zagrebačka trilogija
Blog - veljača 2010
petak, veljača 19, 2010

Ako se ne varam, naplati parkinga posvuda u gradu, osnovno je opravdanje potenciranje brže rotacije korisnika. OK.



parking_utrine



Ova je fotka snimljena, kako na njoj i piše, u 16:22 na prkiralištu utrinskog placa. Nasuprot proklamiranom, ovdje je bez svake sumnje riječ o bezobzirnom izvlačenju novca od okolnih stanara za cijenu godišnje karte.

Ne treba ni zaboraviti, uvođenje još jedne smjene za nadzornika parkirališta. Jedno radno mjesto više, na zagrebačkim jaslama, za kakvog kumovog nećaka ili rođaka.

Čestitam gopodo M&M.*
_____________________
*Mate Kraljević i Milan Bandić

lostways @ 08:44 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 18, 2010
Vidim, na svečanoj inauguraciji predsjednika države, propalog predsjedničkog kandidata, aktualnog gradonačelnika, posjelo tik do Mladena Bajića, glavnog državnog odvjetnika. Iako bi mu pravo mjesto bilo nasuprot, i to u zgradi suda, a ne na Markovom trgu.

Bu'mo vid'li, rekao bi on sam. Bu'mo vid'li, nadam se ja.
lostways @ 12:04 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
U poplavi prosvjeda i blokada, zagrebački su se taksisti osjetili zapostavljeni, pa eto i oni prijete jednim. Posljedica  je to najave  da bi se, sukladno novom Zakonu o prometu na cestama, u Zagrebu pojavila konkurencija dosadašnjem taxi servisu. Prvo što treba znati je da je zagrebački taxi servis  organiziran kao udruga obrtnika. U principu to znači. da je svaki taxi svoja tvrtka, a udruženje je  regulator tržišta koji obavlja više funkcija; uz pravila igre koja određuje, to je i radio dispečerski centar, kao i svojevrsni sindikat.
 
Prema mojem skromnom osobno mišljenju i percepciji zagrebačke taksi usluge, riječ o je katastrofi.  Svatko tko je putovao, posjetivši pritom veće gradove, uočio je da kao prvo, sva taxi vozila imaju prepoznatljiv izgled, a ne samo ad hoc napenaljen taxi natpis na krovu. U većini čak, radi se i o tipskim vozilima, za razliku od Zagreba gdje su, još donedavno, taksiji bili i stojadini. Drugo, posvuda je taxsi moguće dozvati dizanjem ruke stojeći na pločniku. Jer taksiji kruže u potrazi za putnicima. Iako postoje i stajališta taksija, koja uglavnom zjape prazna.
 
Treće, cijene. Kako mi se učinilo da je taksi usprkos gore navedenim komparativnim prednostima posvuda jeftiniji, malo sam poguglal cijene taxi usluga izvan lijepe naše. Pa napravio ovu tablicu. Računao sam cijenu prosječne, kratke gradske vožnje, 3 km dugačke, i stavio u odnos sa jednakom u Zagrebu. Index je omjer između cijene u Zagrebu i navedenom gradu, što će reći da ako je manji od 1, prijevoz je jeftiniji i obratno. Kako bi vizualno olakšao usporedbu, crvenom sam bojom označio gradove sa skupljom uslugom, zelenom s jeftinijom. U cijenu naravno, nisam uračunao važan element, a to je kupovna moć građana konkurentskih gradova koja je, priznat ćete, redom bitno viša od one građana Zagreba. Tim gore po rezultate. Cijene su u Eurima radi lakše komparacije.
 
 

komparacija taxi cijena

 
Dakle, naši dragi taksijaneri, ne samo da smatraju da su bogomdani pa kao takvi imaju pravo na monopol, već misle i da smo idioti. Vozio sam se tako, neposredno po povratku iz Rima, gdje sam za tadašnjih 10.000 lira prešao grad po dijagonali, s glavnjaka do zapruđa za 70 kuna (noćna vožnja) a frendica koja je ostala u taksiju da dođe doma u travno, platila je još pedeset, jer joj je ovaj pohlepni pokvarenjak resetirao taksimetar pa nanovo računao start. Vozio sam se i u taksiju, mercedesu  koji bi parkiran u Tehničkom muzeju bio poprilično zapažen eksponat, kad se poklopac motora otvorio u vožnji i udario u vjetrobaran. Taksista s čikom u gupcu, prikočio je nasred ceste, izašao, zatvorio haubu uz nekoliko psovki, pokazao srednji prst nekom od vozača koji je obilazeći nas potrubio, i  nastavio vožnju, bez isprike i objašnjenja. Na Folki sam izašao, što ovom uvrijeđenom, nije bilo jasno. Naravno, platio sam punu cijenu na taksimetru, proživljenom strahu usprkos. Pokušao me taksist i voziti s Jaruna u Zapruđe "preko Kvatrića", ali je odustao čuvši moj naglasak i izrečenu činjenicu da možda jesam pijan, ali sam i vozač rođen u Zagrebu. Toliko o usluzi. Kao zagrebački vozač, upoznat sam i s jednim nekonvencijalnim ali neosporivim prometnim propisom: Taxi uvijek ima prednost, milom ili silom.
 
Ne daj Bože ostaviti auto dvije minute na polupraznom taxi stajalištu. Istina, Reakcija Igora Bišćana je apsolutno neprimjerena, iako možda čak i razumljiva, jer iskustveno govoreći, nisam siguran da ga žrtva prije početka fizičkog obračuna nije sasula bujicom uvreda. No kažem, nije to opravdanje.
 
Na stranu informacije iz Rijeke, koje govore o tome da Taxi Cammeo baš i nije uzorna tvrtka s uzornom uslugom, mislim da je u Zagrebu nužna promijena. Tvrtka u kojoj će vozači biti zaposlenici, koja će raditi krugove i s nižom cijenom biti upravo ono što taxi jest. A ne alternativni luksuzni autobus, koji vozi linije po stajalištima. Sranja o visokim troškovima ne pušim, jer normalno ako imaš jednu vožnju dnevno da moraš tom jednom vožnjom zaraditi dnevnicu i pokriti troškove. Otud visoka cijena, a ne zato jer je diesel skup. U ostalim je gradovima još skuplji, pa što?
 
No nažalost, to  je samo jedno od pitanja o kaotičnom funkcioniranju javnog gradskog prijevoza, a ne nažalost dio građevinske strategije razvoja grada. Pa tako nije u opsegu interesa prvog građevinsko poduzetnika u Zagrebu, Milana Bandića, gradonačelnika.
lostways @ 10:06 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, veljača 16, 2010

Pročitavši neki dan članak u Večernjem (Uhićen i kažnjen jer je policiju nazvao milicijom!), podsjetih se na neka prošla vremena. Kad si pričajući vic o Titu u tramvaju, po silasku na stanicu, mogao doživjeti čelični stisak nečijih ruku i diskretno odvođenje u Đorđićevu.

 
Što je zapravo milicija? - potražio sam definiciju na wikipediji. Nezadovoljan pronađenim, pokušah s militia. Opet isto. Načelno paramilitarističke postrojbe, a u zemljama bivšeg istoka sinonim za policiju.
 
Pa pokušah s policija. Ništa. Pokušah i s police. To je već nešto. Tu baš volim.

Uglavnom, nekako mi se po glavi mota objašnjenje, nemam pojma otkud mi, da je osnovna razlika između milicije i policije vezanost prve za neku partiju ili kakvu drugu ideološku organizaciju, dok je druga strogo vezana uz funkcioniranje države. Ma tko joj bio na čelu. Prihvatljivo mi, tim više ako se prisjetim primjera sukoba između '75 i '90 u Bejrutu, gdje je svaka kršćanska ili muslimanska frakcija imala svoju miliciju.
 
Zašto sve to uopće? Oduvijek, i posvuda policija (nazovimo je u slijedećim redovima slova tako) ima dvojaku namjenu. Očuvanje reda i mira, ali i društvenog poretka. Šefovi su policije, više ili manje direktno delegirani od izbornog tijela. Građana. I građanima bi u konačnici, tebali polagati račune za (ne)učinjeno. No čije li interese zastupa policija? Kada klinci na zidu napišu A.C.A.B. (all cops are bastards) ne dajem im za pravo. Na stranu učinkovitost postupanja, ali da, jedna od zadaća policije je i borba protiv huliganizma.
 
Međutim, kada policija umjesto prema pravilima struke, postupa u skladu sa uputama trenutno vladajuće opcije, onda postaje milicija.
 
Upravo  mi se čini da ministar Karamarko vodi tu važnu državnu instituciju u tom smjeru. Od kriterija hapšenja gospodarskih kriminalaca do famoznog razbijanja demonstracija u Varšavskoj (ne'š ti demonstracija i sigurnosnog problema). Dobar  primjer ovoj tezi je i "nesporazum" vezan uz odabir tjelesnih čuvara novoizabranog predsjednika. Premijerka odlučno gazi utabanom stazom prethodnika prema apsolutnom političkom nadzoru postupanja policije, a i državnog odvjetništva.
 
Mnogo je slučajeva kada policija ne obavlja svoj posao korektno. Možda iz neznanja, nesposobnosti ili političkih kriterija. U redu, i policijski su službenici ljudi, i tko radi taj i griješi. Ali onda bi za to odgovorni, trebali polagati račune javnosti i neizbježno otići, ako ne iz službe, onda s čelnih pozicija. A kako je to u praksi? - Loše radi, promakni ga!
 
Na kraju, Branko je Berać iz Županje, platio 2000 kuna za nehotice izrećenu istinu.
lostways @ 10:19 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 15, 2010

"...Kako je izvijestio Ured za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba na teren su izašli djelatnici Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, PU zagrebačka i pripadnici Javne vatrogasne postrojbe Zagreb..." (Index.hr)

 
Svoje dijete, sedmogodišnjaka, naučio sam da kad prepričava neki događaj, u kojem je sudjelovao netko od njegovih frendova, pri nabrajanju svoje ime stavi na kraj. Tako moj prvašić zna, da se niz tobogan nisu spuštali on i Marko, nego Marko i on. U gradskom uredu znakovitog i nadasve razumljivog naziva, čiji je šef legendarni ekspert za sigurnosna pitanja Pavle Kalinić - Tenkić, nisu još savladali taj dio bontona. To je sasvim razumljivo, jer imaju mnogo važnijeg posla kao što je na primjer, praćenje aktivnosti terorističkih ćelija ili razrada strategije uklanjanja glumačko-zelenoaktivističke terorističke organizacije s javnih površina uz pomoć odreda specijalaca. Možda je redoslijed nabranja izašlih na intervenciju iz citiranog priopćenja, slagan po kriteriju važnosti sudionika pa je onda opravdan, jer nesumnjivo je pri gašenju požara važnije sudjelovanje djelatnika gradskog ureda za upravljenje u hitnim situacijma i policije, nego vatrogasaca koji su tamo samo smetali, valjda. Uzgred, novozagrebačaka vatrogasna postaja je prvi susjed velesajma, no nitko ne spominje vrijeme dolaska vatrogasaca, iako bi to bio zanimljiv podatak. Ali kaj ja znam, nisam ja ekspert k'o Tenkić.
 
Inače, požar širokih, katastrofalnih razmjera u toj nesretnoj branši, koji je poharao cijelu gotovo cijelu drvnu industriju, morala bi ugasiti vlada, no bojim se da je za to prekasno. Osim turizma, drvni je biznis jedan od rijetkih, koji se mogu osloniti na goleme prirodne resurse na kojima bi se paralelno mogla graditi i energetska strategija. No vladini eksperti, na čelu s  Božjom providnošću postavljenom predsjdnicom,  još su davno odlučili ulagati u rumunjske varioce i korejske čeličane s veleumnom namjenom spašavanja hrvatskih(?) brodogradilišta, te u građevniske tvrtke i strane banke poticanjem (s 200€/m2) zaduživanja mladih kako bi u slijedećih 20 godina doslovce zabetonirali svoja primanja. Nešto je još malo sredstava ostalo za pomoć ruskim plinašima, i cestograđevnim konzorcijima kao i u tragovima gradskim (raz)graditeljima ulica i trgova. Za gašenje požara u drvnoj industriji sredstava nema, pa je tako prepuštena na milost i nemilost jedino gradskom uredu za upravljenje u hitnim intervencijama.
 
Jedino... možda se Pavle dosjeti pa projektira i patentira drveni tenkić?!
lostways @ 10:09 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 11, 2010
Ako po ničemu, Hrvatska je jedinstvena po svojem osebujnom stilu demokracije. Sprega pozicije i opozicije, prešutna koalicija na svim razinama s temeljima u besramnoj eksploataciji društvenih potencijala, od energetskih do financijskih, zaista je besramna. Ni najteža ekonomska kriza u povijesti te male i globalno potpuno beznačajne republike, ne može spriječiti temeljito pljačkanje svih resursa i pretvorbu javnog u privatno. Dakako, pretvorba se ne odvija u tržišnoj utakmici s pravedno postavljenim kriterijima, već silom, beskrupuloznom protekcijom "odabranih", koji svoj odabir dobro plaćaju. Ne zajednici, nego kleptokratičnoj koaliciji. Zauzvrat, dobivaju apsolutnu zaštitu institucija. Na jugu se Italije, takva zajednica naziva Cosa Nostra, što će reć Naša stvar. Ima li kakve sličnosti, neka svako prosudi sam.
 
Kada Davor Jelavić, pročelnik gradskog ureda za graditeljstvo, ureda koji nadzire javne gradske investicije, ureda koji plaća najskuplje građevinske radove na planeti, prosvjednike proglasi četnicima, vrijeme je za opravdanu akciju. Teroriste, koji se ne povinuju odlukama donova, treba ukloniti. Postupi po naređenju.   
 
To što je upravo taj ured, leglo korupcijskog mulja, glavna gradska preljevna slavina za  pretakanje javnog u privatno odabranih, pod nadzorom represivnih institucija, samo je dio igrokaza kojim Naša stvar zataškava svoje prljave rabote.
 
Hapsi bandu! - sinoć je prije spavanja i izmoljene krunice javio ministar Karamarko šefovima specijalnih jedinica. Predsjednik najveće opozicijske stranke u Hrvatskoj, zadovoljno je protrljao ruke, brojeći materijalnu i korist svoje stranke u zaduživanju vladajućih novim ustupcima, a gradonačelnike se Bandić, poljubivši ovlaš kip Majke Božje na noćnom ormariću, mirno se okrenuo i zaspao snom pravednika.
 
Jutros rano, jedan za drugim, Karamarko, Šimonović, Jelušić, Jelavić i Milanović, dostojenstveno su ušli u zamračen ured, pa poljubili ponuđen prsten. 

Don Jaca

 
Dobro jutro Hrvatska.
lostways @ 10:02 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 10, 2010

U ovom sam gradu rođen. Odrastao. S oba naglaska. Na asfaltu. Za sebe volim reći, da sam novozagrebačko dijete. Mi smo, u tim radničkim spavaonicama 70-ih,  odrastali nešto drugačije nego klinci iz Gundulićeve, na primjer. U Novom Zagrebu, kad idemo u centar, kažemo da idemo u grad. Al' grad je grad.  Nije to geografska odrednica. Smisao da. U gradu su (bile) trgovine, NAMA, kafići, klubovi, ekipa, Centar, Zvečka, Kulac, Lap, kajaznam - sve...

Razmišljam tako dok frend i ja buljimo u bagere što su spremni za kopanje po gradu, kad me neko prijateljski hrkne u rame ko lopatom.

Đe s' Lostvejz, š'a ima?

Ae Milane, evo me, gledam ovo pa me neka tuga spopadne - s blagim ću osmjehom prepoznavanja.

Ma šta tu ima tužno? - Milan će onako po svom, glasno i  veselo.

Gle Milane, ja sam ti gradsko dete. Ku'š? - Treska na dva'est koraka, bus pod prozorom, kvartovska birtija, non-stop pokvareni lift,  juha kaj miriši od suseda dole (ovaj trenutni non-stop duva na prozoru, pa se čuje ganđa, al' za potrebe ovog teksta neka bude juha), kino, kazalište, jebi ga, sve pod nosom. Volim grad, i sva sranja koja idu s tim. I kad psujem gužvu na semaforu, jebiga, gužva je. Grad je. Kajaznam, meni smog ne smrdi, kravlji drek da. Nije da ne volim malo s prirodom kohabitirat, al' jebi ga, volim se i vratit doma. U grad. Ku'š? - Milane. 

Udahnem zrak, dok promatram nevjericu , nerazumijevanje mojeg monologa u Milanovim očima.
 
I 'naš kaj? - nastavljam -  ja u principu nemam niš' protiv razvoja grada. Istina,  da se nije gradilo, na Jelačić placu bi i dan danas bile one stračare kao kad je to harmica bila. Ali. Mislim da je ovo, baš ovo kaj sad na cvjetnjaku delaju, točno u neskladu z mojom vizijom razvoja. Isti gradonačelnik, koji je totalno devastirao duh grada,  'naš? - mi ti centar velimo grad, forsiranjem strategije prekomjerne gradnje trgovačkih centara na periferiji i izmaknuo sav "život" tam', koji je do grla uvaljan u prljave rabote građevinske mafije, isti je taj, sad isforsirao trgovački centar na Cvjetnjaku  i pritom dokrljio novih nekoliko tisuća automobila. Vi'š Milane trebalo bi biti upravo obratno, kao što je to slučaj u svim europskim gradovima. Na kraju krajeva, nema niš' loše u šoping molu u centru, al samo ak' je skriven iz starih fasada. No umjesto da Grad, razvija gradski prevoz, da potiče obnovu starina čuvajući i obnavljajući stare fasade , da pokuša uštipnut kojih desatak tisuća dnevno prometujućih turista forsirajući taj europski, austrougarski bekgraund grada, da pokuša reanimirati noćni, klupski život grada,  oživljavajući duh centra, zapakirao je koruptivni privatni građevinski zahvat u javno dobro, a svi koji se ne slažu su konzervativni niškoristi idioti. Ovako će grad konačno postati vlastito dvorište hohštaplera, kvaziintelektualaca, šatro selebritija, građevinskih i inih mafijaša, kerumovih rodijaka i kumova slizanih s notornim seljačinama koji od grada samo uzimaju, a da mu ništa nisu dali. Ništa, kužiš? - duha malo. Samo seljaštinu i lovu. Perje Milane, ili kako ti bliže pare. Jer zakaj onda svi ovi tvoji, skup s tobom,  za vikend giljaju nekam doma. Ja nemrem nikam zgiljat, ku'š Milane, ja sam tu doma.
 
Gleda me Milan, pa misli  - "šta ovaj to priča, ko ga što pit'o?!"

E pa jebemu mater - sad sam već popizdio - I gradonačelniku, i Žuteliji i Horvatinčiću ex milicioneru. O podmitljivom Huljišu, koji sa šatro intelektualne visine pljuje na sve i svakog, šatro informiran i napredan, a zapravo je ljigavi potkupljivi pijun paraobavještajaca i njihovih poslodavaca, šatro u nekakvoj opoziciji, realno uvijek uz poziciju (ne toliko zbog politike koliko pinke) zloupotrebljavajući poletovski imiđ, neću trošiti ni riječi više od ovog dosad izgovorenog.
 
Sluša me frend ovako bijesnog pa dodaje:
 
Zaboravil si spomenut i da ko jebe struku, arhitekte urbaniste i povjesničare arhitekture jer samo smetaju u projektu kamenizacije drugim sredstvima, konkretno, betonom.
Nego... Kad spomenu polet. Pa gle, i Stojedinica i Polet ranije, bili su izvor naprednog i revolucionarnog, ali se kao i u svakom vremenu uz zdravu biljku pentra i kukolj, jede živu masu kako bi preko svega do vrha. I Marx je imao ideju odumiranja države i kapitalizma ovog oblika, ali kroz dosegnuto blagostanje i svijest o potrebama i mogućnostima, a onda su se pojavili neki koji su te ideje pretvorili u vlastitu promociju i grabež. Mo'š to spustit par milenija i uzet Isusa i kasnije kršćanstvo. Uvijek se nađe bagra koja sjebe dobru ideju.
 
Gleda Milan i čudi se....

Ali, ali - zbunjeno će - pa šta je bolje da tamo ostanu one stračare? I šta fali garaži? Đe ćeš parkirat, jebo majku, nemoreš nikud. Nemaš kud stavit kola, već ti ih onaj na pauk diže. Pa ti onda zovi, sređuj, jeb'ga. Đe ću s kolima, kažem ja rođaku Mati. Al' dobar je Mate, samo  mi rekne,  nema t' kume  vala majci vrdanja više kad zazidam garažu.  I ima pravo, mo'ću skoro merđom u kafić unić. Pošten svijet svoje pare ulaže, za razvoj grada, a vi ko četn'ci postavi'li barigade, kako l' se ono kaže. A šta ti ono polet il' kako već, majke ti?.....
 
I tako mi Milanu pokušavamo objasnit, ali uzalud. Zapeo Milan, i ne popušta. Normalno. Kum gradi, biće i za njega para.
 
A i mi zapeli. Pa ne damo. I ne damo. Vidimo se u Varšavskoj, danas, desetog veljače baš, u 18 sati. Ne damo!

lostways @ 15:39 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, veljača 9, 2010

Zimska se olimpijada bliži. Odabrati jednog sportaša za simbol, nije pretežak posao. Sportašicu, zapravo. Sport Illustrated, piše Monitor.hr, učinio je to postavljanjem vodeće skijašice svjetskog kupa alpinaca na naslovnicu. Logičan izbor, obzirom da se olimipijada održava na američkom kontinentu. Izbor olakšava i činjenica, da se radi o oku ugodnoj osobi. Ili u najmanju ruku fotogeničnoj.



Lindsay Vonn



A kuda ide ovaj svijet i kako to doživljavaju neki ?  Bez obzira na činjenicu o 4 postotnom sudjelovanja sportašica na naslovnici tog uvaženog sportskog lista, mislim da se ne radi o spolnoj (ne)ravnopravnosti, nego o novcu. Koji vlada sportom, kao i svijetom uostalom. A muški sportaš zarađuju nemjerljivo više, odnosno jednako toliko privlače oglašivaće. Jednostavno, ne? No svejedno razmišljam... Jesu li trebali umjesto gornje fantastične fotke, objaviti neku, kao ovu.




Lidsey Vonn




A svatko tko misli da je gornja poza seksistička, neka pokuša stati u pancerice pa u ovom položaju (stručno nazvanom žaba ili jaje) izdržati više od jedne minute.

lostways @ 10:57 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 7, 2010
I mi smo bili klinci. Gledali smo crtiće kakve smo imali. Loleka i Boleka, Krteka i osjetljivog na nepravdu, Kalimera. 

lolek i bolek, krtek, kalimero



Nosili smo PiP (pogrebi i pomiriši) majice, ovlaš zloupotrebljavajući objavljenu poruku kad bi ih odijevale djevojčice, slali poruke bedževima, obuvali one užasne zepe.

PiP, bedževi, zepe


U školu, morali smo nositi kute, koje smo svi malo, hm... personalizirali.

1d

 
Cure su igrale gumi-gumi, svi zajedno lopova i pandura, netko je bio zec, netko prezec ali bi svejedno pogodio žofu, jurili smo unaokolo na Pony biciklima.

gumi, pikule, pony

 
 
Svima nam je bila zajednička ČPR*, koju smo na socrealističkim priredbama davali tamo negdje početkom prvog razreda.

p.i.o.n.i.r.

 
 
O da, čitali smo stripove, TNT-ovci su bili lektira, a pustolovine Modesty Blase i okorjelog mornara Corto Maltezea sabrane u Stripoteci, skrivali bi, od maminog pogleda, ispod bilježnica dok smo predano "učili". 

tnt, modesty, corto



O duhu sa sjekirom i njegovom vjernom Chicu, da i ne govorim.

zagor&chico


Modru smo lastu dobivali u školi, nestrpljivo očekujući nove duhovite zgode Lastana i Genija, 

genije



racionalne Jasne,

jasna



i kvarnog Nježnog

nježni



koji na kraju, za razliku od modernih "Nježnih" uvijek dobije nogom u dupe.

nogom u dupe



Listali smo ITD, umirući od smjeha presmješnim tekstovima i rubrikama, od kojih kao najsmješniju pamtim onu "ne to nije Đems Din, to sam ja, Milorad Dragosavljević iz Mrđenovca kraj Šabca".

itd


 Dopisivali smo se međusobno, a  za savjet pisali Lastanu ili Jasni.

dopisnica, lastan, jasna


Ako smo i  imali kakve elektronske igre, to je bio famozni TV ping-pong. U "luniću" bi pak, igrali Packmana, ali najradije smo ipak, u društvu slušali ploče.

pingpong, packman, LP's


 
Stvarali smo vani buku rolšuhama, jurili na romobilima, tek bi nas kiša ili ružno vrijeme natjerali doma pred Smogovce,

role, romobil, smogovci



Sandokana,

sandokan


 ili Jadranske susrete.

jadranski susreti




Ne razlikujemo se puno od naših klinaca.
 
Mi smo pili  pomoć okusu nadasve prirodne boje,a  oni Cedevitu Kids.

fa.vor.aid

cedevita


 
I oni bulje u crtiće, istina, debelo  poslije 19.15, što je bila naša čarobna granica budnosti.

powerrangers, ben10, wingx


Njihovi junaci žive u nekoj drukčijoj dimenziji od naših, no razlika nije velika, nas je uveseljavala simpatična krtica, njih duhovite kornjače.

tmnt


 Za razliku od naših školskih kuta, oni nose majice s dizajnerskim potpisom.

tommy hilfiger


 
I oni vole jurnjavu, ali njihove pile stvaraju bitno manje buke.

role&romobil


 
Riječ internet, naprosto nije postojala, a danas je njima explorer,

IE



prozor s pogledom na igralište. Igralište gdje su java,

miniclip

 

ili svijet Warcrafta,

wow



valjda priprema za drugi život.

second life

 
Riječ konzola, naprotiv, postojala je ali je označavala dio koji je na zidu pridržavao policu za knjige.

ps3



Kako se dopisivasmo mi, tako to čine i oni, ali na ponešto drugačiji način.

face

 
U društvu će pak, umjesto zahoda ili magarca, zaigrati Yu Gi Oh, ma što to značilo.

YuGiOh


 
Ima i stvari koje se nisu promijenile. I vjerojatno tako skoro, neće.

soccerball


Uglavnom,nije se mnogo promijenilo (?) i "boys will be boys". Ipak, ako ništa drugo, jedna je golema razlika u našim odrastanjima.
 
Naše je dječje pjesmice pjevala Zdenka, a njihove - ovo.

dječje pjesmice


*ČPR - Časna Pionirska Riječ
 
lostways @ 22:28 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, veljača 5, 2010
Kada se u vezi, jedan od dvoje ohladi, znači da je ljubav umrla. Kad se tijelo ohladi, znači da je život nestao, smrt. Naprotiv, kad se za nekog zagriješ, pod pretpostavkom da i druga strana osjeća kakvu-takvu toplinu, na pomolu je rađanje. Nekoga ili bar nečega.
 
Paradoksalno, moj se ukućan zagrijao. A umro. 

frizider

 
lostways @ 09:58 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 4, 2010

Iako New age , kako kaže Wikipedia, još nije postao hrvatskom usvojenicom, itekako je prisutna društvena pojava, ili još bolje svjetonazor.  U sklopu toga, djeluju mnogi osobenjaci, vračevi, proroci, mediji. Meni nije baš posve jasno kakve veze imaju gatare i new age, kao ni zašto su često najgorljiviji zagovornici i korisnici usluga raznih new age gurua istovremeno i najveći protivnici tradicionalnih religijskih dogmi, no slabo stojim na oba polja pa.... Kako bilo, duboko poštujem svačiju duhovnost, i branim pravo na njeno upražnjavanje, ma kakvo i gdje ono bilo.

Ono što mi se čini zgodnim, jest predviđanje budućnosti. Dakle, mene od događaja u budućnosti ne zanima osobna ljubavna situacija, čak ni zdravstvena, a poslovnu nažalost znam. Kada bi postojala gatara koja nedvojbeno proriče budućnost, imao bih samo jedno pitanje. Brojevi na lotu. Sedam komada. Po mogučnosti za lutriju u nekoj europskoj zemlji, ili možda u Sjedinjenim državama gdje su višemilijunski jack pot iznosi nešto češća pojava. Znam, reći će redoviti posjetitelj sajmova ezoterike, ne ide to baš tako.

Međutim, kako server Bloger.hr servisa definitivno predviđa buduće numeričke podatke, kao na primjer 17 posjeta ovoj web adresi 2. travnja ove godine, a ne radi se o 1. travnju tradicionalno namijenjenom objavljivanju neslanih šala, možda može procijeniti i brojeve koji će biti izvučeni u ne-znam-kojem kolu lota 7/39 tamo negdje krajem ožujka.

Budući da moja trenutna financijska situacija više sliči 9/11, nego gore spomenutom  razmjeru, iskreno se i ponizno preporučam ovoj virtualnoj gatari. 

Unaprijed hvala.

kontakt: lostways.bloger@gmail.com


lostways @ 08:48 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 1, 2010
Dan je započeo odlično. Po tko zna koji put, pomislio sam, potvrdila se bog-sere-vel'ku-hrpu deviza. Uz prvi jutarnji Jack Daniel's, odložio sam novine na stol, pa dohvatio telefon kako bi dobro raspoloženje podijelio sa Markom.
- Mark?
- Aha? - odvratio je pospano.
- Upalilo je, akcija s Korejom je upalila.
- Je? - odvratio je nezainteresiranim tonom, prikrivajući euforiju - rekao sam ti da hoće.
- Vidimo se? - više sam konstatirao nego pitao.
- A, vidimo jebi ga, čekaj da se spremim.
- Žuri, led će ti se u Đekiju otopit, ne zaboravi ni njih, za društvo.
"Ti si lud jebi ga" - čulo se s druge strane prije prekida veze. Jesam - pomislio sam. Lud i bogat.

Valovi su bjesnili, savršeno usklađeni sa jugoistočnim vjetrom. Svaki je slijedeći bio veći, i pitao sam se koji će konačno zadržati provu ove stare kante, ostaviti pod površinom. Osjećaj smrtnog straha s početka ove napasti od oluje, zamijenio je osjećaj ravnodušnosti pomiješan s inatom. Svako bi izranjanje pramca, uz zagušljivu i jezivu škripu, i urlik "e nećeš!" popratila bujica vulgarnih psovki. Razmišljao sam o pričama kako u smrtnoj opasnosti svodiš sam sa sobom životne račune, ali nikako mi nije padalo na pamet, što bi svodio. Razmišljao sam na početku i o molitvi, ali nisam mogao naći prikladnu. "O Bože zaustavi oluju, molim te", činilo mi se nerazumno tražiti, jer nije je ni pokrenuo zbog mene, zašto bi je onda prekinuo. "Gospodine spasi me" moglo je ispast OK, ali mi bilo malo nezgodno pitati i za ovu ruinu od broda, a nadao sam se, istina sve manje, da još nije sve izgubljeno. Posljednjih pola sata, padala mi je na pamet teleportacija, ali ta bi molba prije trebala ići kapetanici Janeway nego Svevišnjem. Na kraju, jedina upućena molitva, koja je i uslišana, bila je "molim Te, samo nemoj da i ovaj upaljač krepa".

Prva slika koju sam ugledao kroz krmeljive kapke, uspjela me vratiti u umalo euforično stanje. Obrisi ženskog tijela ispod svilene plahte, po jastuku rasuta kosa, miris parfema. Euforično stanje, časkom je preraslo u paniku. Miris parfema me gušio, možda i nije bio miris, ali gušenje je bilo, sigurno. Pokušao sam rukom dohvatiti obris, kosu ili bar plahtu, no ruku sam svoju, definitivno svoju, mogao vidjeti, ne i pomaknuti. Jebemu, znao sam da ću pretjerati jednom. Rijeka alkohola koja je isprala kokain u količini dovoljnoj za ozbiljan pješčani sat, izgleda, došla je po svoje. Mark! - pomislio sam nakratko, ali nisam imao snage zaustiti, a ionako sam ga ostavio u poslijednjem, tko zna kojem, baru pa od njega nikakve pomoći. Ime obrisu nisam upamtio, pa sam u pokušaju obraćanja joj, samo uzviknuo: "daj, probudi se". A glas, ugušen posljednjim pokušajem udisaja, samo je ostao posljednja misao.

Propinjanje pramca, izmjenjivalo se s bijesnim bočnim naginjanjem. Mrak koji je pobjeđivao poslijednje gubitničke tragove dana, kao da Ga je još više provocirao. Pitao sam se krećem li se uopće. Stella više nije stravično škripila, zvuk se transformirao u smrtni škropac. Promrzle mi je noge, nakratko ugrijala mokraća, no toplina je nestajala brže nego nada. Nakon nesretne kombinacije dva divovska vala, navigacijska su se svjetla ugasila uz mali vatromet iskrica, a prije nego je mišlju proletila psovka, bez iskre, ugasio se i Stellin dizel. Svjetla više nije bilo, a jedini preostali zvuk, bio je huk oluje. Nadolazeći bočni udar nisam uspio savladati. Cijela moja desetina tone, otrgnula me od kormila, pa sam ramenom udario u desnu i treptaj oka kasnije, glavom u oštar brid stola na lijevoj bandi. Očekivao sam bol, ali je nisam dočekao.

Mislima mi proletjelo svjetlo na kraju tunela. Nije ga bilo, kao ni tunela. Ni misli, uostalom.

Osjetio sam hladnoću, a nije je bilo. Ni osjećaja, uostalom.
lostways @ 09:32 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare