zagrebačka trilogija
Blog - veljača 2011
petak, veljača 18, 2011

 

Meni je ovo za riknut!

Osam

lostways @ 10:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, veljača 15, 2011
Kad već ne mogu pisat o zapruđanskim muzejima
 
Iz vremena koje je obilježavalo veliko rivalstvo košarkaških klubova Zapruđe i Novi Zagreb (današnji KK Zagreb), osim fanatičnog navijanja i prepune sportske dvorane OŠ Karl Marx (i neprimjerenog skandiranja "Pe-psi pra-sac ale ale aleeee) pamtim i jednu pjesmicu spjevanu na melodiju vijećnih Jingle Bell's:
 
Zapruđe, Zapruđe,
baš si pravi drug,
imaš pe', šest birtija
i vrtiš se u krug,Hej!
Zapruđe....
 
Pa da vidimo kojih je to pet-šest birtija i kojem se krugu radi...
 
Krenimo s istoka prema zapadu, ne zbog željenog smjera razvoja domovine nam tužne (citiram Mileta), nego mi tako nekako najpraktičnije, a i krug uglavnom tako započinje (ako taj geometrijski lik uopće ima početak).
 
Krenimo s istoka prema zapadu, ne zbog željenog smjera razvoja domovine nam tužne (citiram Mileta), nego mi tako nekako najpraktičnije, a i krug uglavnom tako započinje (ako taj geometrijski lik uopće ima početak).
 
IvanCaffe bar "Ivan" - jedan od dva bezimena "caffe"-a u sklopu Slavijinih samoposluga, popularno zvanih minić. Uređeni su bili u turbosocrealističkom birtijaškom stilu (kojem su falili jedino karirani stolnjaci iz jednostavnog razloga - nije bilo stolova), s obaveznim drvenim šankom čija je "radna ploha" bila obložena rosfrajnim limom, limenim pepeljarama i naravno - ogledalom. Sa spomenutog šanka, naše "susede", najčešče umorne junake socijalističkog tvorničkog razvoja, posluživale su u kruškolikim čašama od 0,3, 0,5, 1,0 ili 2,0 dcl, već zavisno od sadržaja (kratkog oštrog, duplog oštrog, gemišta ili pive) konobarice zrelih godina, širokog osmjeha i ne baš sramežljivog karaktera, u karakterističnim plavim lajbekima na bjeloj košulji, trifrtalja suknji i poslovičnim borosanama. Pokoji ženski brk, natapirana frizura i grudnjak s košaricom D, bili su prisutni, no ne u mjeri da bi postali pravilo.
Danas istočni minić više nije anoniman, već je dobio ime, po dragom nam ličanininu, vlasniku. Konobarice upravo suprotno prošlosti, više nisu uniformirane niti u zrelim godinama, a viklere i lajbeke zamijenile su moderne frizure i uske, moderne majice. O košaricama ovom prilikom ne bi, jer... oženjen sam jel? - pa gledam samo u oči. "Ivan" je ujedno na neki način i baza mojoj ekipi. Da ne kažem (nisam li?) - našoj .
 
Dalje, Adamićevom prema jugu, gdje je kompleks garaža, automehaničarskih radiona (danas i ćandu za ribičiju) u čijem je sklopu sve naše strgane "pony"-je zavarivao i na njih montirao "banana siceve" stari, pokojni Tonček,  nalazi se i čuveni Cezar. Iskreno, nemam pojma da l' se još tako zove, ali za ovu priču nije ni važno. Na parkiralištu pred Cezarom, gubile su se i dobivale kuće, automobili, a bilo je moguće i (ne)uspješno potražiti kuglicu ispod prazne kutijice šibica. Blizina Jakuševca, popularnog "Hrelića" (koji to zapravo uopće nije, nego je kršten nadimakom prema starom sajmištu u Hreliću), i automehaničarske logistike sasvim je sigurno, možda ne presudno, ali ipak bitno, utjecala na profil posjetitelja.
 
U istom je kompleksu, ali sa zapadne strane, danas "Grill Bundek" o kojem, osim subjektivnog i površnog stajališta, ne mogu reći ništa osim da sam u nekoliko navrata pojeo obilnu i odlično začinjenu/ljutu punjenu pljeskavicu. Kako će čitatelj i pretpostaviti, povijesti prastare, taj "grill" nema, pa tako i ne spada u onaj krug s početka.
 
Samo ovlaš spomenuti, red je i pokojnu "stajaćicu" na korneru koja, istina ne spada u prapovijest, ali su se mnogi maligani prolili tamo. Ne uludo.
 
Dolazimo u centar, mjesto gdje su počinjale i završavale sve naše avanture (jebote, ovo sad zvući k'o da smo Tom iBurek Hucklberry). Pred Burek. Zakaj Burek, kad se lokal zove zdravljak "Forino" (ili možda samo "Zapruđe")? Zato kaj je, sjetit će se stari zapruđanci, polovica polovice današnjeg volumena lokala, obučenog u one male keramičke kvadratiće, a jedina su staklena površina bili prozori što su zauzimali gornju četvrtinu visine imala ulazna vrata, na kojima je bila nacrtana puna kružnica bez jedne četvrtine s natpisom - Burek. Taj natpis nije imenovao mjesto, već je navještavao svrhu mu i sadržaj, iako nije morao, jer  miris je svježe pečenog bureka mamio bolje od ikakve neonske reklame 21. stoljeća. Između Bureka i Gavrilovića praznminu je popunjavala oglasna ploča za program kina Studio. Malo pomalo, Burek se širio, ostakljivao, a mi smo se klinci u njemu sastajali, mlatili po "umočenim lepinjama" i kokakolama. Alkoholnih pića, kako tada, tako i danas, nije bilo. Simpatičnim konobarima redom albancima, davali smo nadimke kao npr. Šaci, Mrki, Švrćo, Brus (kao Bruce Lee), a oni se ljutili nisu, već se odazivali i posluživali nas kavom, kolom ili burekom. Ponekad je jezična barijera rezultirala krivim dostavama, no to je bio Burek. Danas je to industrija čevapa, ražnjića, sendvič bar, trgovina cipelama, no mi se svejedno i dalje nalazimo pred Burekom. 
 
Dublje u centru, na mjestu Konzuma, dapače u njegovom slopu, nalazio se još jedan minić. Majmunjak, dobio nadimak po licima poredanim uz pult koji se prostire cijelom dužinom staklene stijene, bio je ekvivalent svemirskoj crnoj rupi. Uvukao bi te i odnio bestraga. Mnoge su anegdote tamo nastale, mnoge i izmišljenje, mnogi nadimci, a i pokoja šljiva pod okom. No, o pokojnicima sve najbolje.
 
Središnji dio zauzimao je Rally (ponekad od gostiju nazivan fonetski - ralu). Gosti šaroliki, od naših tata i "suseda" iz birtije s početka kruga do "bosanaca iz baraka". Ovi drugi nisu nužno morali biti iz Bosne, ali jebiga, tako ih svrstavalo. Hard core alko ekipa, koja mi je kao klincu tjerala strah u kosti do mjere da me odvračala od ispijanja vode u zahodu katastrofalnom nakon nogometa iza škole polako se, kako smo odrastali više i nije činila tako srašnom. Rally, dio neke od HURO-a (hotelsko-ugostiteljska radna organizacija), pretrpio je brojne izmjene interijera, pa je jedno vrijeme bio čak i slastičarnica (?!?!). No, s propašću HURO-a, s privatizacijom, otišli su Milka, Žac i Tonka, a dobili smo nekaj po imenu American Donut, što s našim relijem nema baš apsolutno nikakve veze. Sendvič bar kombiniran s pivama, ali bez žestice, dušom u Sesvatama, materijaliziran u Zapruđu, nikad nije zaživio kvartovskim duhom. Iako je po inerciji nekoj okupljao brojne nas. Danas, zbog zakona o (ne)pušenju, taj je lokal podijeljen na dva dijela, i to je uglavnom sve što o njemu iz vlastitog iskustva mogu reći.
 
Kraće je vrijeme, početkom 2000-tih preko puta banke, stajao i jedini, baš pravi kafić - Miljčev "Friends" s famoznom terasom oko fontane. Zahvaljujući ružnom spletu okolnosti, upravo kad je zaživio kao kvartovski kafić (a ne birtija), preselio je preko Avenije Dubrovnik u prijateljske nam Utrine. Na neki način, i dan danas spada na popis kvartovskih kafića.
 
U vrijeme nastanka pjesmice s početka, "mali burek" nalazio se dijagonalno od sadašnje loakacije, koju je +/- nekoliko metara zauzimao izgorjeli Unikonzum. Naime, bio je to mali kiosk u sklopu zapruđanskog placa (sjeća li se tko još). Nakon preseljenja i izgradnje modernog utrinskog i nakon odlaska legendarnog "lunića", a nekako s izgradnjom trga Ivana Meštrovića (onosno "malog Betlehema"), kiosk je preselio i porasao u poveliku limenu pečenjaru, a ja sam otada do danas u nju ušao ne više od tri puta tako da.... Ime joj ne znam kao ni informacije o trenutačnoj ponudi.
 
Vila MarijaI na kraju kruga,nalazi se zapadni ekvivalent "Ivanu", slikovitog  "Vila Marija". Sad, da li je imenu kumovala popularna TV serija ili neka Marija, pa još usto i vila - nemam pojma. Za razliku od "Ivana", nije pretrpila značajnije promjene interijera osim možda crvene tapecirunge na starim drvenim klupama, no svakako se saživila zapruđanskim duhom, naslijedila ga - rekao bih, pa je u njoj lako naići na veće ili manje grupe starih i novih zapruđanaca, današnjih "suseda".  Vili Mariji tako, sasvim sigurno godi blizina "Vel'kog parka" i novog Bundeka, a i pogled je s ljetne terase bitno ugodniji od onog "Ivanovog" s kojeg pogled pada na garaže i prometom zakrčen most Mladosti. S jukebox-a u unutrašnjosti, pokoji puta zabrenče narodnjaci, pa je tako moje prisustvo puno češče ljeti nego zimi, kada od zvukova mi neugodnih, uteć ne mogu.
 
Šećući tako kvartom, pala mi na pamet i brojna druga mjesta. Klupice na kojima sam se prvi put ljubio, one na kojima pušio, lokomotiva, klizanje na mjestu današnjeg "Betlehema", kiosci kojih više nema, telefonske govornice, igrališta za nogomet među zgradama, ad hoc sanjkališta uz trafostanice.... Svako to mjesto ima svoju priču.
 
Pomislim tako - zašto te priče ne bi bile i napisane -  netko će drugi, sasvim sigurno odvesti i drugačiji krug zapruđanskim birtijama. Subjektivan, kakav je uostalom i ovaj moj. Netko će kakvu klupicu prepoznati kao objekt za neku, sasvim svoju, zanimljivu priču.
 
Pa zato, evo i motivacije. Napišite svoju priču i pošaljite nam na mail. Mi ćemo, kao i za fotke, napraviti mali natječaj, priče objaviti, a najbolje nagraditi.
 
O detaljima natječaja - pročitajte ovdje (klik!)!
 
lostways @ 14:10 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 14, 2011

Šest je ujutro. Protrljam oči, protegnem se, pa nesigurnim korakom, ne paleći svjetlo ulazim u kuhinju. Pod inox rajnglicom, dopola pune vodom, s unutrašnje strane obloženom debelim slojem kamenca, upalim plamen. Dva koraka, fotelja, sjedam. Još nespretnim prstima zamotam prvu cigaretu. Ne palim. Dižem se, gasim plamen pa ulijevam upravo zakipjelu vodu u šalicu s već pripreljnom mješavinom šećera i frankove instant kave. Rutiniran pokret desnom rukom i mlijeko je iz frižidera u šalici, a boca ponovo u vratima. Malom žličicom unutar šalice učinim tek krug, dva, bacim je u sudoper pa putem do fotelje otpijem gutljaj. Razmaknem nervozno papire i razjebane, pročitane novine na stolu, jebem ti - imam sto upaljača, a sad ni jednog. Ipak nađem jednog, palim cigaretu. Uključujem televizor, odslušam himnu, pa mijenjam kanale. Na prvom, koloplet narodnih i domoljubnih pjesama, na drugom, repriza trijumfalnog povratka s liječenja u Sjedinjenim državama predsjednika Tuđmana i čuveni govor o koloriranim vragovima, na trećem upravo počinje Četverored, kao nastavak filmskog ciklusa velikog Jakova Sedlara. Četvrtog programa nema, samo hrvatski grb i prodoran pisak signala jer, taj se emitira samo kad je sjednica Vlade. Počinje dan.

 
Oblačim radno odijelo, izlazim van. Otaram vrata tora i svoje stado potjeram preko Kombolove, pa uz Ukraijnsku i SR Njemačke do Sloboštine. Putem, na bivšoj benzinskoj, zadužujem kolica sa 200 litara vode, kako bi popunio korita. Uzimam i novine, Hrvatski vjesnik koji uz predočenje pastirske iskaznice i ne plaćam. Državni mi službenik provlači magnetsku karticu kroz uređaj koji registrira radne sate i zadužena materijalna dobra, pozdravlja Bog i Hrvati, a ja samo pospano klimnem, svjesno riskirajući gubitak stimulacije za veljaču, kao da mi nije dovoljno što sam jučer propustio ispovijed. Srećom, nit je velečasni uočio da me nema u redu pred ispovjedaonicom, nit je ovaj jutros pretjerano revan, pa sam se po svoj prilici za danas provukao. Dolazim na ledinu, iz grma izvlačim svoj tronožac, sjedam, iz torbice pastirske  vadim slavonski duhan, pa zamotam još jednu prije nego otvorim novine. 
 
Prema uredbi vlade, već pet godina na naslovnici ne smije biti loših vijesti. Tako se sa nje šepire samo, skupna fotografija branitelja iz treće pukovnije pod stjegom na kninskoj tvrđavi i uvodnik Milana Ivkošića, glavnog urednika, koji hvali najnoviju uredbu vlade o uvođenju jutarnje molitve ne samo kao do sada prije početka nastave u osnovnim škoalma, nego i u gimnazijama. Na drugoj strani kratak članak o sukobu srba i roma u manjinskom rezervatu na Žumberku, kao i izvještaj o lošim higijenskim uvjetima u Lepoglavskom zatvoru gdje su smješteni ljevičarski aktivisti. Osuda je to nepridržavanja vladinih uredbi, a i nadležne će državne službe strogo kazniti sve odgovorne. Na trećoj je stranici reportaža o dvorcu Todorićevih, interview s gospođom Milinović o uređenju interijera gospićke vile, kao i test najnovijih hrvatskih ekoloških kola proizvedenih u Spačvi. Proizvod je to, ponosno naglašava glasnogovornik tog hrvatskog ekonomskog giganta, bez ijednog dijela koji nije hrvatskog porijekla. Čak su i čavli proizvedeni u Kninu, kovani od hrvatskog čelika iz sisačke željezare. Na glazbenoj ljestvici u rubrici "život i stil", prvih osam mjesta zauzimaju skladbe s najnovijeg Perkovićevog albuma "Hrvatska me rodila mati", dok poslijednja dva zauzimaju svevremenski vazdazelen uradak "Moja domovina" (iz kojeg je izrezan Terezin solo) i "Jure i Boban" u izvedbi Mate Bulića.
 
Pogledam preko ruba vjesnika, ovlaš prebrojim ovce, pa nastavljam listati sportske stranice. Josip Pavičić hvali način na koji je  glavni odbor HDZ-a riješio situaciju nastalu odlaskom izbornika Goluže. Naime, Povjerenstvo za nadzor sukoba interesa, po rutinskoj kontroli izbornikova stana, pronašlo je dokaze da mu je od strine baba, tijekom drugog svjetskog rata radila kao bolničarka u partizanskoj bolnici na Petrovoj gori. Kako je u skladu sa zakonom o lustraciji svakom čija je rodbina do 12. koljena imala ikakve veze s partizanima zabranjen rad u javnoj službi, tako se Goluža našao u neobranom grožđu. Naravno, kao što je poznato, zakon o lustraciji se odnosi samo na one koji sami nisu bili u partiji. Kako Goluža nije i sam bio članom, tako je naprosto nedopustivo da obnaša tako časnu funkciju. Situaciju je riješio glavni odbor, na način da su izborničke ovlasti i obaveze prenesene na stručni stožer, kojem je na čelu tajnik stranke, a najbiliži suradnici delegirani iz županijskih odbora, kako i priliči državnoj vrsti i svehrvatskom jedinstvu. Split i Hajduk se pripremaju za veličanstvenu proslavu 110. godišnjice postojanja kluba kojom će, kako tvrde iz ministarstva kulture, nadmašiti sve dosadašnje. U sklopu priprema, odigrana je i utakmica s Litavskim prvakom koja je završena rezultatom 0:8 za goste. Torcida je napravila neviđen spektakl, a trener Katalinić je izjavio kako i nije važan rezultat kada se igra hajdučkim srcem. Dinamo nastavlja uspješnu sezonu u ligi 12 u Bocvani. Trenutno 4 mjesto jamči nastup u razigravanju za prvaka. Ponajbolji igrač i kapetan, Igmunwd Mahalelewrasonu najavljuje dizanje forme napadačke linije M'dghana - Krw'ndagha - Bo'co i između redaka poziva navijače u kinu Kustošija na podršku putem skypa. Sljiedaća je redu utakmica sa Greenbay Boysima iz Mahalapye, ali iz stručnog stožera pozivaju na oprez, jer... lopta je okrugla.
 
U vanjskopolitičkoj rubrici, bombastična najava turskog predsjednika Mehmeda Ali Šahina, kako će Hrvatska zasigurno završiti pristupne pregovore već za turskog predsjedničkog mandata na čelu EU krajem ove godine, nakon istjeka Albanskog. Kako prema najnovijoj ustavnoj promjeni po kojoj za pristupanje nekoj međunarodnoj asocijaciji osim sa Srbijom nije potreban referendum nego samo pozitivno očitovanje glavnog odbora HDZ-a i braniteljskih udruga, tako se potpisivanje pristupnog ugovora može očekivati već u lipnju slijedeće godine. Premijerka Kosor, odlučno je demantirala špekulacije nekih EU dužnosnika kako je prošlogodišnje ukidanje parlamenta narušilo demokratske standarde Unije, jer bi dokazani gospodarski zamah i rast BDP-a veći od 0,016% u prvom kvartalu prošle godine bio nepovratno narušen eventualnom rotacijom ministara, a i troškovima vezanim uz održavanje izbora. Još samo reportaža o nagradi uglednog ekonomskog časopisa "Las mujeres en el mundo" iz Bolivije premijerki Kosor i njena izjava kako je sve to najbolji dokaz onima koji su sumnjali u snažne reforme koje provodi hrvatska vlada i jedinstvo unutar stranke.
 
Pomuzem ovce, pomognem Joži aluminijske kante s mlijekom utovariti u kola, opalim dlanom vola, pa još samo, na zadnjoj strani povirim meteorološki izvještaj za sutra.
 
Utorak, 15.2.2019. pretežno vedro, s promjenjivom naoblakom, jutarnja temperatura -2 do 0, najviša dnevna 4. Na talijanskoj i slovenskoj obali, u Dalmaciji najviša 12, do 16 u južnijim krajevima. 
 
Idemo dalje.
lostways @ 10:58 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare