zagrebačka trilogija
Blog - ožujak 2008
ponedjeljak, ožujak 31, 2008

Apsolutni gospodar HR medijskog prostora je odbjegli(?) general Korade. Dostupne informacije, govore o tome da je taj čovjek ozbiljno "prolupao" i u napadu osvetničkog bijesa upucao svakog tko mu se našao na putu. Da li je to zaista tako? Policija, usprkos spektakularnoj potrazi, snimkama u strijelce raspoređenih specijalaca kako češljaju zagoske brege, i gomili indicija plasiranih u medije, još uvijek generala službeno ne naziva osumnjičenim. Upitnik. S dužnim respektom prema generalovom ratnom putu, kao i istražiteljima, to mi se čini u najmanju ruku blesavim. Iako su policijska priopćenja obavijena tajnovitošću, sve u korist istrage, sve je jasnije da je glavni osumnjičenik za ta ubojstva general Korade. Ako nije, zašto takva potraga, zašto duge cijevi, pancirke? Ako jest, onda je to odgađanje proglašavanja generala osumnjičenim kontraproduktivno. Jer do toga časa, njegovi pomagači ne čine kazneno djelo. 
I još nešto. Sada su svima puna usta priča o nasilnoj prošlosti subjekta. MORH je takvih gluposti u bliskoj prošlosti napravio bezbroj. Da li je korisnije, nekog za koga se zna da je problematičan i nasilan, lakše držati pod kontrolom unutar institucija, ili ga, naoružanog do zuba prepustiti "ulici". Nije Korade jedini koji sije strah u susjedstvu, ali je najviše rangiran.

Horvatinčić odustaje od projekta Cvjetni prolaz?? Pritom nam dijeli lekcije, da ne kažem uvrede. Jer smo mi, javnost, upropastili njegov velecijenjeni humanistički javno-interesni pothvat. Najveći problem je, čini mi se, mito koje su popapali 28 gradskih vijećnika koji su glasali za promjenu GUP-a. Zapravo, još je zabavnije ako cash nije realiziran, obzirom da se u pravilu provizije (ili u ovom slučaju mito) isplaćuje po realizaciji projekta. Tada će ispasti da su ovi gore spomenuti, svoj obraz prodali za nizašto. Što me čini sretnim. Još je tu jedna pouka. Svaka javna inicijativa može uroditi plodom ako je dovoljno masovna i glasna. Što me dovodi na slijedeću temu.

Referendum za (odnosno protiv) NATO-a. Konačno je, nakon pokretanja inicijative, došlo do realizacije prikupljanja potpisa. akcija je soliodno popračena u, umalo, svim medijima ovog prostora. Ako sam dobro zapamtio, prvi je dan prikupljeno oko 25.000 potpisa, što je solidan tempo i na uspjeh se može gledati s optimizmom, ako se potpisivanje nastavi istim tempom (što neće, jer je bio vikend i akcija je bila medijski popraćena što danas više nije slučaj).
Sjećam se samog početka inicijative, pa sam eto i sam dao mali prilog, pomažući našem 012stationu pri transformaciji loga borne u banner. Kod njega (čak i prateći linkove na druge site-ove) sam pratio razvoj situacije i svjedočio raznim razilaženjima kod organizacije, osnivanju drugih inicijativa. Kako i sam zkgf Manga kaže, sad je to nevažno, i imamo priliku prisiliti vladu, da za ključne odluke u vezi zajedničke budućnosti, dozvoli direktno izjašnjavanje građana. Referendum. Pa ovdje, bez obzira na nečiji stav pro ili kontra ulaska RH u NATO, pozivam sve da stave svoj potpis na peticiju, kao i da nakon eventualnog uspjeha inicijative izađu na referendum i zaokruže opciju za koju misle da će koristiti jedinoj državi koju imamo. 
Vezano za tu temu, moram spomenuti i još nešto. Ja na svim svojim radio uređajima, imam "smrznut" Radio 101. slušam tu stanicu još od samog početka, od emitiranja sa "Save", frigidne utičnice i sl. Među prvima sam bio ključnog dana na Trgu Bana Jelačića, i među prvima poslao svoj faks podrške za kritičnih zbivanja. Mijenjam frekfenciju samo u trenucima kad muzički urednici krenu forsirati hip-hop i elektronsku glazbu, ali se zbog toga ne ljutim, jer zaboga, ukusi se razlikuju i svako ima svoj. Kao i slobodu izbora. Pa je ja koristim. No to nije tema. Ali, u subotu sam slušao interview Zrinke Vrabec sa jednim od aktivista neNATO (ili zareferendum) inicijative. To je bilo nešto skandalozno. Gđa Vrabec, je svoj pro NATO stav, toliko agresivno promovirala i pritom vrlo nepristojno prekidala i nadglasavala gosta, da je to gadljivo. Dopuštajući da svatko ima svoj stav, naravno dozvoljavam i gđi Vrabec da ima svoj, ali čemu onda gost? Ideja je voditelja da ispituje i profilira eventualnu raspravu o temi, a ne da ušutkava gosta. U svakom slučaju vrlo neprofesionalno. I nepristojno. Tim više, što je tema trebala  biti referendum, a ne promocija voditeljičinih stavova o NATO-u. I na kraju, koliko se god sugovornik trudio, jedva da je uspio u svojoj namjeri, a to je da pozove građane na potpis peticije. To mu je, ajde nevoljko dozvolila. Vjerojatno je riječ i o propustu čelništva inicijative, jer su trebali očekivati takvu razinu rasprave, pa su trebali delegirati nekog vještijeg govornika. Da ne kažem agresivnijeg.
Ponavljam, ja još uvijek  stojim kod stava, da je bez obzira na vlastiti pro ili kontra stav o pristupanju paktu, potrebno održati referendum. Pa na njemu i gospođa Vrabec, može zaokružiti što je volja. 

Još malo crne kronike... Vijesti o uličnom naselju. Prvi put, valjda, podržavam policiju. Kaže gospodin Tomurad: kakva vajda od naših akcija, kad ih pravosuđe s uvjetnim kaznama i (ili) ukorom sutra pušta van. Problem nasilnih navijača, neče biti riješen do trenutka kad za ulične napade kazne ne budu drastične. I tim poruka onima koji planiraju buduće napade. Ja sam odrastao na zagrebačkim ulicama, i sam sudjelovao u nekim sukobima, ali to nije bilo ovako. Teror koji nad ostalim klincima sije grupa nasilnih balavaca, zaštičenih ispod BBB brenda, prelazi svaku mjeru. Pa ako su si oni uzeli za pravo da kažnjavaju pankere, haškiće il išta ti ja znam kako se sve ne zovu ovi ostali, prema kriteriju pripadnosti subkulturnim grupama (kako to moderno zvuči), tada i ja dajem za pravo policiji da prema istom kriteriju (BBB) kažnjava (lema) ove. Pa neka roditelji. po izlasku iz policijske stanice, razmisle o odgoju i uputama koje će dati svojoj dragoj dječici. Ja svoje dijete ne odgajam u mržnji. Prema nikome. Niti Srbima, Slovencima, crncima, Torcidi, pederima ili bilo kome. I ako se već ne slaže s nečijim stavovima, to mu ne daje za pravo da ga mlati. Jer: tko se mača laća, od mača i pogiba. Vidi događaj na "Ribnjaku". I svakako se ne želim zateći na identifikaciji vlastitog anđela na patologiji Traumatološke bolnice. Prema tome....STOP. Nasilju i mržnji.
Pravosuđe mora prepoznati ovu eskalaciju i reagirati. Policija mora izdvojiti kolovođe i servirati ih pravosuđu. A nama je da svojoj djeci ukažemo na ispravan put. Makar i primjerima kažnjenih na stroge zatvorske kazne.

Krasan proljetni dan. Zar ne?

lostways @ 10:59 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 27, 2008
...zastori se spuštaju. 
Ne, neću pisati o velikanu hrvatske scenske umjetnosti. Neću pisati ni o nekoj od aktualnih predstava što igraju u jadnom hrvatskom teatru. Ali ću pisati o jednom drugom teatru. U predstavi u teatru pod imenom Hrvatska da-nije-tragična-bilo-bi-smješna politička scena. Kazalište je, definitivno, internacionalnog karaktera. Pa da vidimo o kojoj je predstavi riječ?

Čin prvi. 
ZERP

Prije nekoliko tjedana, s naslovnica, manje-više, svih tiskanih medija, vrištalo je malo podbuhlo lice našeg premijera, s naslovima tipa: "DVOJBA!" ,"ZERP vs EU" "EU uvjetuje nastavak pregovora odustajenjem od ZERP-a".
Naši dragi diplomati, oznojili su se dajući brojne intervjue, u kojima su dramatično objašnjavali situaciju u kojoj se nalazimo, nazivali EU ucjenjivačima, tražeći naznake slovensko-masonske i talijansko-valjda-arapske urote, ukratko, pripremali "ovce" za šišanje.
Proglasivši solomonsko rješenje sa provedbom čuvene skračenice i vetom primjene na članice EU, veličanstvenom pobjedom moćne hrvatske diplomacije, čin je završen. Uz gromoglasan aplauz talijansklih mafijaških ribara i dvije posade slovenskih ribarica.

Pisao sam tada, pa eto ponavljam. Uzalud vam trud svirači. Raštimani orkestar pod ravnanjem dr. Ive, odsvirao je dramatičnu falšu. ZERP je žrtvovan uzalud. Pa umjesto da naš dirigent, po izvedbi simfonije. Ili bolje saop opere, pobere ovacije janjeće populacije i uspravno nastavi koračati putevima ponositih urarskih radiona, radije je odabrao naprćenu guzicu i odobravanje Giusepea i Janeza.  Kako je problem vezan uz ZERP, samo vrh divovske ledene sante, poznatije kao prepreke pristupanje RH u punopravno članstvo EU, tako se po svršetku loše režiranog čina, kulisa razmaknula, pa ovce iz prepune kazališne arene, mogu nazrijeti i scenske radnike pod imenom, korupcija, kriminalno pravosuđe, pumpanje i falsificiranje ekonomskih praručunskih dosega, nekompatibilna porezna politika, i ostali ilegalni stanovnici te slavne kazališne kuće. 
Kako se može isčitati iz skromno opremljenog teksta u Jutarnjem listu, pod naslovom: "Naši ulagači u Hrvatskoj bore se s korupcijom" naš je ministar vanjskih poslova najbolji učenik dr. Ive, koji je pak doktorirao kao prvi u klasi kod profesora baruna Munchausena.  
Pljuska. To je pojam koji se provlači kroz tekst. Ministar se vratio sa sastanka s austrijskom kolegicom, pun pohvala napretku. Smetnu je s uma pritom, da izvan granica Lijepe naše, novinarstvo funkcionira nešto drugačije. Pa je usprkos njegovim optimističkim izjavama, postalo jasno ono o vrhu sante leda, kao i to da odustajanje od ZERP-a neće ubrzati primitak u članstvo, sve dok se ne riješe svi spomenuti problemi. Na koje nije moguće samo tako staviti veto.

Čin drugi.
BRANITELJI

Dični zastupnici, na maloj sceni teatarskog giganta pod nazivom Hrvatski Sabor, raspravljaju o objavi registra branitelja. Pa dr. Ivini statisti, inzistiraju na tome da ako se već objavi spisak branitelja, ravnoteže radi, to isto treba učiniti i sa spiskom agresora i pedofila. 
U lijepo su nas drštvo svrstali. A nama ovcama, nikako nije jasno u kakvoj su vezi istek moratorija na trgovinu tzv .braniteljskim dionicama i upornim odbijanjem objave registra. Scenarij kvalitetan, gluma amaterska. 
Čin završava frenetičnim pljeskom ratnih profitera, lažnih invalida, i uredskih heroja. 


Čin treći.
NATO-G.W.B.

Spektakularnim mjerama osiguranja započinju grandiozne pripreme za posjet stoljeća. Dolazi nam u posjet ni više ni manje nego ridikulozni globalni meštar od zajebancije s tuđim životima i cijelim narodima, George (dablju) Bush (eksplodirala? - BUM!) kako bi nam svečano uručio pozivnicu za NATO. Figa. To je upravo ono kaj će nam uručiti spomenuti gospodin. Uvalit će nam strgane F-16 i natjerati, u sveopćoj diskreciji, na potpis još nekoliko dokumenata koji će isplivati kao dramatična "ucjena" za nekoliko mjeseci ili godina kad se poželimo ponašati nekako drugačije od onog na što smo se tim gay potpisom obavezali. 
Završetak ovog grand finala, popraćen je dugotrajnim pljeskom predstavnika međunarodnih korporacija, međunarodnih trgovaca nekretninama i agentima US agencija za zbrinjavanje američkog tehnološkog i inog smeća.

Čin četvrti.

Predviđen je za jesen 2009. ali je zbog bolesti glavnog glumca odgođen na 2012. Ili do daljnjeg.
lostways @ 16:12 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 25, 2008

Kao prvo, svim dragim prijateljima želim sretan Uskrs. Jest sa zakašnjenjem, ali kažu da za lijepe želje nikad nije kasno. Bar se tješim. U istom retku i zahvala svima koji su meni i mojoj malenoj obitelji poželjeli to isto.

K'o što rekoh u naslovu, vratia se Šime. Nije baš Šime al' k'o da je. Regata je uspješno okončana, usprkos silnom trudu udruženih Eola i Posjedona da nas u tome onemoguće. Uglavnom, svaku smo okončanu etapu nazdravljali tako da bi uobičajenom "živjeli" dodavali prefiks "pre". Jer je zaista bilo tako. Na Vis smo vozili po buri "u po krme" prosječno 25 čvorova, na udare 30, najveći koji smo na vjetromjeru registrirali bio je 38 čv. Radilo se o škuroj buri, znat će ljudi s mora što to znači, onima koji ne znaju, samo da je takva praćena bijesnom kišom. Mogao sam birati. Pokisnut kao miš, na rubu snage natezat glavno jedro i kormilarit naizmjenično sa skiperom, ili čučati u kabini. Oni članovi kabine koji su izabrali ovo drugu, nakon drugog sata jedrenja, mijenjali su boju lica od mrtvački bijele preko žute do zagaslo zelene. Kako moj želudac nije bio spreman za te izazove, popunjen sa tri-četiri Zlatoroga, odabrao sam ono prvo. Bio sam mokar kao miš, a svi su mi ekstremiteti drhtali od hladnoće.
Sutra je osvanuo predivan dan.


 




Viški će blogeri, lako prepoznati mjesto otkud su snimljene ove fotke. Kad se slika poveća, na vangu su moje hlače a pri dnu jarbola moguće je vidjeti i moje cipele kako se suše.




Naš Soul se odmarao, i pritom poslužio kao sušilo veša.  Drugi smo dan oplovili ovaj predivan otok u dva plova, prvi od Češke vile do južnog rta grebena, drugi od uvale Stiniva nazad do luke Vis. U prvom plovu imali smo umalo bonacu i s vjetrom od 0-3 čv, nadmudrivali se sve do rta Stončica, gdje smo uhvatili malo juga, pa zaorcali do cilja u nekoliko uzbudljivih vira. Divan dan, uzbudljiva regata. U drugom plovu, jugo je pojačao, ali do mjere 15-ak čvorova tako da smo s bočnim vjetrom jurili od Komiže do Visa s puno adrenalina, ali bez puno muke. Pred samim ciljem smo zabrljali viru, stali, popičkarali se, za koje su nas vrijeme prestigle tri posade, pa je naš rezultat drugog dana malo umanjio ukupni doživljaj. Po vezivanju, nazdravili smo neuspjehu trećeg plova, zaboravili grube riči, i nakon nekoliko rakijica u "Rivi", uputili se k Braji u Pojodu, gdje nas je čekala bogovska večera. 
U subotu smo se probudili pomalo mamurni (pomalo nije baš sasvim prikladan opis stanja u kojem sam se nalazio, ali paše mi stilski). Vani je puhalo olujno jugo, nebo se zacrnilo. Start regate je odgođen za dva sata. Pa još dva. Startali smo u blizini Češke vile, po nemogućim uvjetima. Kad smo se od otoka odmaknuli milju-dvije prema Hvaru, doživjeli smo pravo vatreno krštenje.

Imali smo jugo prosječne brzine 25 čvorova, s udarima preko 35. Naša je procjena bila da su valovi visine oko 3 metra i s našim Soulom  dugim 11, 5 metara  i teškim 8-9 tona su se poigravali kao s orahovom ljuskom. Plovili smo punim jedrima jer smo nakon pokušaja kraćenja shvatili da je bolje ono prvo, brzina je veća, pa je manje problema s valovima. Pri jednom surfu niz val, brzinomjer je dotako 14 čvorova. Adrenalina za veleprodaju. Regatni odbor nam je stanicom javio da se cilj s regatnog polja iznad Hvara, premješta pred ACI Palmižanu jer bi uplovljavanje u Hvaru bilo vrlo opasno, ako ne i nemoguće. Iako na izmaku snaga, uplovili smo u cilj kao 6. što smo jednoglasno proglasili nevjerojatnim uspjehom, tim više što smo kasnije nazdravljali s "preživjeli". Ipak nas je čuvala, ma koliko nas nosila ta, meni draga blogerica. (lebićada) Moram naglasiti da je cijela posada, uključivo i skiper, amaterska i poprilično neiskusna, pogotovo ovakvim uvjetima. Kad spominjem uvjete, naše su procjene o visini valova, bile netočne. Beufort-ova ljestvica (bofor) kaže da pri vjetru od 25 do 30 čvorova, more nosi oznaku 7 do 8, s udarima preko 35 čvorova. Kada more 7-8 prebacimo u Ljestvicu stanja mora, dobivamo visinu valova od 4 do 9 metara! Ja sam skloniji vjerovati da su bili u ovim nižim vrijednostima.

U praznu palmižansku marinu,  uplovili smo bez većih problema. Nakon svima nasušno potrebnog tuširanja, s dvije "pedestdvojke" (jedrilice od 52 stope) prebacili smo se svi zajedno u Hvar, kod "Hanibala" gdje nas je čekala unaprijed dogovorena večera. Uplovili smo kod "Bakarićeve (Mesićeve) vile", pa pješke pola sata do Hvara, po najvećem pljusku. Pojeli, i zadnjim snagama odradili povratak do "kaića" kojima smo se transferirali u marinu gdje se za desetak minuta moglo čuti samo hrkanje. ( i pokoji glasan prdac).

Ujutro smo morali požuriti jer je popodnevna prognoza bila užasna. Motorirali smo do sjeverne punte Šolte, odnosno do pred Maslinicu, gdje smo digli jedra i startali poslijednji plov već po dobrih 12-ak, 15 čvorova juga. 
U cilj pred samim Kremikom smo uplovili s otvorenom "lastom" kao četvrti brod, što je i naš najveći uspjeh na cijeloj regati.

Proglašenje nisam čekao, već sam pohitao k svojem anđelu koji me nestrpljivo čekao u Novalji. 
Tamo sam snimio i ovu (meni) odličnu fotku. 





U ponedjeljak sam brao šparoge sa malim mišem, gdje sam naletio na ovaj zanimljiv primjerak.




Da postu nebi bio kraj samo tako, pobrinuo se moj "genijalni" susjed koji je problem parenja svoje mačke riješio na, u najmanju ruku osebujan način. Kreten joj je zalijepio ljepljivu traku na rit. Evo i dokumenta ljudskoj (nemam pravi izraz za to pa ću staviti tri točkice)...






*fotke su skromne jer su rađene mobitelom
**narednih dana, materijale s fotića i kamere, što mojeg, što članova posade ću porediti, pa i objaviti.



lostways @ 12:59 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 18, 2008

... od New Yorka. Kakav dan, takve i teme. Ako pogledate  izvješće "Accuweather"-a iznad posta, a očekujete vedre teme, stop. Exit. Iksić u gornjem desnom dijelu ekrana. Šala. Prava je istina da mi treba malo odmora od naprezanja hard diska koji nosim na remenima, malo mi RAM zaštekao. Pa ću nastaviti nakon Uskrsa. 

Inače, pripreme za regatu su u završnici. Torba je spakirana. Jedino sam malo u dvojbi. Ponijeti sunčane ili skijaške naočale. Kada sam već pospremio svu zimsku robu, izvadio ljetne svari, jutros sam pol sata čistio auto od snijega. Obožavam proljetni snijeg. Pogotovo kad  i ne pada baš snijeg, nego bljuzga. No, lakše mi je kad znam da je posljednji ove godine. Da li je? Kakva je prognoza, bilo bi puno bolje da smo dogovorili skijanje, ali što je tu je. Vjetra po prognozi ima dovoljno, u petak čak i mrvicu previše, što nije loše za lučenje adrenalina. Krug oko Visa, što je za  petak predviđena etapa (ili ti plov), biti će vrhunski doživljaj. I oštra borba.  

Ne dotaknuti se se INA-e, nakon iskrslog presedana, čini mi se nemoguće. Naša je draga, narodna, nadasve socijalna vlada donjela fantastičnu odluku. Kakve veze ima vlada s privatnom naftnom kompanijom, upitati će poneki naivni ulagač u dionice. Nikakve. Bar ne bi trebala imati. Dakle, naš je dr. Ivo, čvrsto stao (onomad) na branik socijalne cijene supera 95, kako bi od financijskog sloma, zaštitio svu trojicu vlasnika Lada, Zil-ova i Wartburga i zadao zaštitnu cijenu tog ekstra-luksuznog goriva. Zato je odobrio upravi, da podignu cijenu disela, koji, uzgred budi rečeno, troše sva gospodarska vozila, i tako dao dodatno opravdanje trgovačkim vukovima, da na temelju poskupljenja od 3% goriva, koje u ukupnoj kalkulaciji maloprodajne cijene proizvoda iznosi 1%, cijene proizvoda široke potrošnje, povise za 20-ak posto. Što bi o tome rekli dioničari INA-e? Hm. Iako vlasnička struktura te nacionalne(?) naftne kompanije nije baš transparentna (ooo, kako moderna riječ), sudeći po utjecaju na upravu, zdravi razum bi mogao donijeti zaključak. Čini mi se nakako da su krupni dioničari upravo tamo gdje ne bi trebali biti. U vladi. I mislim da ne treba baš biti burzovni ekspert, kako bi se došlo do tog zaključka. Kada jednom, kažem kada, budu svođeni računi, kada vlada dr. Ive postane povijest, tada će se vidjeti da sve moguće priče, vezane uz novovjeku privatizacijsku maglu, nise bile špekulacije i tračevi, već da su imale čvrste temelje. Koje su sagradili Miletovi građevinci.   Dobro je pri tome, što se s vremena na vrijeme, pokazala je prošlost, ti temelji znaju i urušiti.

Kosovo. Nasilje. Poginuo ukrajinski policajac. Ništa nova, rekao bih, u toj ex-srpskoj južnoj  pokrajni, danas, sve je jasnije (osim našoj vladi valjda) , nezavisnoj državi. Činjenica je koja se može isčitati iz pristiglih vijesti, je da utjecaj radikala na ljude koji bi se trebali izložiti fizičkoj ugrozi(?), u padu. Jer je jasno da se radi, o sve manjim grupama agresivnih demonstranata. Sve je manje spremnih oružjem i nasiljem suprostaviti se  posljedicama propale miloševićevsko-šešeljeske politike. A sve je više onih koji shvaćaju poziciju, i sudbinu Srbije. Naša vlada, odlučnim dvoumljenjem oko priznanja, imam osjećaj da je priklonjenija onim privim. Možda griješim.

Zapadni susjedi, za razliku ovih drugih koji samo prijete, povlače operativne poteze. Tužiti će Hrvatsku zbog štete nanesene moćnoj nacionalnoj ribarskoj floti. Šteta se u dva mjeseca boravka u luci procijenjuje na kolosalnih 100,000 EUR. Ali nije to vijest. Vijest je da talijanska flota, posjeduje "nešto" više brodova, pa ako se prezentirana brojka naših dragih susjeda, pomnoži ili bolje rečeno potencira sa talijanskim ribolovno-alatnim potencijalima, dobiti ćemo zastrašujuću brojku koja nam (državi), klizi kroz prste. O nepopravljivoj šteti da i ne govorim. Idemo dalje.

I ne mogu izdržati da ne ne osvrnem i na vijest iz žute sekcije. Možete li zamisliti, dva diva kao što su subjektni košarkaš i lakoglazbeni pjevač, u ljubavnom grču. Tu scenu. Iako, nikako ne odobravam, tu vrstu informiranja javnosti, niti upletanje u tuđe živote, makar oni bili i javne osobe, nisam se mogao suzdržati od komentara. Pritom se ne osvrćući na vjerodostojnost ili vjerojatnost činjenica. Samo kao ideja  .

Čuo sam jutros, na telki, (svako jutro uz prvu kavu, koju pijemo draga i ja u probavne svrhe, gledamo Dobro jutro Hrvatska, što isto utječe na ispravan rad metabolizma) da je gđa. iskače-iz-paštete-sva-u-suzama Jadranka, konstatirala kako ona, za razliku od brojnih ministara, nema status branitelja, kao ni dr. Ivo, pa ne vidi nikakav osobni razlog za neobjavljivanje popisa branitelja. Niti jedinstveni HDZ. Ali, koliko sam površno skužio, od objave i dalje ništa. Neki misteriozni utjecaji onemogućuju dobrog doktora i njegovu vjernu zamjenicu kako bi učinili ono, na što više-manje cijela javnost vrši pritisak. Da nije David Copperfield u pitanju? Drž' te lopova!

lostways @ 10:57 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 17, 2008

Prije nego li nastavim, još malo pojašnjenje. Iz komentara na prošli post, vidljiv je stanoviti animozitet prema SAD, odnosno, rekao bih, prema američkoj politici, i načinu života. I ja uvelike dijelim taj stav, međutim, intencija mi je u ovom postu više pisati o doživljaju sex'n'drogs'n'rock'n'roll (sex više kao mamac i iz trećeg lica ) aspektu tog grada, koji se uostalom i uvelike razlikuje od ostatka te globalne sile, nego o Americi, njihovom shvaćanju i načinu života. Radi se o jednom prijateljskom, otvorenom, liberalnom gradu koji eventualne sličnosti ima jedino sa Friscom (u kojem nažalost nisam bio, nego mogu spekulirati samo iz tuđih iskustava) i pokojnim New Orleansom. Vrlo je različit već od New York State, što ću kasnije i ilustrirati, a kamo li od vukojebina u centralnom dijelu, glamuroznih L.A. ili Las Vegasa, Miamia, industrijskih Detroita, Seattlea i sl. Neporeciva je činjenica, da ono što se (u kulturnom, glazbenom ili scenskom smislu) nije dogodilo tamo, nije nigdje. Kao primjer... globalni respekt, muzičar  će realizirati tek po uspjelom nastupu u NYC (upareno s nastupom u Londonu). Do tada je nada, potencijal, ali ne i globalna zvijezda. Možda danas nije tako, ali u prošlosti svakako (vidi pod Beatles, Stones, Sex Pistols....)

Opet ja razvukao uvod. Dakle po slijetanju na JFK, prošli smo i carinske formalnosti, začuđujuće lako i bez komplikacija. Ponavljam, radi se o vremenu prije 9/11. Po izlasku iz zgrade, usukao sam dvije, tri cigarete na eks. Joe nas je ukrcao i krenuli smo u New Jersey.  U međuvremenu je pao mrak, i oko nas je posvuda sjajilo predimenzionirano blještavilo. Prvi je moj dojam po dolasku u SAD, sve je predimenzionirano. Ulice, automobili, građevine. Promet jednako tako. Kako mi je, već spomenuh, intencija pisati o gradu, tako ću preskočiti osobne impresije, i brojne detalje vezane uz vremensku razliku i posljedice opijanja alkoholom i sredstvima za spavanje, jer radi se o postu, a ne o romanu (ma kako želio, to nisam sposoban napisati) . Dakle, kako je Joe zaposlen, tako je dnevna organizacija odlaska u City, pala na nas same. Ujutro bi uzeli vlak, kojim bi se ugodno, u nekih 20-ak minuta (za 16 $ po glavi ili oboje ne pamtim više) transferirali do Hobokena. To je grad na obali Hudsona, gdje je velika željeznička stanica i početna postaja Path-a. Path je sustav podzemne željeznice, nezavisan od NY Subway, koji spaja New Jersey s New Yorkom.  Jedan krak iz Newarka, jedan iz Hobokena. Od tamo, prostire se veličanstven pogled na njujoršku zapadnu obalu Hudsona. Path ima stanice  ispod WTC-a (te više nema), Christopher street, 9th, 15th, 23th i 33th street. Na nekim od postaja (sorry prošlo je 8 godina, pa više ne pamtim), moguće je presjesti i na NY Subway uz doplatu. Mi bismo u pravilu izlazili na Christopher street. 


 

 


Mrs. Lostwyas u Christopher street.

Odmah po izlasku mali šok. Ta je ulica u NY poznata kao centar gay četvrti. Nalazi se u srcu Greenwich Villagea, i prepuna je gay barova, gay trgovina, i svega ostalog gay. Pred samim ulazo u Path, nalazi se štajga (ne znam drugu riječ, ali za onog tko eventualno ne zna radi se o mjestu gdje se okupljaju prostitutke). Naravno gay štajga. Da bi, dakle, izašao iz podzemne, moraš se provući kroz gužvu, pretežito tamnoputih dječaka koji nimalo diskretno nude svoje usluge. Čak ni to što me draga držala pod rukom, nije spriječilo ponekog da me zazove. Ništa agresivno, ali selji iz Hrvatske, to much. Istini za volju, moram reći, da sam se slijedeći put navikao, pa umalo nisam ni primjećivao taj fenomen (ako se to fenomenom može nazvati). Tu bi počela naša dnevna lutanja. Obišli smo, uzduž i poprijeko, cijeli Village, SOHO (South of Houston st.), East Village, TriBeCa (Triangle Below Canal st.), Chelsea, Chinatown, Little Italy i Lower East Side. 


 

 


Nije zabuna, pa recimo fotka iz Hong Konga, to je njujurški Chinatown


Little Italy


Lostways na Mulberry street mall

 

To su kvartovi, u donjem dijelu Manhattana, uglavnom u dijelu ispod 1st street (ili najviše do 10, 11 ulice), gdje se poluotok sužava. Tu se nalazi velika većina relevantnih barova, klubova, opaljenih trgovina i ostalih znamenitosti (čak i nešto muzeja, MoMa primjerice) koje doživljavam kao New York. 


 

 
Pogled s vrha Empire State Building prema jugu. U pozadini, pokojni "Twin's"


Mrs Lostways na Times Square, na samu staru godinu 1999. S desne strane vidi se komadić stage-a za predstojeću millenijsku feštu.



 

Laž bi bila da se nismo popeli na Empire State Buliding, ili prošetali 5th avenue, Central Parkom, poslikali se na Times Sqaure, ali to i nije ostavilo neki poseban dojam na mene. 


 
Ispred kazališta koje smo posjetili za nekoliko dana....


 Činjenica je isto tako da su baš ta mjesta magnet za turiste pa ih je logičkim slijedom tamo i najviše. U visini Times Square, je i 45. ulica čuven po Broadway-skim  teatrima, gdje smo odgledali Les Miserables (Jadnici) , što me jedino impresioniralo u tom dijelu grada. Još samo jedan detalj za lakše snalaženje po Manhattanu, pojednostavljeno, avenije su orijentirane sjever-jug i nose brojevne oznake od 1 do 12 (s iznimkama u krajnjem južnom i sjevernom dijelu gdje nose i osobna imena ili slovne oznake), a ulice od 1 do neznam koliko (125. je već u Harlemu) s iznimkom u južnom dijelu gdje imaju imena (kao na primjer spomenuta gay, ili čuvena financijska Wall, ili Bleecker glavna u Villageu, etc, etc.) Koga baš zanima, evo plan.


 
Cure u Central Parku, pred The Resorvar (gledali maratonca s D.Hoffmanom?)

 
Kako rekoh, dani su tekli u beskrajnim istraživanjima tog južnijeg dijela grada, a noć, kada bi Joe došao s posla, i pokupio nas na dogovorenom mjestu....majko moja. 

Izbjegavam pisati kronološki, kako bi se othrvao zamci, u koju ako upadnem, ovaj tekst neće  biti gotov mjesecima. Spomenuo sam da smo U NY bili dva puta, pa ću ovakavu odluku iskoristiti, kako bih ispremješao meni najzanimljivije dogodovštine ili mjesta. 

Po noći, program se kretao otprilike tako, da bi prvo zasjeli u neki lounge, nažderali se pive, pa krenuli u neki od brojnih klubova. Najviše dojma, na mene su ostavili Faz, sad već pokojni Wet Land, Bactoon u Meat District, Small's u 10th st. i naravno, legendarni CBGB & omfug na Bowery-ju. Sa ludim vodičem, doživio sam i iskustvo trgovine dopom na cesti, točnije na Washington Sq. koji je po tome i poznat. Duvanje je u NY nešto sasvim normalno, i nisam imao osječaj nešto opasno, ili čak kažnjivo. Primjerice, u pauzi predstave Love Janis, izađem na ulicu zapaliti cigaretu, a pored mene, par bliže šezdesetim nego pedestim, mirno, pred ulazom u teatar (usred Greenwich Villagea), puše joint. Kad već spomenuh predstavu, par riječi i o njoj. Radi se o djelu napravljenom po knjizi sestre Janis Joplin, temeljenoj na pismismima koja je ova redovito slala svojoj seki, odnosno na svojevrsnoj biografiji te pokojne zvijezde rock'n'rolla.  Koncept je takav, da jedno pismo prvo pročita nevjerojatno autentično (audio i vizualno), jedna glumica, a potom fantastičan band sa još fantastičnijom pjevačicom izvede jednu od svtari iz bogatog repertoara, ali vezanu za to životno razdoblje. Zanimljivo je spomenuti i da je Janis okončala karijeru u 27. godini, kao i Jim Morrison, Kurt Kobaine, Brian jones i Jimi Hendrix. Razna scenska dijela, drugačiji mjuzikli, razni performansi kao npr. Blue Man Group o kojem sam nedavno pisao na sad neću, ili De La Guarda (pogledati klip! op.a.) spadaju u tzv. Off Brodway produkciju i meni su vrlo zanimljiva, čak i zanimljivija od klasične ponude na Broadwayu. Na primjer, De La Guarda, fantastičan je primjer. Uđeš mračnim hodnikom u prostoriju bez sjedala, kvadratnog tlocrta. Ljudi ulaze dok se prostor, potpuno potpuno obućen u crne zavjese sasvim ne popuni. Kad je nervoza gledatelja koji stoje kao sadine već uočljiva, odozgo se pale fluoroscentna svijetla i uz neki divlji ritam se po bijelom platnu počnu preljevati nekakve kuglice, papirići....Najednom, iznad preleti ljudska sjena. Preleti. Da. U slijedećem trenu, platno se probija, kroz njega prolazi čovjek na užetu (kao za bungee jumping), zgrabi jednog od nasumce odabranih iz publike i zajedno s njim nestane iznad platna. Zooom, još jedan, drugi treći. Platno se probija potpuno, i ne uz odlične ritmove počinje potpuno interaktivni show akrobacija i glazbe. Vrlo dojmljivo. Ako si pritom i napušen, euforično.

Spomenuo sam nedozvoljene aktivnosti vezane za lake droge, već dvaput, pa da i o tome nešto ispričam. Washington square. 


 



 

Trg u neposrednoj blizini NYU (Sveušilište), viđan često u filmovima, ima na sebi nakakav slavoluk pobjede, kao antička šaka u oko okolnim građevinama. Danju krcat djecom, đacima studentima i svakolikim šetačima. Poznat i po trgovini drogom. Njujorška policija, oko cijelog trga je postavila kamione, fiksno, koji cijeli dan snimaju situaciju na trgu. Uspkos trudu NYPD, trgovina na trgu funkcionira umalo nesmetano. Kako? Na rubovima trga, postavljeni su kameni stolovi, s već ucrtanim šahovskim tablama, za kojima cijele božje dane šah igraju...ni više ni manje nego, Rastafarijanci. U sred bijelog dana, između djece na romobilima, joggera, penzića u šetnji, priđeš, šatro zainteresiran za partiju šaha. Ono cool. Moj Joe, izgleda stvarno zaintresiran, dok se meni znoje dlanovi od straha i nervoze. Prilazi nam jedan Rasta man. 
-What's up? - on će uz smiješak. 
Meni znoj s dlanova poplavio džepove, Joe se smješka i veli:
-Twenty box.
Rasta posegne rukom u džep, kao i Joe. Joe pokaže sadržaj svoje šake, a Rastaman svoje. Joe baci, na moj užas, dvije novčanice na pod, kad gle vraga, Bob Marley učini to isto s vrećicom punom trave. Svaki pokupi ono što je ovaj drugi bacio. Ja bih se najradije dao u trk, ali Joe još malo gleda šah. Bob se vratio na svoje mjesto kibiciranja, a mi kao da ne postojimo više. Nakon pet minuta, odlazimo, s ganđom u đepu. Puši se nasred ceste, bez straha. I bez preseravanja doduše. Nabavka po noći, na istom mjestu, izgleda nešto strašnije. Sad nisu u pitanju Rastafarijanci, već najcrniji crnci. I da, po noći osim grupica mladih crnaca na trgu nema žive duše. Trgovina funkcionira po istom principu bacanja na pod. Za razliku od dnevnog, ovo je zaista puno nervoznije, na rubu svađe (apsolutno ništa ne razumijem iako se vrlo dobro služim engleskim) i strah kojeg sam se naužio mi je bio dovoljan za čak i dobrovoljno apstiniranje od lakih droga  u budućnosti. 


 


Križanje 7th av. i 10th st. Ona mala vrata (lijevo) s nekakvom ceduljom na njima je ulaz u Small's


Small's. Jazz club. Nisam baš ljubitelj jazza. Joe nas je uspio nagovoriti na posjet. Teško. U četiri ujutro. Tamo se svira tzv. New Orleans Jazz, što će reći, iskonski, klasični jazz. To još kako-tako, inače jazz nikako. Nisam požalio. O površini kluba, govori samo ime. Tamo se uglavnom, okupljaju glazbenici. Kako je tada, postojalo pravilo da nakon 4 ujutro nema točenja alkohola, tako su u klubu doskočili tome problemu na način da je šank zatvoren. Ali....Pri ulazu, onom gorili (doslovno, ne vidjeh nikad većeg čovjeka) kojem plaćaš ulaz i koji te propušta unutra ili ne, naručiš pive i daš mu lovu (uz proviziju, naravno). On nekim stražnjim ulazom ode u dućan koji je zidom naslonjen na klub, i kroz isto tako zadnji ulaz donese ti pive unutra, ali pod uvjetom da ih piješ, onako iz škarnicla. Atmosfera je nevjerojatna. Dok tri-četiri glabenika, na isključivo akustičnim instrumentima muziciraju jam, iz publike, za stolovima, svako toliko se neko digne pa izimprovizira vlastitu solo dionicu na instrumentu koji već nosi sa sobom. Fantastično...

...kraj u slijedećem postu....


 


Ispred bara u kojem ćemo dočekati novi milenij

 

(teme: svođenje računa, nekad i danas, New Year's (Millenium) Eve u Kenny's Kastaway, punk ružiona u CBGB, financijski šok u Modell's caffeu pored Chelsea Hotela, Shemales u Meat District.....)


lostways @ 09:13 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, ožujak 14, 2008


NYC sa 36 km visine
 
New York City. Boravio sam u toj metropoli, jednom od centara svijeta (ako ne i jedinom) dva puta po dvadesetak dana. Pokušati ću malo dočarati naše dogodovštine i ispreplesti ih sa, svima poznatim lokacijama. Moguće je da ovaj tekst bude podugačak, pa ću ga (ako i bude tako) podijeliti u više dijelova iz obzira prema potencijalnim čitateljima). Isto tako, radi se o 40-ak najuzbudljivijih dana u mojem, ionako ne baš dosadnom životu, pa ću iako s odmakom od sedam, osam godina, pokušati podijeliti svoje dojmove, toga nezaboravnog iskustva s vama. Ovo nije baš klasični putopis. Kako bih u tome uspio, prvo ću malo opisati uvjete i okolnosti našeg odlaska tamo.

Moja je draga, živjela tamo i išla u školu jednu godinu, školsku 1987/88. U to vrijeme smo se samo poznavali. Kako je porijeklom s Paga, tako dobre tri četvrtine njezine rodbine živi u Americi. Rekao bih, vrlo karakteristično za otoke. Nakon vjenčanja, u jesen poslijednje godine proteklog milenija (iako postoje matematičke dvojbe da li je to bila 1999. ili 2000. ja ću se prikloniti onima koji za tu, smatraju ovu prvu), odlučili smo zatražiti US vizu i „progrmiti“ po tom čuvenom velegradu, prije nego li se primimo posla vezanog za povećanje brojnog stanja naše male, nove obitelji.
Javili smo njenom bratiću, rođenom New Yorkeru, (takvi za sebe kažu: born in New York, New York) odraslom u Queensu, relativno daleko od utjecaja hrvatske iseljeničke zajednice, da planiramo dolazak k njemu. Točnije, pozvali smo se. Njegov je otac oženio Amerikanku, koja baš nije bila oduševljena raznim zavičajnim događanjima, kao ni društvom kršnih, konzervativnih momaka u pratnji plahih i poslušnih žena kao i mnogobrojnih potomaka, tako da je ovaj odgojen kao pravi amerikanac. Hrvatski je koliko-toliko naučio tek za boravka moje drage u NYC, pa ni danas baš njime ne barata Bog zna kako.
Joe (Joseph), moj vršnjak, sada živi u Ramsey, New Jersey, što je tridesetak kilometara zračne linije od Manhattana.

Ramsey, NJ - Manhattan ca 30 km zračne linije 
sa ca 65 km visine

Tamo ima vlastiti stan, doktor je  sociologije (iako to baš i nije takvo zanimanje kakvim ga tu doživljavamo) zaposlen kao defektolog u lokalnoj high school, i uz to, kao i većina mladih obrazovanih amerikanaca ima dodatni posao. 

stan u Ramsey,NJ

Radi u službi hitne psihološke pomoći gdje zarađuje extra money za izlaske i provode. Nema curu, i „sjeban je u glavu“ isto kao i većina mladih amerikanaca. Hobby mu je gitara i ružiona po njujorškim klubovima. Sklon je alkoholu, lakim i ne baš tako lakim drogama, te beskrajnim lamentacijama o baš bilo kojoj temi. Pogotovo ako je tema društvenog karaktera (ne upušta se baš, u rasprave o nuklearnoj tehnologiji). Toliko o našem „domaćinu“ i „vodiču“.
Tajming za prvi dolazak, odabrali smo tako, kako bi doživjeli atmosferu Božića i Nove godine u tom gradu, što se poklopilo i sa dočekom Novog milenija, usprkos globalnoj paranoji od famoznog Y2K (sjeća li se tko više uopće toga?). 


Lostways ispred božićne jelke 
na prilazu Rockafeller building u 5th avenue


Stigli smo, tako, na JFK (John F. Kennedy Airport) u kasno popodne, u sumrak dana. Moja osnovna impresija putovanja je horror. Što se bojim letenja, što put traje 9 sati čistog leta preko Atlantika, što smo na presjedanje u Budimpešti čekali šest, da šest sati. Prije puta, krknuo sam „pol šake“ Apaurina i za svaki slučaj, jedan Cerson (taj uspava i konja), nekoliko pelinkovaca u birtiji na još uspavanom zagrebačkoj bijedi od aerodroma. U džepu sam nosio pljosku punu cognac-a (tada je to još bilo moguće). Već na letu do Budimpešte, krknuo sam pivce, usprkos upitnom pogledu stjuardese koja je ljubazno dijelila kavu i čaj. Na budipeštanskom terminalu, krknuo sam i nekoliko jegera, pročitao svu ponešenu iz Zagreba, štampu, ali od sna ni S. Let preko Atlantika, okorjelom pušaču, koji se pritom i boji letenja ne može se bolje opisati niti jednom riječi od horror. Strava. Olakšavajuća okolnost je bila kompanija Malev, u kojoj je kao ni u jednoj drugoj prema mojem iskustvu, postojao krasan običaj da u prosjeku svakih pola sata stjuardesa prođe uzduž cijelog aviona i ljubazno ponudi piće. Tako bih, kad je išla sprijeda prema repu, tražio i dobio pivce, a u suprotnom cognac. I tako je to trajalo do iznad Grenlanda, kad je naglo oglušila i više se nije obazirale na moje diskretne pozive Miss, Miss (što je više zvučalo kao „mnjiš, mnjiš“ obzirom na sve veću koncentraciju alkohola pomiješanog s apaurinima). U vezi Grenlanda još i pamtim nevjerojatan pogled s 10800 m visine. Prvi puta nakon uzlijetanja, oblaci su se prorijedili i kroz otvore nam priuštili veličanstveni poglet na zaleđene obale. Fantastična slika je uspijela pobijediti čak i moj strah.

nastavak u slijedećim postovima....

*kaj mi je to trebalo, pomislih u jednom trenu...tol'ki posao?!?!  
** klikom na sliku, trebala bi se otvoriti u originalnoj veličini.
***fotke nemam u digitalnom obliku, pa svaku moram skenirati. toliko o obujmu posla.
****fotke su rađene onim jednokratnim Kodac-ovim aparatima. kvaliteta fotki je takva kakva je.

lostways @ 11:01 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 13, 2008

Osvanuo jutros lijep, sunčan dan. Između zaostalih, teških kišnih oblaka, probija se sunce. Zelena pobjeđuje sivu. Proljeće. Svakim je trenom bliže i bliže. Ove godine, prvi kalendarski proljetni vikend, pada i na Uskrsni vikend. Što za mene ima i posebno značenje. Prvo jedrenje u sezoni. Radi se o klupskoj regati Mendula 2008. Plovi se od Primoštena na Vis, oko Visa, pa na Hvar i konačno, u nedjelju, na sam Uskrs, natrag u Primošten ili preciznije marinu Kremik. Plovim na brodu Salona 37R, pod imenom Soul. Jučer smo održali i sastanak posade, na kojem smo dogovorili zaduženja oko nabave provište, mene je dopalo povrće. Rotkvice, mladi luk, jajca (koja nisu povrće, ali su me svejedno dopala). Isto tako, obzirom na manjak jednog standardnog člana posade, dogovoreno je da ću uz moje uobičajeno "voženje" glavnog jedra, pri poji (niz vjetar), voziti i spinaker. Popili smo i par Beck's-ova preveć, pa mrvcu danas i boli glava. Kako bilo, treba se naviknuti i na to.  Dakle danas sedam dana, umjesto tužnih tema, svadljivih blogera, nervoznih vjerovnika i pokvarenih dužnika, uživati ću u velikom plavetnilu i jedina će mi biti briga vire i pojalabande. Da imam rep, mahao bih njime. Veselim se posjeti "teritorija" sjajnog kuta, vis vitalis, hihotice, isse i ostalih sjajnih viških blogera. Jedina je mrlja na cijelom tom događaju, što ću prvi puta u petnaest godina, Uskrs provesti bez svojih najdražih. No kako se mi jako volimo, tako nam je svaki dan Uskrs, pa se mama i miš skoro jednako vesele tatinom uživanju. Kažu da sam zaslužio. Oni će to vrijeme uživati jedan u drugom, kao što samo to činili miš i ja nedavno, dok je mama bila na službenom putu.
Još samo jedna mala uspomena s prošlogodišnjeg zatvaranja sezone (nakon završetka regate Maslina 2007, u studenom) i ta je tema, do povratka i novih fotki zatvorena.


kako najavih vedrije teme s dolaskom proljeća i sunca, brišem mračni dio vedrog posta, pročitao onaj koga ide ili ne.                        
                                                 




A evo i doprinosa drage traci.....





lostways @ 09:31 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 12, 2008
Zadnje od mene što ću pisati o toj temi (ako ne bude drugačije).  Kod raspravi o aktualnom suđenju, potrebno je razlučiti dvije stvari. Prva je (slučajno, bez odabira važnosti), emocionalna razina. Tu podrazumijevam razinu domoljublja, stava, osjećaja nepravde , kad se sjetimo "kazni" koje su dobili Šljivančanin i banda iz Vukovara. Međutim, i tu treba biti realan. Da li to, što je netko ukrao moj auto s parkirališta, a policija ga nije pronašla, niti sud kaznio lopova, meni daje moralno, ili kakvo drugo pravo da ja ukradem nečiji tuđi (ili, još bolje od onog za kojeg mislim da je ukrao moj)? Da li ću, uhvati li me pritom policija, na sudu imati ikakvu olakotnu okolnost, uzrokovanu činjenicom da je i meni auto ukraden, a lopov nekažnjen?

Drugi je aspekt pravni. To je za nas laike, bitno teže shvatljiv aspekt suđenja. Svi smo skloni reći, naši dečki su nevini. Ali tužiteljstvo očigledno raspolaže nekakvim dokazima za suprotno, u suprotnom ne bi podizali optužnicu? Obrana, nadam se, raspolaže dokazima nevinosti. I činjenica je da se sudi trojici hrvatskih časnika. Hrvatskoj kao instituciji se NE SUDI. Ako tužiteljstvo i dokaže da je bilo namjere za inkriminiranim djelima, odnosno da su svjesno i planirano počinjeni zločini, a sud tako presudi, to se još uvijek ne znači da je osuđena Republika Hrvatska ,nego njih trojica.  Već činjenica da su odvjetnike angažirali optuženici (s većom, manjom ili nikakvom financijskom podrškom RH), a ne država, govori u prilog toj tezi. Dakle, u tom, pravnom segmentu, trebamo se, mi nestručnjaci, kloniti kvalifikacija kriv-nevin. To prepustimo pravnicima. 
I meni su "smiješne" optužbe o prekomjernom granatiranju Knina. Pogotovo ako to usporedimo s artiljerijsko-raketnoj pripremi napad na Bagdad. Ili o sustavnom progonu stanovništva. Kod vin-a je odličan video klip koji "dokazuje" pripremu za isto. Mogle su se u bliskoj prošlosti čuti i teze o dogovoru između Tuđmana i Miloševića o tome. Glupost, zlonamjernost, teorija zavjere ili istina? Nemam pojma. Nažalost, činjenice s terena govore o spaljenim i popljačkanim kućama, mrtvim civilima uz cestu, o tome neću, jer sam jučer (vidi post dolje). Činjenica je i da je moja jedinica napredovala bez ikakvog otpora, cestom, ali to smo tada objašnjavali time da je isprad nas prošla gardijska brigada. Istina? Nemam pojma. Isto je tako činjenica da mi nismo palili, pljačkali, ali je i činjenica da netko je. Rat. Kriteriji pravde u tako stresnim okolnostima su sasvim sigurno dosta niži nego u miru. Ali time opravdati ubojstvo? Uostalom, moj je osobni stav, da je preglupa odluka zapaliti nečiju kuću. Zašto? Jer će mu je država u miru morati obnoviti. I biti će "novija" nego prije. I skuplja. Pa će je onda vlasnik prodati. Zaraditi. Odseliti u Srbiju (ili Bosnu).  I od tamo nas optuživati za zločine. A vratio se nebi i ovako i onako. Ako ne želi živjeti u Hrvatskoj. I to se pokazalo na nebrojenim primjerima istinom.
I ja osjećam nepravdu, kad se sjetim smrada Šljivančanina, kad se sjetim Mladića ,Karađića, Martića (istina Bog osuđenog), Srebrenice. I boli me. Ali što mi tu možemo. Opet se vraćam na primjer o ukradenom autu. 

Još mi je jedna vijest zapela za oko. Nema apsolutno nikakve veze s ovom temom, ali moram je spomenuti. Nisam je pronašao na index.hr već na Jutarnjem. Naslov je: Mehdi Kazemi: Gay dečko kojeg će ubiti ako ga deportiraju .  Radi se o mladiću, irancu, koji se zatekao u Velikoj Britaniji, kad je njegovog dečka, koji je ostao u Iranu, obijesilo zbog homoseksualizma. Tamo je naime, takav zakon.  I Velika Britanija mu ne želi dati azil. Iako je ovaj pokojni "drukao" ovog prvoga priligom "istrage", pa kad se vrati, već ga čekaju pripremljena vješala. Niti Nizozemska to ne želi. Dati mu azil. Što vi mislite o tome? Da li se to uklapa u humanističko-demokratsku viziju moderne Europe? Da li bi mu Hrvatska dala, ili trebala dati azil, kad bi ga ovaj zatražio? 
lostways @ 11:36 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 11, 2008

Fotelja dr. Ive postaje sve toplija. Dok se bura oko ZERP-a još nije stišala, započelo je suđenje hrvatskim generalima u Haagu. Koje će uskoro otvoriti još mnoga pitanja. Ne bih se puno upuštao u rasprave oko krivnje ili nevinosti spomenutih, samo ću ukratko ponoviti što sam već komentirao ispod članka na blogu Vesne Škare Ožbolt. Netko je ubijao babe, netko je palio kuće. Tko? Da li se itko potrudio, hrvatskoj javnosti, od rujna '95 do danas odgovoriti na to pitanje? Nije. Oni od kojih te odgovore očekujemo, još od "splitske rive" nam poručuju: Svi smo mi Mirko, Ante heroj - a ne zločinac i sl. Trude se te optužnice prikazati međunarodnom zavjerom protiv nas Hrvata, koje svi bezrazložno mrze valjda još od stoljeća sedmog. Optužnice protiv generala, svrstavaju u razinu napada na opstojnost domovine, ili kao optužbe da je Hrvatska nastala na zločinu. A sve je bilo tako jednostavno. Pronaći palikuću, ubojicu, pljačkaša, uhititi ga, izvest pred sud i na temelju dokaza strpati u zatvor. Jednog, deset ili stotinu njih. S time, da je bilo mudrosti, to se moglo učiniti i '93. pa bi tih slučajeva bilo manje. Dakle, tko bi trebao sjediti u Den Haagu. Onaj, ili oni koji su se pobrinuli da pijani ubojica danas maše braniteljskim pravima, slobodan kao ptica, umjesto da sjedi u bajbuku. Nego to za njega čine ova trojica gore. I da je taj tamo gdje mu i jest mjesto, ne bi ni braniteljska kvalifikacija bila kompromitirana silnim lažnjacima. Dvostruka korist. A generali bi danas uživali u svojim mirovinama. Ovako je lakše. Zloupotrebljavati iskreno domoljublje nacije, za vlastiti interes. Ostanak na vlasti, općoj nedosljednosti usprkos. Nismo mi krivi. Nego sud u Haagu. 

Kapljice sa Sanaderovog znojnog čela, marljivo skuplja Anto. Đapić. Pa sveudilj, medijskim prostorom puca rafale. Trebali smo na sud s Italijom i Slovenijom jer je zbog(citiram): "...`slabog poznavanja engleskog jezika` ...  u katastar UN-a hrvatski ZERP zapravo upisan kao isključivi gospodarski pojas". Kako nam ne reče prije crni Ante, nego sad kad je dr. Ivo reteriro. (znam da je neispravno al' mi se rimuje). Pa ekspresno priznanje Kosova. Ljutom travom na ljutu ranu. Bravo Ante. Pravi Hrvat. Junak. Ali sve mu to ne smeta kod sklapanja koalicije za osvajanje vlasti u Osijeku. Neobično. Ali u interesu osiječana svakako.

Dosta ove južine (vlažnog zatopljenja). Hoću vedrije teme. Ali, slaba mi karma nekako. S vremenom. I temama posebice.

*vrlo stručan i edukativan članak o pravnim činjenicama vezanim uz suđenje generalima. svakako pročitati:
http://opinioiuris.bloger.hr/


lostways @ 14:18 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 10, 2008

Nije ZERP ukinut nego se neće primjenjivati na članice EU. Na radost Francuske, Irske i Portugala. Za razliku od ovih, naša će moćna mornarica presretati libijske, čileanske, kao i ribarice iz Angole i naplaćivati im ogromne kazne za pretjerani izlov. Tankeri pod zastavama FIlipina, Kenije i Vijetnama biti će prisiljeni, pod prijetnjom praćki s glisera, svoj d*ek, balastne vode i naftu ispuštenu u područje ZERP-a usisati, dok ćemo to isto europskog porijekla posisati mi. Kao i njihov ku*ac. 
Yin-Yang, pa tako i u ovom ima nešto dobra, a to je da sad konačno, bez prepreka, možemo ući u članstvo Unije, koja pomalo strijepi od moćnog hrvatskog gospodarstva, odnosno poslijedica ravnopravnog udruživanja, koje bi moglo izazvati potrese na europskim burzama. 
Bravo stoga za vladu dr. Ive. Izborena je još jedna (po)bijeda nad svekolikim meketavim stanovništvom. Koalicijske su stranke, još jednom pokazale dosljednu odlučnost, da sa svih svojih 8 vijećnika u parlamentu, kad ih premijer ošamari, okrenu i drugi obraz. Neki od njih, navodno odmah i skidaju gaće. Navodno je o tome snimljen i kratki dokumentarac, ali neće, na žalost , biti prikazan u katedrali duha, već na Zagreb queer festivalu. U katedrali su inače, prezauzeti utakmicom sa komercijalnim televizijama koje prikazuju, jedna frik šou, a druga edukacijsko-poljoprivredni malo-manje-ali-opet frik šou.
Dnevna je štampa prepuna izvještaja o dlakavom pazuhu Aleksandre Grdić i silikonima Nevena Ciganovića, što je još jedan dokaz, da je nacionalna kriza nastala oko zastoja pregovora s EU, daleko iza nas.
Pokazalo se i da je od ključne važnosti za našu budućnost, bio odabir Vesne Pusić kao predsjednice Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom pri Saboru RH. Vidljivo je doprinjela razrješenju krize jer je "čula" za poteze dr. Ive, a upitana zašto se sa tom odlukom čekalo 2 mjeseca, odgovorila je da za to treba upitati izvršnu vlast. Ja sam, bedak, mislio da je ona zato tu, ali što o politici i parlamentarnom sustavu zna jedan polupismeni bloger.
HSS-ovci su konstatirali da ovaj slučaj samo dokazuje da oni nisu u koaliciju došli zbog fotelja, već zbog programa. To nisam baš shvatio, ali radi se vjerojatno o tome da Farmu i Big Brother prate iz dvosjeda. Fotelje od dr. Ive tražili nisu, draža im lova. Pa će si kupit' kaj hoće.
Ja polako pripremam otkaz, kako bi nesmetano mogao uživati u plodovima brzog i bezbolnog prijema u članstvo EU.
Fondovi krcati lovom čekaju samo da ih ispraznimo. 

Sve to u ponedjeljak. Počinje prvi pravi europski tjedan. Pa ću ga popratiti s nekoliko starih dobrih parola!

Živjela Europa. Živjela diktatura Vijeća Europe. Tvornice strancima (banke već pokupili). Tuđe nemamo, svoje nedamo (osim za razumnu cijenu, khe,khe ljudi smo, dogovori'ćemo se). 

Eh kako je lijepo živjet' u Europi.....

lostways @ 15:04 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Poželio sam proširiti prostor bloga. Nakon šest sati sam uspio. Ali sam izgubio Mihanovićeve kaiće iz headera. Bespovratno, čini mi se. Pokušati ću opet. Možda nakon šest sati i uspijem. Što je sve skupa ništa prema šest mjeseci koliko mi je trebalo od otvaranja bloga do prve fotke koju sam uspio insertirati u post. Jesam talentiran, pogotovo za CSS. Nema što. Tehnika narodu (reče netko....Tile mislim....)!
lostways @ 12:43 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, ožujak 7, 2008

07.40. Izlazimo užurbano, požurujući uspavanog miša, ulazimo u hladni auto, Kombolova - Avenija Dubrovnik - most  Mladosti - Folka - autoput - Heinzelova - Chromos tower (ak' je u blizini Zagreb tower, zakaj bi ovo bio Kromosov toranj?). Ponekad nam treba pol sata, ponekad (najčešće) dvadesetak minuta. Jutros malo malo manje od 10. Koji vrabac? Nije da se žalim, ali što se dogodi da je situacija, različita. Danas usran dan, pa su ona nadrkana lica iz susjednih limenjaka ostala doma? Ili su otišli ranije. Ili kasnije? Tramvajem? Čudno
Pusa, dućan, puter kiflica i čokoladno mlijeko, Jutarnji. Zašto svako jutro, uredno ubacujem u Pavićevu kasicu prasicu tih šest Kuna? Njegovoj kasici nikakav deminutiv ne pristaje. Za razliku od moje. Zašto ne završim knjigu na uzglavlju kreveta s bookmarkom na 60. stranici (od 300 valjda), nego trošim tih dragocijenih, jutarnje-smirenih pola sata na dizanje tlaka?  Vukovarska-Radnička-autoput-most - Zapruđe - vrtić. Jakna na vješalicu, cipele dolje, šlape na noge. Volim te (nikad mu to ne zaboravim ponoviti, makar bio i dosadan). Nekad je pala i pusa, sad se više neće s tatom ljubit. U vrtiću. Valjda se dečki ne ljube. Svašta. Doma to nadoknadimo.
Caffe bar Ivana. Opet svašta. Caffe još nekako. Ali bar?  Ajde neka mu. Konobarica, kad me vidi da parkiram ispred, pristavi mali makijato.   Koliko to izgleda ljubazno, toliko bi možda ponekad popio i kapućino. Ili velki makijato. Ali kako da je razočaram. 
Izvolite. Hvala sa značajnim osmijehom. Jutarnji. Palim cigaretu, koji mi šupci iz Sabora silom žele zabraniti, ispuhujem prvi, najslađi dim, srk kave. Pada mi na pamet Johny i njegov Balkan. "...uvijek neko oko nas, dođe pa nam prijeti..." Profil dr. Ive kao ilustracija dramatične situacije. EU nam prijeti. Ili ZERP, ili EU. Otvaram novine. Prvi od seljaka, traži referenum. Dosljedno kao što je dosljedan i s provođenjem ZERP-a. Traži sastanak s dr. Ivom. Kako bi mu ovaj ponudio još koji milijunčić iz proračuna, i još pokoji nadzorni odbor u zamjenu za obraz. Koji je izgubio onomad nakon izbora. Purgerica Đurđa (izraz purger koristio se u prošlosti i za stanovnike Bjelovara, odnosno one rođene tamo, možda i danas, briga me, meni dobro zvuči), odlučno i nepopustiljivo tvrdi, da će ako treba, popustiti u stavovima oko ZERP-a. I ona ističe cijenu. Kakva je to demokracija bez tolerancije. Dakle, mi smo ovce. Ovcama treba servirati dramatičnu situaciju, kako bi, uvjerivši se u nedosljednost vlade, podržali našeg doktora. I zaboravili do slijedećih izbora. Što redovito činimo. Ankete pokazuju natpolovičnu podršku ulaska u NATO, natpolovičnu podršku ZERP-u, ali i natpolovočnu podršku pristupanju u EU. Iz toga svega, naš dr. Ivo, isčitava da u Saboru nije potrebno raspravom "talasati" javno mnijenje, jer su ankete jasne. Pa kad nakon odbijanja rasprave, SDP napusti sjednicu iz protesta, predsjednik te velecijenjene, najviše zakonodavne vlasti u nas junaka (koji se prijetnji ne boje još od stoljeća sedmog), konstatira da rasprave neće biti, jer nije moguća bez prisustva najveće oporbene stranke. Majstorski. Ostap Benderovski. 
Pokazalo se pritom, da iako sam ja "objavio", ili bolje rečeno prenio vijest ,da je na sastanku s dr. Janezom dogovoreno da će se dogovoriti, naravno dogovorom, oko dogovora o riješenju nesporazuma zvanog ZERP (vidi pred kraj posta dogovor malo niže), da nije bilo nikakvog dogovora osim onog (kao i kad je dr. Janezu u predizborne svrhe trebala međugranična napetost sa HR kako bi mobilizirao desno orijentirane glasače), da Slovenija pritišće i time izaziva dramatičnu krizu, kako bi naš dr. Ivo lakše sredio domaću situaciju.

Prijeti nam i junačina Boro Tadić. Urednik je opremio članak fotkom na kojoj hrabri Boro, čije je Kosovo priznalo velika većina članica EU, prijeti nama (kaže: Hrvatska i hrvatski političari - ma što to značilo) da se ne igramo s priznanjem, jer ćemo, eto, snositi posljedice. Umrli mi od straha. Sloveniji, koja je netom Kosovo priznala, ne prijeti. Kao ni članicama koje su to isto napravile prije tjedan dana. Ali zato, u talu sa švedskim veleposlanikom, valjda, podsjeća da Hrvatska ne zadovoljava norme i standarde koje bi jedna članica EU trebala poštivati. Za razliku od turbo-demokratske-super-poštivajuće-ljudskih prava-i-međunarodnih-normi-i-konvencija Srbije. Jedan od standarda koji su ispoštovale članice je i priznavanje Kosova, tako da naš Boro, u jednoj rečenici prijeti, a u drugoj nas potiče. Uklopio bi se Boro u jadnu gomilicu na Markovom  trgu. Taj čas. 

U Žepću, u susjednoj, nezavisnoj prijateljskoj nam državi, u školi se sukobljavalju djeca Hrvati i djeca Bošnjaci, ulaze na različita vrata kako se nebi pozdravljali. Rata ne pamte (kako i bi, kad ih se većina rodila u "miru"), ali ih to ne spriječava da se mrze.Zbog istog tog rata. E vala vam (kako kažu bosanci), roditelji.

Kako je petak, pa se nebi previše "sekiral", do sportske stranice nisam ni stigao. Dosta mi. Odbrojavam sate i čekam. Vikend.

*Inspiraciju za početak posta dao mi je bolegr-ov post na čemu mu hvala. Ostalo sam smislio sam. Uz pomoć Pavićevih i dr. Ivinih pulena. Njima ne hvala. Ili bolje, hvala ne.

lostways @ 12:00 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 6, 2008
Na radost nas "proljećara" u Zagrebu mećava!
*a ovaj glupi Accuweather baner pokazuje da je sunčano! Djelomice. U Kaliforniji valjda.(13.23)

UPDATE u 13.30: Čuli me do Kalifornije kak psujem pa promijenili stanje
UPDATE u 14:45: Snijeg prestao padati prije 10 minuta. Ovim genijalcima Sopekica još nije javila. Kod njih sad mećava. E moja Renči. (thanks na inspiraciji moodswinger)
lostways @ 13:23 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare

Iako je za danas plan bio naslov: "danas nema posta", nekarakteran kakav već jesam, pišem.

Nasmijala me vijest da "Đi Dablju Buš" zapravo želi u Dubrovnik. To je čudno. Kako to, da ne želi debatirati s predstavnicima globalne velesile, s malo manje od nevjerojatnih 4 miljuna stanovnika, o strateškim potezima, koji će odrediti budućnost planeta, nego veseljak želi iskoristiti ostatke mandata za turističko razgledavanje zidina s predsjeničkim tretmanom. Avione nam su već tako i onako uvalili njegovi činovnici. Pa ne bude valjda predjenik SAD-a prodaval leteće kante. Ima on svog sales managera.

Vidim i da su otoci odsječeni. Kaj ja nisam na otoku, da me na jedno tjedan dana odsječe. Pa da pozivatelji mojeg broja mobitela malo pate. Desilo mi se to prije nekoliko godina, bio je početak studenog, puhala je takva bura da je Novalja ostala bez struje, i telefona. Trajekti ne voze, most zatvoren. Mi lijepo, potpalili pećicu crnikom, zapalili svijeće, pa se cijeli dan prežderavali ribom i peradi (patka). Svako provirivanje iz kuće, moglo je značiti da ćeš dobiti u glavu leteći crijep, ili čak da te pokosi leteći čempres. Nakon tri dana, krenuli smo doma, preko paškog mosta. Prelazak preko mosta u tim okolnostima traje oko jednog očenaša. 
I tako, upravo kad su znastvenici razvili (znanstveno dokazanu) teoriju o globalnom zatopljenju, krknuo nas ledeni val u ožujku. Sad užurbano pripremaju teoriju (i znanstveno dokazuju) o novom ledenom dobu. Ček, ček....jel' se to meni samo čini ili je iza "mamutice" proviruje mamut?
Ah ti dokoni znanstvenici.

Meni osobno, već zime pun klinac. Proljeće! Požuri!

lostways @ 10:08 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 5, 2008

Mora da sam meteoropat. Dovoljna mi dva usrana dana pa da se moj interes i inspiracija uhvate politike, umjesto umjetnosti i zabave. Kaj mogu. To je jače od mene (vidi prvu rečenicu).

Tema o lažnjacima, "profi"-braniteljima, je već više puta prožvakana. Već sam ustvrdio jednom, da sasvim sigurno ne postoji ni jedan od nas, koji ne poznaje bar jednog "lažnjaka". Teškog invalida u penziji, tridesetak plus godina, a igra u prvoj momčadi na "Kutiji šibica". Uglavnom je dobrog driblinga, kvalitetnog šuta, malo više razdražljiv na sudačke odluke, sklon agresivnim ispadima, grubljim faulima, pa logično i isključenima. Već zbog spomenutog driblinga, dečki iz ekipe strpljivo trpe ispade i isključenja, pomalo strepeći nad formiranjem Kosoričinog povjerenstva, koje bi ga moglo skinuti s penzije, što bi kao posljedicu imalo njegovo zapošljavanje, pa istim slijedom i pomanjkanje vremena za trening. Tako bi ekipa slijedeće godine bila ozbiljno zakinuta u svojim ambicijama za osvajanje tog prestižnog turnira. 
Dakle, gđa Jadranka bi svojim angažiranim djelovanjem na čelu povjerenstva, ozbiljno mogla narušiti kvalitetu malonogometnih turnira širom lijepe naše, pa stoga, predmnijevam da će ostati suzdržana kao i dosad. Isto tako, objavljivanjem popisa invalida i branitelja, te objavom njihovih JMBG-a, mogla bi narušiti i dosad skrivene činjenice o veteranskom statusu pojedinih igrača, jer je poznato da su veteranske ekipe sklone prošvercati kojeg mlađeg  člana u ekipu. Objavom  tih supertajnih podataka koje sadrži nečiji JMBG, mogla bi tako, narušiti cijeli sustav veteranskih ekipa ili još gore,  ciijelih liga. 

Dok je ovo gore tragikomično, u slijedećoj vijesti od komedije nema ni traga. Radi se o čistoj tragediji. Smrti, suicidu dvoje premladih ljudi. Zapravo djece. Mediji se utrkuju u objavljivanju što većeg broja vijesti o nemilim događajima, "obzirno" tražeći izjave od rodbine i poznanika nesretnika. Nagađaju, pretpostavljaju, traže motive. I pritom, nesvjesno, reklamiraju  pozornost koju su ta nesretna dječica svojim očajničkim činom privukla. Što svakako, nije baš dobro. Jer kod stanovitog broja nezrelih i nestabilnih adolescentskih umova, opterečenih brigama i naizgled nerješivim problemima, privučena pozornost samo odmaže, odnosno može pomoći kod donošenja takve blesave i tragične odluke. Pa ću se stoga i ja, kloniti diskusije o uzrocima, kao i samom fenomenu dječjih suicida uz ponovljenu konstataciju. Užas. Jeza.

Čitam i o prijetećem pismu BH ambasadi u Rusiji. Citiram dio: "Muslimanske svinje. Proglašeni ste personom non grata na teritoriju Ruske Federacije. Ubijat ćemo vaše građane u Moskvi za Kosovo. Vaša Ambasada će biti srušena do kraja 2008. godine. Sretno. Živio Hitler i znak Kukasti krst".  Dakle mulimani su persona non grata u Ruskoj federaciji. Muslimana u Federacijai ima "ko rusa". Pojedine članice Fedeacije su isključivo muslimanskog stanovništva, pa bi za tu inicijativu, bilo zgodno čuti mišljenje službenih vlasti iste. Samo nije jasno da li da se odseljavaju, ili nose sa sobom i teritorij. Kao kosovari.  Zanimljiv je i dio s Hitlerom. Vjerojatno, autor, odnosno takvi debili, traže za svoje antikosovske, antimuslimanske akcije, podršku Izraela. Čiji žitelji, o spomenutom liku, njegovom djelu i znaku, simbolu politike rješenja "židovskog pitanja" ima vrlo specifično mišljenje. Pogotovo oni koji na ekstremitetima imaju tetovirane višeznamenkaste brojeve.  Ali, ne može se prigovoriti korektnosti, zadanog rokua za evakuaciju, uz sasvim pristojno željenje sreće. Ruska policija je izradila i foto robot osumnjičenika, na temelju iskaza zaštićenog svjedoka. Onizak čoban, u opancima, sa šajkačom i bradom. Nepismen, graničnog kvocijenta inteligencije, bez zuba, s intenzivnim mirismo metilnog alkohola. Umjereno razrok. Sasvim pouzdana, je informacija da je za pisanje unajmio i pomagača, koji neće biti gonjen. Radi se o nezaposlenoj daktilografkinji F.H. (24) porijeklom iz Turkmenistana, trenutno zaposlenoj u javnom servisu nezavisne, nevladine organizacije za opismenjavanje stanovništva. Ovce koje je osumnjičenik pritom vodio sa sobom, uneredile su ulicu u kojoj je ured institucije, stoga ga policija traži i zbog navedenog prekršaja. Navodno je (osumnjičenik) i u sentimentalnoj vezi s jednom od ovaca iz stada, ali tu vijest ne mogu niti potvrditi ni demantirati, obzirom da izvore vuče iz moskovske žute štampe. 

U oko mi je upala i vijest o hrabrom muškarcu, na pragu srednjih godina, koji je mesarskom sjekirom prijetio bebi rođenoj prošle godine. Mora da se usrala od straha. Ne znam zašto, ali nekako bih se kladio da će se pokazati, kad ga policija sklepa, da izvršitelj spada u kategoriju gore spomenutih "nogometaša". Živi bili pa vidjeli.

Zapravo, prva tema o kojoj sam želio pisati, je bila predizborna kampanja u SAD-u, odnosno predizbori za demokratskog predsjedničkog kandidata. Mislim da su predstojeći izbori, ključni za blisku budućnost čovječanstva. Uopće je poznato da su logistika Republikanske stranke, krupne kompanije, najčešće iz faha industrije oružja, pa je za trajanja mandata predsjednika iz te stranke, tim slijedom i smjer vođenja globalne politike  Sjedinjenih država usmjeren ka zaštiti odnosno ostvarivanju njihovih interesa. Naravno da ni demokratski kandidati nisu cvijeće, ali dovoljno je samo usporediti američku vanjsku politiku (i unutarnju, ali to za nas i nije tako važno) za vrijeme trajanja Clintonovih dvaju mandata, i ovu sad. Usprkos činjenici o "Pustinjskoj oluji". Tada se ipak radilo o ograničenoj intervenciji "zaštite" Kuvajta, i operaciji koliko-toliko pod zastavom Ujedinjenih naroda. Naravno da su pritom štićeni američko-britansko-europski interesi u vezi eksploatacije nafte, ali ovaj se barem trudio poštivati kakve-takve međunarodne konvencije i pravo. Za razliku od glupog vic-mahera. Koji to zapravo i nije, jer viceve s njim kao subjektom rade drugi. Koji pak, spadaju u isti žanr kao i naših pola milijuna branitelja. Tragikomediju. Zaključak? - nije važno jel' Obama ili Hillary, važno je da nam (svijetu) se trgovci oružjem skinu s vrata. 

Još su se dr. Ivo i dr. Janez dogovorili da će se na slijedećem-što-prije-bez-zadanog-roka (o roku će se dogovoriti naknadno) sastanku dogovoriti oko dogovora za slijedeći, na kojem će se dogovoriti da će situacija sa ZERP-om i našim ulaskom u EU biti riješena dogovorom. Ja bih tu vijest, u dogovoru s vama, proglasio najvažnijom od svih pobrojenih.

Dogovoreno?

lostways @ 12:39 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 4, 2008

Prije puta u Veneciju, u petak, bili smo u Lisinskom na koncertu Zagrebačke filharmonije i ansambla kazališta Komedija, na kojem su se izvodili dijelovi iz čuvenih mjuzikla kao što su Kosa, Jesus Christ Superstar, Cats, Full Monthy... i nešto manje čuvenih, ali ipak famoznih domaćih kao što su  Jalta, Jalta, Gubec Beg i O'kaj i sl. Usput, priredba je bila humanitarnog karaktera, lova je išla SUVAG-u za nabavku nekog aparata. Uvijek se iznova oduševim zvuku filharmonije, bilo to pri klasičnim  ili pri ovakvim rock izvedbama (vidi npr. Metallica˛& SFSymphony Orchestra) . Osim uživanja u više ili manje uspješnim izvedbamai čuvenih melodija, zaključili smo kako su domaće glazbeno-kazališno-kreativne aktivnosti bile na puno većem nivou krajem '70-ih i početkom '80-ih nego danas. Danas se scenska kreativnost svodi na Majetić-Huljić sapunice s otužnim glazbenim podlogama velikog maga domaće estrade i nešto osrednjih kazališnih predstava. Tužno.
Ali nije to ono što sam htio ispričati, tek usput, kao uvod.
Na prijelazu milenija, bili smo u New Yorku, nekih 20-ak dana. Dočekali tamo novu 2000, bili na polnoćki u Hrvatskoj crkvi na 45. ulici i 11. aveniji ako me sjećanje dobro služi. Tamo je bilo kao u vremeplovu, iseljenici "zbigsani" do krajnjih granica, (umalo) svi  s ponosnim brčinama, u odijelima u kojima su valjda i došli u Novi svijet, njihove gospođe u večernjim toaletama zakopčane-do-grla dizajna. Srdačni, velikodušni. Dojmljivo. Ali nije ni to ono čemu želim. (ježi ga opet me ponijelo)
Bratić moje drage, rođeni njujorčanin, upućen, nujorški lumpenproleter, vodio nas je na Off Braodway predstavu Blue Man Group. Sjetio sam se toga danas, jer sam tražeći nekog vraga po svojim ladicama, naletio na kartu s predstave. (uvijek čuvam takve stvari iz potpuno nerazumljivog mi razloga.) Radi se o nevjerojatnom show-u, fantastičnom spoju teatra, scenske, glazbene, likovne i možda-sam-nekaj-još-zaboravio umjetnosti. Ukratko, radi se o tri lika, u potpuno plavim odorama i maskama, koji izvode, uz pomoć odličnog banda,  nevjerojatan, interaktivan s publikom, show svirajući na hrpama cijevi i još svakojakim udaraljkama. Smatram se ljubiteljem svakolike scenske umjetnosti, pratim je, ali ovako nešto nisam vidio nikad prije (ni poslije).  Tražeći načina kako bih to dočarao, jer se riječima ne može dovoljno dobro opisati, malo sam prosurfao pa naletio na neke linkove. Tako vam donosim link na službeni site (obratite pozornost na dio BMG videos&music), na video "megamix", sa jubitoa i ovaj video dolje. Vjerujte mi, isplati se potrošiti nekoliko minuta kako bi to pogledali. Dok sam prije nekoliko godina bio poslovno u Berlinu, primjetio sam da je ta predstava i tamo postavljena, a sad na site-u vidim da igraju još i u: Boston, Chicago, Las Vegas, Orlando, Oberhausen, Stuttgart, Tokyo i Basel. Pa ako vas put nanese na neku od nabrojenih destinacija, ne propustite ni slučajno. Samo još ovo: na ovim isječcima moguće je doživjeti niti 10-ak posto ukupne atmosfere i doživljaja. Uživaj!





PEEEEERIIIII!

UPDATE: sad me pernula neka nostlagija na te dane....pa da ne ispadne glavna impresija iz NYC polnoćka....moja omiljena fotka ispred, sad već nažalost pokojnog legendarnog kluba CBGB & omfug, oca i majke punka, u kojem smo večer nakon nastanka fotke mračno zaružili. to je kao što se vidi bilo prilikom drugog posjeta NYC-u (obzirom na kratke rukave)....ma napisat ću cijeli post o tom blesavom gradu sutra....
evo fotke:


lostways @ 12:53 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 3, 2008
Kako jučer i najavih, evo ga:
Što se mojeg života tiče jedno je sigurno. Nikad mi nije dosadno. Živimo 140 km/h, odnosno nešto malo brže od dozvoljenog. Ponekad i nešto brže, ljeti nešto sporije, obzirom na brzinu naše barke. Tako smo se u petak „spuhnuli“ i odlučili miša odvest u Veneciju. Pozadina je to njegovog stalnog gunđanja da mi stalno nekud putujemo, njemu pričamo, a ne vodimo ga nigdje, koje traje još od povratka iz Londona. Moram spomenuti, da smo prije posljednjeg Božića, kupili uređaj kojem smo nadjenuli ime „mirotvorac“. Radi se o onom mobilnom DVD playeru, za auto. S tim uređajem, osiguran nam je mir u vožnji, najmanje u trajanju dva, dva i pol sata. Ostatak puta odgovaramo na sva moguća i ne moguća pitanja.
Pa da krenemo:
 
Nakon 3 i pol sata, stigli smo u tu mletačku metropolu, parkirali na Piazale di Roma, što će nas na povratku koštati „samo“ 24 €. Platili smo još 39 € tri povratne karte za vaporeto, i avantura je počela.
Krenuli smo!
Malo se "zagužvalo" u Canal Grande..
Zanimljiva tržnica uz sam veliki kanal
Već se nazire i Ponte di Rialto....

...i evo ga! Jedna od znamenitosti Venecije.
Prolazimo ispod njega...
 
...i pogled niz kanal.
Venecija je grad karnevala, pa je na svakom koraku moguće kupiti i tradicionalne maske.
Guramo se uskim ulicama s bezbrojnim turistima koji pritom šopingiraju u ekskluzivnim dućanima...
Koji put, potrebno je i dignuti pogled.
Uske uličice....
...smjenjuju se sa brojnim mostićima preko malih kanala.
Ima i nešto zanimljivih suvenira kao što su ovi „cureći“ satovi (uh što volim Salvadora!)...
...pa čak su i Ferrariev bolid F1 uspjeli strpati u izlog, uskim uličicama usprakos (da mi je znati kako?)
Prošavši ispod portala, došli smo na...
...trg Svetog Marka.
Malo ga razgledali...
...poslikali...

...bacili pogled na Jul...
...i La Guideccu.
Poslikali slavnog gondolijera...

...poigrali se slavnom palačom...


...i zvonikom.
Duboko smo uzdahnuli pred ljepotom mosta uzdaha s jedne...
...i druge strane.
Istraživali kanale,...
 

...no, Venecija nisu samo kanali...
...već i krasni trgovi s kojih miriše povijest.
Venecija su i malo zapuštene fasade...
...i paprene cijene. Ova šala na stolu, naime, košta 20 €. Mala piva i vruća čokolada.
Kanali su i inspiracija...


...za ovakve...
...uratke.
Još red kanala...
...balkona...
..maski...
...fasada...
...i evo nas natrag na vaporetu.
 
Još malo karakterističnih fotki sa vožnje velikim kanalom...
...grupni autoportret zgubljene familije u odrazu stanice autob...ups! vaporeta.....i ostao je je još samo pozdrav. E pa, pozdravlja vas...


LOSTWAYS J
lostways @ 10:40 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 2, 2008

Neuobičajeno, pogotovo na ovakav prekrasan dan, post i to još na temu s TV-a. Užas. Ideja za početak novog posta je bila: "Jedno je sigurno. Meni (nama) nikad nije dosadno." To je trebao biti početak male reportaže iz Venecije u koju smo "skočili" u subotu. Pa kako, nisam stigao pripremiti fotke, to ostaje kao svojevrsna najava sutrašnjeg posta.

Uz uobičajeni nedjeljni ručak kod tasta, jednim sam okom pratio program na telki. Emisija "Nedjeljom u dva". Pa nisam izdržao. Koliko se sjećam, u toj osrednjoj nedjeljnoj TV emisiji, gostovali su svakojaki likovi, pa čak i oni vrlo nepopularni, s prostora bivše države s više ili manje putra na glavi. Ali eto, naš je Aco, potegnuo u Beograd kako bi snimio show s čuvenom zvijezdom. Inače, uglavnom svi Aleksandri u Zagrebu, barem oni koji ja poznajem, postali su Saše, pa su nekako tim slijedom, obilježeni raznim izvedenicama nadimaka Sale. Kod našeg voditelja, pomalo narcisoidnog, samoreklamerski nastrojenog lika, slučaj je htio da postane Aco, kao i njegov imenjak Petrović, iako ovaj slavan s puno više pokrića nego prvi. 

No, kako je i naslovljen, ovaj je tekst zapravo posvećen njegovoj gošći. Miri Furlan. Osrednjoj glumici,  iako vrlo prisutnoj u ex-yu kinematografiji, čuvenoj po, uglavnom, hopa-cupa ulogama. Meni osobno vrlo zgodnoj, ali toliko od nje. Glavna joj je "konkurencija" bila pokojna Ena Begović, čuvena po, jednako tako, ulogama vrlo sličnog karaktera, i po mojoj ocjeni jednako osrednja, možda i "osrednjija".
Kako je "zaslugom" tajkunčića više nema, tu ću obustaviti svoje ocjene i komentare uz neizbježno "o mrtvima najbolje" iako mislim da se to odnosi na komentare o pokojnikovom karakteru, a nikako na umjetnički opus. Ipak.
Razgovor sa Mirom, tekao je uglavnom jezivim "provokativnim" dodvoravanjem voditelja, koji je inzistirao, što je ova objeručke prihvatila na kukanju nad njenom nesretnom sudbinom.  Ja se iskreno, grozim sada, a to sam činio i 90-ih, medijskom linču HR medija nad umjetnicima i inim javnim osobama koje se ili nisu svrstale na HR radikalnu stranu, ili su svoje djeovanje premjestile u Beograd. Tu mislim na ponajprije Radu Šerbeđiju, Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić (sjećate li se novinarskih uradaka o "vješticama iz Ria"), Johnya Štulića...(podjetite me ako sam koga zaboravio.) Svi su oni, prije ili kasnije, zaboravili te događaje, ma koliko kretenski bili, objasnili ih tadašnjim mračnim, kompliciranim okolnostima, vratili se i više ili manje aktivno nastavili svoje djelovanje. Neki od njih, zahvaljujući istinskom talentu, ili nečem drugom, ostvarili su i zavidne međunarodne karijere i profesionalne uspjehe, pa im je to donjelo još i dodatnu satisfakciju koju su naglašavali u javnim istupima. Ne mislim ovdje raspravljati o njihovim umjetničkim ili ljudskim vrijednostima, samo navodim činjenice. Ali naša Mira, i dalje kuka. Preglumljeno se cereka na Acina sugestivna pitanja, i glumi (loše kao i inače) nema-pojma-čime ugroženu žrtvu. Njena je karijera u SAD-u krenula stopama trećerazrednog SF serijala, i u zadnje vrijeme koliko vidim dobila je ulogu u seriji I"zgubljeni" koje je kao što mi se nečini nešto vrijednije i kvalitetnije produkcije, ali  koju  ne pratim pa mi je teško dati ikakve ocjene. Dakle, moja osnovna impresija poslije emisije,  je to da i dalje dobro izgleda (nekako je moj tip, pa mi je odlično izgledala i prije), odlično nosi godine, i da je jednako loša glumica. Jer skupiti hrabrosti za interwiev nakon umalo 20 godina, i biti uvrijeđen zbog tadašnjih nacional-šovinističko-primitivnih ispada medija, stvarno je ozbiljan zadatak. Čak se u razgovoru i spominje nekakva peticija "za nju", koje se ne sjećam, ali ona tvrdi da nije bila dovoljno dobra, pa je baš nije primila k srcu. Ma nemoj, nije bilo dovoljno iskreno i uz peticiju nije bilo priloženo 50.000 Eura. Za razliku od nje, Šerbeđija, koji je bio i više napadan, osnovao je čak i svoj festival na elitnim Briunima, nastupa u skupim holiwoodskim produkcijama i vozi dalje. A naša Mira kuka. Dakle, Mira Furlan , gdje je bila, tu je i ostala.  Toliko o njoj i senzacionalno najavljivanom "povratničkom" interview-u. 

Ja idem van, uživati u proljetnoj atmosferi predivne nedjelje. Uvrh mi glave televijzije.

lostways @ 17:06 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare