je doprinos drukčijem ugođaju, postavljanje You Tube muzičkih klipova na desnoj strani bloga koji možda nisu božične tematike, ali mi nekako pašu u moju sliku Božića. 

Krajem godine, svi rezimiraju učinjeno, a ja neću. Godina je bila kakva je bila, slijedeća samo neka bude. Još puno slijedećih. I još puno zajedničkih Božića u toplom krugu moje male i sretne obitelji.

Bez obzira koju simboliku Božića doživljavali ili ne, bez obzira na vjeru ili ne, isto to, dragi moji prijatelji, želim i vama,  da budete sretni, da volite i budete voljeni, da budete zdravi vi i oni do kojih vam je stalo, a ostalo, ostalo ionako nije važno. 

Sretan Božić!



lostways @ 10:06 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 23, 2008
Odličan vic kod onog koji razvedrava dane, i članak na Index.hr-u. Prava kombinacija.

Zato samo kratak savjet. Mirjana, ultimativno nabaviti novu torbu! Ka'je Ivo veća pičkica od Beksa?

Vrlo povoljno. Može i remen za stezanje.



lostways @ 12:00 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare

Euforija oko čuvene hrvatske humanosti je na vrhuncu. Sa svih strana vrište pozivi na humane akcije, kojima se donira potrebitima, putem telefonskog poziva 060******.

Završnica svake akcije, je uglavnom nastup neke od (ili više njih) zvijezda hrvatske estrade. Tako je akcija kojoj je highlite bio Severinin nastup, skupila ca 6 milijuna kuna. Među inim selebritijima, na pozive odgovaraju i političari. Dobro. No.... nije li malo licemjerno s jedne strane kamčiti lovu od socijalno senzibiliziranih građana, i istovremeno uzimati PDV na donacije. Od spomenutog iznosa, nasmijana su i vedra lica, od istih građana iskamčila i milijun kuna PDV-a. 

I zato, uhvati li vas želja za pomoći potrebitima, radije uplatite novac direktno na račun (iako će vas i tu "oprat" banka), nego da 22% doniranog iznosa uvalite pretilom Šukeru. Ne zaboravite pritom, da su potrebiti uglavnom takvi, baš krivnjom (ne)funkcioniranja institucija kojima su ti ugojeni licemjeri na čelu.

lostways @ 09:27 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 22, 2008


Bez uvoda. Bez zaključka. New Order.




Were like crystal, its not easy
With your love, you could feed me
Every man, and every woman
Needs someone, so keep it coming



lostways @ 10:01 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, prosinac 20, 2008

Konačno. Poslijednji vikend prije Božića, i Hrvatsku je sustiglo blagostanje. Svi su odahnuli. Problemi su nestali kao spužvom obrisani. Idilu kvare samo pokoje ubojstvo mačetom(!), i prgavi susjedi.

Dvojio sam jučer, napisati ili ne koju o sjeverozapadnim susjedima. Pa se suzdržah. Dok nacija bijesni nad blokadom pregovora, koju nam je Slovenija nametnula, ja se pitam: koliko je onih koji bijesne nad blokadom, a zapravo uopće nisu sigurni da li, i zašto žele da RH bude članica Unije. 

Osobno, jebe mi se da li ćemo i kada postati članovi EU. Kada bi strategija ulaska bila temeljena na nacionalnim interesima i ravnopravnosti, možda bi mi Dežela išla dodatno na kitu, ali ovako (čujete li puc, puc?)....

Što nam donosi EU. Reciprocitet u trgovini nekretnina (super!- baš sam planirao kupit stan u Kranju ili Lisabonu), liberalizaciju vanjske trgovine i razmjene radne snage (tako da strani vlasnici lakše na menađerska mjesta zaposle sunarodnjake, a naši da šljakaju na bauštelama po europskim gradilištima za parsto eura kojih njihovi preziru) novu gomilu činovnika zaposlenih u europskim institucijama, ali na našoj grbi.

Kaj se tiče "bratstva i jedinstva" odnosno dobrosusjedskih odnosa i prijateljstva, malo se toga mjenja. Fruktalovi su sokovi slovenski, upravo onoliko koliko i Ledov sladoled hrvatski. Ionako pijem Jamničku,a ne Radensku, Coca colu, a ne Dvojni C, mesu porijeklo nezna ni veterinarska inspekcija, kamo li ja....

No, mediji su svesrdo prihvatili međusobno huškanje, pa je dojam iz naslova tim jači. Premijer Drivo, ponovo jaše, na krilima alpskog vjetra. Junak Stegnireman, tako lupa šakom po stolu. Nema prodaje. Jer, brodogradilišta, telekomunikacije, banke, naftna industrija (nastavite niz) ne moraju biti u hrvatskom vlasništvu. Ali čestica br. 523 katastarske općine Sv. Martin na Muri površine 387,65 m2, ostat će hrvatska makar pregovori završili 2012.

Ja i dalje mislim, da su ključevi vrata budućnosti u našim rukama. Ne slovenskim, ili češkim. A doktor Ivo? Magla. Magla je to kao i sve Drivino do sada. Kao i ovaj dan uostalom.

P.S. Blogerska solidarnost! <- link

lostways @ 13:27 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, prosinac 19, 2008

Ako sam ikad plakao zbog smrti osobe koja mi nije osobno bila bliska onda je to bio dan kad je umro Ivo Serdar
Na današnji je dan rođen, samo dan prije mog oca. I nadam se, da još neko duže vrijeme neću plakati zbog ovog drugog.

* tražeći materijal za ovaj mini post, pretražih www uzduž i poprijeko al' ne nađoh kakav video klip osim ovog i ovog, pa bih bio beskrajno zahvalan kakvom dragom donatoru linka.

lostways @ 11:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 18, 2008
Davno nekad, tulumi su bili glavno mjesto druženja. U Zapruđu su tada postojale tri dućanske birtije pod skupnim imenom "minić", jedan čumajzl u vlasništvu HURO (ovo RU od radna organizacija) Zagreb (brkate konobarice u borosanama kao i u minićima) maštovitog imena Rally (čiju su debelu većinu gostiju činili "bosanci iz baraka" što pak ne znači da su bili bosanci, al tako ih se identificiralo, a koji su pak ime izgovarali Ralu) i dvije šiptarske čevabđinice. Ni danas situacija nije nešto bolja, dućanske špajze, mjesto predaha zaposlenika Čistoće (koja više to nije već je "Zagrebački holding") i Zrinjevca, nisu doživjeli veća preuređenja ali su dobili i prava imena te su postali Vila Marija i Ivan, Rally je ostao promijenjenog, ali još uvijek amerikaniziranog imena American donut, dok čevabđinica broj jedan (Idrizi), postala luksuzni stakleni zimski vrt (konobari i dalje tek natucaju hrvatski), a u čevabđinici broj dva (Kurtiši) ne bijah 25 godina pa nemam nikakvih informacija. Jebote! Ima i nekakav kisok na korneru Adamićeve i Balokovićeve, sad se sjetih, al ne uđoh ikad pa nek me se ispriča i bogibogme nekadašnji Cezar na margini garaža, nekad čuven po kockarskim okršajima u kojim su ulozi bili kuće, BMW-i i golemi konvertibilni iznosi, danas mu imena ne znam.  Sad se sjetih i Grilla Bundek - probah pljeskavicu, korektne dimenzije i ljutine. Šu! Bogami Zapruđe ugostiteljska velesila, Las Vegas skoro.

Moja bi se profesorica iz hrvatskog opet zgražavala predugačkom i upitno smislenom uvodu, ali je srećom njenom, kod Svetog Petra položila račune, pa je valjda moje stilske, gramatičke i pravopisne greške i ne sekiraju previše. Da, prije svekolike analize kvartovske ugostiteljske scene, spomenuh tulume (ček, ček da se sjetim zašto?! - ah da!). Druženje nas maloljetnih, vapećih za socijalnim iskustvom, svodilo se na tulume, klupice i zimi, stubišta nebodera.

Tako skoro u pravilu, nakon intenzivnog ispijanja sile slatkih alkoholnih pića i bloka sentiša, bloka modificiranog fantoma ili boce istine) domaćin ugasi svjetlo... pa ko kaj zahakla - zahakla!

Asociralo me to na jedno drugo "haklanje" kojim nas bombardiraju poslijednjih dana. Ovo ulazi pod kvalifikaciju grabež. Toliko o naslovu posta.

Pa da vidimo.

Ako svoje nadareno dijete upišeš u koji od dječjih zborova, moraš znati da solo točku neće imati najnadarenije djete, nego ono čiji su roditelji spremni iskrcati 10.000 kuna za tu promociju. Posljedica čega je valjda stanje na domaćoj glazbenoj sceni.

Ako želiš prozbori koju promotivnu o gradu kojem si gradonačelnik, ništa lakše. Iskrcaš kakav konvertibilni iznos PR agenciji, ili pak osobno uredniku, pa ćeš dobiti i priliku.
Naravno, vlasnici ili direktori PR agencije i urednici se osobno ne poznaju, tako da je proces savršeno legalan. Aj dobro, možda se ne poznaju, al si bar popiju kavicu u Parizu.

Ako si pak, gradonačelnik Zagreba, nemaš potrebe za takvim radikalnim potezima. Medijski establišment ti stoji na raspolaganju i besplatno(?). Tako prate sva svečana otvaranja, objavljuju samopromotivne intervjue, a eventualne propuste, ako baš moraju, objave na margini gradske rubrike. 

Tako je Arena, remek djelo arhitekture post komunističke građevinske renesanse, čudo brzog izvođenja, istina, bez puno pompe svečano otvorena u roku (gle čuda opet izvođač INGRA) ali danas - prokišnjava. Ma nema veze, gradnja nije bila ni tri puta skuplja od realne cijene, što je to prema novcu bačenom u bunar zvan maksimirski stadion (vidi pokojna industrogradnja - tehnika, uzdanice pokojnog oca nacije).

Ako pak ustavni sud, utvrdi da je naplata "ugovorne" kazne bez ikakvog ugovora, u iznosu 250 kuna za parkiranje koje košta 8 kuna po satu neustavna, ti odmah, reagiraš, i proglasiš blatnjavo šljunčanu ledinu 4. zonom, nametneš cijenu od 5 kuna, ali i kaznu u jednako neustavnom iznosu. 

Poslijednje je rješenje za grabež novca, elaborirao nekakav Jelavić. Kada čovjek malo bolje razmisli, u gradskom poglavarstvu sjede ljudi, svi redom, koji nisu prošli filter demokracije pod nazivom izbori. Građani grada Zagreba, na posljednjim su izborima u većini glasali za SDP. Dobili smo Bandića. Grad osim tog ambicionog bosanca vode i Ljuština, Jelavić, Šostar, ex Ljubičić (Kikaš, jebote!).... Tko je glasao za te ljude? Jebem ti demokraciju.

Grabež koji je država HT-u (ili bolje rečeno DT-u) omogućila, ista država isti HT tuži zbog monopola. Neobično, pogotovo kad čujemo da g. Mudrinić razmišlja o reaktivaciji političke karijere. Koincidencija ?
Grabežu se priključili i naši dragi susjedi slovenci, koji valjda koristeći priliku, poželjeli ugrabiti i kakav hektar teri i akvatorija više. Nabijem i njih i EU. Problem je jedino u tome, što je Drivo (Grinč, Stegnireman...), unatoč odrješitom odbacivanju mogućnosti o ustupanju teritorija u zamjenu za deblokadu pregovora, izgubio svaku vjerodostojnost. Kako se još sjećamo ZERP-a, tako vidjesmo i Zakon o golf terenima, kojim nam je zorno pokazano kako se vraćaju usluge, makar   kvorum u parlamentu popunio i osumnjičenik za ratne zločine. 

Zanimljivo bi bilo, vidjeti kakvu bi podršku za pristupanje EU u ovom trenu, vlada dobila od građana RH na referendumu. Bojim se da će o pristupanju Hrvatske, odlučivati građani EU (pa tako i Slovenije), a ne oni koji bi trebali. Mi.

Da se vratimo još malo na grabež. U tijeku je suđenje tenorima iz pompozne akcije Maestro. Pa smo svi mogli čuti kako se hladnokrvno traži milijun i po eura mita. Ako usporedimo investiciju za koju je traženo mito u spomenutom iznosu, pa stavimo u omjer sa ostalim državnim i lokalnim javnim investicijama, lako ćemo izračunati i brojevnu sliku pojma grabež.

A ja bih, za Božić poželio otvorena vrata Sabora, Vlade i gradske Skupštine "nekolicini" obespravljenih seljaka i brodograditelja s osobnim alatom (motike, čekići, macole...) pa....

... 'KO KAJ ZAHAKLA - ZAHAKLA!
 
lostways @ 10:39 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 15, 2008
Skloni smo javno, podcjenjivat naše slavenske prijatelje, sprdajući se sa češkim turistima. Svatko, tko ima bilo kakve predrasude o tom prijateljskom narodu, mora otići u Prag. Niti 700 km vožnje od Zagreba, i predrasude ne da će nestati, nego će nastupiti depresija. U kakvoj mi vukojebini zapravo živimo. Prag je u odnosu na Zagreb (čak i na brojne slavne turističke europske gradove) svemir. Od organizacije, čistoće, arhitekture, odnosa prema turistima, do apsolutno svega podložnog komparaciji, Prag je velegrad s velikim v. Zagreb čak, nije moguće komparirati s Pragom, površini i broju stanovnika usprkos. Radi se naime, o sasvim drugom svijetu.

Zaboravih spomenut, cijena vel'ke pive (o kvaliteti mislim nije potrebno trošiti riječi) u prosjeku je oko 12 Kuna. Da dobro ste pročitali, 12 Kuna.

Prag (češki: Praha) je glavni i s 1,2 milijuna stanovnika najveći grad Češke te njeno kulturno i gospodarsko središte. Zemljopisno leži u sredini Češke kotline na rijeci Vltavi, desnom pritoku Labe... za više, predlažem vam ovaj link. ili na engleskom ovaj.

Poklanjama vam ovdje, jednu ac hoc složenu šetnju tim predivnim gradom, bez puno objašnjenja, tek koja impresija vezana uz konkretnu fotku:


Nakon popijenog više nego solidnog makijata u Arcadiji, krećemo u obilazak...


...prema Hradčanyma...


...odakle puca fantastičan pogled na maglom zarobljen Prag.


Ni pogled na drugu stranu nije manje impresivan. Glavni ulaz u Hradčany.


Na koju bilo stranu okreneš glavu, imaš kaj vidjet...


...pa mi u oko i objektiv, upalo i ovo.


Spremala se smjena straže...

...pa uhvatih i njihov dolazak.


Cijeli je Prag popločen ovakvim i sličnim, genijalnim mozaikom granitnih kockica.








U jednom izlogu, uočio sam ovaj zgodan suvenir, kad poprisloniš oči na prozorčiće....


...bogibogme imaš i kaj vidjet :)




Pogled na Karlov most odozdo...


(ovo nije Venecija)


...pogled s mosta na Hradčany...


...na Vltavu...


...još malo Vltave.




Češka je domovina dobrog Krteka, kojeg Fran obožava, pa je jednog i dobio :)


Veličanstven pogled na glavni gradski trg, Staromestske namesti. Obratite pažnju na broj ljudi koji se mota trgom. Pa mi onda ispričajte koju o turizmu u Hrvatskoj...


Na pol posta i dokaz da fotke nisam skinuo negdje s Weba :)


Ovo se desi kad se strkneš s prolaznikom dok nekaj fotkaš.

 
Ovo je otprilike moja percepcija grada s velikim G.


A ovo je pogled s vrha Vaclavske namesti, gdje se zbio tragičan događaj čiji je junak bio Jan Palach.


Osim prefinih kobasa, svako malo bi si na ulici maznuli i tradicionalno trdlo (trdelnik).


Noć ništa ne skriva, već otkriva novu, gotovo irealnu dimenziju Praga.


Malo zagužvano, ali...


...kao iz bajke.


Božićni ugođaj. 


Ovome mislim, ne treba komentar. Samo uzdah. (Hradčany iznad Karluv mosta).










Tu završava serija fotki koje je pristojno pokazivat u javnosti :)


Ujutro nije bilo nimalo lako savladati ovaj uspon na putu do prve jutarnje kave.


No isplatilo se borit s mamurlukom za još jedan pogled na ovo...


...ovo...


i ovo.

Ahooooj!!!
lostways @ 13:49 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Dok malo sredim dojmove, i pouploadam fotke, nek na blogu stoji samo ovo...


i ovo:

lostways @ 09:48 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
petak, prosinac 12, 2008

Kao svojevrsni nastavak jučerašnjeg teksta, pala su mi na pamet neka pitanja. 

Može li domoljub biti u oporbi, ili su nužno svi domoljubi članovi i simpatizeri trenutno vladajuće stranke?
Mora li domoljub bez sumnje, podupirati politiku aktualne vlade?
Postoji li mjera za veličinu domoljublja? 
Ako postoji, može li vrijednost ispred jedinice mjere imati i negativni predznak?
Mora li domoljub biti obučen u crno, ili može nositi primjerice crvenu majicu?
Može li domoljub obući roza majicu?
Može li domoljub biti gay?
Mora li domoljub plaćati porez, ili je domoljublje samo po sebi dovoljno?
Tko je veći domoljub? - onaj koji uredno plaća porez i izlazi na birališta, ili onaj koji zahvaljujući deklariranom domoljublju dobije priliku privatizirati državnu tvrtku pa osobno bogatstvo više puta multiplicira, bez obzira na ne poštivanje zakonskih financijskih obaveza prema državi.
Da li je domoljubno, u stranoj zemlji propagirati akciju "kupujmo domaće" ako se to domaće odnosi na proizvode države u kojoj tvrtka posluje, a ne država iz koje potiče vlasnik kapitala (tvrtke).
Da li slovenski Mercator na čelu tvrtke ima domoljube?
Da li su članovi uprave hrvatskog Agrokora domoljubi?
Da li domoljub nužno mora voljeti pjesme Marka Perkovića Thompsona, ili može voljeti npr. The Doors?
Da li su gosti klubova s cajkama domoljubi? 
Jesu li posjetitelji ex Močvare domoljubi?
Smije li domoljub pjevati/slušati/voljeti pjesme Đorđa Balaševića?
Mora li domoljub biti militantan, ili postoje domoljubi pacifisti?
Mora li domoljub, dovoditi u pitanje tuđe domoljublje ako se ovaj drugi po nečem razlikuje?
Mora li domoljub mrziti ostale državljane matične zemlje koji nemaju većinsku nacionalnost?
Da li domoljublje podrazumijeva nesnošljivost prema drugim nacijama i državama?
Da li su navijači koji rade nerede po drugim zemljama, razbijajući i fizički napadaju domaćine, domoljubi?
Da li domoljub mora biti i nogometni navijač, ili može primjerice pratiti veslanje?
Da li domoljub mora opravdavati zločine ustaških mesara, onima koje su počinili komunistički mesari, ako su pritom i jedni i drugi Hrvati? Ili obratno.
Općenito, opravdava li domoljublje zločin?
Da li opravdanje (ili olakšavajuća okolnost) za kriminal, pljačku i nasilje može biti domoljublje?
Da li pravi domoljub mora ići u crkvu, ili je dovoljno da na retrovizor objesi krunicu s križem volumena 30 cm3?
Mora li domoljub biti vjernik katolik?
Da li je domoljub član uprave kluba, koji na prodaji igrača zaradi više miljuna Eura, a njegov klub ostane državi dužan višemilijunske iznose za porez? 
Da li domoljub podmeće bombe u sportske objekte?
Da li domoljub mora biti naoružan?
Ako netko slučajno i nije domoljub, zaslužuje li živjeti u matičnoj zemlji ili mora biti protjeran?
Da li domoljub, kad treba odgovoriti na pitanja koja bi mu postavila policija, odlazi u Posušje?
Bježi li domoljub i skriva se od hrvatske policije i pravosuđa u prekomorskim zemljama?
Može li domoljub imati dvojno državljanstvo?
Može li samohrana majka biti domoljub?
Može li samohrani otac biti domoljub?
Da li domoljub mora biti pijan kad se vrati kući, pa premlatiti ženu i djecu?
Mora li domoljub imati PTSP, ili to mogu biti i oni koji ga nemaju?
Mora li domoljub nužno biti branitelj, ili može biti domoljub bez obzira na to što nije sudjelovao u ratu?
Jedno pitanje koje nije domoljubno:
Da li je onaj koji je sudjelovao u ratu branitelj, a više nije u aktivnoj vojnoj službi, ili je ex branitelj (bivši branitelj, ratni veteran i sl.)
Pa nazad na domoljbno:
Mora li svaki domoljub dobiti od države stan u Zagrebu?
Da li domoljub dobiva državne poticaje za poljopriredu (turizam, graditeljstvo i sl.), temeljem same činjenice da je domoljub, ili postoje i neki drugi kriteriji.
Može li domoljub koristiti dobivena sredstva kako bi investirao izvan domovine?
Mora li domoljub biti rođen izvan Zagreba, ili i zagrepčani mogu biti domoljubi?
Da li je dovoljno domoljubno poštivati i isticati aktualni grb Republike Hrvatske, ili se mora poštivati onaj sa prvim bijelim poljem?
Mora li domoljub biti ekstremno desnih i konzervativnih političkih stajališta, ili je npr. i Vlado Gotovac bio domoljub?

Pitanja je još, ali tko bi ih sva nabrojio...

A da li uopće ova pitanja traže odgovore, procijenite sami....

lostways @ 11:48 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 11, 2008

Zagreb je odahnuo. "Šok" - antnom akcijom, s ulica su uklonjeni okorjeli krimosi, pod optužbom da su planirali međusobni oružani obračun. Možda bi efikasnije rješenje bilo da su ih naoružali, doveli pred neki OK koral, pa kom opanci kom obojci. 

Zato Pazin strepi. Traljavi je idiot uspio podmetnut bombu u prostor gdje je trebala nastupit ikona kamenjarskog  (bez uvrede ikom, ali dozvolit ćete da meni, rođenom na novozagrebačkom asfaltu, spomen gena  kamenih baš ne izaziva neku posebnu euforiju) domoljublja Marko Perković Thompson. Kako se debil uspio samoozljedit prilikom terorističkog čina, policija ga sklepala. 

Nema opravdanja za podmetanje bombi i to treba nazvati pravim imenom. Kriminal i terorizam. Bilo da se radi o nadrkanom protivniku glazbeno-poetskog izražaja mitraljesca, bilo da se radi o provokatoru obožavatelju. (dok ovo pišem, još nema informacija o motivu zločina)

Kakve veze imaju ova dva naizgled nepovezana događaja?

Prevencija. Dok je strategija novog vodstva policije konačno krenula  u pravom smjeru(koji eto malo uzdrmalo hapšenje internet opozicije), strategija vezana za kontroverze oko "najpopularnijeg među popularnim" nije baš bogznakaj. Zašto. Dok oko hapšenja likova iz krim miljea, čija se imena u javnosti izgovaraju šaptom, postoji opći konsenzus, a javnosti je ne baš prevažno na kakvim su argumentima (po meni mrvicu čelavim za sud, al' živi bili pa vidjeli) utemeljena privođenja, Marko je Perković politički vruć krumpir. Vladajuća se stranka, ne usuđuje na tog izvođača, koji se ako ničim, onda ikonografijom (mačevi koliko god domoljubni bili baš ne simboliziraju ljubav, pa ni prema domovini, jer domovina se ne voli mačem) približava militantnom shvaćanju domoljublja (namjerno izbjegavam termine fašizam i nacionalizam) primjeniti preventivne mjere. 

Osobno, nemam ništa protiv njegovih nastupa igdje u Europi (ili unutar mliječne staze, a izvan bi već trebalo zatražiti dozvolu Vulkanaca), ako su temeljni na komercijalnim principima. Unajmi prostor, naplati ulaznice i utržak od sponzora, sviraj kaj hoćeš (dok ne pozivaš na oružanu odmazdu protiv ikoga), pa tko voli nek izvoli.

Slažem se da je i nastup Lepe Brene u Areni, u kulturnom kontekstu, jednako neprimjeren antičkoj građevini kao i mitralješćev iako je priznat ćete, "sitnije cile sitnije" nešto benignije u političkom smislu od "spaljivanja dva, tri srpska štaba".

Međutim, imam osjećaj, možda i griješim, da ekipa okupljena oko tog izvođača, neprestanim provokacijama održava visoku dozu napetosti oko potencijalnih i realiziranih nastupa, i to iz vrlo jednostavnog razloga. Hrvatsko - srpski odnosi, iako ne blistaju, daleko su od visoke napetosti. Osim možda na lokalnoj razini, u "povratničkim" područjima, kojih je bilo i prije ratnog pakla (malo bolji poznavatelji povijesnih prilika sjećat će se vijesti iz crne kronike samo što u doba bratstva i jedinstva nisu isticani nacionalni prefiksi sudionika u raznim okršajima na marginama vatrogasnih zabava u nacionalno mješanim sredinama), odnosi Hrvatske i Srbije su na sasvim pristojnoj razini. Rekao bih čak, na višem stupnju od onih sa Slovenijom. Ugroza (ako je ima)  domovine dolazi sa sasvim na drugih geografskih koordinata. U tim okolnostima, vrlo je teško izazvati naboj potreban za održavanje euforične nacionalne napetosti, tako prisutne na Thompsonovim eventima. 

Dakle, kada bi priznali da ne prijeti rat, kao poseban razlog za mobilizaciju adolescenata ka spremnosti paljenju srpskih štabova, tko bi dolazio na koncerte i kupovao CD-e? Ili je možda zaista, potrebna opća spremnost na obranu domovine? Pa nas Thompsonova ekipa, stalno upozorava kako se ne bi opustili, i u trenucima nesmotrenosti doživjeli srpsku okupaciju  Lijepe naše.

Naravno da taj stupanj održavanja napetosti, uzrokoje događaje kakav se zbio u Pazinu. Ponavljam, tu je apsolutno nevažno radi li se o nezadovoljnom ljubitelju pjevača iz Čavoglava ili pak o ekstremistu lijevičarsko anacionalne (ili ako hoćete drugonacionalne) provinencije. 

Svakako, istarskom imageu tolerancije i suživota, ovakav događaj nikako ne ide u prilog. Vraćam se policiji. Što tu može učiniti? Prevencijom umanjiti rizik od nasilnih ispada. Ozbiljno shvatiti prijetnje, ma s koje strane medalje dolazile. Ušutkati govor mržnje, prije nego li je rasplamsa. Tu i mediji mogu napraviti mnogo. Umanjiti umjetno stvoreni publicitet poklonjen Thompsonu, kako bi se sveo na mjesto koje mu i pripada. Nije Marko Perković Thompson branitelj hrvatskih interesa, niti guru nacionalne svijesti. On je samo jedan od komercijalno uspješnih izvođača, (ja bih ga svrstao u pastirski pop-rock, ne zaboravimo da je iz ABBA-ine disko poskočice složio nacionalnu budnicu), rame uz rame (po kriteriju popularnosti) uz Gibonija, Hladno pivo ili nekog trećeg.

Naime, oko nastupa ovih potonjih, nitko ne stvara psihozu u kojoj će ikome pasti na pamet postavljati bombe u dvoranu predviđenu za nastup. Ni iz kog razloga.

I eto što može policija. Ako može za trajanja nogometne utakmice, pritvoriti potencijalne izazivače nereda, može i ako ne privesti, ono bar registrirati potencijalne izazivače nereda na koncertima. Bilo one koji lupetaju ustaškom ikonografijom, bilo one koji prijete bombaškim napadima. 

Možda tada, u pomanjkanju militantnih slušatelja, Thomson zapjeva i prave ljubavne pjesme. (al' ko će onda kupovat albume?)

UPDATE: vidim da je bombaš proplupani Thompsonov fan (skriven iza fraze "već poznat policiji"), što ništa ne mijenja na stvari (osim kao potvrda moje teorije o nužnosti preventivnog djelovanja policije), al' aktualnosti radi dodajem.

lostways @ 12:37 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
Nedavno sam napisao psovalački tekst o doubleM, jer me raspizdila golema kazna za nesmotrno parkiranje u trajanju 20 minuta. -> (Milan & Mate).

Danas, uočio sam ovaj članak na Index.hr-u.

E pa platit ću vam kitu! Iako ni ovako nisam namjeravao, sada će moja žalba imati uporište u odluci Ustavnog suda.

Kupite si tenk, redikuli!
lostways @ 10:24 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 10, 2008

Crko mi auto. Pa se malo provozao zamjenskim, i evo ti panike u Novom Zagrebu. Kakav NLO, to bješe moja nova pila.

Šalu na stranu, i danas je top tema, groteska s Milanom i Pavletom u glavnoj ulozi. Ja bih rekao (ali neću) da je motiv za nabavku oklopnjaka i svakojake sigurnosne opreme vrlo jednostavan. Građevina kao grana industrije, u laganoj recesiji. Banke pooštrile uvjete kreditiranja, pa silni gradski kooperanti u laganoj krizi. Recesija. Ako građevina u skoroj budućnosti zataji (a sasvim je izvjesno da hoće, bez obzira na globalnu recediju, jer...tko će više stanovati u faking tisućama novih stanova?), potrebno je naći novi način financiranja. Ako je koja djelatnost obilježena provizijama, onda je to zasigurno trgovina oružjem i pratećom opremom. Toliko o motivu.

Kad spomenuh banke.... Vezano za moj post o uglednom (kako ga nominira jedan komentator) liječniku nešto niže. Kada bilo kojeg od aktivnih ili ex političara, ufate s rukama u vreći prilikom kakve ozbiljnije materijalne akvizicije, uvijek će, kao opravdavajući izvor financiranja, kao neki skriveni adut, izvući kredit banke. Na stranu što se najčešće radi o golemim iznosima, ali nešto mi zaista nije baš jasno. Ja, kao i svi vi uostalom, više puta uzimasmo, ili smo bar pokušali uzet kredit u banci. Uz gomilu papirologije, jedan od ključnih je uvjeta, mjesto zaposlenja. Tako će oni u državnoj upravi, krediti dobiti relativno lako, za razliku od onih koji rade u malim ili privatnim "d.o.o." tvrtkama, koji će ili dobiti košaricu, ili  će trebati bezbroj jamaca ili kakvih drugih na granici mogućih osiguranja plaćanja (najbolji mi oni s oročavanjem depozita u iznosu 1/1). Znači, jedan je od osnovnih kriterija kod odobravanja kredita, sigurno radno mjesto i stabilan izvor prihoda. 

Koliko pamtim, političari, bilo zastupnici u parlamentu, bilo dužnosnici vlade, svoju plaću zarađuju zahvaljujući mandatu koji traje 4 godine. Dakle, njihovo se radno mjesto, može nazvati svakako, ali dugoročno sigurno, svakako ne. Sjetimo se npr. ministra Rončevića, koji je riješio stambeno pitanje, povelikim stambenim prostorom u elitnoj zagrebačkoj četvrti, da bi samo nekoliko mjeseci po useljenju, dobio košaricu iz vlade. OK, ostali ga članovi kluba zastupnika skučili u Saboru, ali i taj je mandat još malo pa na izmaku. Podsjećam, ne radi se tu o kratkoročnim nenamjenskim kreditima, već o dugoročnim investicijskim (ili stambenim, najčešće) čiji iznosi dostižu višemilijunske iznose. (Rončevićev konkretno, 11.800 kn x 12 mjeseci x 30 godina)

Dakle ja (39), u vlastitom d.o.o.-u, čiji je opstanak život ili smrt (aj' ne tak dramatično) moje obitelji, ne mogu dobiti kredit (ili mogu uz SF uvjete), a A.H. (62) ili L.B. (71), ili pak nešto mlađi B.R.(48) i M.B. (53), mogu dobiti višemilijunski kredit bez obzira na mandat koji traje uvrh glave osam godina (poznajući rotaciju unutar stranaka, osim "časnih" izuzetaka političkih dinosaurusa poput Vlade Šeksa te sveprisutnog nezamijenjivog kupca tenkova koji puno dela). 

Ili banke znaju nešto što mi ne znamo?

lostways @ 11:07 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 8, 2008

Kol'ko paleta stane u Škodu Favorit?

odgovor

lostways @ 12:22 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare

Jedan od najiritantnijih likova na domaćoj političkoj sceni, veleuvaženi dr. Andrija Hebrang, čitam, žali se da ga susjedi zovu lopovom, pa lobira među ostalim zastupnicima da zajedno tuže organizatore tužnog skupa, zbog slogana kojim ga se naziva lopovom. Iako u sloganu nitko ne spominje veleuvaženog liječnika, eto sâm se osjetio prozvanim. Indikativno. 

U jednoj od izjava (u Jutanjem, mislim), zatraženih prilikom nabavke novog stana, uz gomilu neistina koje je prezentirao (vidi cijeli članak da ne citiram), stajalo je i kako ne shvaća čemu tolika strka oko njegovog stana, a da mu nije jasno što je sporno u činjenici da je sa 62 godine života i ne znam koliko godina radnog staža, kupio "malo luksuzniji stan" u Babonićevoj. Pa valjda čovjek ima pravo na radnu sobu, a ne da veleučeni rad za opće dobro, obavlja u istoj sobi s djecom.

U najnovijoj izjavi koju iz Jutarnjeg prenosi Index.hr, u sličnom tonu, kaže:"Unučica me neki dan pitala jesam li lopov? Jesam li lopov zato što toliko radim? I što da joj odgovorim? Nedopustivo je da se na taj način vrijeđa cijela jedna profesija i da osoba koja je osmislila takve uvrede ne preuzme nikakvu odgovornost " . Oh, puklo mi srce gospodine Hebrang. Zaista, jadna vaša unučica, još jadniji vi kad joj morate dokazati da ste nesumnjivo častan i velik čovjek, a da ne obijate kioske po Trešnjevci.        

Nasuprot gospodinu Hebrangu, moj otac ima 78 godina.  Tridesetdevet (39) godina radnog staža u TPK (Tvornica Parnih Kotlova). Diplomirani inžinjer strojarstva, što kao inžinjer, što kao šef dijela konstrukcionog biroa, konstruirao mnoge industrijske uređaje, velik broj njih u javnoj upotrebi kao što su toplane, električne centrale i sl. Proputovao pola bivše države i svijeta. Stradao u prometnoj nesreći na službenom putu u Makedoniji, do mjere da je ostao doživotni invalid.    On gospodine Hebrang, živi u 60 kvadrata usranog stana u Zapruđu, od penzije koja nije dovoljna ni za egzistenciju, kamo li za luksuz u kojem vi uživate. U svojoj poodmakloj dobi, prisiljen je umjesto uživati u starosti, honorarno zarađivati novac. 

Nije li dragi gospodine i njegovo zanimanje časno? Ili je on bio kockar, pa projebo silan novac, a vi časni čovječe, racionalno trošeći uštedjeli za stan. I to vrlo naporno radeći. Za razliku od njega koji je bio u proizvodnji, vi ste se iz časne struke prebacili među one, koji su izravno odgovorni da ovaj prvi, nema dovoljno za normalan život i dostojnu starost. 

Sram vas može biti. Ali u vas su, i vaših kolega, pohlepa i osobni interes, mnogo jači od savjesti. Kao i vaš otac, i moj je djed robijao u komunističkim zatvorima, s tom razlikom, da moj otac za razliku od vas, tu činjenicu ne da nije materijalizirao, nego se teškom mukom probijao po hijerarhijskoj ljestvici, obzirom na okolnost da nije želio postati član famoznog saveza komunista. 

I tako, jadan liječnik, siroti ministar, nosi svoj težak križ, ali sebi, obzirom na dob i naporan rad, opravdava stečenu imovinu minulim radom, dok mojem ocu, to isto pravo uskračuje. Časno, gospodine Hebrang, nema što. Pokušajte i to objasniti svojoj unučici.

Meni ne možete. 

lostways @ 11:38 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
petak, prosinac 5, 2008
Dok ne uhvatim mrvu vremena, samo kratko i nabacano još nešto fotki s poslijednje regate...


Poja po bonaci


Omiljeno radno mjesto :)


V! kao victory


Orca po bonaci

(fala Iggy)

lostways @ 14:31 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 4, 2008

Malo bi hapsio političke neistomišljenike, al' zapravo ne bi, pa kad kad već ne mo'š zaustavit Reuters, ono mo'š bar ministra policije. Malo bi poskupio cigarete, al' zapravo ne bi. Pa ne poskupiš. Malo bi zamrznuo plaće, al kad zaprijeti nezadovoljstvo podanika (oni koji skućeni na državnim jaslama jesu, a birači zahvalni), onda ipak ne bi. Odjednom demokracija i pravo na slobodu izražavanja prva misija našeg nasmiješenog Ive.

Nije čudo, da ridikulozni Andrija prasne kako možda Ivu ne voli 5000 surfera al' ga zato voli ostalih četiri i po milijuna Hrvata. Ako Milan ne iskoči iz Grinčevog džepa, pa ne dozvoli okupljanje na gradskom trgu, petak bi ga mogao okrutno demantirati. Aj živi bili u petak, pa vidjeli.



Zagreb. 05.12.2008. 18h. Trg bana Jelačića.

lostways @ 12:48 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 3, 2008

Kakav dan, takvo i raspoloženje. Prije dvadeset godina, mogla je tuć južina i nevera, kiša i sjekire, sunca ne vidjet 15 dana, al' mi raspoloženje ništa pokvarit moglo nije. Prvo, ako sam uopće i znao što je južina (jer nit sam gledao prognozu, nit me zanimala), do mene u podrumu Lapa, ili u Kulcu dopirala nije. Glavobolju nisam imao nikad. Križa i zglobovi su bili spremni i na bitno veća opterećenja nego danas, ako sam i bio mamuran, to je trajalo vrlo kratko. Spavao sam bez problema 12 sati i više, usprkos susjedu građevnom hobistu, koji u sedam ujutro štema hiltijevkom betonski noseći zid mojeg nebasa u Pruđu, a ako bih prije čorke povukao koji dim iz kakvog tvrdo nabijenog čilama, ni petnaestica nija bila nemoguća....

Ako neko u komentaru upotrijebi riječ starost, nek se pazi groma (imam štelu kod Zeusa). No, čemu ovaj zdravstveni bilten? Jer se sve izokrenulo. Kao da mi nije dosta ovih dvadeset ljeta, u kojih se ugurali čak i jedan polurat (JNA na Kosovu '88/89), a bogami  i jedan pravi (ono kad pucaju na tebe pravim mecima i granatama, a ti nisi sasvim siguran iz kojeg razloga netko tako silno želi ubiti, ono za pravo, jednog novozagrebačkog studenta koji đeparac u slobodno vrijeme zarađuje konobarenjem. Ak’ sam koga i zavaljao, mogao je odmah reklamirat, a ne da me sad gađa VBR-om ili kakvom drugom smrtonosnom skraćenicom). Ništa prevažno iz današnje perspektive ali nije da nije. U tom desetljeću x 2, se i oženih, a pred nepunih sedam, bogibogme nagradilo me jednim malim stvorenjem (to ono, može biti Bog ili Priroda, kako kome paše) , s punim povjerenjem ustupljeno mi na brigu i ljubav. Preko kakvih 7000 noći, postao sam ono što jesam, pritisnut brigama oko egzistencije (najteže mi bilo prihvatit surovu spoznaju da se frižider ne reloada sam od sebe), zabrinut za budućnost. Koliko moju, toliko i više, onu mojeg jedinca. 

Uh, malo sam zabrijao u autobiografske vode, al' se eto vraćam temi. (pretrpio bih kritiku moje drage profesorice iz hrvatskog za predug uvod). Tih ne tako davnih godina, jedina društvena tema, koja je mogla zaokupit moju pažnju, bila je uskraćivanje sloboda. Komunistički je sustav, krajem osamdesetih, popustio svoje lance. Osamdesete su izbacile na površinu nove generacije, neopterećene ideologijom i poviješću, pravi novi val.
Nestašice su tonule u zaborav, ostala je samo priglupa milicija, koja se nikako nije uklapala u nove trendove. Buntovan kakav već jesam, valjda zahvaljujući i ličkom genu, išla mi je nakurac glupost i uskraćivanje slobode. Kakvu jebenu štetu, za ondašnji socijalistički sustav, može učiniti jedan vic. Kakva je to glupost, da zbog sprdačine s Titom, možeš zaradit pendrek po leđima, a zbog duvanja na klupici ne? Nije mi bilo jasno, zašto ta ograničenja. Činilo mi se, kao u ostalom i svima, da ta ograničenja dolaze iz centra moći države, koji je bio u Beogradu. Pa sam, naivno, kao ustalom i svi, pomislio kako bi bilo super da tome dođe kraj. Kao ono, mi smo civilizirani i okrenuti zapadu, a ovi Rusima i komunizmu.

Klinac. Komunistička je ideologija, vrlo je brzo nadomiještena nacionalnom, vođa Tito je postao vođa Tuđman (oba zagorci, ne bi čovjek veroval), priglupe partijske sekretare iz Užica, zamijenili su turbo primitivni picmajstori iz Beča ili Vancouvera. Ljudi su izginuli, obitelji unesrećene, teškom mukom i pečalbarskim znojem sagređene nastambe po vukojebinama su srušene, njihovi stanari  razbacani širom bivše države ovisno o nacionalnosti, a bogami ni europske, kao ni prekomorske zemlje nisu ostale bez novih imigranata s Balkana.

Pred kraj Tuđmanove apsolutističke vladavine, vjerojatno i zbog njegove teške bolesti, stvar je eskalirala do mjere da su najveća prepreka europeizaciji domovine, bila kršenja ljudskih prava. I dok su Slovenija, Češka, Slovačaka, Mađarska, da na nabrajam, sve one "zaostale" komunističke prirepine boljševičke Rusije ulazile u europski vlak, mi smo se ismijavali s češkim turistima i prepričavali doživljaje iz osamdesetih kad se tamo sa 100 maraka moglo kupit cijelu trgovinu. Sjećate li se onog priglupog ministra Penića, koji nije mogao sastavit dvije suvisle rečenice, ali je imao ovlasti angažirat policiju za zatvaranje ugostiteljskih lokala po Zagrebu točno u 23 sata. 

Koja je tome bila svrha? Stara generalska komunjara Franjo (u kojeg se danas kunu svi zakleti turbodomoljubni desničari, paradoksalno, nije li? - pogotovo kad znamo tko je  otac njegovih unuka jeli?) dobro je znao odovor na to pitanje.
Represija je majka vlasti. Samosavladavanje u strahu od pendreka, gubitka posla, javne osude. To je posljedica  policijskog djelovanja takvog karaktera. Uz to, nije loše da oporbenjaci troše svoju energiju na budalaštine s ograničavanjem sloboda, da mediji stidljivo ukazuju na gušenje demokracije, dok se u pozadini, duboko u sjeni, odvija pljačka stoljeća. Todorići, Rajići,  Kutle i ostali pretvorbeni coperfieldi, tako su za vladajuću oligarhiju i račun prve od 200 obitelji odrađivali « privatizaciju » zaklonjeni glupavom facom mucavog Penića.

Danas, povijest se ponavlja. Sa stranica novina, vrište naslovi o privođenju aktivista fb grupe, o skidanju plakata koji pozivaju na prosvjed protiv vlade. Prvo, ako znamo da je u Hrvatsko pismeno jedva 60% populacije (ako se pod pismenog ne ubraja onaj koji zna napisat svoje ime, jer to, a čak i više, zna i moj šestogodišnjak), ako znamo kolikom je broju stanovnika dostupan internet, i od toga koliko ga njih zna koristiti za išta osim eventualno slanje e-maila, onda je sasvim jasno da je pokret koji nastaje na internetu jedna vrlo marginalna pojava, ma koliko si mi svi zajedno (i ja skupa sa svojim šatrorelevantnim blogom) utvarali da nije. I to dr. Grinč vrlo dobro zna. Kada je Tuđman dijelio svoje znanje, Grinč je sjedio u prvoj klupi načuljenih ušiju. Tko je zapravo uopće toj facebook grupi dao toliki publicitet ?  Kaj je moj stari (rođen 1932.) koji misli da je monitor kompjuter, (za takve uvijek kod policijske racije murja plijeni i monitore, zašto inače ?) znao bilo što o prosvjedima ili fb terminologiji ? Nije. Al sad zna. Kao i svi gledatelji dnevnika u 19.30 na HRT 1 (koji je ključni izvor informacija debeloj većini birača, među ostalim i zbog toga što ne treba biti pismen kako bi doznao vijest). Ppolicija debelo koristi ukazanu priliku, rabeći pritom »borbu «  protiv fašističkog znakovlja na mreži,kao paravan za vlastitu  za nesposobnost u rješavanju ozbiljnih slučajeva eskalacije uličnog nasilja. 
Okružio se tako dr. Grinč presmješnim facama (od Jace, preko tu-čapter-ministra što briljira u pregovorima s EU, do Vukelića ili stegni remen Šukera) i sve što mu fali, je magla iza koje može sakrit pljačku onog što je ostalo iza njegovih prethodnika.  Ono što me posebno smeta, je činjenica da mu je prvi asistent u prljavoj raboti, istaknuti član največe oporbene stranke. Naime jedan od najvećih lovaca u mutnom (čitaj: prijespomenutoj magli) je upravo zagrebački gradonačelnik. Zahvaljujući neodlučnosti (ili slabosti ako hoćete) predsjednika SDP-a, Grinč je u mali džep (onaj za siniš na desnoj strani levisica) strpao i oporbu. Začepio joj usta. On je opljačkao sef, a nakon što je pobjegao, ostavio još "vrući" pajser Milanu. Milan je pokupio svežnjeve koji su ovom u brzini ispali iz vreće, ali ga mediji snimili s pajserom u ruci. No Grinč, u maniri najvećeg od najvećih, neće predat Milana. Drži ga u džepu, pa svaki put kad Zoki udahne kako bi nešto rekao, ovaj izvuče Milana za uho, pa mu malo klimne  ispred očiju.
 “Khm, khm” - zakašlje Zoki pa protisne kroz zube:” ništa, ništa, samo sam mislio…”
Kao posljedicu toga, na facebook grupi (grupama) može se uočiti velik broj stavova reda “svi su isti”. Da li je zaista tako, prosudit će svako sam za sebe prije no ubaci birački listić u rupu na zapečačenoj kutiji. Rasprave oko floskula u vezi naci simbola, dok po komentarima ispod tekstova na portalima Jutarnjeg i Večernjeg, kao i na stranicama desničarskih udruga i aktivista piruju nepismeni idioti, samo je voda na mlin našem Drivi.
No, ima u svemu tome i jedna mala kvaka. Nazovimo je 512. Dakle kvaka 512, kaže da je takva strategija ples po žici. Koliko god ovce bile glupe, teba poštivati njihovu brojnost. Pa tako, sad nakon neuspjelih pregovora sa nesposbnim i potkupljivim sindikalistima, osim 50.000 fejsbukovaca, izlaskom na ulicu prijeti i pogolem broj državnih službenika. Neka samo trećina od njih izmakne iz stada, oslobođeni od straha za gubitkom beneficija kakve pruža državna služba, na trgovima bi se u petak moglo okupiti više desetaka tisuća ljudi. 
Ako pogledamo u nazad, vidjet ćemo da je kritična masa za pokretanje lavine nezadovoljstva, otprilike 100.000 ljudi na Jelačić placu. Tako su demonstracije podrške neovisnosti Radija 101 (usput, što bješe s tom teško stečenom neovisnošću ?) dobro prodrmale tadašnju garnituru i gurnule u prvi plan nespremnog Račana. Generalskoj taštini, taj je događaj bila kap koja je prelila čašu, pa je iz bolesničke (da ne kažem samrtne) postelje naredio policijsku odmazdu koju je, gle paradoksa, spriječio upravo policajac Faber.
Eto, nakon debelo predugačkog uvoda, kao uostalo i cijelog teksta (koji je rijetko tko i pročitao), vrijeme je i za zaključak. 
Malen je i marginalan naš medijski utjecaj. Snaga koju ima nas nešto (desetaka?)tisuća internet frikova, daleko je od snage potreben za temeljite promjene. Ali !
Odvojite  se od faking monitora, debelo obucite, izđite na ulicu. Pa pokažite onom uobraženom bucmastom bahatom fulirantu, da nije on izabrao nas, nego mi njega. Nismo mi tu da služimo njemu (i njegovim šupcima) nego on(i) nama.
Vičite glasno. Neka se čuje i do gradske vijećnice. Oni drže u rukama sudbinu naše djece, a mi smo im dali priliku. Neka se ne igraju s tom sudbinom, jer mi ćemo im priliku i oduzeti . Prodali su sve što su mogli, što nisu – namjeravaju. 
E pa nas neće ! Mi nismo za prodaju. Pokažimo da nismo ni za predaju.

Zagreb. 05.12.2008. 18h. Trg bana Jelačića.
lostways @ 12:58 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 2, 2008

Jučer odgledah Latinicu. Odvjetnik Ljuština (ups! - on nije odvjetnik?) protestira cijelo vrijeme kako se ističu samo negativnosti. Al' su zato napravljeni golemi koraci u unaprijeđivanju javnog prometa. Glede niskopodnih tramvaja, koji su, kako reče brkati gospodin, prava revolucija u prijevozu građana Zagreba. Što jest, jest. 

Al to vrijedi samo kad voze. Kad pruga nije zakrčena automobilima. Kad jest, gospon fiškal, ne pomaže ni francuski Bombardier sa svih 300 km/h. Pomaže jedino podzemna. Ali ona nije isplativa....

Kako Zagreb ima i lijepih strana, bilo bi nepravedno ih ne pokazati. Ali s njima gradsko poglavarstvo nema apsolutno ništa.



I samo još nešto, poruka Njoj, za svih ovih proteklih 17 godina....


 



I'm a bitch, I'm a lover
I'm a child, I'm a mother
I'm a sinner, I'm a saint
I do not feel ashamed
I'm your health, I'm your dream
I'm nothing in between
You know you wouldn't want it any other way

(Right, I know)


lostways @ 11:56 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 1, 2008


Ak' je petak dan za metak (kako tvrdi megazvijezda hrvatske voditeljske scene), kaj je onda ponedjeljak?

Dvojba o postavljanju posta od četvrtka, dočekala je ponedjeljak. Kratko pojašnjenje (ako koga uopće zanima, al je blog po definiciji internet dnevnik, pa nek ostane dokumentirano):

Nakon dolaska sa "sastanka" (gdje se raspravljalo o isključivo tekućim pitanjima), nekaj me jako razljutilo (sad se više ne sjećam kaj), pa sam sukladno tome, pomislio napisati post. Obzirom da je pisanje jedine objavljene rečenice (ili su bile dvije?) trajalo dobrih deset minuta, jer ionako slovima pretrpana tipkovnica, udvostručila (najmanje) broj tipki, odustah od nakane. 

Pomislio sam da je dnevna koncetracija toksina u krvi konačna, dobih u ruke ovo:




 
Pa tko bi odolio koncertu ovih majstora svirke... I tako sam ulio u sebe još više od nekoliko hladnih piva, da bi se ujutro uputio u Rijeku, kako bih u društvu majstora otkolnio nekoliko sitnih kvarova na postrojenju. Kako usrani Murphy nikad nije omanuo, tako je popravak sitnih kvarova trajao do pol devet navečer. Mamurluk se pretvorio u bjesnilo, čak sam prestao biti i gladan.
Krenuh oko pola deset uvečer prema doma, s utješnom mišlju o predstojećem vikendu, toplom krevetu, televizoru i ostalim blagodatima koje pruža vikend. Urota protiv mojeg odmora, započela je netom prije tunela Tuhobić. Snijeg do koljena, koji je zatekao mene sa ljetnim gumama širine 215, a koje su prešle dvadesetak tisuća, i nije nešto posebno čudnovato. Nažalost, nije čudno ni što je zatekao zimsku službu. To je pravilo, a možda bi pomoglo kad bi se služba nazivala kasno-jesensko-zimskom. Haloooo! - snijeg može pasti i u studenom (pogotovo ako je 28.). Kako bilo, vozio sam u drugoj brzini suludih 40, sve do trenutka kad nisam, zbog prepriječenog kombija na uzbrci, morao stati. Ne bi više krenuo da sam Jeti. Odnekud, nakon pol sata pokušavanja, guranja, pomaganja ostalima (čitaj: guranja drugih) odnekud se stvorila ralica. Yeah!!! Uspio sam se ugurati (čitaj: uspjeli su me dogurati) do njenog traga pa nevjerojatnom brzinom nastaviti put. Ralica je s autoceste skrenula na izlazu Vrbovsko, a nesretna je kolona nastavila put skližući se supermodernim ponosom hrvatske cestogradnje. Kod Bosiljeva, do kojeg smo vozili valjda sat vremena, policija nas je sve skupa, zbog prometne nesreće, kasnije saznah da je pijanac uletio u autoput u kontra smjeru) izbacila s autoceste na staru riječku cestu. Super. Ne moram valjda, naglasiti da smo pri izlazu svi morali platiti cestarinu(?!?!). Da skratim, nakon više očenaša-zdravomarija pri svakoj zavoj/uzbrdici, u Zagreb sam stigao u 01:30. mislim da sam time srušio postojeći rekord na relaciji Zagreb-Rijeka koji je postavio Fridrich von Lebenschtopel još tamo davne 1813. jašući na svom riđanu. 
Umoran legnuh, kad u 7:30 zovu iz faking Gradiške da je krepao kotao. KREPAJTE I VI! skupa s njim, pomislih, ali što ću, ustaj pa organiziraj popravak. Tek što ekipa krenula na put, evo ga opet usrani izum, za koji gospodin Bell nije ni slutio koliku mržnju može prouzročiti. Zove tast, jer se obećah (čitaj: obećala me ona) pomoći kod trančiranja svinje, komada dva. kobasice, prezvuršt, čvarci, šnicli, rebarca i vratina, obilježila su vikend. Svinjetinu ne jedem. Bar ove godine. 

I danas, pun elana, sreće, krećem u nove radne pobjede....





lostways @ 11:42 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare