zagrebačka trilogija
Blog - veljača 2008
petak, veljača 29, 2008

Krenem ujutro listati Jutarnji, i među prvim naslovima u oko mi upadne onaj: Srbija kritizira susjede.
Kaže Vuk Jeremić, ministar vanjskih poslova Srbije, u vezi priznavanja Kosova od strane regionalnih zemalja, citiram Jutarnji: "- To je sramotno jer umjesto da ih vodi regionalna solidarnost, neki su stali uz one izvana" - rekao je Jeremić u Sofiji tijekom prvog ministarskog sastanka nakon kosovskog proglašenja neovisnosti.Ocijenivši svoju zemlju “žrtvom etničke ucjene”, Jeremić je ustvrdio da će Kosovo zauvijek ostati dio Srbije jer Beograd neće popustiti.
 E pa Vuče, kuvac mi puče, za takvog usranog komšiju. Vuk je izgleda prespavao '90-e, pa očekuje solidarnost od susjeda kojima je tada, skoro svakom, pokušao oduzeti komadić teritorija i onako usput ,pobio nekoliko tisuća stanovnika, pa što popalio, što razorio nešto sela i gradova.
Ako je i od Vuka, previše je. Sramotno je moj Vuče, nešto sasvim drugo.
Ameri pak, peru srpsku vladu zbog licemjerja. U jebate, ko nađe držati lekcije o licemjerju. Bez obzira što su u pravu.
Potom mi tlak digne Todorić. I zagrebačka policija. Kako svako jutro vozim dragu na Šalatu i nekakvu terapiju, prisiljen sam proći Bauerovom. To je jedna od važnijih prometnica orijentacije jug-sjever. Gužva je na semaforu križanja sa Zvonimirom, skoro cijeli dan. I svako, ali svako jebeno jutro, usred "špice" (između 7 i 8.30 ujutro), cijeli desni trak, neposredno iza semafora zakrče kamioni koji dostavljaju robu tamošnjem Konzumu. Da dućan mora imati opskrbu, u to nema dvojbe, ali da to mora biti usred "špice" toga nema ni u Albaniji ili Sierra Leoneu. Obavi opskrbu prije ili poslije. Naravno da se ovima živo fućka za nas debile koji nekuda vozimo, i to nije sporno (u skladu s čuvenom vozačkom i inom kulturom u nas Hrvata), ali je sporno to, da usrana policija ne radi svoj posao. Ali će zato iza prvog ugla skočiti iz grmlja, kako bi dodatno blokirao promet naplaćujući kaznu za ne vezanje pojasa. Pa ako već u ovom usranom gradu, zahvaljujući gradonačelniku kromanjoncu i njegovim pećinskim suradnicima, ne postoji propis o obavljanju dostave za vrijeme odlaska i dolaska na posao (kao u svim civiliziranim gradovima zapadno kulturne provinencije), svakako postoji propis o ZABRANI PARKIRANJA I ZAUSTAVLJANJA, na mjestu gdje sam napravio ovu fotku. Ali jebe se policiji za prekršaj koji svakodnevno indirektno ili direktno, vrši velecijenjeni trgovački lanac. Ako ja ostavim nepropisno parkiran auto na pet minuta, evo ti pauka Mate Kraljevića (to je onaj iz pećine odma' pored Milanove) i ode mojih 1000 Kn. Jebote, oni su k'o Robin Hood ,ali u maniri Antutuna. 
 
I još na tu temu. Moram primjetiti da su se zagrebački genijalni vozači, dosjetili kako doskočiti kroničnom nedostatku parkiranja u gradu. Pred dućanom, ambulantom, školom ili već gdje zatreba, da ne bi slućajno trebao prehodati 20 koraka, ili platiti parkiranje, staneš na sred ceste, upališ četiri žmigavca, i ostaviš auto. To što nitko drugi ne može proći....jebe se tebi. Imaš "sva četiri".

Sad kad sam već dovoljno nadrkan, spomenut ću još i ovo.

Kako u pravilu sva web glasila imaju mogućnost komentiranja, tako tu mogućnost mnogi obilato koriste. Tako je ispod svakog članka gomila idiotskih, najčešće nevezanih za temu, nepismenih poruka. Moje otvaranje bloga, je u principu, i posljedica toga, što mi se smučilo biti dio spomenute "komentatorske" populacije. Činio sam to na Večernjem pod pseudonimom okcaz (naopačke od Žacko), ali nisam se želio nadmudrivati s raznim seronjama nickova npr. ANTEPAVELIC, UBIBLITVARA i njihovim komentarima tipa BOG I HRVACKA, TORCIDA (ili BBB)FOEVR,  i sl. niti biti dio te primitivne zajednice. Našao sam ovdje, i stvorio vlastiti prostor, gdje ću moći zadovoljiti svoju potrebu za pisanjem i osvrtanjem na dnevne aktualije, a usput pronašao prostor gdje mogu čitati, te komentirati i tuđe impresije. I u principu se, dobro zabavljati. Komentare tipa pozzić, komaj me i sl. ignorirao sam smatrajući ih dječjim pokušajima vlastite afirmacije i gledam na to čak i sa određenom dozom simpatije. Ali. U poslijednje vrijeme primjećujem, sve veći broj, "neregistriranih" komentatora koji širom ovog, inače tolerantnog i relativno (tu mislim u većini blogova, barem onih koje više ili manje redovito pratim) inteligentnog okružja, kretene koji vrijeđaju, prostače. Prostačim i ja, ali u nekakvom kontekstu, mislim, neuvredljivom, više u kontekstu potštapalica koje koristim i  u svakodnevnom govoru, kako uostalom pokušavam i pisati. Znam da postoji mogućnost zabrane komentiranja anonimnim komentatorima, ali zašto priliku za komentar uskratiti nekom tko će se uključiti u raspravu, a da pritom i sam nije bloger. Uostalom, kakav je problem otvoriti blog, i ne objavljivati ništa, a koristiti username.  Stravično me živciraju takvi, skoro u sto posto slučajeva, polu, ili nepismeni idioti, koji vrijeđaju na osobnoj razini, zagađuju tuđe pokušaje kreativnosti svojim nacionalističkim, ideološkim, svjetonazorskim agresivnim smećem. Apsolutno dozvoljavam, pače podržavam ideju različitog mišljenja, čak i svađu, jer obožavam debatirati, ali rasprave se vode argumentima, riječitošću a ne glupim vrijeđanjem. 
Iako je, poznajući osnovni izvor informacija i edukacije u većine (nažalost) Hrvata, a to je HTV, teško očekivati višu razinu. Jer ako se uspijem natjerati na polusatno pračenje najvažnijeg hrvatskog debatnog kluba - Sabora RH, mogu samo konstatirati da je razina debatiranja na primjerice site-u Večernjaka na poprilično višoj razini. Pa nije ni čudo da genijalci psiho-mastrubiraju po internetu. Imaju gdje naučiti.
Završavam, prije nego i sam počnem vrijeđati.

lostways @ 11:22 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 28, 2008

Pogledao sam, jučer, po drugi put, remek djelo filmske umjetnosti iz naslova posta. U kinu Tuškanac, pri kraju je ciklus filmova Federica Fellinija, pa svi oni koji su propustili ovo, neka požure i pogledaju bar jedno od preostalih ponuđenih djela iz njegovog fantastičnog opusa.  U dvorani sam primjetio Toma Gotovca u društvu Vlaste Delimar. Nevažno, ali govori o profilu posjetitelja kao i uratka. Osim pohvale kinu Tuškanac, koje se trudi kretati tragom ugasle Kinoteke, moram i staviti jednu primjedbu. Tijekom cijele projekcije je u dvoranu dopirala buka iz kluba Hemingway (što istinabog ide na više na račun kluba nego kina).  Po izlasku iz dvorane, mene i dragu je zabavljalo komentirati i pogađati, tko je iz oveće grupe ljudi na platou pred kinom bio na predstavi, a tko se sprema u taj snobovski klub. Jednoglasno smo zaključili, da su nam puno zgodniji i simpatičniji otkačeni mladci s projekcije od napirlitanih, koji se spremaju u klub. Vrlo subjektivno, rekao bih, ali ipak. 

Po predstavi, po n-ti put, konstatirali smo da je velika nepravda, činjenica da ovo umjetničko djelo, spada u istu granu umjetnosti, filmsku umjetnost, kao i primjerice Rambo ili nešto slično.

Onima koji ne znaju, mali copy-paste iz Wikipedije o filmu, koga zanima više, neka klikne na link.

"Amarcord (tal. Amarcord) je talijanska drama iz 1973. godine, koju je režirao Federico Fellini. To je polu - autobiografska priča o starenju, koja spaja oštrinu s besramnom komedijom. Amarcord pripovijeda priču o razuzdanoj skupini likova u Riminiju, Fellinijevom rodnom mjestu. Nadalje, radnja filma je smještena u 1930. godinu, odnosno fašističku Italiju. Zanimljivo je još napomenuti kako je amarcord riječ na romanjolanskom dijalektu, koja dolazi od talijanske riječi ricordo, što znači sjećam se. Također, treba napomenuti kako je film osvojio 13 raznih filmskih nagrada (među kojima i Oscara za najbolji film na stranom jeziku)."









lostways @ 13:07 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 27, 2008

Pokreće čovječanstvo. Doslovce. Kad bi nekim čudom nestalo tog nagona, za nekih najviše stotinjak godina po zemlji bi se kretale samo životinje i kukci. Ako i njih ne kresne nejebica. Ostale bi biljke. Ne zadugo. Ovaj predivan planet uskoro bi postao pustinja. Zato mi nemojte pričati da seks nije važan.
U velikom djelu afera (ako ne i potpuno), koje prati žuti tisak, pozadina svih zapleta je seks.
Ako u Google upišete "sex", dobit ćete točno 846.000.000 rezultata. 
Ugledni američki republikanski senator, bezobrazno bogat, konzervativne provinencije, gubi političku karijeru, supruga mu uzima veći dio bogatstva, djeca ga preziru, kao i društvo općenito, jer mu se digao na mladu plavokosu tajnicu. Da, digao se onaj, za kojeg nemrešbilivit predlaže imenicu ženskog roda. 
Jedan poznati sportaš, u vezi sa top modelom, ima dvoje sitne djece, lovom krcat k'o brod, život kao u raju, ne može izdržati nagli dotok krvi u predjelu prepona, pa zalegne s voditeljicom na trećerazrednoj televiziji. I sjebe sve kaj ima. Umalo.
Prosječan, obiteljski čovjek, pokupi komada u baru, supijan, odvede je u jeftini motel, u napadu strasti ne stavi kondom, dobije AIDS, krepa.
Što je to, što čovjeka(ženu) tjera da nagon pobijedi razum. 
Ima naravno, puno više pozitive u seksu. Među ostalim i sva naša (veća ili manja) dječica.
Ali, osim u katoličkom vjeronauku, seks nije grijeh, i zaboga, ne služi samo reprodukciji vrste. Seks je i omiljena tema prijateljskih razgovora.  
Što jedan 38-godišnjak, što oženjen, što u vezi petnaestak godina, s klincem od 6, može ispričati o seksu. Vratim li se dvadesetak plus godina u nazad, prisjećam se razgovora  među nama dečkima o vratolomijama, vještinama, i ostalih (najčešće lovačkih) priča. Danas, ne pada mi na pamet, a kada bi i palo, teško bih našao sugovornika, pokrenuti razgovor takvog sadržaja. Pisao sam nedavno, ne sjećam se u kojem kontekstu, da se u ovim godinama kvantiteta uglavnom kompenzira kvalitetom. Na što mi je izvitoperena uzvratila da se slaže, ali da isto nema ništa protiv kvantitete. Kao u ostalom ni ja (mislim....svi). Ali....što je to dobar, što loš seks? Da li je dobar seks, onaj koji traje tri sata, s promjenom četrdesetak poza, na stolu, prozorskoj dasci, kupaoni, lusteru? Ili je loš onaj od 3 minute gdje oba partnera svrše, a sve se događa u misionarskoj pozi. Ili je dobar seks ono što gledamo u pornićima. Mora li se partnerici dok puši kosa stavljati iza uha (kako bi kamera(?) imali puni kadar)?
Uopće, ta je božanska aktivnost, zarobljena brojnim stereotipima.
Procjena kvalitete odnosa, po meni je vrlo subjektivna. I vrlo je važno da oboje partnera dijeli subjektivan osjećaj kvalitete. Primjer. Nakon veće količine alkohola, napete atmosfere, započinje seks, euforičan. Predigra od pol sata. Atmosfera napeta ko puška. Oboje narajcani do bola. Penetracija......Mhaaaah. Jedna poza, druga, treća, pola sata zapletenih oznojenih tijela, strastveno se sudaraju u ritmu iskonskog nagona.... još malo......  grč...... aaaaaaaaaaaaahhhhhh.... ona svršava. Njemu fino... ali alkohol  čini svoje. Macho nagon traži potvrdu svoje vještine. Šesta poza, sedma, ona u sebi misli: oćeš li više? - ali i dalje odgovara na njegove poticaje. On traži još....deveta poza pa opet ona prva. Nakon trećeg sata, konačno svršava uz svu prateću euforiju. Iscrpljen pada na jastuk, pali cigaretu.....pogledom traži pohvalu u njenim očima. I vidi samo sreću, sreću kaj je konačno gotovo. Poznato dečki?
U erotskom štivu, ambiciozni autor, razvući će ovakav jednostavan događaj na tri stranice teksta, upotrebljavajući pritom, gomilu pridjeva, spominjati zvijezde, bubnjeve i trube (fanfare)...ali sve se svodi na isto. Postoji mjera, jeli?
Kad sam se već dotakao literature, mala osobna digresija. Mene puno više uzbuđuje erotika trenutka od erotike čina. Tako i s pornjavom. Ne nalazim nešto posebno poticajno u krupnom planu m/ž genitalija. Erotika trenutka? - tu mislim na onu napetost između dvoje ljudi, napetost u zraku, u tijelima, napetost koja dovodi do samog čina. Sjećam se brojnih takvih situacija, nasuprot brojnim činovima koje sam u potpunosti zaboravio. Iz istog razloga, nikada nisam, a i neću, koristio usluge prostitucije. Fali mi jedan, vrlo važan dio. To je taj trenutak o kojem govorim. 
Iako se smatram vrlo liberalnim u svakom pogledu, moj je stav da je seks intimna stvar sudionika. U potpunosti mi je svejedno tko s kim i kako, gay, swing, menage a trois ili gang bang....Pa stoga ovdje ne želim govoriti o vlastitim iskustvima.
Često je u upotrebi fraza "...ovo je čisti sex čovječe...", za stvari koje nemaju nikakve veze sa samim činom. I označava sam vrh kvalitete negog doživljaja ili osjećaja. Za nekog je to jurnjava motorom po autoputu, za nekog jedrenje, onom drugom uspon na nadostižni alpski vrh.... Zaista, može li se neko neseksualno iskustvo doživiti tako intenzivno, psihofizički kao seks (odnosno njegov završni dio). Heroin, primjerice, pri samom početku djelovanja izaziva sličan fizički osjećaj, ali rekao bih samo u početnika.  Da li je seks samo put do ekstaze, završnog čina, ili je odnos (penetracija) sam sebi dovoljan? Dakle, ovo su retorička pitanja, ja odgovore znam, ali ću ih zadržati samo za sebe. Uostalom, to i jest odlika naslovne aktivnosti, svakom i uvijek isto, a opet svakom i svaki put drugačije. A lijepo.
Spominjući seks, ne mogu zaobići i nasilje. Ovo je pozitivistički post, ali svi znamo kolike traume izaziva seksualno nasilje. U ljudi, i djece posebice. Nevjerojatno zvuči, ali je povijesna činjenica, da postoje planska silovanja. Da postoje ljudi koji taj uzvišeni, božanski čin, zlouptrebljavaju, pa nasiljem divljački, traumatiziraju čak i vlastitu djecu, koja su usput i plod tog Božjeg dara.
Vraćam se na pozitivu. Pogledi na seks se ponešto razlikuju u nas dečki, i cura, iako ne kao pravilo. Mi smo malo teži na emocionalnom okidaču (iako to baš nije prava istina, više stereotip kojeg se nakako po defaultu moramo držati), dok su cure baš obratno, sklonije doživljavati ga, i vezati uz emocije. 
Makar to proglasili herezom, reći ću ovo ovdje. Meni je seks puno uzbudljiviji s nekim do koga mi je stalo, kada je izravno vezan uz ljubav, nego kao puko fizičko, isprazno i mehaničko sredstvo da dođem do ekstaze. I kada govorim o kvaliteti, možda je to i jedan od najvažnijih elemenata.
I još za kraj... kako se naš mali anđeo sve češće raspituje za  bracu ili seku, tako je u zadnje vrijeme u našoj sobi uz već poslovičnu (namig) kvalitetu, na obostranu radost, sveprisutnija i kvantiteta.
Živjeli!
 


lostways @ 09:33 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, veljača 26, 2008
Vratili se moj miš i ja s produženog vikenda. Ambiciozni planovi plovidbe, iz tehničkih razloga su nam se izjalovili, pa smo plovili "samo" uz poznate nam novaljske vale. I to je bilo dovoljno za punjenje baterija. Ono što je obilježilo naš boravak na moru je - magla.
Napravio sam par fotki.....Oni koji Novalju poznaju iz ljetnih dana, iz perspektive Zrća, sigurno neće prepoznati ove motive. Ima Novalja i svoju pozitivnu stranu.
Još je pozitivno, da smo miš i ja uživali jedan u drugom, u prirodi i moru, a bogibogme četiri lignje koje smo uhvatili, u kombinaciji s mladim keljom iz vrta na lešo su isto predivno sjele.
Pa evo par motiva, bez komentara.








lostways @ 12:06 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, veljača 22, 2008

Iako mi puna kapa Kosova (umjesto kape inače upotrebljavam jednu drugu riječ sa k), događaji kojima nas bombardiraju mediji, ne daju mi mira. Pa ću, obećajem, samo dvije, tri o toj temi. Puno se rasprava, ovih dana, vodilo po stranicama bloger.hr-a. Kako na naslovnici, tako i po prostoru komentara tematskih postova. Rasprava je u velikoj većini korektna i argumentirana, osim (zaista) malog broja kretenskih ispada, i to u bitno manjem broju nego što je to uobičajeno na komentarskim prostorima članaka web štampe (vidi Jutarnji, Večernji, Index i sl.).  Nakon svega toga, teško je nešto pametno, ili drugačije napisati o ovoj temi.
No, ne mogu se ne osvrnuti na događaje u Beogradu. Kao prvo, na mitingu s kojega su vrištali srpski "vođe", vrlo indikativno, izostao je aktualni predsjednik Tadić. Koštuničine stavove znamo, Nikolića ignoriramo, kao uostalom i sve civilizirane europske države. Ono što smo gledali (i još možemo na index.hr), ako se malo detaljnije pogleda, svodi se na divljanja relativno male skupine vandala, koje su svoj bijes (za koji tvrdim da je Kosovo samo okidač, uzroci su puno dublji) iskalile na nasumce odabranim simbolima srpskih "neprijatelja". Gdje se našla, sasvim očekivano rekao bih, i naša ambasada. Srpska je policija podbacila reakcijom. I to će se srpskoj vladi obiti o glavu. Svo sporadično (još uvijek, a skoro sam sasvim siguran da će tako i ostati) nasilje, samo je novi teret za srpsku vladu. Ono zbog čega sve ovo i pišem, je jedna od rijetkih dobrih reakcija hrvatske policije, koja je uhitila 42 (slovom i brojem) izgrednika koji su zapalili srpsku zastavu na Trgu bana Jelačića, od kojih su 29 i prijavili. Pola je prijavljenih maloljetno. Zašto? Jer je to vandalizam. Ovo ponavljam od kad je naše premile domovine. To što je srpski (ili bilo koji drugi nehrvatski) kreten ubio staricu u nekom zabitom "krajinskom" selu, nije nikakvo opravdanje za hrvatskog ubojicu starice. Prema istom obrascu, tako je i sa uličnim neredima. Duboko sam uvjeren da su demonstracije, izlazak građana na ulice, sasvim legitiman, pa i moćan (vidi demonstracije za radio 101) oblik izražavanja nezadovoljstva. I to sve do mjere kad ne postanu vandalizam, a u tom trenutku, apsolutno odobravam policijsku rekaciju silom na silu. I u pravilu, demonstracije takvog, nasilnog karaktera (osim u revolucionarnim okolnostima) završavaju kontraproduktivno za političku opciju koja ih prakticira. 
Oni pak, koji misle da bi zbog izgreda nešto veće šačice huligana, Hrvatska vlada trebala pokrenuti represiju prema ikome, griješe. Opet paradoksalno, vlada je ovaj put postupila ispravno. Snažan diplomatski pritisak, odnosno protest sa zahtjevom za nadoknadom štete. U onom trenutku, kad napad na HR ambasadu postane službena srpska politika, vrijeme je za pripremu akcije drugačijeg karaktera. To što maloljetnici smatraju da bi zbog napada na ambasadu u BG trebalo ratovati, svako nije vijest koja zaslužuje medijsku pozornost. Ja sam ratovao (jedan i pol puta, jednom u HV od '91, a ova polovica se odnosi na vojni rok u Prištini '88/89), i ratna su me iskustva, za razliku od šačice pijanih balavaih navijača, naučila suzdržanosti i promišljanju a nikako agresivnom izletavanju pred rudo. Kad bi mogli, pitali bi moje poginule prijatelje, a obzirom da ne možemo, bilo bi zanimljivo čuti iskustva, recimo njihove djece i udovica. Pa vi mašite ratnim zastavama.
I još kratka analiza mitinga. Mediji donose procjene o 150 do 300 tisuća prosvjednika što bih ja nazvao malenim odazivom jer ako se to usporedi sa 100 tisuća u Zagrebu (koji je bitno manji od Beograda, kao uostalom i ukupna brojka građana u državi), zbog, u principu, minornog razloga kao što je oduzimanje koncesije radio stanici (znam, znam, dublja je pozadina, na kraju i ja sam bio na trgu tada), proporcionalnošću dolazim, da je kod takvog nacionalno važnog razloga, kao što je gubljenje "svetog"  državnog teritorija, do toga da je moj zaključak točan. Što je opet vrlo indikativno i pokazuje nam (nadam se) u kojem će se smjeru situacija, s tom nesuđenom novom državom, kretati. 

U sličnom bi kontekstu spomenuo i inicijativu BORNA, jer bez obzira na vlastiti stav o ulasku Hrvatske u NATO, mislim da kod tako krucijalnih odluka za budućnost zemlje, izbornim manipulacijama te  boljim ili lošijim izbornim zakonom određen odnos snaga u pralamentu, nije dovoljan za korektno donešenje odluke. Namjerno sam umjesto "legitimno" koristio riječ korektno, nisam naime, baš detaljno proučio ustavne i zakonske odrebe te teme pa ne bih htio ulaziti u nepotrebne rasprave (na već debelo raspravljeno). I dalje....Dr. Ivo, je na pitanje zastupnika u parlamentu, odgovorio da o priznanju Kosova neće biti rasprave u parlamentu, jer nije zakonom obavezna, spada u domenu vlade. OK. Ali poštovani gospodine premijeru, tada će i vaša vlada, s vama na čelu, snositi sve, kako pozitivne posljedice donešenih odluka (ma kakve one bile), a bogibogme negativne (uh, umro je od straha).

Tako sam na kraju prevario Febolinu, kojoj sam kao slijedeći post obećao neku drugu temu, ali obećanje ću izvršiti. 
I za kraj, nešto sasvim osobno. Mame nam nema ovaj vikend, pa za nekoliko sati, moja najveća ljubav i ja krećemo u toplije, i ljepše krajeve i time započinjemo ovogodišnju sezone plovidbe, pa samim time i vjerojatno nešto drugačije teme postova ponedjeljkom. 

Ugodan vikend svima!

lostways @ 11:49 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, veljača 19, 2008

Kastro se povlači. Shit! A užasno sam želio posjetit Kubu još za vrijeme njegove vladavine. Naime, smatram da je Kubu, od ostalih karipskih država najviše razlikuje ta okolnost što je "ostala" u 50-im godinama. Pa to dođe kao neki vremeplov. 
Ja nisam baš nešto euforičan pobornik rigidnih režima, bilo lijeve, bilo desne provinencije. Dapače, mislim da se krajnjoj ljevici i desnici i gubi tanka crna linija razlika. Ideologija različita, efekti jednaki. Više ili manje brutalni, ali povijest je pokazala da su obe opcije imale  svoje "svjetle" trenutke.
Ne pada mi na pamet ulaziti u rasprave tipa, tko je veći zlikovac? - Hitler ili Staljin (još manje na domaćoj razini), pa molim niti ne pokušavajte ovdje započeti tu raspru. 
Indikativno je da su mlađi autori, redovito skloniji ekstremnim potporama ekstremnim krilima, naime uglavnom se koriste tuđim iskustvima. 
Krajem devedesetih upisao sam tečaj Njemačkog i u grupi imao nekoliko 16-godišnjaka.  Radilo se o uglavnom curama godišta osamdeset i drugo, treće (nevažno). Jedna od lekcija doticala se i Berlina odnosno povijesnih podijela (zid, prebjezi, tuneli, baloni...). Oni su sa velikim zanimanjem i nevjericom slušali predavanje učiteljice (btw. moje vršnjakinje plus-minus). Nisu imali pojma! 
O tome govorim. Fora je obući majcu s Che-om na prsima, pričati o revoluciji. Ali isto tako treba znati da je da revolucija mnoge živote sje*ala. I cijele generacije. Ideologiju na stranu. Isto vrijedi i za one klince u crnim majicama koji dižu ruke na Thompsonovim koncertima. Ili po zidovima rišu kojekakve fašističke pi*darije.
Na index.hr čitam da je kontroverza vezana uz Kastra i brojne izbjeglice nasuprot pasioniranih slušatelja njegovih višesatnih govora. Odnosno, to je ilustracija kontroverzi. Pi*darija! Samo bih želio podsjetiti svoje vršnjake na "organizirane" odlaske na doček štafete ili samog maršala (ljubičice bijele), odnosno baš me zanima koji se to fakin mogao izjasniti da ne želi ići. I to u bitno manje rigidnom režimu od onog kubanskog. Tako da, ako i ima kontroverzi, sigurno nije u pitanju ova spomenuta.
Kastro je dakle, obilježio cijelu jednu eru, ali s humanističkog gledišta, fala Bogu kaj nestaje. Pitajte onu kubansku sirotinju. Naravno da će SAD vrlo brzo nakon njegove smrti povratiti svoj utjecaj na taj karipski otok, da će turistički resorti i kockarnice progutati obalu, da će 10-ak posto stanovništva jamiti, a ostali i dalje crkavati, ali to je druga priča, koja nije vezana uz režim. Već uz globalnu dominaciju spomenute države pa samim time i druga tema.
Na temu Kube, samo još ovo. Iz tuđih (nažalost) iskustava s putovanja tamo, dojmovi su otprilike ovakvi: oni koji vole muziku, pod svaku cijenu, ne obazirući se pritom na bijedu (ne zaboravite da koliko god fora, izgledali rasklimani automobili iz pedestih godina prošlog stoljeća, njihovim vlasnicima bi bila bitno draža mlađa godišta),  i ne tražeći ništa osim tog duha salse, vraćaju se oduševljeni, oni ostali, ponešto razočarani. Dakle, Ry Cooderova Buena Vista Social Club romantičarski obrađuje baš taj aspekt Kube.

OK, OK, to su moji dojmovi, dopuštam naravno i drugačija mišljenja, dapače, baš bih volio čuti (pročitati) više različitih osobnih iskustava iz prve ruke ovdje. Koje će pokazati da nisam u pravu. 

Okrznut ću još jednom rečenicom i Kosovo. Nezavisno je, sviđalo se nama ili ne. Znamo tko jih je priznao, vjerojatno će ih biti i još. Srbija ima sve manje instrumenata u rukama, ali će im sigurno najmanje pomoći napadi huligana na ambasade i McDonalds. Čini se da su toga svjesne i tamošnje vlasti pa su se nemiri primirili. Osnovno što bi Srbi trebali shvatiti, je da za gubitak te siromašne pokrajine nisu krivi nitko drugi nego oni sami. U mjeri  u kojoj smo i mi sami krivi za to kakav status imamo u očima građana (namjerno građana, ne govorim o službenoj politici)europskih zemalja s obzirom na zbivanja početkom devedesetih u Bosni. U to se mogu uvjeriti svi koji malo upotrijebe svoju putovnicu.
Moram reći i da sam ugodno iznenađem razinom komentara na moje postove o Kosovu proteklih dana, našao se samo jedan genijalac koji je shvatio valjda da sam ja Srbin (i da jesam, kaj onda) pa mi (ili nam)  se obratio sa: "Šta je srbi ode vam Kosovo i vojvodina će pič.. vam materina". Debil takvim ostaje, ali ponavljam, radosna je vijest da se pojavio samo jedan (agresivni nepismenjak). Obratiti pozornost na upotrebu velikih slova na početku riječi?!?!

Draga febolina, evo obećajem, slijedeći će post biti o sexu. 
Vidim da se pojavila i traci iako u meditativnoj fazi, raduje me.
Kod 012station svakako zanimljiva inicijativa.
I još malo osobnog. Izvadilo mi dva zuba pa je danas ovo vrlo izgledno prevladavajući način komunikacije. Pisanje.
Ugodan vam ostatak utorka želim.

lostways @ 12:17 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 18, 2008
Obzirom na to da je tema iz naslova, trenutno najaktualnija u većini medija (u HR medijima, a bogme i šire), posvetit ću joj još i ovaj post. Iako sam duboko uvjeren da za Hrvatsku ima puno značajnijih tema, naši se mediji, sve redom nezavisni, trude pažnju javnosti zadržati na debelom jugu Balkana. Na radost vlade. Pa eto, i ja progutao udicu. Veliko je zanimanje za dvojbu oko priznanja. Da li ćemo i kada priznati novu državu. U prvom valu s državama EU i SAD-om koje to osamostaljenje podržavaju ili kasnije (u pravilu nitko ne spominje opciju nepriznavanja). Hm. Istina je da smo zemlja regije, istina da je situacija u regiji vrlo bitna za naš primarni (ako ne i jedini ozbiljni) resor (turizam), istina je i da su mnoge oči međunarodne politike uprte u nas, ali isto je tako istina, da smo apsolutno nevažni u toj priči. Priznali mi Kosovo ili ne, dragom Bogu svejedno. 

Zanimljivi su i osvrti na situaciju u Srbiji. Ima tu svega. Od neskrivene radosti za srpsku pušionu, do nekakve kvazi-uljuđene solidarnosti i razumijevanja za srpski nacionalni gubitak (crkve, povijest....). Ako moram iznijeti svoj osobni stav, ne znam da li se može čuti ovaj puc-puc. Ako da, to je onda od toga što mi puca prsluk (da ne budem prost) za srpski gubitak. 
Kosovo je za Srbe, ono  kaj je za nas otprilike Knin.  Svi Hrvati znaju za Knin, i ponose(?) se njime. Koliko je Hrvata bilo u Kninu. Koji je uostalom motiv (osim proputovanja za Split, koje otišlo kvrapcu otkad je autoputa) za posjet Kninu? Poslovni? - je, snaga kniskog gospodarstva je čuvena širom domovine. Turistički? Tvrđava sa čuvenom zastavom i točka. Restorani? Hoteli? Muzeji? 
Koji je motiv odlaska prosječnog Srbina na Kosovo. Turizam? - molim te lijepo, Grand hotel u Prištini. Pod budnom paskom međunarodnih snaga. Manastiri? OK, koliko je njih tako vjerski ambicoznih da potegnu put Kosova kako bi se pomolili u nekom od čuvenih manastira. Poslovno? - iako možda neupućenima zvuči kao zanimljivo novo tržište, u nastajanju, izvanredno za hvatanje startnih pozicija, vrlo će brzo doći do splašnjavanja početne investicijske euforije. Odmah po prvom posjetu. Ako Bosna, u kojoj je situacija koliko-toliko sređena investicije baš ne cvatu, kako će tek biti na Kosovu gdje je situacija u najmanju ruku - ćelava.
Kako bih si uspio dočarati novonastalu situaciju, pokušao sam povući ovu paralelu. Na emocionalnoj razini. Mnogi će moje razmišljanje proglasiti herezom. Bili smo mi nadomak gubitku Knina. I da ga nismo oružjem vratili, diplomacijom, ne bi. Sasvim sigurno. Toliko o tome kako će Srbija reagirati na gubitak. Bez obzira na povijesne, pravne ili neznam višekoje okolnosti. 
O pravnim je aspektima o tome je puno toga već napisano, pa kako nisam stručnjak za međunarodno pravo - ne bi se štel mešati.
Zaključci.
Srbija je ovime kažnjena za svinjarije s početka 90-ih. 
Srbija se ne kani s time pomiriti samo tako. (iako joj nije baš neka karma)
U Srbiji je radikal Nikolić, dobio umalo pola glasova za predsjednika države.
Srbija ima oružje (iako više ne bogznakakvo), i pitanje je vremena kad će početi njime zveckati. (bez obzira na to što su zbog Kosova već dobili po prstima)
Turisti ne putuju tamo gdje zvecka oruže. 
Sjebani smo.
Turisti putuju u London, Beč, Madrid i New York bez obzira na stanje na Kosovu.
Jebe se njima za nas.
Jebe se njima i za Albance na Kosovu. I Srbe.

Iz naše perspektive, čini mi se da je najveće pitanje,  destabilizacija regije.  Koja je već ionako nestabilna. I ovo nam sigurno ne pomaže. 

Jedino je sreća da na mjestu ministra vanjskih poslova imamo prekaljenog diplomata koji će sasvim sigurno donijeti dobre odluke u skladu s vlastitim golemo-iskustvenim procjenama stanja u regiji. 

Pa se nemamo zbog čega brinuti. U sigurnim smo rukama.
lostways @ 12:02 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
petak, veljača 15, 2008

 Negdje tamo u prosincu 1988. stigao sam vlakom na stanicu u Kosovom Polju. Priština nema željeznički kolodvor, već se za putnički promet koristi spomenuti. Tamo su me ukrcali u rasklimani "daits" (zapravo se radi o TAM-u 130 T10) i odvezli preko KPS-a u kasarnu "Maršal Tito". To je jedan od najdepresivnijih trenutaka u mom životu. Prednjači jedino onaj, jednako vezan za JNA, kad sam prvu noć prespavao u spavaoni kasarne u Kičevu s još 50-ak drugih bijednika. Spominjao sam već kulturološko-civilizacijske razlike među nama bijednicima i šok jednog gradskog fakina u tom okruženju, ali ovaj put nije to tema.
Kad me na pisti u Kičevu, prozvalo i pročitalo vojnu poštu (ne pamtim više broj ali ekstenzija na četveroznamenkasti broj je bila Priština), sve su mi lađe potunule. Već tada, počeli su tamo nemiri  kao svojevrsna repriza događaja iz '81. ali s nešto manjeg intenziteta. Nekako u to vrijeme, u Borbi, dnevnim novinama koje smo redovito dobivali (jedine), a koje su bile specifične po tome što su stranice naizmjenično bile pisane čirilicom i latinicom (kao pravi dokaz ravnopravnosti naroda i narodnosti), tako je jedan dan naslovnica bila čitljiva, drugi dan ne, sve češće se počeo pojavljivati neki sekretar SK Srbije, po imenu Slobodan Milošević. Strah koji sam osječao najavljenim odlaskom u to leglo gnjeva, bio je pojačan i zlim slutnjama te (ne)provjerenim glasinama koje su usmenom predajom dolazile do nas regruta. 
Nema izlaska u grad, nema posjeta, nema redovnog i nema vikenda. Jebem ti! - pomislio sam, nije mi dosta vojska nego još moram i u zatvor. Kako bilo. Dovezlo me na pistu veličine originalnog nogometnog igrališta, izbacilo van, da bi neki srpski desetar prozvao i odveo u kućicu u blizine piste. Hodajući za njim u dubokoj depresiji, pred ulazom u kućicu, vidio sam neke nesretnike u maskirnim uniformama, što mi je još dodatno zaklecalo koljena. Takve su uniforme u to doba nosili samo izviđači, što je bila svojevrsna elita poznata po nevjerojatnim maltretiranjima, kako fizičkim, još više psihičkim. Odahnuo sam kad sam skužio da moja buduća jedinica samo dijeli kućicu s ovim nesretnicima, odnosno da su ovi u prizemlju, a auto-bataljon u koji sam (sretno) raspoređen, gore. Da skratim. Albanaca (da ne kažem Šiptara) u jedinici (sasvim logično,  rekao bih) nisam imao. Ni Zagrepčana. Maltretiranje je započelo ranim jutrom. Nisam imao kaj obući za jutarnje postrojavanje jer su mi ukrali apsolutno sve. Naravno, nekakv šizofreni kapetan Mihajlović (kasnije iz milja zvan Draža), urlao je na mene kao da sam si ja sam sakrio uniformu. Situacija se uskoro promijenila na bolje, kada se ustanovilo da sam jedan od rijetkih sposobnih odvesti kamion u npr. Titovu Mitrovicu ili Uroševac (Ferizaj) i vratiti ga neoštećenog, bez štete  na objektima ili drugim vozilima pa sam sve češće dobivao zadatke, a sve manje čučao na požarstvu i u toj usranoj kućici. Doživljaja vezanih za glupost, bilo je u izobilju, ali nije to ono o čemu sam sada želio pisati. Neke sam već i opisivao (Ceca u Prištini, Hadži Budži Rahman Rahmani....).
Ubrzo sam se sprijateljio s dečkima iz Beograda. To je nekako i logično jer sam s njima imao nekao najviše zajedničkog. To su bili dečki, urbane provinencije, 19-godišnjaci s kojima sam nekako imao najviše zajedničkih tema i interesa. Međutim, niti oni, (na žalost tijekom 90-ih sam izgubio s njima kontakte zbog svima znanih razloga iako sam duboko uvjeren u njihovu ispravnost) mi nisu mogli objasniti situaciju s Kosovskom bitkom. To je misterij svih misterija. Svim povijesnim činjenicama usprkos, Srbi su tu bitku dobili. Niti to što je tom prilikom izginulo svekoliko srpsko plemstvo, što su Turci još 500-tinjak godina vladali tim prostorima, došli umalo do Beča, poturčili dobru trećinu populacije (vidi pod Bošnjaci), nije dovoljno da bi tu bitku (na kojoj temelje nacionalni ponos???) vodili pod izgubljenu. I tu je ključ. Negdje  u lipnju '89, kasniji (ne)osuđeni ratni zločinac Slobodan Milojebić, održao je već legendarni govor na Gazimestanu, koji će na kraju proliti krv na prostoru bivše države, i pokazati će se sada, uzrokovati konačni gubitak srpskog ponosa kao i staviti točku na "i", gubitka "srpskih zemalja". Teror koji je tada provodila Srbija (uz pomoć tzv. "Združenih odreda" iz pjesme Prljavaca) bio je dinamit na već upaljeni fitilj poslije Titove smrti. Albanci su se borili uglavnom jebačinom. U nedostatku naoružanja (ja sam bio jedan od vozača koji je u konvojima odvozio oružje TO (teritorijalna obrana, znat će stariji) iz tadašnjih "civilnih skladišta" u kasarne JNA) borili su se natalitetom. I kako stoje stvari, uspjeli su. Ne bih želio sada ući u rasprave prava na otcjepljenje Kosova i konotacije koje ono povodi za sobom. Ako ćemo biti iskreni, hrvatski su Srbi, s istim ili sličnim argumentima osnovali Krajinu, s olakšavajućom okolnošću da takva tvorevina nije imala čvrsti temelj u ikakvim geografskim terminima u bliskoj prošlosti, pa znamo kako je (fala Bogu) sve završilo. Ovdje se radi o poprilično zamršenoj stvari. Toliko koliko kosovski Albanci imaju pravo na samoodređenje (imaju li zaista?) toliko i Srbi imaju pravo na zaštitu svojeg teritorijalnog integriteta (ako ga nisu agresijom na kraju prošlog stoljeća izgubili). Što ćemo sad. Ako priznamo otcjepljenje Kosova, što ćemo s npr. Južnim Tirolom. Što sa više takvih regija u Europi. Olakšavajuća je okolnost Europska unija, bezgranični režim, ali bojim se, takva zajednica, raznih nacija, kultura, običaja, jezika i nerašćišćenih računa, pokazala je bliska prošlost, ne može biti preduga vijeka. Što tada? Krvi do koljena.
Najgore je od svega što će u donošenju odluke, svojevrsnom krojenju budućnosti, ključnu ulogu imati Unija, Ameri i NATO.....Sve genijalac do genijalca. Čuvene su povijesne procjene CIA-e širom svijeta. Fantastičan angažman EU i NATO u bivšoj Jugoslaviji nakon kojeg je potekla krv do koljena. Genijalna zaštita Vukovaraca ili Srebreničana. Podrška onog američkog šupka Bakera Slobi, što je rezultiralo čime jest. 
I na kraju, nisam baš optimista, glede raspleta krize na Kosovu. A Kosovo je šupak Europe. Tamo, vjerujte mi nema strateških interesa. Sirotinja omeđena Prokletijama i drugim planinskim lancima, blato i jad, zidovima ograđeni posjedi, besa.....
Kosovo je samo poligon za odmjeravanje snaga globalnih sila. Tko će platiti cijenu????
Evo tko.


lostways @ 10:57 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 14, 2008
Eto kako. Imam siguran recept.

Ujutro oko 9.30 nazvati kuma i pozvati ga kavu. Kada on odgovori da se taman krenuo šišati (povoljna je okolnost kada se šišate već dvadeset godina kod iste frizerke), brzo mu odvratiti da bi se i vi već "zarašteni". Vrlo je važno, da frizerka nije slobodna, već da jednog šiša, a još najmanje jedan čeka u redu, kako bi mogli, nakon srdačnog pozdrava s njom, dogovoriti da ćete počekati u susjednoj birtiji.
Nikako ne naručiti kavu, jer je sasvim normalno da je u 9.45 ujutro pravo vrijeme za prvu pivu, s time da je još bolje ako ste natašte. Nakon prve pive, kad zazvoni telegon, obavezno se javiti, pogotovo ako je to nezaposleni prijatelj kojem je dosadno pa bi i on popio "kavu" s nekim. Ošišati se dok još možete sjediti u stolici bez ljuljanja.
Sada već dolazi vrijeme za pozvati i još nekek prijatelje. Kada se okupi još dvoje, naručivati pive naizmjence s pelinkovcima (ili ako vam smeta lova u novčaniku može i jeger), kako bi mogli popiti što veću količinu alkohola, jer kao što je opće poznato piva napuhava. 
Jako je dobro, kao temu odabrati politiku. Logičan je nastavak osnivanje stranke. Tako možete pozvati još prijatelja, kako bi potrošen iznos bio još veći, a rasprava poticajnija za naručivanje novih rundi. U 17.00, obavezno se sjetiti otići po dijete u vrtić. usput ćete se i lijepo osramotiti, jer je sasvim prirodno, poželjno čak, hodati kroz vrtić krvavih očiju, s rojem vinskih mušica oko glave, nakon desetak ispijenih piva i pelinkovaca, natašte. Profufljati s tetom nekoliko fora koje nitko osim vas ne razumije, spotaknuti se preko praga i lagano napustiti ovu dječju instituciju. Zgodno je pritom i pozdraviti nekoliko roditelja dječice iz sinove grupe sa sigurnim: "dofav dan". Ako pritom i štucnete, tim bolje. Sada, ni u kojem slučaju nemojte otići doma, već dijete odvedite na nogometni trening, a sve sudionike novostranačke konvencije pozovite u birtiju u blizini mjesta treninga. Kada se svi premjeste, nastavite sa već uhodanim ritmom, Ožujsko - Pelinkovec (gorki) i nazad. Javite se ženi, sa obaveznim draga. Otprilike ovako: "draha, ja sam sf deškima na pifici, pa jel bi ti slušfajno mogla doši po dijete (kih!)". Ona će vjerojatno odgovoriti sa: "dobro pijani idiote, doći ću!" Ne dozvolite, ponavljam, ne dozvolite ni u kom slučaju, da vas nevine optužuje pa joj preko telefona sasipajte ključni argument: "kaj bi bfil pijan od dve pifice (hik!)". Kada ona ode, stekli ste konačno uvjete za savršeno gubljenje dana. Sada možete u miru, svoj organizam konačno otrovati alkoholom. Stranačka konvencija može završiti oko 23, kada će vas i najljubazniji konobar otjerati kući. Dođite doma, i zaspite u dnevnom boravku (što je puno bolje nego probuditi dragu). 
I konačno! Ujutro, nakon progutana dva voltarena (neofena, plivadona ili sl.) imati ćete potuni osječaj uspjeha.
Uspjeli ste zasrati dva sastanka, ništa ne napraviti, potrošit trisotinjak kuna ili kraće - IZGUBITI DAN!

lostways @ 13:42 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, veljača 12, 2008
Brojka koja označuje starost blogera u njegovom profilu, ne mora uvijek biti točna. Naime, u mojem već od Nove Godine piše 38, što se očigledno računa u odnosu na godinu rođenja. Kako godina ima 365 dana, a ljudi se eto, rađaju cijele godine tako je moguće, za na primjer, one rođene u prosincu, da je taj podatak gotovo cijelu godinu pogrešan. U mojem slučaju, od nedjelje, podatak je točan. Na žalost. Bilo bi možda zgodnije imati 28, ali tada ne bi imao svojeg anđela, ne bi imao, a bogme mi znao mnoge stvari koje su mi se dogodile, ili sam naučio, proteklih 10 godina. Ali bi imao više živaca, manje sijedih, manje kila, a svakako i manje briga. Možda bi imao nešto uzbudljiviji seksualni život, ali moji će se vršnjaci složiti s time da se eventaulni nedostatak kvantitete obilato nadoknađuje kvalitetom. Pa neka. Meni je ovako čisto pristojno, i nekako mi se čini, uvijek, da su najbolje godine one koje trenutno imamo. Mislim da ćete se svi s time složiti. Dosta o meni. Sad bi malo za promjenu mogli pisati o....meni. Šala.

Kako sam u subotu bio zauzet pripremama za goste, u nedjelju liječio mamurluk, tako sam u ponedjeljak, već kao po nekom pravilu (uvijek poslije prevelikog unosa alkohola u organizam), na rasporedu imao težak dan i službeni put. Tako da blogu nisam ni prismrdio. A bilo je nekih više ili manje, pažnje vrijednih zbivanja.

Obračun oko Trga maršala Tita. Pizdarija. U jednom od ključnih trenutaka u našoj povijesti, mediji, a bogme i mi (mi kao javnost), bavimo se pizdarijama. Užasno važno. Na primjer, Ulica socijalističke revolucije, oduvijek je bila i ostala Zvonimirova, tako da preimenovanje (opet) u Zvonimiru nije bilo ništa senzacionalno. Isto tako, za one koji trg zovu Kazališnim (ja osobno rabim termin HNK (u kontekstu...nađemo se kod HNK i sl.) on će takav i ostati ma kako se zvao. Ne bi doduše, iznenadila i nekakva glupost s kompromisom pa da ga nazovu niti Titiovim, ali niti Kazališnim, no to već ide u poveću rubriku o gluposti trenutne gradske uprave. U raspravu oko ustaša i partizana ne želim se uključiti iz principa, o tome sam već pisao (vidi post: Jebi ga povuklo me za jezik). Pa 'ko voli....

Nego....zanimljivo mi kako je novinarčina Butković, popljugao foru nadobudnog zajebanta. Uz dužno poštovanje prema tiskovini koju redovito kupujem (e jesam blesav jebote), i prema spomenutom novinaru, mislim da fakat moraš biti panj, da tako nekaj spljugaš. No nije to ono kaj je zanimljivo, nego situacija kojase da isčitati iz događaja. A to je: ako s takvom neozbiljnošću, bez truna odgovornosti, provjere i sl, pristupaš tako ozbiljnoj temi (a interview s premijerom, ma kakav on bio to jest), kako tek onda pristupaš manje ozbiljnim, ili važnijim stvarima. Tu te je uhvatilo. A koliko puta nije. I još nešto. Svi, ali doslovce svi mediji, su kao važnu, prenjeli informaciju da je klinac, zajebant, bio ili jest, aktivist gay udruge. Kakve to, jebote, ima veze sa temom. Ne kužim, da li je to važno u kontektstu: gle! - Butkovića nasadio peder, ili Peder falsificirao odnosno lažno se predstavio kao Sanader (ups?!). Možda je to kao dokaz da je ovaj zao ili nedobar Hrvat??? Ili je to olakšavajuća okolnost, kao....aj' što ćeš i očekivati od jednog pedera. Ili samo pokazuje koliko smo zaostali.
Da li je tko napisao za Butkovića da ovaj voli ženu napenalit' zguza. Kome je, zaboga važno, što je ovaj po svojoj spolnoj orijentaciji i s kime se hekne kad navečer dođe doma.  Zgodan izraz ovo hekne...ne? I nije prosto.

Hrvatska moćna policija, razbila lanac korumpiranih liječnika, i konačno shvatila da postoje i lažni ratni invalidi. Bravo!!!! Kad je u doba Račanove vlade to javno spomenuto, branitelj (pravi) je vratio nogu u ministarstvo branitelja. Udruge su protestirale, buka i galama. HDZ je konstatirao da je revizija invalidnosti branitelja svetogrđe, jer, branitelji su temelj naše opstojnosti, primjer časti i hrabrosti, i svih pola miliona njih (skupa sa mnom) su neupitni heroji, kojima ni u naružnijim snovima ne bi palo na pamat, od svoje premile domovine uzeti nešto što nisu zaslužili. To što udruga invalida domovinskog rata (ne mislim na nijednu posebno, već općenito) uredno organizira nogomentne turnire kojima su sudionici sami invalidi ne govori ništa o tom predmetu. Jer su svi redom oboljeli od PTSP-a. Pa mogu igrati nogomet, ali ne mogu raditi. S tri banke. Ajmo iskreno. Tko od nas ne pozna niti jednog tko si je "sredio" penziju. 
I sad policija senzacionalno otkriva toplu vodu. I to u Osijeku i Splitu. Aj malo pokopajte po Zagrebu, ako imate muda. A kladim se da u gradskoj skupštini sjede najmanje 5. U svakom nadzornom odboru najmanje jedan. A i vladi bi se našao koji, kad bi se baš čovjek zainatio.Fuj. Jedino dobro u cijeloj priči je to što ovo pokazuje da revizija braniteljskih mirovina i inih povlastica nije političko pitanje niti pitanje nacionalnog ponosa, domoljublja, mržnje prema Hrvatima ili slično, već samo pitanje kriminalnih radnji u turbokorumpiranom društvu. Ali, ako to kažeš javno, onda si četnik. I sad se svi šatro čude....Kako je to moguće? Kakvi su to liječnici? A ministar ponosno drži konferenciju za tisak. Dijagnoza je naziv akcije. Dijagnoza kretenizam je diagnoza epidemije u nas Hrvata.

Nego blogeri.....Ima jedan članak u Jutarnjem (ako i to nisu izmislili...khkhkhk zlobno će on) koji donosi vijest, da su gospođa i gospodin vukovarski gradonačelnik tužili neki blog servis, odnosno njegovog administratora zbog klevete. I bogibogme im presudilo 71.000 kuna, po džepu administratora. (detaljnije se informirajte članak). To će reći: ako vam se zamjeri tko od službenika bloger.hr servisa, vi samo opletite klevete, uvrede i laži po nekom lakog okidača ( u smislu tuženje na sud...nikako u smislu prolupalog branitelja), pa će ovi lijepo dobiti po novčaniku. A ne da tu pišete pizdarije oko rejtinga, blogera dana i razne teorije zavjere na tu temu. Jednostavno. Zar ne?
lostways @ 11:44 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
petak, veljača 8, 2008
Onaj lički. Naravno. O originalu je već napisano i previše. I nije nešto aktualno. 
Bog i bogme, Tuđman dobio tricu. Opalila ga sutkinja pošteno. Što je ovaj protumačio kao atak na nacionalne interese, opću urotu komunističko-novinarsko-srpskog lobija. Jer, jebote, u čemu je problem. Em je crnkinja, em je (sasvim logično) kurva. Koja se jebala po Gospiću (potegla žena skroz iz USA da bi poševila svih 180 kršnih ličana, pa pomislio da može i on. A ona ga sčorkirala. Jebi ga Joso.
Nego....nije to ono kaj me inspiriralo za ovaj post. U web članku u Jutarnjem, može se spomenuti članak i komentirati. Pa se našao neki genijalac pod nickom crvuljak. Pa otkrio pravu pozadinu slučaja, da ne kažem, urotu. Srpsku naravno. Pa evo i citata tog Leonarda:
"Poštovana gospodo, vi koji komentirate ovaj članak vidim da ne znate čitati novine. Pošto pratim ovaj slučaj od početka sumnjam da čovjek od 60 godina nakon ispijenih 1,5l jegera može silovati antilopu kao što je Jarett. Ako je guranje prsta u anus 3 godine ne znam koliko se to u Hrvatskoj dobiva za ubojstvo. Mene više interesira kako je moguće da je Dragan Jovanić sin Titinog generala Jovanića, iz Srba i odvjetnik je miss Jarett, novinar crne kronike Miljuš slućajno isto iz Srba malog mijesta u Lici u kojem je dignut ustanak "naših dragih partizana" koje Mravović mrzi što je i dokazao, pa kad mu još sudi sutkinja Jovanić iz Rijeke,a on u svom lokalu ima sliku Ante Pavelića dobro je i prošao...Gledajući ova imena očekivao sam barem 9 godina..........."- kraj citata.
Iako ovakva glupost ne zaslužuje daljnji komentar, neke su stvari više nego li indikativne.
1. crvuljak je očigledno pravni stručnjak, koji prati procese vrlo pedantno. Kao i hrvatsku kaznenu politiku. Drugo, jasno da mi kreteni ne znamo čitati novine, pa mu ovim putem zahvaljujem na prosvjetljenju. Dalje, rečeni "gospodin" nakon 1,5 litre jegera upravo lipsa, pa je sumnjivo kako ga "antilopa" nije nokautirala nego je dozvolila da joj ovaj gurne prst u guzicu. Vjerojatno joj takav razvoj situacije nije mogao pasti na pamet, kao i nikom normalnom. Na stranu sva ova inteligentna argumentacija o Tuđmanovoj nevinosti, sad dolazi ono najzanimljivije.
Čovjek je dokazan kao mrzitelj partizana, što je jedna predivna kvalifikacija, a samim tim i neoborivi dokaz da ovaj nikako nije gurao prst u šupak tamnoputoj košarkašici, jer, jel'te, mrzitelji partizana, kao dokazano časni i plemeniti ljudi to naprosto ne čine. Pa onda i srpski odvjetnik, srpski sudac, srpski porotnici, srpski novinar crne kronike, stol u sudnici od srpske bukve, a i boja zidova mi ima neki sumnjivi srpski štih....i sve ukazuje na afroameričko-srpsku urotu širokih razmjera, u kojoj je u nedostatku optužaba protiv tako časnog Hrvata, izmislilo  stupidan događaj kao što je guranje prsta u guzicu. Uostalom, što ima loše u tome? - pomislit će naš crvuljak, čiji se nick, vjerojatno odnosi na volumen mozga u njegovoj glavi.
Šalu na stranu. Ono što je zabrinjavajuće, je to da postoje takvi debili, nije ih niti malo, koji će svaki, makar i najgnjusniji ili podliji postupak, napad na nečiju privatnost, ili čak sam život, opravdati hrvatstvom, političkom ili svjetonazornom pripadnošću. I iako je notorna činjenica, da je taj debil, koji je sam sebi prišio nadimak Lički Tuđman, notorni nasilnik, notorni ratni profiter, i notorni idiot, to se sve opravdava činjenicom da je "dokazani mrzitelj" partizana. Da nije tragično i jadno, bilo bi smiješno. 
Pa makar i od crvuljka, previše je.


lostways @ 08:21 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
petak, veljača 1, 2008
Kako je opće poznato da imam malo kasno paljenje...tako ću se sa malim zakašnjenjem uključiti u raspravu o zagrebačkom Cvjetnom trgu, a i šire.
Pljuc!
Pljuvanje mi se čini kao najbolji početak teksta o zbivanjima u Zagrebu.
Pljuc, pljuc, pljuc, praznovjerno ću, nastaviti svoje pisanje (da me ne zgazi Banderasov ZET-ovac po izlasku iz stana).
Svi su mediji, uključivo i ovaj naš, prepuni ovakvih ili onakvih osvrta na najnovija zbivanja vezana uz famozni G(l)UP. U Jutarnjem, povadili su i gradonačelnikove "bisere" s aktualne rasprave. Rezultate glasovanja, lijepo je u svom postu analizirao Zeleni Zoran. Ja bih još dodao (kao i u komentaru kod njega): ko je jamio, jamio. A jamilo njih 23. Točka.
Slučaj Zapruđe. Tu me malo i emocionalno šora. Ja zapruđanac (vidi post ŠATRO) . Objašnjenje nadležnih (opet Mile) je da su naslijedili (od prethodne garniture na vlasti) ugovor s INA-om u kojem stoji da im je grad dužan osigurati 12 (ako dobro pamtim) lokacija u gradu za izgradnju benzinskih. E sad. Kad bi bilo pravde, i zakona, onda bi svaka od naftnih kompanija u HR imala pravo na jednako tako 12 pumpnih lokacija po gradu (uz pribrajanje već postojećih) jer je u suprotnom riječ o kaznenom dijelu poticanja i omogućavanja monopola. Tu bi situaciju mogli zamisliti (i realizirati) i tako, da se po cijelom gradu, cijelim putem postave agregati i pripadajući im objekti, pa de facto, više i ne bi vozili prometnicama već kroz slalom benzinskih crpki. Tu bi zadovoljili i nama Hrvatima prirođenu mitomaniju, pa bi Zagreb postao najveća benzinska pumpa na svijetu, po čemu bi bili čuveni.  Malo bi, jelte, smrdilo, malo bi bilo frke s pušenjem, ali ... snalažljivi smo mi.
Šalu na stranu. 
Koji je zapravo uzrok tome?
Bilo je o tome riječi u nedavnoj "Latinici". U Zagrebu, većinom žive ljudi koji to zapravo ne žele. I ne vole. Ali ipak žive. Zagreb i zagrepčani tome nisu krivi. Kriva je centralistička politika (ne samo ove, već od osamostaljenja) Vlade, u kojoj opet, nema zagrepčana. (ili ima ali predstavljaju šutljivu manjinu). Kako me nakon ovih riječi nebi optužili za lokal šovinizam, moram reći, da ako je ljubav prema rodnom gradu šovinizam, ako je način života u Gradu (namjerno velikim slovom) šovinizam, ako je urbana kultura šovinizam, onda da, ja jesam šovinist. Ali ako to podrazumijeva prezir prema onima koji nisu odavde, ako to podrazumijeva neprihvaćanje tih istih, ili njihovo podcjenjivajne onda sam svjetlosnim godinama udaljen od tog pojma. Jer:
Naravno da mi ne pada na pamet, ocijenjivati ljude po kriteriju mjesta rođenja, boje kože ili naglaska kojim govori. Ne pada mi na pamet, niti uskratiti pravo na doseljavanje u Grad, uostalom to grad i čini  Gradom (vidi NYC, London, Madrid, Rim....)
Ali, duboko sam uvjeren, da ako je tvoja životna odluka dobrovljna, da živiš u Gradu, tada to moraš ostvarivati kroz prilagodbu novim uvjetima. Kao ilustracija:
Jebiga, tu više nemam kaj raditi, nemam posla. I odlučim, solomonski, životno, doseliti u Novalju na Pagu. I uselim se u svekrovu kuću. Zaposlim se kao ribar. Pa odlučim ne više ribu prodavati na rivi (kao svi ostali ribari već desetljećima) već na primjer pred crkvom. Pa kad svi, zbiksani idu na nedeljnu misu, dočeka ih smrad moje smrdljive ribe (jebiga neide mi baš poso, a ribu ne mogu bacat pa mi malo odstoji, jelte?). Kaj bi ovi napravili? Bacili bi me skup s mojim smradom u more. Opravdano. Kad se posušim i zgrijem, odlučim da mi ribarstvo šepa, pa se dosjetim građevinskog poduzetništva. Stalim se sa lokalnim mafijašem, sezonskim mafijašima iz mojeg zavičaja, potkupim 10-ak gradskih vijećnika i odlučim na rivi sagraditi trgovački centar od stakla i mesinga. Odjebem brodice iz porata i napravim GUP za zatrpavanje pol vale jer mi treba parking. Kaj bi novaljci napravili? Sve bi nas skupa hitili u more.
A kaj napravimo mi zagrepčani? Čitamo novine, kimamo glavama, zgražavamo se nad svime, pišemo blogove ili lamentiramo pijani u birtijama i.....
Niš.
A likovi iz naslova rade po svom. 
Samo  da se ne dosjeti Horvatinčić (zagrepčanin), i na trgu Bana Jelačića, kako bi u javnom interesu, porušio cijeli sjeverni portal Trga. Izgradi tamo čeličnu garažu na 18 katova, umjesto Gradske kavane i Štedionice stambeno-poslovnu zgradu sa 23 luksuzna stana za gradske vijećnike, a na mjestu iličke Name, ekskluzivni šoping centar zatvorenog tipa, sagrađen od mramora (onaj crni kao na Tukijevom grobu) kako bi se u JAVNOM INTERESU, već spomenuti vijećnici (svih dvadesettroje) mogli nesmetano opskrbiti. Investicije bi se mogle nastaviti rušenjem zgrade Glavnog kolodvora te gradnjom supermodernog naselja s jeftinim stanovim (jebiga, malo je bučno),  a koji je uostalom kreten uopće i zamislio park u centru grada, gdje su cijene građevinskog zemljišta tako skupe, pa Zrinjevac i uopće Lenucijevu zelenu potkovu (koji kreten taj Lenuci), izore, i sagradi kopleks poslovno-stambenog-stakleno-mramorno-mesinganog karaktera. Kao zadnju rekonstrukciju predlažem izgradnju nogometnog stadiona za brazilsko-bosansku-afro-latinnoameričku momačad na mjestu Botaničkog vrta, jer.....koga briga za dve-tri endemske biljčice. A zemljište kao stvoreno. Još preko puta porušiti i zgradu stare Nacionalne bioblioteke i sagraditi parkiralište na sedam katova kako bi svih 18 navijača moglo svoje Rolls Roysove parkirati neposredno pred tribinom.
Toliko. A sad idem svoje frustracije utopiti u Minić u kvartu. I ni slučajno neću ovo glasno govoriti. Mogao bi me netko čuti.
Svi šapčite. Kako se naš Mile nebi sekirao.
On je jako osjetljiva duša. I puno dela. Pa da slučajno ne prestane. 
lostways @ 11:14 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
lostways @ 09:28 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare