zagrebačka trilogija
Blog - prosinac 2009
srijeda, prosinac 30, 2009
Ograda drvena. Plot. Pa proviriti kroz onu rupu na njoj, koju prostota napisana iznad kao dezinformacija, dovela u poslovicu. Ili podignut se na prste, pa zaviriti preko.

strgana ogradaOgrada gradilišta, postavljena kako bi zaklonila pogled na ružnoću postajanja, kako bi zaštitila prolaznika od opasnosti naslućivanja kontura, i možda sigurnosti tjelesne njegove. I  otvor, kako bi slučajni namjernik, najčešće onaj koji nije miran, ali umirovljen jest, voajerski mogao zaviriti u šumu čeličnih mreža, vrevu strojeva, .....
 
Ograda može biti i ona, koju podižemo sami, kako bi se ogradili od postupaka ružnih, svojih ili dragih svojih. Samo rijetko toliko gusta da otvora nema.
 
Ograda u srcu, al' ne ona što klijetke dijeli. Što boli.  Vrijeme, ne ono koje određuje kiša ili sunce, nego dimenzija koju ne poznajemo, tek je znamo mjeriti, e to vrijeme će najčešće ogradu u srcu srušiti, ili bar kroz nju pogled dozvoliti. 
 
Ograda živa. Koja prugu tramvajsku ograđuje, s prolazima uskim, nepravilnim, što nestrpljivi prelaznici brojnim prelascima načiniše.
 
Zavirio sam tako preko ograde. Visoke. A unutra osmjesi. Tolikoograda drvena ih da jedan preko dugog stoje. Pomiješani iskreni s usiljenima, sretni sa sjetnima. Evo gdje su pomislih s osmjehom, koji u tren pobjegne preko. I sad, iako znam gdje su, ne znam kako ući. Napravih krug, ne nađoh otvora ili vrata, nasmješih se, no opet isto, i taj mali smješak nade pobjegne mi preko.
 
Spustim pogled, i ugledam osmjeh. Sretan, iskren, ljubavi prepun, zarazan. Sa zagrljajem povezan. Pa se nasmijem. Prestrašim se da će pobjeć, no zagrljajem ga pognutim i s poljupcem zadržim . Dosjetim se nakratko, držeći ga za ruku, i pogled preko ograde podignem. Osmjehe od ograde oslobodim.
 
Svoj maleni ključ ograde osmjeha u srce spremim. I tako već svih ovih sedam godina.
 
Mojem Mišu malom.
 
*nadam se da koji od zarobljenih sretnih osmjeha našao put i na lica pred slovima ovim.


fotke: www.tihomirstojanovic.com

lostways @ 14:33 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 29, 2009
Tako sam započeo post na index.hr forumu, pod topicom "Bandić od Indexa traži ispriku". Vrlo rijetko posjećujem forume, baš zato jer sam blog započeo pisati da se sklonim iz društva forumaša i komentatora pod člancima na portalima Jutarnjeg, Večernjeg i sličnih, a imao sam potrebu reći (napisati) pokoju o aktualnoj temi.

Kako mi se osobno dopada način na koji je Matija Babić "otpilo" Bandića i njegov stožer, prolunjao sam malo po forumu, odnosno pripadajućem topicu. Većina se postova tamo,  svodi na uzajamno vrijeđanje hercegovaca i onih drugih, priglupe dječurlije koja je kvazidesno orijentirana i onih koji to nisu (kvazidesno, za priglupost i dječurliju ne garantiram), uglavnom, vrlo malo suvislih tekstova, pa sam poželio i ja reći koju.

Ali kako sam okorjeli bloger, a ne forumaš, tako sam napisao puno slova, koja eto prenosim i ovdje, gdje im je zapravo mjesto. Dakle, citiram sam sebe:

"Dragi tupoglavci,

prvo, što je uvredljivo u pojmu seljak? 

Jedan od uzroka ovakve situacije u Hrvatskoj i jest činjenica da je biti seljak uvredljiva kategorija. Pa su ljudi sa sela došli u gradove, gdje se ne osjećaju dobro, gdje rade što ne vole, i umjesto da žive u obilju na svojoj zemlji, čuče u svojim POS krletkama, frustrirani i nesretni, ponekad i vrlo siromašni, očekujući da država (ili Milan Bandić) nešto učini za njih.

Nije to Bandić kriv, već njegovi stariji stranački drugovi, ali većina, za korektno školstvo zakinute, balavurdije ovdje nema pojma o tome. Kako smo učili u školi, stara Jugoslavija je bila pretežno agrarna zemlja. Poslije II svjetskog rata, Titova KP je provodila industrijalizaciju zemlje, industrija nekako logično ide uz gradove, pa je počeo prvi val doseljavanja. Selo se ispraznilo. Pedesetih je godina, posljedica toga, bila nestašica i glad (točkice, bonovi itd.) One koji su i ostali na selu, po sovjetskom su modelu natjerali u zadruge...i da ne pilim sad previše o tome. Drugi se val masovnog doseljavanja u gradove (ne samo Zagreb), dogodio kao posljedica domovinskog rata. 

 Dobra polovica Bandićevih partijskih drugova, presvukla je kaput, komunističku ideologiju zamijenila nacionalističkom, i na krilima "antikomunističke revolucije" sa zvjerskim zločinima majmuna koji su popljugali Miloševićevu velikosrpsku retoriku kao katalizatorom, osvojili vlast pod okriljem nove stranke - HDZ. Do 1992. iz stranke su potjerali više - manje sve intelektualce (ako ih je nakon raskola HDS/HDZ i bilo), a na čelo stranke uz notornog komunjaru Tuđmana, zaogrnutu nacionalnom zastavom, došli su polupismeni nesposobni kamenjarci iz emigracije (Šušak, Milas i sl.) Posljedica te koalicije, je današnje stanje društva. Pljačka. Koju su proveli socijalistički ex-direktori udarničkih poduzeća(koje su, btw dotad, postavljali lokalni komiteti SK) skrivena pod terminom privatizacija, uz pomoć iseljenika, ali ne onih bogatih kojima nije palo napamet vraćati se u ovu vukojebinu (koju kao i njene stanovnike zapravo preziru i u njoj se samo pokapaju), nego onih koji se na zapadu nisu uspjeli obogatiti, a sve to pod kapom famozne politike HDZ-a, odnosno za ekonomiju neukog Tuđmana (a i za mnoge druge kategorije ne baš relevantnog).

E sad, Milan je Bandić, svoj kaput presvukao s početkom predsjedničke kampanje, ali ničim nije drugačiji od drugova koji su to činili od 91. na ovamo. Taj mediokritet, kada je pročerdao nevjerojatan novac iz zagrebačkog proračuna (desak proračuna čak), uz pomoć famoznog Holdinga(pod krinkom "napretka" Zagreba), kojem je jedini "gazda" i uz asistenciju stranačkih(SDP) drugova kojima do nedavno nije smetao njegov populizam, iz jednostavnog razloga jer su i sami bili "na kopanji", odlučio napraviti novi korak, kako bi se zaklonio od mogućeg kaznenog progona. Ne samo predsjedničkim imunitetom, nego (još više) utjecajem na razne državne službe koji predsjednik države ima, kao i potencijalom za stvaranje korupcijsko-mafijaške mreže slične ovoj u Zagrebu, ali sada na nacionalnoj razini.  Kako se unutar stranke nije mogao izboriti za poziciju stranačkog kandidata, odlučio se na solo akciju, prikupio golema sredstva (7 ili 70 milijuna, nevjerojatan je iznos na raspolaganju nekom bez stranačke logistike), promijenio retoriku mlatarajući Hrvatskom, radom i Bogom, i evo ga u drugom krugu predsjedničkih izbora.

I tko ga podržava? - zemljaci niže intelektualne razine, kojima je dovoljno desetak spominjanja Boga i Hrvatske u svakom govoru, da bi ekstatično zaključili kako se radi o pravom čovjeku, domoljubu, koji će voditi Hrvatsku. Podržavaju ga i stanovnici ruralnih područja u RH, naprosto jer je njima i prilagodio retoriku, podilazeći im. Podržavaju ga i čobani. To jest uvredljiv pojam, i namjerno ga koristim. To je metafora, a ne oni što u brdskim područjima čuvaju ovce (što je časno zanimanje, ali zahtjeva nultu stopu edukacije), za one koji žive u gradovima, ali se nisu uspjeli prialogoditi urbanom načinu života (kao npr. vođa čobanskog plemena gospodin gradonačelnik, koji na balkonu luksuznog penthousa suši špek i kobase), urbanoj kulturi, za razliku od većine onih doseljenih u gradove u prvom valu (koji gore spomenuh). E ti su se čobani udružili uglavnom po zemljačkom kriteriju, zatvorili u svoj krug, unutar njega našli poslove (zahvljujući infrastrukturi koju su postavili oni isti koji su 91. presvukli kapute, opet zemljaci, samo što više u javnim službama, vojsci, ministarstvma nisu više radili srbi, potjerani ratom, nego neki novi "klinci") i rugali se, kao što čine i sada na forumu, domicilnom stanovništvu u gradovima (ne samo Zagrebu). Najbolji je primjer tome, upravo kadrovska struktura u Holdingu i zagrebačkom gradskom poglavarstvu, gdje umreženi nisu odabrani samo po ideološkom kriteriju (iako, ako korupcija jest ideologija onda jesu), što bi za političke funkcije bilo i logično, nego i po zemljačko-kumskom. Gdje su kumstva ne na obiteljskoj razini, nego na onoj sicilijanskoj.

Taj mediokritet govori o radu, stavio ga čak i u slogan,  u zemlji u kojoj je stopa registrirane nezaposlenosti 15,5%. To je uvredljivo! - za svakog od onih 150 ljudi koji se dnevno prijavljuju na zavod za zapošljavanje, očajni, s nadom mjerljivom u promilima da će posao naći u bliskoj budućnosti. A tko je uvrijeđen? Milan i njegova "vojska" skućena u javnim službama. Ma nemojte me jebat.

Najglasnije uvrede i hrvatstvo, dolazi najčešće iz usta (prstiju, tipkovnice, kako hoćete), polupismenih mladaca, rođenih najćešće u devedesetim, koji niti će ovaj tekst pročitati, još manje ga shvatiti, ali svejedno konstatirati da sam ili srbin ili komunjara. 

No dok sam se ja u prosincu 1991. smrzavao, što od polarne hladnoće, što od smrtnog straha u uniformi hrvatskog vojnika u rovovima na Baniji, dok su na mene pucali čobani, ali drugog nacionalnog predznaka nego ovi naši, Milan Bandić i vojska njegovih pristaša, u Zagrebu su u toplim kancelarijama pleli ovu mrežu korupcije, pljačke i bezobrazluka, da bi njihova balava dječurlija, na forumima srala kako da nije bilo Hercegovaca, ne bi bilo ni Hrvatske.

Na kraju, ne radi se tu uopće o sukobu između hercegovaca i ostalih, jer ja imam brojne dobre prijatelje među njima, kao i većina svih vas uostalom. Radi se o izboru između razuma i bezumlja. Između onih koji žele živjeti u normalnoj i koliko god je to moguće pravednoj državi, i onih koje žele nastaviti cicati državni novac kako bi uhljebili sebe i svoje rođake.  Izbor je to između moderne civilizacije 21. stoljeća i primitivne, netolerantne teokracije na razini 18. stoljeća i krvne osvete.

Iz svega gore napisanog, slažem se s Matijom Babićem, koji je uostalom i vlasnik ovog virtualnog prostora, da ne mora biti, u ovom slučaju objektivan, i da ima pravo biti protiv Milana Bandića. Što implicira i ispravnost neisprike izbornom stožeru, ili Bandiću samom, tim više što u tekstu nema ničeg uvredljivog (osim činjenica, koje možda jesu uvredljive, ali su činjenice)

Možda Bandićev protukandidat nije savršen. Ali sasvim sigurno ne spada u istu kategoriju s ovim likom koji nije u stanju složiti jednu suvislu rečenicu.

E pa, kako reče moj prijatelj u jednom komentaru, kako bi izbjegli opasnost da se nakon drugog kruga nađemo izravno u devetom,  svrstajte se, lijepo molim.
"

*a nisam više htio pisati o izborima, čr. kaj čr, čPr.
lostways @ 11:53 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 28, 2009

Nema puno toga što bi se moglo reći ujutro, poslije predsjedničkih izbora. Zagrebački je gradonačelnik, u svojem gradu, uspio pobrati 15-ak posto glasova. Ne uspije li za drugi krug mobilizirati desne i ruralne birače, i tako ne postane predsjednik države, tih 15%, moglo bi biti signal za pokretanje referenduma, jedinog načina da se smjeni gradonačelnika.

To bi bio, prema mojem ukusu, odličan ishod ovih izbora. 

No uspije li privući HDZ-ove birače (onaj dio koji nije glasao za njega u prvom krugu) i nešto onih Vidošević/Primorčevih simpatizera (možda nije zgodan k'o Nadan, al' je lud k'o Dragan), a već poslovično lijeni(u glasačkom smislu) SDP-ovi birači procijene da je sve riješeno i ne izađu na birališta, imat ćemo predsjednika čobana, a na Jelačić placu će, za proslavu veličanstvene pobjede, svirati, ni više ni manje nego, Freddie Mercury.

Aj najme Milan Bandić. Ke? 

Kaj uvređenoj frajli odgovara Matija Babić. (link)

lostways @ 09:40 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 24, 2009





Sretan Božić.
lostways @ 10:09 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 21, 2009

Do kada će tako, prvo je što sam pomislio kad mi je frend skrenuo pozornost na ovaj događaj. Poslije bujice psovki sasipanih na adresu onih koje (valjda) izabrasmo, odlučio sam i sâm dati malen doprinos (koliko mogu jel?) publiciranju istine  o ovoj besramnoj nepravdi. 

U ovoj je korumpiranoj kaljuži sve moguće. Tako je moguće i ubiti, nekažnjeno. Nekima. Jednima iz ovih, jednima iz nekih drugih, ali svakako normalnom ljudskom umu nerazumljivih i bez svake sumnje opravdanih razloga. Kako su kažnjeni Lukini ubojice, kako su kažnjeni Alexandrovi? A evo kako je kažnjen ubojica Jasmine Čelice, cure iz Pule, čiji je jedini grijeh bio prelaženje preko zebre na putu do posla. Umjesto komentara događaju, jer osim psovki ne nalazim pravu riječ, prenosim pismo ogorčenih roditelja, koji su iz nemoći (jer je pravni proces okončan) upuptili "Regional expressu"....

"Povodom skandalozne odluke sudskog vijeća Županijskog suda u Zagrebu, kojom je Marku Leki, ubojici naše kćerke Jasmine Čelice, prvostupanjska odluka o zatvorskoj kazni od godinu dana preinačena u uvjetnu kaznu iako mu je u potpunosti dokazana krivica, obraćamo se vama medijima za pomoć, jer je našim zakonima nama roditeljima uskraćeno bilo kakvo daljnje pravo žalbe.

Naša je kći Jasmina Čelica u subotu 16. lipnja 2007. u Zagrebu krenula iz pravca Stare Pešćenice Šulekovom prema Zvonimirovoj. Išla je na posao u knjižaru Profil, gdje je bila zaposlena. Došla je na raskršće Zvonimirove i Šulekove u 14.40 sati. Na nogostupu uz pješački prijelaz čekala je da prijeđe Zvonimirovu. U tom momentu naišlo je vozilo marke Golf, kojom je upravljala vozačica Anđela Došen.Uvidjevši da Jasmina čeka u namjeri da prijeđe cestu vozačica je, kao što je i propisano, zaustavila svoje vozilo ispred pješačkog prijelaza. Naša je kći krenula, prešla je prvi dio ceste i trećinu drugog djela. U tom trenutku vozilom marke Jeep Cherokee, tada 22-godišnji student veterinarstva Marko Leko u bezobzirnoj vožnji preko pješačkog prijelaza i raskrižja obilazi zaustavljeno vozilo i na drugom pješačkom kojim se kretala Jasmina, svojim vozilom u punoj brzini nalijeće na nju. Od siline udarca odbacio ju je 25 metara, a on se zaustavio tek nakon 46 metara.

Hitna medicinska pomoć je došla brzo, injekcijama adrenalina u srce i elektrošokovima uspjeli su uspostaviti ponovni rad srca. Prevezena je u KBC Rebro Zagreb, gdje su operativnim putem pokušali spasiti njen život. Unatoč velikim naporima liječnika i dozi od 3,5 litre krvi koju je dobila, Jasmina je od težine ozljeda preminula isti dan u 16.20 sati. Dr. Željko Đurić koji je sa svojom ekipom vodio spašavanje, rekao nam je da su pokušali sve što je u njihovoj moći, da je Jasmina bila veliki borac i da se do zadnje sekunde borila za život.

U međuvremenu na mjestu nesreće policija je vršila očevid pod vodstvom inspektora Slavka Pranjića. Istražna sutkinja Amanda Snoj, koja je o nesreći bila obaviještena i pozvana nije došla na uviđaj. Pitamo se zašto? Nakon završenog očevida vozaču koji je skrivio nesreću uzeti su uzorci krvi urina radi daljnje analize na alkohol i opijate. Policijski očevid je započeo u 14.55 sati, a završio u 17.10 sati.

Nakon policijskog očevida ubojica našeg djeteta se pušta na slobodu, a omogućeno mu je (ne možete vjerovati) da se sam odveze svojim vozilom, kao da se ništa nije dogodilo. Napominjem da kao 22-godišnjak po Zakonu o sigurnosti u cestovnom prometu, nije smio upravljati vozilom marke Jeep Cherokee, jer je ono veće snage od 75 kW, što nije dopušteno vozačima mlađima od 24 godine. Na mjestu na kojem je usmrtio Jasminu stoji znak ograničenja brzine 40 kilometara na sat. Sudski vještaci su dokazali da je njegova brzina bila minimalno 57 kilometara na sat.

Nas je kao roditelje pulska policija obavijestila tri sata nakon nesreće i od tada svakodnevno proživljavamo pakao. Godinu i pol dana čekamo na prvo ročište, nedopustivo dugo, kad je u pitanju smrt, osobito djeteta. U međuvremenu dobili smo izvještaj sa analize uzoraka krvi i urina okrivljenog Marka Leke od Policijske uprave zagrebačke, I. postaje prometne policije. U izvještaju je navedeno doslovno da "Testiranje radi utvrđivanja prisustva opojnih droga nije provedeno iz razloga jer nije uobičajeno da se takva testiranja provode", što je samo povećalo našu sumnju u krajnji ishod ovog slučaja. (Kao da ne postoji želja da se dođe do istine.) Dok smo se snašli prošlo je šest mjeseci, koliko je zakonska obveza da se čuvaju uzorci krvi i urina.Zamislite, ročište je počelo godinu dana nakon što su uzorci uništeni. Isto tako okrivljeniku policija nije izuzela ni mobitel, što nas je još više uvelo u sumnju.

Na prvo ročište u prosincu 2008. godine na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu mi kao roditelji dolazimo, kao i odvjetnici, ali ne i Marko Leko. Njegov odvjetnik Darko Rogan nije priložio pismeno opravdanje, već je usmeno izjavio da je bolestan, kao da smo mi roditelji zdravi, ali tko nas pita. Na drugom ročištu 20. siječnja 2009. pojavio se i Marko Leko, sin poznatog zagrebačkog poduzetnika Josipa Leke i majke Vere. Na pitanje sutkinje Ivančice Cvitanović "osjeća li se krivim za djelo za koje se tereti" izjavio je da se osjeća krivim, ali da Jasminu nije vidio što je sudski prometni vještak opovrgnuo dokazavši da ju je mogao vidjeli već dok se kretala ispred zaustavljenog Golfa, a ona je prešla Golf i još za najmanje 1,5 metara, znači bila je potpuno vidljiva, što je utvrđeno očevidom policije.

Okrivljenik se branio izjavama da ima nekakvu očnu bolest i da je tek iz četvrtog puta položio vozački ispit. Na pitanje naše odvjetnice Jadranke Sloković: "Da li je vidio da se vozilo zaustavilo na pješačkom prijelazu" je odgovorio: "Da, vidio sam ga sa 100 metara". Na drugo njeno pitanje: "Što je pomislio kad je vidio da se vozilo zaustavilo pred pješačkim prijelazom?" rekao je: "Mislio sam da je vozilo u kvaru". Iako je u prvoj izjavi rekao da Jasminu nije vidio, u drugoj izjavi rekao je da ju je vidio u zadnjem tisućitom djelu sekunde. U jednoj izjavi je rekao da je počeo odmah sa kočenjem, a u drugoj da uopće nije kočio. Izrazio je žaljenje riječima: "Žao mi je što se to dogodilo", kao da se to dogodilo samo od sebe, a ne da je on uzročnik.

Iz svega proizlazi da je krivnju priznao samo deklarativno, kako bi dobio olakotne okolnosti, što je vidljivo iz njegovih izjava, a to potvrđuju i dvije žalbe koje je uputio drugostupanjskom Županijskom sudu, jednu na koju se žali na visinu kazne, a drugoj na činjenice koje dokazuju njegovu krivicu. Državno odvjetništvo koje zastupa žrtvu tražilo je za počinitelja kaznu zatvora od tri godine i pet godina oduzimanja vozačke dozvole po odsluženju kazne. Pri davanju prijedloga uzeta je u obzir činjenica da je Marko Leko u godinu dana pet puta pravomoćno prekršajno kažnjavan zbog počinjenih prekršaja. Sutkinja Ivančica Cvitanović odredila je kaznu od godinu dana zatvora i tri godine bez vozačke dozvole. Na prvostupanjsku presudu se žalilo državno odvjetništvo i okrivljenik.

Nakon 10 mjeseci čekanja, 3. studenog 2009. godine, na Županijskom sudu u Zagrebu sudsko vijeće u sastavu Lepe Singer kao predsjednice vijeća te Sonje Brešković Balent i Lidije Vidjak kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Špehar Janković kao zapisničarke, u nazočnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu Cvjetka Ariha i sada novog branitelja okrivljenika, odvjetnika Milenka Umičevića, donijelo je odluku da se uvaži žalba okrivljenog Marka Leke na visinu kazne te kaznu od godinu dana zatvora zamijeni uvjetnom kaznom u trajanju od tri godine uz istovremeno oduzimanje vozačke dozvole. Kao olakotna okolnost uzeto mu je to što je mlad, (iako se to računa samo do 21 godine) te da mu je to prvi put. (Znači li to da svi mladi vozači imaju pravo jedanput, prvi put, nekažnjeno nekome oduzeti život?).
 
Iako je sudsko vijeće imalo zakonsku mogućnost da odredi kaznu u visini do pet godina zatvora ono se nije odlučilo niti za jedan dan zatvorske kazne. U sudskoj praksi nije uobičajeno da sudsko vijeće smanjuje (poništava) prvostupanjsku presudu, obično je potvrdi ili odredi još veću kaznu. Ovako nešto gotovo je presedan. Iz tog razloga postoji duboka sumnja da je u pitanju korupcija. Mi smo kao roditelji prvu informaciju o drugostupanjskoj presudi dobili od naše odvjetnice Jadranke Sloković, usmeno 4. prosinca 2009. godine. Bili smo šokirani. Ali to još nije sve. Kao roditelji nemamo ni pravo žalbe na takvu skandaloznu presudu. Pravo žalbe nema čak ni državno odvjetništvo koje zastupa žrtvu. Pravo žalbe ima samo ubojica našeg djeteta.


Ovakva presuda po sistemu "Kriv je onaj koga više nema" ne priliči jednoj civiliziranoj zajednici. Svjesni smo da nikakva kazna ne može vratiti život naše Jasmine, ali smo željeli saznati pravu istinu i sačuvati barem njeno dostojanstvo, jer naši voljeni ne mogu se sami braniti. Puno je vozača platilo i plaća novčane kazne za razne prekršaje, a mnogi su otišli i na par dana u zatvor iako nikom nisu oduzeli život. Marko Leko, ubojica Jasmine Čelice, nijedan dan neće provesti u zatvoru i neće platiti ni jednu jedinu kunu kazne. Kakvu to poruku naši suci šalju ostalim vozačima? Zar se pješaci mogu nekažnjeno ubijati? Zar je to poziv roditeljima da sami uzmu pravdu u svoje ruke? Zar to znači da vrtići, škole, autoškole i policija zajedno sa roditeljima, pogrešno uče našu djecu da su na pješačkom prijelazu sigurni. Očigledno je da pred zakonom nismo svi jednaki jer pripadnici tzv. zlatne mladeži iz obitelji podobnih (poput Makarske 2002. godine) prolaze nekažnjeno. Pitamo se bi li to isto sudsko vijeće takvu presudu donijelo da je na takav način poginulo njihovo dijete? Za njih imamo samo jednu poruku: SRAM VAS BILO!

U našoj kući 2,5 godine gore svijeće čekajući pravdu. Nažalost, iako je za pravosuđe ovaj slučaj završen, za nas roditelje još uvijek nije, jer mi smo kažnjeni doživotno. Osuđeni smo na život bez života. Danas smo to mi, a sutra? Molimo vas da o ovome upoznate javnost da se i drugima ne dogodi što i nama. "

Ogorčeni Jasminini roditelji,
Sonja i Nebojša Čelica
Pula, 20.12.2009.


lostways @ 13:45 |Komentiraj | Komentari: 33 | Prikaži komentare

Happy b-day Frenk. Furam da je gore odlična svirka. 




 A danas u 18.47, počinje zima.

lostways @ 09:17 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 17, 2009

Na kopenhagenskom summitu, Hrvatska je označena kao jedna od zemalja u crnoj zoni energetskog razvoja. Pisao sam ovdje već o energetskoj strategiji, ili još bolje o nepostojanju iste, pa da se ne ponavljam. 

Pročitah neki dan da je udio energije dobiven iz obnovljivih izvora u RH otprilike 15-ak posto ukupno eksploatirane, dok je onaj dio koji se odnosi na biomasu, vjetar i sunce, fantastičnih 0,06 %. Da, 0,06%.

Ova je vlada, nastavila politiku prethodne, što je i razumljivo, obzirom da su njeni članovi gotovo nepromjenjeni nakon Sanderovog uzmaka, uz izuzetak nekolicine i famozne nitko-ne zna-čime-se-bavi-i-čime-je-mjesto-u-vladi-zaslužila Biance Matković. Dobro, možda ona kao respektabilni stručnjak ima tajnu misiju konsolidiranja energetske strategije i bilance.

Europski su fondovi u principu solidno popunjeni novcima za adaptaciju energetskih potencijala novih članica, i uglavnom stoje na raspolaganju kako bi se u upotrebu stavile nove, "čiste" tehnologije, i kako bi se manje razvijene članice prilagodile uvjetima i zahtjevima EU. Istina, Hrvatska ili Bugarska nikada neće dostići stupanj energetskog razvoja jedne Austrije ili Švedske. Upravo zato jer ove već više desteljeća potiču prijenos tehnologija na ekološke izvore energije. 

No fondovi postoje, na dohvatu su, u čemu je onda problem? Jednostavno, kao i sve ostalo u ovom mulju. Problem je u europskim fondovima, što ne trpe sustav trošenja novca koji je u nas toliko raširen. Po kumovima, zemljacima, stranačkim drugovima. Ne trpi ni famozni rikverc, pa je tako nemoguće investiciju od milijun eura prikazati vrijednom tri, pa ova dva što ostala višak, prebaciti u predsjedničku ili gradonačelničku kampanju, u jahte i privatne građevinske pothvate. 

Malo je poznato, jer naravno nije razvlačeno po medijima, da je Hrvatskoj propalo više stotina milijuna eura iz fondova za prilagodbu energetske struktre iz jednostavnog razloga. Jer nisu potrošeni. Kako to? -  upitat će netko. Jednostavno, ako nešto poklonjeno ne upotrijebiš, znači da ti ne treba. Zašto nije upotrebljeno? - zato što za dodijelu sredstava treba program (projekt), i sredstva se troše strogo namjenski, pod paskom EU. Kome treba takva lova? Tko ima vremena za bavljenje programima koji ne donose "rikverc". Nešto je novca povučeno u institute (Hrvoje Požar i sl.), kojima su se financirali nerealni megaprojekti (samo projekti, dokumentacija), bez komercijalne i zdravorazumske podloge  i čiju realizaciju nitko i ne može financirati. Npr, izgradanja elektrane na biomasu 10 MW električno u Brinju (famozni uskrsli Nenad Porges). Nitko ne piše, da bi za tu električnu snagu, trebalo proizvesti 50 MW toplinske energije, koju treba komercijalno potrošiti. Pedeset Megawata u Brinju?????  Na kaj moli'ću lijepo? Grijati brege? 

Sve to u trenucima kad drvna industrija, koja ima kakvog takvog proizvodnog potencijala (ako ništa ono zbog resursa) strmoglavo propada zbog pomanjkanja svježeg incesticijskog kapitala, kaskajući za europskom proizvodnom tehnologijom desecima godina. A aktivacijom kogeneracijskih* postrojenja, bilo bi moguće onaj mizerni postotak s početka teksta ubrzo dovesti na dvoznamenkasti. No bez "rikverca", nažalost.

U tome svjetlu treba gledati najnoviju najavu poskupljnja energije. I cinični osmjeh premijerke dok izgovara da građani plaćaju i činjenicu, da još ne plaćaju pravu cijenu plina, što će ulaskom u EU više neće biti tako.

Strategija oslanjanja na ruski plin, izgradanja famoznog plinovoda za Dalmaciju, tako će, kao i zimi žalosno prazni autoputevi postati, upravo kao i aktualna politika krađe, neznanja, manipulacije i laži, road to nowhere.

*kogeneracija - pojednostavljeno, istovremena pretvorba toplinske i električne energije (primjer,ali na organska goriva je TE-TO Zagreb (termoelektrana-toplana)) 

lostways @ 09:47 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 15, 2009

sve boje ekonomije.


spektar


Vraćam se svako jutro, kad ostavim malenog u školi, uz (ili kao danas kroz) plac. Već na parkiralištu, dočekuju me mrkle, sumnjive face što sa stisnutim zubima mrmljaju "cigarete, cigarete". Jedan, pa drugi, pa već pored klupe s grincajgom i domaćom blitvom i češnjakom iz kine s jedne, a s druge kiselim zeljem  i treći. Tamo na izlazu, pored klupe s cvijećem, evo i mrkog četvrtog. "Cigarete, cigarete".

Vratim se mislima više od nekoliko koraka unazad, pa prizovem sliku u prnje zamotanu baku, što u pothodniku, na komadu najlona razastrtom po tlu, prodaje second hand ženske  gaće, ispranu vestu s fluorescentnozeleno-crvenim uzorkom, "Toper" skijašku jaknu model i godine kad je Jean Claude Killy osvojio tri zlatne medalje na zimskim Olimpijskim igrama,  đezvu napuknutog emajla, oštećenu ogrlicu od plastičnih perli i par najlonki.

Siva ekonomija - pomislim. Pa zastanem. Kako siva, kako ekonomija onog Mrkog cigarete-cigarete, može imati istu boju kao ona očajne bake s pultom na podu pothodnika? 

Da li je ekonomija crna od tuge, pa je baka njen sastavni dio, ili je crna od čađe i dima fake ili švercanih cigareta?

Kako bilo, baku bih svrstao unutar sive, tamno sive, teške i opore ekonomije ili pak one bijele, na kojoj uzorak crvenog križa.

Mrkog duhanđiju, gurnuo bih pak u crnu, više mrklo tamno smeđu, kao onaj trag nikotina na do filtera popušenom opušku.

Termin sive ekonomije, nekako se često počeo upotrebljavati u vrijeme Tuđmanove ekonomije, koju bi nazvao crno-bijelom. Uzorka vodoravnih crnih i bijelih crta, upravo onakvim kakvim su obojena odijela lopova u karikaturam. S francuskom kapicom, neobrijani, eventualno s crnim povezom preko očiju. Ili kao Bednjanecov Nježni? 

 
Kumice na placu, definitivno spadaju u zelenu ekonomiju. Oni pak sa Zelene tržnice, već u tamnozelenu, točnije gnjilozelenu, što smrdi na šverc i podmetanje kineskih hibrida pod domaći proizvod.
 
Ekonomsku politiku koju vode i zazivaju sindikati, obojio bi crvenom. Očekivano pomislio bi netko, bojom koja simbolizira socijalu, komunizam. Meni pak pala na pamet neka druga simbolika. Simbolika boje što oblije obraze od srama.
 
Ako bi logična boja pomorske ekonomske politike bila plava, vjerojatno se radi o onoj nijansi, što se nalazi na dnu dubokog mora, gdje svjetlo ne dopire, gotovocrnaplava. Ili kad je o vodama općenito riječ, nijansa Save, i ostalih divno očuvanih rijeka, uređenih korita. Tamno siva prošarana tamno smeđim, čiju nijansu doosi ono što rijekama uglavnom još jedino pliva, a put započinje u intimnim kutcima  domova naših.
 
Svoju bi trenutačnu ekonomiju obojio crnom. Onom kakve su crne rupe u svemiru.
 
Razmišljam tako, kojom bojom obojati ekonomiju aktualne vlade. Službenu ekonomiju. Prvo mi pade na pamet zastava duginih boja, ona koja tako "pride" vijori nad gay i(li) queer (usput, može li mi netko objasniti razliku između ta dva pojma?), ali ne zbog spolne opredijeljenosti članova vlade, već zbog pogrdnog izraza za homoseksualce, i to ne u smislu spolne opredijeljenosti njihove, već toj riječi baš prigodno pridodane karakterne osobine. Upravo je takva ta politika. Pomislim, učas, nije li i crna prigodna? - ona crna, kojom je zastava obojena, pa istaknuta, a uz koju stoji kakava druga, napol koplja spuštena. Žalosna. Tragična. Pade mi napamet i uzorak s plavim slovima na bijeloj podlozi. Točno ona plava što s rotacionog svjetla uz sirenu vrišti, u blagoj kombinaciji s metalno sivom, inox, čiji polirani sjaj nose lisice, al' ne one narančasto smečkaste što po kokošinjcima štetu rade, već one što osramoćeni nositelji najčešće neuspješno kaputima pokušavaju prikriti kad iz marice (ne Marice) pognute glave izlaze. Bijela, kao bezbojna? Ili pak prozirna, kao nevidljiva ili transparentna, kakvom se pokušava dičiti, upotrebljavajući onoj baki s početka teksta nepoznatu inačicu prozirnog ne bi li je stranom riječi impresionirala. Ili pak ona isprana svijetloplava, kakvu nose poslovične kuverte kojima se miti.
 
Nemam pojma, na kraju. Možda ipak... roza, ne ona za djevojčice, nego ona bez sjaja, blatnjava, kakvu povezujemo sa životinjama, kojima je asocijacija figura aktualnog brke, ministra financija. A i epidemija jednako aktualna, što dva'es'tidva života odnjela.
 
Definitivno najbolja, zbog prikladnih asocijacija: smrad i epidemija.
P.S. isprike Barbie fanovima, al tako ispalo, kao i mood moj koji rozoj spomenute asocijacije pripisao.
lostways @ 09:48 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 14, 2009
Ovako je izgledalo u listopadu...

gof na naranđi

...a ovako, neposredno prije nego će sočni plodovi završiti u vrećama.

krcata naranđa

 
Skupilo se bogibogme skoro sto kila, ne moram ni naglasiti (ali jesam), nešpricanih naranđa. Mljac! Istini za volju, nisam u Novalju krenuo, kao uobičajeno, iz gušta, nego zbog bijesa majčice prirode. Prošlotjedna (srijeda) cjelodnevna olujna tramuntana (neki dolje govore i o grbinu) u novaljskom poratu, poslovično nezaštićenom od vjetrova iz zapadnog kvadranta, napravila je kaos. Četiri su broda (mojih susjeda na vezu) potopljena, a moj je spasio Mario, pa mu i ovim putem fala. Usprkos brojnim teorijama, zašto je do toga došlo (te je tiramolo bio prekratak, te je kaić bio provom prema rivi, te je ovo, te je ono, moja je procjena da je do havarije došlo zbog dvije stvari, prvo: oluja je to bila s dvometarskim valovima kakvu ne pamte već tridesetak godina, a drugo: porat je potpuno nezaštićen (zašto je tako, odgovor potražiti na adresi gradske uprave), a još je dio rive na kojem je vezan i moj kaić, točno mjesto gdje se mješaju dolazni i povratni valovi (bibavica), pa je sila pobješnjelog mora dvaput veća.  
 
Šteta nije velika, stradao je tek špirun, 

špirun odozgo   špirun sa strane

koji se da popraviti, a i da ne, može se ploviti i bez njega (ni novi nije preskup, uostalom), i konop od tiramola (koji me promptno bacio u trošak od 1200 kuna koliko košta 60 metara novog). 

konop



Kažu neki, da si s brodom sretan dvaput. Jednom kad ga kupiš, a drugi put kad ga prodaš. Ja ne mislim tako.
 
Bilo kako bilo, uspjeli smo malo i zaploviti u suton, što je glavom platila tek jedna oveća sipa. Od lignje ni L. Al' neka, biće za dosta za mali crni rižoto.

burni suton

lostways @ 09:32 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 10, 2009

Ovo mi popravilo dan!  Spiking kroejša.  U nedavno objavljenom postu, imao sam viziju baš tog predsjedničkog kandidata kako za govornicom Opće skupštine UN drži govor. Evo izvatka iz posta:

"Pa zamišljam kandidate za govornicom Opće skupštine Ujedinjenih naroda (ili još bolje Vijeća sigurnosti)... I onda zamislim Milana našeg vrijednog, kako preciznim, delboyevskim savršenim engleskim, poziva delegate da se mane čorava posla, nek ne trate vrijeme svojih poreznih obveznika na takve trivijalnosti kakve su rat u Afganistanu, iranska ili sjevernokorejska prijetnja, besmislice koje izvodi UNICEF, nego neka.... delaju. Kao konji. Ili ako sjeverno afričkim drugovima bliže, kao deve. Pa se iskreno nasmijem. I zamišljam kako na postavljena pitanja odgovara: It's OK. Ili zagonetkom. Ili protupitanjem. Nema što. Milan je moj izbor. Jedino bi mogao imati problema pri ulasku u SAD, ako mu u diplomatskom  koferu, pesi iz US imigracijskog ureda nanjuše kobase i špek koji suši na balkonu u Bužanovoj, a koje je poželio podijelit sa svojim rođacima iz BiH poslanstva. Ambicioznom Milanu, ovo nije kraj. Započeo je Milan veličanstvenu karijeru u komitetu na Pešćenici, poharao Zagreb, Hrvatsku i gdje mu je kraj? - u zgradi na East River, NYC...." 

Milan je car.

lostways @ 12:15 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 9, 2009
Iako sam, logično čini mi se, životno više zainteresiran za lokalne promjene, društvene, kao društveno biće zanima me i budućnost planeta. Kad bi rekao da sam zabrinut što će s planetom biti za 2000 godina, lagao bih. Točno da se ova planeta 4010. godine razvali po pola, pa jedna polovica nastavi kružiti oko sunca, a druga otpizdi izvan mliječne staze, jebe mi se.
 
Kad pomislim kako je zemlja izgledala prije dva soma godina, a kako izgleda danas, strah me i pomisliti kako će izgledati za slijedećih dva soma, pogotovo kad uzmem u obzir izgled krivulje napretka (ne, ne morate  guglati, to sam ja izmislio sad), koja je ako je x ordinata vrijeme, a y napredak, sve strmija i strmija. Obzirom na broj ratova, strahota izazavanim ljudskim umom (pa onda i rukama), razvaljenih sudbina, civilizacija i života u proteklom vremenu, možda i bolje da se ova kugla raspolovi. Broj žrtava inkvizicije, usprkos stravičnoj slici smrti na lomači, broji se u tisućama ili desetinama tisuća kroz više stojeća "mračnog" srednjeg vijeka. U našem, "prosvijetljenom" vijeku, u dvadesetom stoljeću, napadom na Hiroshimu i Nagasaki, potamanjeno je više od 250.000 ljudi u vremenu malo duljem od treptaja oka (plus valjda još toliko stradalih od posljedica zračenja). O holokaustu provedenom u nekoliko godina, da i ne govorim. Istom broju godina, treba pribrojiti i mrtvace iz Sibirskih vukojebina. Možete li zamisliti alate, i njihovu efikasnost, za ubijanje ljudi u budućnosti, za slijedećih tisuću ili dvije godina? Opet ista krivulja. Strmo prema gore, sve strmije i strmije. Ipak, zanimljivo je da je krivulja sve strmija i strmija, i na polju rasta populacije planete. Gledajući matematičkom logikom, bez računanja, dalo bi se zaključiti, da usprkos sve većoj učinkovitosti uništavanja (obzirom na rast broja populacije), život (zasad još) vodi u utakmici sa smrću. Koliko dugo,nadam se da nećemo saznati.
 
Baš zato, nadam se da u našim životima, i životima naše djece (pa onda lančano, bar njihovim i njihove), nećemo biti svjedoci novog razaranja kojeg će potaknuti čovjek. Namjerno ne kažem priroda, jer je čovjek, taj koji je potencijalni inicijator kataklizme koju može izazvati priroda.
 
I baš zato, sviđa mi se ova akcija, još i više ovaj video. I baš zato, osvijestimo se malo, dok još nije kasno.



lostways @ 09:35 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 8, 2009
Morala je biti 1980. '79 možda? - nevažno. Nalazili smo se kod lokosice (iz bogznakojeg razloga, iza škole postavljena razvaljena parna lokomotiva), skupili lovu pa uboli Opatiju ili one pljuge, ne znam više kako su se zvale, možda Hit ili tak nekaj, al' bile su dizajnirane uzorkom jeans-a.
 
Palo mi sad napamet...iako sam i  sam sklon često koristiti engleske iskrivljenice, što jest nekakav dio šatrovačkog, novozagrebačkog slenga, vidjeh plakat naslovljen s "New Years Eve 2010", pa u nastavku klasika: DJ, jelo, pilo, samo fali famozna repriza 1.1. Stvarno smo otišli ukurac, kad je ritualni i već užasno dosadni, usiljeni doček Nove godine postao New Years Eve.
 
Vraćam se na 80-e kad se doček Nove, još takvim zvao. Uglavnom... mjesto je bilo Vel'ki park, Bundek (u originalnom izdanju), ili ona močvarno-šikarasta površina gdje je danas Središće. Vel'ki park, bio je najbliže, iako meni najmanje drag, jer je s 11. kata mojeg nebodera pucao fantastičan pogled na njega. Pa da starci ne ljuknu kroz prozor, i kroz oblak dima ugledaju njihovo nevinašce kako uvlači k'o da mu zadnje u životu. Doskočili smo tome, tako što smo odabrali buksu u grmu ljeske iza zida garaža u Trumbićevoj, a kao dodatni osigurač je poslužio  običan kamen, koji bi, ako je bacač bio dovoljno precizan, nepovratno ugasio uličnu svjetiljku točno iznad (a danas se zgražavam nad mladim vandalima c,c,c).
 
Kako bilo, oni koji su pućkali dimove cigareta, brzo bi dopali u prezir i nemilost fakina koji su već uvlačili dimove. No, postojale su neke prepreke. Prvo, kašalj. Udahnuti bi dim zapeo visoko u grlu i izazvao kašalj, nesavladiv. Drugo, nakon nekoliko kako-tako uvučenih u pluća dimova, počela bi vrtoglavica i mučnina. I sve sam to sranje savladao. Blijedo -zelen dobauljao bi do obližnje Slavije, pa tamo potrpao u usta pet Bazooka, ili kakvih drugih žvakačih guma iz poslovično slabog izbora. Nakon nekoliko mjeseci, ili cijele godine, već sam bio pravi pušać, a umjesto sendviča ili koka kole, debil, kupio bi neke od pljugi. Čuvao sam ih uglavnom u hidrantu na svom katu. Kad bi neko od starijih dečki provalio buksu, pa mi maznuo pljuge, mijenjao bih katove. Konačno sklonište, našao sam na krovu lifta. Trebalo je provuć ruku između zida (u mom neboderu neparni i parni liftovi, tako da između dva kata zid od parnog, ili neparnog, ako si u parnom, a? - koja konstrukcija?!) i lifta pa odložiti kutiju, najčešće onak zgužvanu iz džepa (nebilo tada ovih tvrdih pakovanja, tek iznimno, kad netko donese iz Trsta ili Graza) na gornju stranu kabine lifta. Što je više moguće na stranu, jer bi se inače vidjela kroz onaj uski visoki prozorčić na vratima lifta, kad dolazi odozdo, i netragom nestala.
 
Kriterij odabira marke cigareta je tih godina bio, uglavnom, novac. Pušila se Lara, 57, Opatija, Filter Jugoslavija, te nesretne s jeans-om na omotu. Kako sam bio okorjeliji, tako su cigarete ostajale u džepu, a stara je uvijek kad bi kopajući po džepovima moje traper jakne (levis, sa ili bez krzna ovisno o dobu godine - obvezna garderoba 80-ih), iz meni nepoznatog razloga, nabasala na njih, pljugala isto objašnjenje da je neki frend ostavio svoje kod mene, jer "kaj bi ja pušio, si normalna???". Onda se nekak pojavio Filter 160, ili sam ga tek otkrio (ne znam više, malo mi hard disk šteka za tak stare fajlove), i s manjim izletima na Croatiu ili kad je uzmanjkalo love na Opatiju, ostao sam toj pljugi vjeran sve do vojske.
 
Negdje u međuvremenu, starci su prestali pljugat fore o frendovima pušaćima, pa sam činjenično stanje i legalizirao, pa počeo pušiti i doma. Uostalom, u periodu između osnovnjaka i vojske, bilo je takvih sranja da je pušenje imalo težinu lizaljke. Na primjer, u žurbi sam zaboravio iznikle stabljike Cannabis sative premjestit s prozora u buksu, pa je majka pospremajuć tinejđersku sobu imala kaj vidjet. Objasnio sam to, naslijeđenom od nje, strašću za uzgojem biljaka u teglama (ona je imala fikuse i ljubice, belagonije i maćuhice -  ja Cannabis, i kaj je tu sporno prosim lepo?), ali koliko god bila dobra i naivna, ipak nije popljugala. U redemption sam se razdoblju prvi put susreo sa Samsonom. Kako ga u Jugoslaviji nije bilo moguće kupiti, kao ni rizla uostalom (malim slovom, jer dođe ko digitron za kalkulator), sveti je zadatak svakom, po vraćanju iz tršćanskog šopinga bio donijeti dovoljnu količinu vel'kih i malih rizli, te pokoje pakiranje Samsona kao alibi za zatečene papiriće po kući i u džepovima. U Trstu se znalo još kupit i Camel bez filtera (to kao dokaz frajerluka, inače užas jedan) i nesretni Gitanes isto bez filtera (za još, još veće frajere), pušenje kojeg, je bilo ekvivalent pušenju sadržaja petarde na primjer.
 
U Kičevu, bogme ni u Prištini (gdje sam gulio JNA) nije bilo famoznog 160, a na neki je način bio faktor raspoznavanja potencijalnih frendova, jer pušač tog u zlatni papir zamotanog smeća, bio je ili dečko iz Zagreba, ili onaj koji se tako osječao, ili pak tome postati težio. Kao zamjena, uletila je sarajevska Drina, vrlo korektna pljuga. Čak nedavno je susreo, pa nostalgično ponuđenu prihvatio, i ne se razočarao. Iz tog vojničkog i razdoblja Jugoslavenskog postojanja, pamtim još Partner, Milde sorte (za mums dobit zbog onih rupica iznad filtera), Lord (za komade), HB, notorni filter 57, s naopačke okrenutim filterom (šatro za šljekere da ne zmažu dio koji ide u gubec) pa kad bi je uzeo, redovito bi zapalio filter, umjesto obratno. Tek bi mi kao nagrada, uletila jednom mjesečno pošiljka od doma, brižna mi majčica slala paket što je obavezno sadržavao kakve domaće magazine, većinom sportske (jer mi paklenski falila štampa na latinici), Kraševe čokolade i šteka Filtera 160. Čokse i štampu podijelio s braćom po oružju, pljuge - niks. Sebično sam ih sâm tamanio.
 
Poslije vojske sam eksperimentirao sa raznim rovinjskim proizvodima, te se najduže zadržao na Walteru. Plavom, bijelog nije ni bilo još. Ratnih godina, moram priznat se ne sjećam najbolje (valjda sam i to izbrisal s harda k'o i sve nelagode, a kojih nije manjkalo), ali sam najčešće pušio fore (kao i svi mi uostalom, nažalost pušača još kol'ko 'oćeš).
 
Negdje krajem '95. poslovi me dovukli do Bihaća i Bosanske Krupe, koji su onako poharani i razvaljeni, bili vrlo plodno tlo za poslove iz moje branše. Zima na vratima, a ne da nema grijanja, nego nema ni kotlova. Kako sam tamo provodio puno vremena, otkrio sam bijeli Marlboro po više nego popularnoj cijeniu (valjda trećina već jeftinih iz djutića) i nepovratno se zakačio. Kako mi oni likovi kaj na placu kroz zube mrmljaju "cigarete, cigarete", idu paklenski na živce, kad me najurilo iz Bosne (u poslovnom smislu mislim jel?), nastavio sam ih kupovati po nimalo popularnoj cijeni na kioscima. Cijena je nemilice rasla, kao i dnveno spaljena količina. Kad sam na brodu, primjerice, kako bih kompenzirao zdrav, nezagađen morski zrak, skrkao bih uz nezanemariv broj piva, i do tri kutije dnevno. U normalnim okolnostima, količina između jedne i dvije kutije je rutina. Pomnoživši jednu i po, dvije prosječne kutije dnevno s 22 kune i 30 dana u mjesecu, iznos je zastrašujuć. Tvrdoglavo, iako mi preporučili nekakve Muratti za 17 kuna (ne ide, pa ne ide), donedavno sam ustrajao. Al' mi je taj trošak, moram priznati, počeo predstavljati ozbiljan problem.
 
I čemu ovolika količina slova? - ne nisam prestao pušiti. Odlučio sam pušit duhan. Samson. Prvih sam dana imao malo problema s dizajnom zamotanih cigareta jer... ipak sam praksu motanja sticao na jointevima, tak da se nikako riješit oblika tuljca. Sad sam se već ispraksirao, i pljuge uglavnom liče na pljuge, a otkrio sam da ima za kupiti filteriće, pa sam i to ubacio. Od papirića mi najbolje sjeli baš Samson, nekak najbolji omjer debljine i kvalitete izgaranja. Za razliku od poslovičnh Rizla, koje ne valjaju ni ...(neću bit prost čega). I tak, sad motam. Jedno mi pakiranje traje 3- 4 dana, a cijena mu je 25 kuna. To će reći, najmanje trećina dosadašnjeg iznosa mjesečno. No kaj s pljugama? Kaj s omiljenim mi bijelim Marlborom? Prihvatih nek'dan ponuđeni mi Marlboro, zapalim, kad ono  - niš. Uopće mi ne paše posebno. Navikao sam se na ovo, i Marlboro mi nekak sladak, kajjaznam. Niš bogznakaj. Halooo, pušio sam ga skoro petnaest godina. Niš. Nula želje da bacim duhan i natrage se bacim u trošak.
 
I dok ovo pišem, uobičajeno bih smazao šet-sedam komada (iako većina izgori u pepeljari), sad dvije. I tak stalno, em mi se neda stalno motat, em smotane male i sadrže manje duhana, em nekak i polako smanjujem dnevnu količinu (pratim po papirićima kojih je u paktu pedeset, a traju umalo kao paket duhana, znači tri - četiri dana). Izbacio sam, silom prilika pušenje za vrijeme vožnje (jer ipak vozit, motat i eventualno pričat na telefon više za Copperfielda ili Houdinija), za vrijeme hodanja ulicom, pa ako baš istini za volju, i za vrijeme rada na kompu. Jedino kaj ne može, ne može uz pivce. To se mota ko mašina. I dimi k'o dimnjak. Jedno bez drugog - nikak'. Kad bi prestao pušit, moral bi i prestat pit. Onda mi je samo preostalo se odreć seksa, pa se frljuknut z mosta. Jebeš takav život.
 
No. Nakon trideset mi godina, prvi put palo napamet takvo što. Prestati pušiti? - pa jebote, nemam ni jednu fotku bez pljuge (izvor: mama). Bez love još  izađem iz kuće, al' bez pljugi jok. Ne idem u goste kod onih koji doma ne puše. Ne idem na put s onim akoji ne puše u autu. Nije baš me nekaj nosi put, al mi noćna mora putovanje avionom zbog terora nepušenja na aerodromima. Netko bi na pusti otok ponio neznam kaj, ja baksu pljugi. Pljuga i piva. To nije lifestyle, to je life. Al' tko zna?
 
Dosta, idem smotat jednu.
lostways @ 11:20 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, prosinac 4, 2009
Startna procedura  orca
Startna procedura pred Primoštenom                 Orca


I još orce  trimeri
I još orce                                                                     Najteži članovi posade


rock'n'roll  r'n'r
S rock'rolla viču: "slikajte nam krmu papci"...     OK! - a nekoliko trenutaka kasnije evo i prove


pehar  The Soul crew 
Obranjen prošlogodišnji plasman                  The Soul crew!


 
lostways @ 10:26 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 2, 2009
Predsjednička se kampanja zahuktava. Sa stupova i jumbo plakata smiješe mi se predivna fotošopirana lica predsjedničkih kandidata. Između dvije reklame za pivo (propala im akcija SP u nogometu), dvije za deterđente što savršeno uklanjaju mrlje za razliku od konkurentskih (nazvanih na polovici ekrana "obični" deterđent) s TV me uvjeravaju, sve redom antikoruptivni autoriteti, da baš njihovo ime zaokružim na izbornom listiću. Iako mi se čini da većina od veličenstvenih 12, nemaju pojma za koju funkciju apliciraju, niti kakve ona ovlasti i obveze donosi, meni se najzanimljivijom čini ona vanjskopolitička funkcija budućeg predsjednika. 

Pa zamišljam kandidate za govornicom Opće skupštine Ujedinjenih naroda (ili još bolje Vijeća sigurnosti). Vidim promuklog Nadana, strogog ali pravednog Andriju s blagom nelagodom zbog prokockanih 700.000 Kn njegovog stranačkog druga, nasmješenu Vesnu kako popravlja novu frizuru, skromnog pijanista Josipovića, blago nadrkanog Damira što ispod oka promatra kenijskog delegata navodnog kleptomana, Dragana što razrogačenih očiju, stitsnutih zubi, ispruženim prstom strijelja sjeverno-korejskog delegata prijeteći mu zbog nuklearnih eksperimenata, ponosnog Miru kako reproducira uvježbano sa starih snimki, na kojima njegov čale zborio mudro s govornice iste. Mile za UN govornicomI onda zamislim Milana našeg vrijednog, kako preciznim, delboyevskim savršenim engleskim, poziva delegate da se mane čorava posla, nek ne trate vrijeme svojih poreznih obveznika na takve trivijalnosti kakve su rat u Afganistanu, iranska ili sjevernokorejska prijetnja, besmislice koje izvodi UNICEF, nego neka.... delaju. Kao konji. Ili ako sjeverno afričkim drugovima bliže, kao deve. Pa se iskreno nasmijem. I zamišljam kako na postavljena pitanja odgovara: It's OK. Ili zagonetkom. Ili protupitanjem. Nema što. Milan je moj izbor. Jedino bi mogao imati problema pri ulasku u SAD, ako mu u diplomatskom  koferu, pesi iz US imigracijskog ureda nanjuše kobase i špek koji suši na balkonu u Bužanovoj, a koje je poželio podijelit sa svojim rođacima iz BiH poslanstva. Ambicioznom Milanu, ovo nije kraj. Započeo je Milan veličanstvenu karijeru u komitetu na Pešćenici, poharao Zagreb, Hrvatsku i gdje mu je kraj? - u zgradi na East River, NYC.  Zamišljam glavnog tajnika Milana, zamišljam flote bagera kako oru jalov afrički pijesak, dok Horvatinčić podiže velebne trgovačke centre. Zamišljam Saharu premreženu parkirališnim mjestima, i Kraljevićeve pulene u fluorescentnim lajbekima kako preznojeni kontroliraju ispravnost parkirališnih karata izmožđenih deva. Zamišljam goleme količine betona u Amazoni, kako prekrivaju prašumu, da bi se uredile staze za šetanje pasa. Odjednom, na Copacabani ugledam, umjesto razdraganih malih novih Ronaldinha, golemo P(1. zona, max 60 min - SMS 101). Posvuda naša hrvatska dika, u jednoj ruci s jabukom (ili bananom, ježi ga kum Jozo nabavio povoljnije) , u drugoj s loptom, ljubi starice i djecu, otvara nova parkirališta. I uskoro...
 

parkiranje - 1. zona

Svinjska gripa krenula je na put oko svijeta iz Meksika. Pogrešno. Krenula je iz svinjca. Svinjarija ili ne, al' se tu osjeća 'ko doma.
 
Medijski je prostor ispunjen euforijom. Antikoruptivnom. Osim potencijalnih govornika s UN govornice, suzbijanjem se korupcije najviše bavi vlada. I postiže nevjerojatne rezultate. Smjestilo nešto top menađera u Remetinec, što je naravno, dokaz bespoštednoj borbi protiv te kancerogene devijacije društva. Osim menađera, u apsu su i dva-tri nižerangirana potkupljiva pokvarenjaka iz Porezne uprave, kao i dva i pol policajca što su uzeli 300 Kn kao kompenzaciju opraštanju kakve kazne za prebrzu, ili vožnju nakon malo intenzivnijeg utaživanja žeći uz pomoć pelinkovca.
Svinjarija.
Ovo je korupcija (<-link). Beskrupolozna politička korupcija. Državu će iz krize izvući upravo obnova krovišta crkve u Konjicu (108.000,00 Kn). Već mogu vizualizirati autobuse pune živih i mrtvih birača iz Konjica kako u pograničnim mjestima RH glasaju za vladinog kandidata, pa nakon dva-tri smlaćena janjca i kojeg guca prepečenice, hitaju nazad u Konjic kako bi i tamo ostvarili svoje biračko pravo, ovaj put kao dijaspora.  Na dokumentu prema kojeg vodi gornji link, registrirati parametar broja (i rasprostranjenosti) donacija pa proporcionalno multiplicirati broj glasova dijaspore. Bilo bi zgodno, zaviriti u račune koji pravdaju, od velikodušne hrvatske vlade, dodijeljena sredstva. Baš cjepidlačim, ne'š ti problema 21 milijunčić Kuna. Ima se.
 
Svinjarija. Nego... da se malo vratim na ove menađere u Remetincu. Njih nekoliko, je dokaz da se Hrvatska odlučno obračunava s korupcijom. Šipak! Svi, ali svi koji su ikad sudjelovali u javnim natječajima znaju da su 90% namješteni i nemoralni. Namjerno ne kažem nelegalni. Kako to, nisu nelegalni - upitat će vjerni čitatelj - a i koga ih vraga onda spominješ? Pa evo:
 
Vodič za dobronamjernog aplikatora javnom natječaju u 7 koraka.
 
Korak 1: izvođač koji to još nije (al' bi'će, garant) izradi tender za natječaj, pritom ga personalizira, odnosno postavi uvjete koji će najčešće obeshrabriti potencijalne kandidate, ili im maksimalno otežati zadaću.
Korak 2: institucija koja objavljuje natječaj, investitor, taj tender publicira kao raspis natječaja.
Korak 3: Na natječaj se javlja izvođač koji to još nije (al' bi'će, garant), s dvije "miterice"* i možda još koji naivac (ponekad se javljaju tvrtke iz istog kruga koje dogovorom preuzimaju vodstvo ravnomjernom godišnjom raspodjelom, npr. jedan natječaj "dobije" Konstruktor, pa drugi Viadukt, pa treći netko, pa opet u krug).
Korak 4:  Ako je natječaju samo izvođač koji to još nije (al' bi'će, garant) i njegove "miterice", stvar je glatka, ako pak neki naivac zabrlja svojim javljanjem, natječaj se proglašava nevžećim jer nema tri ispravne ponude ("miterice" časkom postanu neispravne), ili je možda razlika između najviše i najmanje ponude previsoka (ili još bezbroj načina).
Korak 5: Javni se natječaj ponavlja dva puta, jednako neuspješno.
Korak 6: Investitor sklapa ugovor direktnom pogodbom i izvođač koji to još nije to postaje (jesam vam rek'o?) a iznos sklopljenog posla je ponekad veći za 30-ak posto od realne cijene, a ponekad i višestruko (vidi cijenu farbanja tunela).
Korak 7: Po isplati, višak od realne cijene se putem šatro-podizvođača i trećih tvrtki dijeli zaslužnima (osobama i strankama) za dobro odrađen posao.
I sve je savršeno legalno.
 
Ako se pak slučajno, treba riješiti nekog ministra, ili člana uprave koji nije sklon diskretno i u tišini osloboditi radno mjesto za nečijeg kuma, rođaka ili koga, kome treba platiti kakvu uslugu iz prošlosti, gle čuda! - novinari misteriozno dolaze do dokumenata o manipulacijama, USKOK poteže istragu, menađeri sele u Remetinec, gdje ostaju ponekad i maksimalnih 6 mjeseci. I šute. Proces se oteže do beskraja, a kad dođe u fazu presude, nitko ga se više i sjeća (nagradno pitanje: gdje je npr. Miroslav Kutle? - u zatvoru? - je šipak! Navodno umješan u vlasništvo famozne varaždinske FIME - vidi aferu Podravka). Ako presuda i jest osuđujuća, njena je objava diskretna, osuđeni na "vikendima" šeću slobodni kao ptice, što je svojevrsna nagrada za šutnju iz rečenice redak, dva više.
 
javna nabava do 30/11/2009Kada znamo (izvor: javnanabava.hr) da je u 2008. iznos potrošen na poslove ugovorene kroz sustav javne nabave bio otprilike 32 milijarde kuna, uvećan za poslove iz tzv. bagatelne nabave (pazi izraz! - a znači za poslove ispod 70.000 kuna za koje nisu potrebni javni natječaji) ukupno oko 35,5 milijardi kuna, da je do 30.11. ove godine potrošeno 36 milijardi kuna (bez bagatelne nabave), onda je relativno lako predočiti koji su iznos mrnjauknuli HDZ i njegovi puleni, isti oni koji se kunu u antirecesijske mjere, poreze i patetično se brinu za mirovine. Neka se radi o 30%, a iskustveno (bogme i prema farbanju tunela) radi se i o puno većem udjelu (čak višestruko većem, 200 ili 300%), u dvije je godine zamagljeno najmanje ca 21 milijarda kuna. Da, milijarda. Pomnožiti to s brojem godina na  vlasti ovih domoljuba, pa procijeniti je li ova kriza poslijedica globalne, ili se tu nažalost, radi o nećem puno dubljem. I da li je moguć (i kada) izlazak iz krize, kad vidimo kako se žustro vlada obračunava s korupcijom, odnosno kako je, prema stavkama novog proračuna (za usporedbu, ovogodišnji je proračun prije rebalansa bio ca 140 milijardi kuna), odlučila promijeniti uzance ponašanja. Kakva nam je budućnost?
 
E pa svinjarija!

____________
*miterica - mit ponuda, ponuda koju investitoru dostavlja prijateljska tvrtka, s unaprijed dogovorenim parametrima (najčešće cijenom bitno većom od glavnog kandidata) u svrhu zadovoljavanja forme natječaja u smislu sudjelovanja najmanje tri ponuđača
lostways @ 22:11 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare