zagrebačka trilogija
Blog - travanj 2009
srijeda, travanj 29, 2009
Prije sedam godina, moj nedosadni život, postao je još zanimljiviji. Gledao sam iz dana u dan, kako ono malo biće, napućenih usana, zatvorenih očiju, premazano nekakvom bijelom masti i krvavo, kako je izgledalo neposredno nakon izlaska na svijet, raste, uči, smije se i raduje, plače i tuguje, igra se i ozbiljno (njemu) radi.

Prošao sam s njim kolike, noćne temperature i panične vožnje u Klaićevu, usrane pelene, čavle u bosoj nozi, privikavanje na jaslice, neprospavane noći, ali gle čuda, svega se toga uopće ne sjećam.

Navršili smo sedam godina, i na jesen krećemo u školu. Zapravo, on sam kreće u školu. Malo je tužan, jer voli vrtić, prijatelje i tete, od kojih će samo rijetki ostati u njegovom društvu i sjećanju, ali više je radostan i ponosan na svoju dob iznanje, radostan zbog novih iskustava koja ga očekuju. Nježan kakav jest, po cijele dane pjevuši nekakvu stravično patetičnu pjesmicu koju uvježbavaju za nastup na završnoj priredbi vrtića. Ne smijem se ni prisjetit, jer me odmah steže u grlu....

Kako bilo, moja je najveća ljubav u svemiru, navršila sedam godina. Danas slavimo ročku u ZOO vrtu, sa dvadesetak najboljih frendova i frendica. Sretan i uzbuđen on, još sretniji ja.

Često moj miš, dok tata radi na kompjuteru, strpljivo se igra pored pa koji put upita: 
- taaaata? - a kaj sad radiš. 
Pa tata najčešće odgovara: 
- crtam anđele, radim.
Nešto rjeđe, tata kaže da piše blog. Pa kad F upitaš, što će biti kad odraste, on će kao iz topa:
-izumitelj ili pisac.

Dosad je izumio svakojake uređaje, na primjer "uređaj za spašavanje pingvina" (sjećate li se nedavnog pomora tih zgodnih ptica u ZG ZOO vrtu?), mobitel/TV za djecu i sl. Što se tiče alternativnog zanimanja, jedan je dan tražio da mu uključim kompjuter i stavim na program za pisanje. Zaokupljen poslom, poslušao sam ga i uključio mu Word. Ja sam radio u drugoj sobi, a on me svako toliko zazivao s pitanjem o č ili ć (baš je pravog naš'o pitat) u nekoj riječi, ili pak piše li se "morao je" zajedno ili odvojeno (moraoje)(?) . Nije mi dozvoljavao da dolazim u sobu, iskreno nije me baš ni zanimalo obzirom na koncentraciju za posao, a kad je završio pozvao me. Ovo što slijedi, kopirano je iz word file, točno onako kako je i napisano, a jedina moja intervencija u tekst, bile su točke, nakon zajedničkih konzultacija.

I evo kaj je vidio ponosni tata:
Pročitaj kompletan post
lostways @ 11:51 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
utorak, travanj 28, 2009

pitagorin poučakPrije točno 2589 godina, rođen je filozof i matematičar, po kojem je formula lijevo postala poučkom i ponijela njegovo ime. Tko ne zna o čemu se radi, ovdje neće ni saznati. 

Ima li i danas takvih? Ne znam, možda ministar Primorac dobije svoj poučak. Ili nedajbože poučku kakvom, da dobije njega....

Na našem omiljenom blogerskom servisu, vjerojatno nema autora kalibra ovog, čije matematički poučak nosi ime, ali sigurno ima puno zanimljivih i talentiranih. Svi mi, uz pisanje, volimo i pročitati koju, što nas nasmije, ili nam da za misliti, ili možda koga vrapca naučiti. No kako je pronaći u poplavi stodvadestpostotno sigurnih najava rezultata finske juniorske badmintosnke lige, idolopoklonstva p(j)evači(ca)ma, i međusobnog sasipanja otrova među ljidima koji se i ne poznaju, al' se zato temeljito mrze (i potkradaju, ili pak optužuju za to)?

Naslovnica i postovi izdvojeni na njoj, trebali bi biti takav alat. Pa umjesto da kritiziramo izdvojeno, a'jmo nekaj pametno/zanimljivo/duhovito/spunotruda napisati, ili takvo što za objavu preporučiti. Kako? - to svi blogeri znaju. Pa onda a'jmo pročitano prokomentirati u prostoru pod najavama. 

Možda će nam vrijeme provedeno u ovom virtualnom prostoru biti ugodnije.

Formula?

(uz naslovničarski debut)

lostways @ 14:19 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 19, 2009


Tako. Tjedan nakon porinuća kaića, koji bi se mogao i Kaićem zvati, uhvatili smo dan, iz snova. Sunce, bonaca - ulje. Isplovili smo naoružani svježom, ali usoljenom srdelom, i obnovljenom ribolovnom dozvolom. Natovarili smo kaić potrebnom opremom, koja je zimila u šupi pa isplovili kasno, ležerno i bez žurbe. Natočili gorivo, frižider napunili ledom i konzervama Ožujske (bez goriva pakiranog u sixpack nije moguće isploviti, kao ni bez fosilnog u rezervoaru, uostalom). Na punti Vrtića, prva je i otvorena, udahnut dim otrova od kojeg se umire mlađi, a prova je zarezala ulje kursem prema sjevernoj punti Oliba. Sunčanom danu usprkos, vidljivost slaba, pa u svrhu uštede vremena/goriva iskoristih pomoć Garminovog uređaja broj tip 520, za određivanje kursa. Drugi uređaj, onaj Navmanov, pokazuje temperaturu 13,8oC i naznake kakavog-takvog života na pol mora. 

Odluka donesena u hodu (ili u plovu?) je Grebeni - Križica. Kako sam već više puta spominjao te moje omiljene pošte, tek kratki podsjetnik.... Radi se o grupi hridi između Silbe i Premude, odnosno Oliba i Ista. 

Dok je brodovlasnica kormilarila, kormilar je ješkao parangale srdelama koje i njega dovode u napast, gdje neće ribe. Da, zaboravih spomenut, ovaj put isplovismo bez kapetana, koji je nas je ostao čekati u poratu.

Da skratim priču, spustili smo naše alate, kraće vrijeme lješkarili na proljetnom suncu, pa se primili posla. Obzirom na iskustva prijatelja ribara, i temperaturu mora, parangale smo spustili duboko, na oko 40 metara, ne očekujući bogznakaj.

No za jedan zagrebački bračni par, stvari i nisu ispale tako loše....



tabinja 3 kg



Tabinja od točno tri kilograma, sasvim je zadovoljavajuć ulov. Neki baš tu ribu ne cijene, no moja brodovlasnicaje voli je jako. Okusom i strukturom mesa, ta je riba, najsličnija molu (osliću), a ovako veliki primjerak još nikada nismo uhvatili. (pažljiviji će gledatelj moći primjetiti nokat vještog fotografa pri vrhu fotografije)

Ostatak udica donio nam je gomilu maški (mački), što je pak razveselilo mnoge na kopnu, neki vole na kiselo, neki pohano, kako bilo da bilo, 6 - 7 kilograma te ribe koja mi je ostavila brojne ogrebotine na rukama prilikom skidanja s udice, biti će dovoljno za ispunjenje svačijeg apetita i gastronomskih želja.

Dobili smo i nekoliko srednje velikih arbuna i kanjaca koji baš ne zaslužuju posebnu fotku, i jednu poveliku ražu. Obzirom na sumrak koji se bližio i bodlje na ražinu repu, fotka je mogla nastati tek ovako. Vaga je kasnije pokazala nešto malo više od 5 kg.

raža u saku

Prenoćili smo u Olibu. Vezali na praznu đigu sa sjeverozapadne strane, tražeći mir za ugodan san. Nismo uspjeli baš u potpunosti jer je nedugo nakon nas, na isti komad betona, vezao i golemi katamaran Lagon 440. Nije nas to omelo, da provjerimo da li radi naš prijatelj Milivoj, vlasnik omiljene nam birtije Grobak. Milivoj je radio, i mi smo proveli fantastičnu večer u njegovom, i društvu ribara što noće u istom poratu kao i mi, pripovjedajući i ribarski prigovarajući, sve to zalijevajući savršeno rashlađenim Ožujskim pivicama (znam da se svi rugaju zagrebačkoj upotrebi deminutiva za sve i svašta, ali zaista ne mogu odoljeti da omiljenu tekućinu ne nazivam tako). 

Prije danjeg svjetla, probudilo nas je bubnjanje kišnih kapi po kabini. Ima i kiša na moru svojih čari. Obzirom na ne baš obećavajuću prognozu, skratili smo planirani boravak i uputili se s oštrim levantom u po prove doma. Malo pokisli, i promrzli, sretno smo uplovili i vezali u Novalji, gdje nas je nestrpljivo čekao kapetan F.

Ako postoje savršeni dani, onda su ovi protekli, sasvim sigurno jedni od tih. 

lostways @ 22:37 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, travanj 17, 2009

Pa da. Sunca je bilo i previše. Tri kapi kiše i krkljuš, koji bi da nisu školski praznici, postao kolapsom. Vozim se tako, kao i svako jutro uostalom, pored budućeg Muzeja moderne umjetnosti u Središću, pa primjećujem užurbane završne radove na okolišu te, meni osobno zanimljive i zgodne, građevine.

Čitam u Jutarnjem, otvorilo i dionicu autoputa do Osijeka. Koji q? Počelo je vrijeme škararenja (vidi u Veliki rječnik političkog licemjerja). Svi ti podmitljivi ljigavci, navukli su najnovija odijela, PR stručnjaci oboružali ih savjetima o osmjehu i položaju tijela kad daju mnogobrojne izjave za medije, pa krenuli u akciju kodnog imena Lokalni izbori '09. 

Pandorine kutije su otvorene, a iz njih izlaze samo afere i krađe onih drugih. Rat jumbo plakatima, optužbe, kosturi iz ormara. Poznato? U više-manje pravilnim razmacima, uvijek isto. Povraća mi se od toga. Iako sam čvrsto uvjeren da građani izborima MOGU utjecati na svoju vlastitu sudbinu, vrlo sam skeptičan prema rezultatima.

Zašto? - jednostavno, toliko smo ogooglali na silna sranja koja nam serviraju sa svih strana, da smo ih spremni ignorirati, samo kako bi glasali protiv onih drugih. Žalosna je to činjenica, ali i glavno obilježje svih, u povijesti moderne hrvatske države, održanih demokratskih izbora. Od prvih pa nadalje. Ne glasamo za, nego protiv. ( i da, ja i dalje glasam, a ne glasujem, pokojnom lingvistu iz Instituta za radnički pokret injegovim uvlakaćima u inat).

Usto, problem stvaraju i mediji, koji svoju "nezavisnost" proturaju kroz taktiku izjednačavanja. Svi su "oni" isti. Lopovi, licemjeri i niškoristi. Ta teza i nije sasvim netočna ali...

Kako kod privatnih medija, uređivačka politika ovisi o volji vlasnika koji je kanalizira kroz izbor uprave tvrtke, koja pak postavlja urednike po svojem nahođenju, što je sasvim legitimno, kod državnih bi medija situacija trebala biti nešto drugačija. Ali nije. Debelo nije. 

Sad, kome odgovara situacija "svi su isti", o tome bi se dalo razgovarati no sasvim je očigledno. Na svako sranje koje ispliva na površinu, ovi na vlasti prizivaju tuđi drekec otplivao Savom koju godinicu prije. Pa jebemu! - ako ja opljačkam kiosk, da li je opravdanje to što je moj susjed opljačkao kladionicu prošle godine, ili ćemo i ja i sused završiti u buksi. Koju onda pizdu materinu taj Rončević radi na slobodi? (opet psujem, a obećao sam da neću)

Dok je kod parlamentarnih izbora situacija nešto drugačija, pa ostavlja prostora i za opće političke teme, na lokalnoj razini, osnova predizborne kampanje, trebali bi biti budući projekti u korist društvene zajednice. Jesu li? - nisu. Zašto? Zato jer su većina kandidata slavohlepnih materijalista, apsolutno nesposobna za društvenu aktivnost. Obećavaju promjene, nove projekte, blagostanje lokalne društvene zajednice, sve držeći figu u džepu, pripremajući pritom kumove i rođake da zauzmu mjesta onih prije. Pa sjaši Kurta da uzjaši Murta. Jebeš kandidata, koji suparniku ne pronađe baš ni jednu tamnu mrlju iz prošlosti. Napad je najbolja obrana, i slični stereotipi, glavna su predizborna strategija. Čak je i laž, kako pokazuju rezultati izbora, nekažnjiva.

Rumke, na primjer Splitu nudi Jelenu Rozgu i Huljića juniora, kao predizborne adute. Kaj je, je - stvaro moćne akvizicije u vođenju grada takve veličine i važnosti. No kako sa Splitom nemam baš nikakve veze (osim nekoliko predobrih prijatelja), nebi se štel mešat.

Takvih i sličnih je bisera u Zagrebu ionako previše. Ipak....

Ja ću sasvim sigurno izaći na izbore. Što toplo i od srca preporučam i vama. Možda.....možda jednom i uspije. Ne?

A ako ne izađete vi, onih 40.000 duša više no stanovnika (a gdje su maloljetni?), sasvim  sigurno hoće. I na više biračkih mjesta ako ustreba. Autobusi Idemodaljetransa su već spremni. Motori upaljeni.



lostways @ 09:33 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 15, 2009

Točno mjesec dana prije događaja, poznata je djelomična lista izvođača na veselici u mojem kvartu. Dan Zapruđe, koji to nije, nego je službeno Zapruđe uživo, spominjan je ovdje više puta pa da ne davim. Nego samo....

Za sada ,sigurno je da 16. i 17. svibnja u Zapruđu nastupaju:

Dwaster, Something Wicked, Sun Tze, Petdodvanaest, Bendover, Dijabaz, Big Nose i kao glavni band u subotu Psihomodo Pop, a u nedjelju Belfast Food

Bit će tu još bandova, naših domaćih dečkih (i cura), rock'n'roll pržione, a biti će bogme i još programa, kao što je na primjer nastup hrvatske plesne skupine Irish Maiden u nedjelju.

Više informacija o događaju, kao i sličica kao dokumenta prošlih zbivanja možete pogledati na službenom site-u priredbe, gdje se možete uključiti i u forum ili ostaviti kakav komentar u chat boxu.

Sviraaaaaaaaaj!

lostways @ 12:36 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, travanj 14, 2009

Umjesto patetične kuknjakve inače karakteristične ponedjeljku, koju sam netom obrisao, radije ću ilustrirati aktivnosti proteklog vikenda....

S trajekta, pojurio sam najboljem frendu. Ako tko pomisli da sam poludio jer stvar zovem prijateljem, vjerojatno je u pravu. Kako bilo, dočekao me poprilično sjeban, daleko od svojeg prirodnog okruženja. No čemu onda služe prijatelji? - pomogoh mu malkice i evo ga. Časkom.


Pogled s kaića na novaljski porat

Tako me dočekao moj ljubimac, no malo truda (obrati pozornost na čekić!?!) i ...

Kaić na prikolici

... uskoro je bio spreman. Još malo spretnih operacija i ...

Kaić u portu

...evo ga na svojem mjestu. 

osmjeh

Ljubav? Strast?

Drugo nešto, neraskidivo povezano s proljećem, su šparoge. Zašto je to tako, možda će slijedeće ilustracije pojasniti....

Mandrač Karlić

Netko na šparoge ide autom, neko pješke, mi idemo kaićem.

điga na Karliću

Usput se nahranim ovakvim slikama.

s mora

Tu nas čekaju šparoge.

Obično po povratku s vikenda, ovdje osvanu fotke morskih motiva, garnirane s nešto dokumentiranog ulova. Ovaj put ću odati počast paškim pejsažima, mjestima gdje kroče više papci no stopala. Pa da vidimo zakaj je fliknuti lostways tak fliknut za branjem šparoga..... Komentara ne treba, mislim da su i suvišni.

Crnika, detalj



Maslina



dvije vitke dame

kad mendule procvitaju...

mendula

sparoga pozira u kamenu

bobice hm... ne jesti!

raskorak

babe

karlić

R.I.P.

Pag? šuma?

berač(ica) sparoga

rosa_1

rosa_2



lady





mister



8 - nos ti ...

jeszero?!?! - bara.

konkurencija

plijen

Aha! - da. Na uskrsni ponedjeljak, u Novalji su grad i turistička zajednica, već tradicionalno, organizirali priredbu pod nazivom Uskrsni doručak. Red klapske pjesme, red džabe uskrsnih delicija, red đabe vina iz plastičnih čaša, red sjedenja u omiljenoj birtiji gdje ništa nije džabe. al je slatko ko' da je. Ma lažem, bar je svaka treća runda. Kako bilo, lijepa inicijativa i primjer u kojem mjeru treba ići razvoj turizma. 

Ne ponesoh fotić, tek mobitel, pa mali zadatak: Izbaci uljeza!

izbaci uljeza

I tako..... Plovim dalje....

plovim dalje

lostways @ 12:31 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 8, 2009


Bliži se Uskrs. Na stranu religiozno značenje te činjenice. Moja je prva asocijacija, donekle vezanana i uz spomenuto religiozno značenje, novi početak. Početak sezone brođenja. Ovaj je bloger, bolestan još tamo od sredine prosinca, jer je kaić na suhom. S uskrsnim vikendom, svake sezone, ta bolest prestaje, a kaić se vraća u svoje prirodno okruženje.

Đite, parangali, panule, mandrači, porati i vale, s ovim vikendom, vraćaju se u stvarnost. Tradicionalno, uskrsni vikend provodimo u Novalji. U petak, moj alat slobode, biti će vezan u novaljskom poratu, u subotu već, plovit će Posjedonovim prostranstvom (hm dobro, radijus kretanja će uveliko ovisiti o najavljenom olujnom jugu, al' nema sad to nikakve veze).

Proljeće donosi još jednu deliciju. Šparoge. Preskaknje zidića i gromača, razmicanje babora i krausaca, vađenje trnja iz dlanova, otresanje čepera. Sve to kako bi se te gorke biljke, našle u tanjuru gdje im društvo prave tvrdo kuhana jaja, sve zaliveno domaćim maslionovim uljem.

Ono što namjerniku svakako savjetujem, je zaobilaženje zahoda novaljskih birtija u širokom luku. Ako ne znate zašto, najedite se šparoga, pa se popišajte. Ne, ne raspadate se. 

I još kratko, za ovaj blog neuobičajeno, ali ipak:

Naberite hrpu šparoga. (ako vam je previše, slobodno višak dajte meni)
Uhvatite lignju ili dvije.
Podinstajte sitno narezane lignje na malo luka i maslinovog ulja.
Dodajte stručak šparoga, koje ste prije usitnili. (šparoge čistiti na na način da se presavinu, pa gornji dio koji je ostao iznad mjesta gdje je stabljika pukla ide u lonac, donji dio u smeće).
Dodajte rižu. Dodajte malo slatkog vrhnja.
Čekajte da voda ishlapi, odnosno da riža omekša.
Dobar tek.

To za one koji baš ne cijene gorčinu te samonikle proljetne biljke.

Za ove druge, hardcore ljubitelje šparoga, recept i ne treba ali nek se nađe.

Ubacite gomilu šparoga u lonac s vodom.
Skuhajte šparoge dok ne omekšaju (do mjere, svakom prema vlastitom ukusu).
Posebno, tvrdo skuhajte dva-tri jaja. (porcija po mom ukusu podrazumijeva pet)
Ogulite jaja, nasjeckajte, pomiješajte sa šparogama i obilno zalijte domaćim maslinovim uljem. (netko još i posoli, ja ne)
Poželio bih dobar tek, ali ne mogu jer mi sline cure po tipkovnici.

Idem se pakirat.

lostways @ 10:14 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 6, 2009
Schmrtz

Umjesto da sam u  Gradu mladih s mojim prijateljima iz vrtića, ja ležim doma u temperaturi.

Zapravo ne ja, nego moj mali miš. Veselio se petodnevnom boravku u ex Pionirskom gradu, kao rijetko čemu.
Srce mi 'oće puknut. Jesemti sreću! 

Schmrtz!
lostways @ 12:38 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, travanj 3, 2009

Sjedimo tako H, A, R, Š i ja u Bureku, crkavamo od dosade, ne znamo kaj bi sa sobom. Inventura džepova pokazala je četiri puta po cener, dva puta pet banki, pis šita za đoks ili dva, i jednako tol'ko ganđe. Početak je ljeta, vruće je, i opet dosadno. Faking petak. 

- Ajmo na morenu - netko će. 
- Jebi ga, aj'mo - naišao je prijedlog na konsenzus - za pol' čuke u Bureku OK? 
- OK.

Trk mado, staroj još pet banki iz novčanika, u vreću za spavanje rezervna majica i trapke, pa za kvaku. 
- Maaaama, čuj, zvala nas je frendica kaj ima kuću u Vinodolskom da dođemo za vikend dolje kod nje.
- Koji vikend? 
- Pa ovaj, sad. 
- Pa kad vas je zvala?
- Pa jučer navečer ja nazvala A. Zaboravil sam ti reć' jučer. (majči se javila kad je navečer A. zval mene)
- I kad bi išli?
- Za pol sata.
Prekid dialoga, zbunjeni majčin pogled, traži odgovarajuća pitanja....
-Aaaaa, kak idete, s kim, znaju li njezini roditelji, koja uostalom frendica....?
- Jooj, kaj me sad daviš, znaju, normalno da znaju, z vlakom bi išli (za ostala pitanja nemrem tak' brzo smislit odgovarajuću laž pa ih ignoriram).
- Dobro, ali.... ja... tata... ne znam....al' javi se kad dođeš tamo....imaš novaca?
- Paaaaa, ne baš previše, kak' bu'm se javljal, uostalom doma smo u ponedjeljak.
- Kaj će ti vreća?
- Jooooj, kaj bumo joj posteljinu smrdali, kaj ti je, kaj briješ? - čuješ, moram žurit, dečki me već čekaju, zakasni'ćemo  na vlak.
- 'Ajde čekaj, evo ti pet banki, više nemam (šatro nema, pomislim).
Ljubim majku, s grižnjom savjesti zbog onih prvih pet banki i već sam u liftu.
- Daj se javi nekak'....ma stari će popizdit.....(zabrinut pogled)
- Ma nemaš beda, vidimo se (uz osmjeh joj šaljem pusu preko dlana, kroz staklo na vratima lifta...)

Za pet minuta...

A: Kam idemo?
R: B je na Rabu, šljaka na nekakvom štandu s bižom (bižuterija op.a.)
H: Kol'ko love imamo?
Brojimo, skupljamo (svako ima još i buksu garant, za crne dane)...
Ja: Kak' idemo?
R: Ak' idemo vlakom onda imamo za duvat samo ovo kaj imamo. M. ima dobrog šita, mogu ga nazvat ak' je mado. 
Deset sekundi promišljanja i odluka.
- 'Odi kupi šit, idemo stopom.

Drvo prije benzinske na Stupniku, idealno mjesto za stopiranje, em je hlad, em dobronamjernik ima gdje stat. Al' nemre nas petero stopirat. Šibice, dvije kraće znače drvo. Ostale znače mjesto iza pumpe, na odvojku za gradilište sveučilišne bolnice. Il' je bio fli-fla-flu?

Nalazimo se na Jablancu, svi, za nekakvih četiri čuke od polaska. Žedni, izmrcvareni, mene i H. je furao neki pijani lik u Moskviču. Majko straha.....Š. je pokupil frajer na motoru. Ova dva ostala, k'o s taksijem, nabijem ih.  Piva na onom kiosku skupa (nije da ne bi orošenu i hladnu, al neda se ukrast), motamo đoks, dobra je i mlačna voda. Šveramo se na trajekt.... i preko smo. (još malo stopa od pristaništa do Raba, al' nas iskustvo naučilo pa se snašli već na trajektu)

- Ajmo nać' B. i ostavit negdje stvari 

Lutamo Rabom, Ljubo (il' je Mile, ko će ga znat), brkati šerif, gleda nas ispod oka, s podozrenjem, al'  bingo! Evo ga. Škanju je ušlagiran k'o zečica, vegetira u pisu hlada pod štandom. 

- Aeee, škenju, pa di ste (padaju zagrljaji)!
- Di da ostavimo stvari?
- Idemo gore, u park (botanički vrt), pa bu'mo i smotali nekaj, a tam je dobro i za čorku, i za stvari.

(o cijeloj bi se avanturi dao napisat kraći roman (i to ne iz kategorije putopisi, crna kronika više), koliko se toga desilo u ta tri dana, pa ću ovdje prekinut malo, kako bi uhvatio bit. ostalo, možda nekom prilikom...)

Sjedimo tako na nekakvim stepenicama, duvamo, pijuckamo toplu pivu iz dućana, kenjamo, rikavamo od smijeha. Društvo nam prave dvije sestre, rabljanke (jesu l' blizanke? - nekak mi se mota po glavi...), jednu B. servisira. Pričamo o svemu i svačemu, cure vele da im Zagreb super, al da više tamo ne idu. 

- Zakaj? jebote!
- Bile na Trgu Republike, napljugane, ono čovječe (ovo čovječe onako kroz nos) gužvaaaa neka. Svi žuuure. Ono, pogledam na jednu stranu, ide tramvaj, požurim preko, kad ono! - s druge strane neš' zvoni k'o pakao.... Užas, srce mi je stalo, skoro me pregazio drugi tramvaj. Kažem ja sebi, daj K, a ća tebi ovo treba.... Jebeš to. Ća nam o'di fali?
- Ma je - pomislim ja - niš' ne fali, al' bi popizdio za deset dana (ne govorim ništa, ovu drugu još niko ne servisira, pa možda...khm, khm).

Godina je 1987. nekoliko tjedana prije no što će počet Univerzijada. Zagreb u očima otočana (otočanki, točnije) je mjesto za izbjegavanje. Gungula, žurba, nervoza....užas. Godina je 1987. Zagreb je jedno od najljepših mjesta za život na svijetu. Nisam to tada mislio samo ja.

...

Stojim već dvije minute na izlazu s jebenog parkirališta, što de facto Strohalov prilaz jest. Majku mu njegovu i bazenu. Koji kurac od Kombolove napravilo autoput. Za trideset sekundi, stojim ko majmun iza debila koji ne zna da se na Dubrovačku aveniju iz Kombolove može uključit bez čekanja, ima posebnu traku sve do semafora, koj' kurac čeka. Jebem ti, miči se. Meštrovićev trg. 
- Upali žmigavac debilu kad staješ, otkud ja znam ku'ćeš, nabijem te. 

Obilazim starog idiota sa šeširom na glavi, koji je zakrčio ionako sjebanu uličicu, dolazim u Baburičinu. Trebam odvest dijete u vrtić, al' nemam gdje ostavit auto. Čak da i poželim zatvorit sparkiranog nekog, ne mogu, jer je već sve nakrcano s autima upaljenih sviju(?) četiri žmigavca. Parkiram u Adamićevoj, nabijem ti Zapruđe i sve koji se dojebali (ovo nije usmjereno na nikog posebno, već je uobičajen način mojih liječenja frustracija, uostalom, Zapruđe danas ima i manje stanovnika no nekad, što se za aute, i posebno kombije ne bi moglo reć. Svi se voze kombijima jebemti, koji zauzimaju pol ulice koja to zapravo i nije.). 

Ostavljam dijete, ulazim u auto, krećem dalje. Gužva, jebem ti! - kuda svi idete, koj kurac radite....

Godina je 2009. Pada mi napamet K. i njena percepcija Zagreba od prije jebem ti, dvadeset plus godina. Kaj bi tek sad rekla. Evo posta.

Stanem nakratko kupit pljuge.
Stavljam na blagajnu dve banke - bijeli Marlboro - promrmljam.
-Dvaestdvije - simpatični će bosančić, vlasnik mini dućana što crkavajnu recesijskom jedva odolijeva.
- A nabijem ih, i njih i europu, i natpise. Em me jebu s natpisima, em mi uzelo još dvije kune (što je zapravo 2 x 2 x 30 = 120 mjesečno). Fala europsko balkanskim faking šupcima na brizi za moje zdravlje.

"novi" bijeli Marlboro
A nepušaći žive vječno! - u ovom smradu od smoga, GMO hrane, sekiracije, junk fooda, buljenja u kompjuter i posebice od sjedenja u usranim birtijama sa super friškim planinskim zrakom.

Ma dođe mi da sve steram u pizdu materinu i odem na more. Jebem ti, ulovil bum ribe kol'ko mi treba da preživimo nas troje, imamo vrtal, pomidori, kumpiri, zelje.... Čejnđam hobe za pis janjetine.... K'o nekad. Robna razmjena. Da kaj se čudite? - k'o da gospodarstvo funkcionira drugačije. Čuli za termin kompenzacija? - koji je to kurac nego robna razmjena. Jebem ti, ne treba mi parket, ni greda za krov. Treba mi novac. Perje. Lova. Money. Da šupak može prodat svoj usrani skupi parket, prodao bi ga, a ne ga nudio u robnu razmjenu. Pa kad ne može on, onda ću ga ja valjda dobro utopit. 

I more će nam sjebat. Samo čekaj  kad počnu stizat golemi ratni strojevi prijateljskih članica alijanse, puno govana, ulja i smeća. Samo čekaj kad razvale svaku drugu hrid tijekom vojnih vježbi. Lovi'ću gelere jebem ti, i radioaktivne širune, a ne kapitalne zubace.

A i to neće dugo. Kako stvari stoje, i slovenci popuštaju, pa nam možda dozvole privilegiju da i do te zadnje hridi, pravom reciprociteta kupe francuzi ili litvanci. Pa mi odjebu parangal s braka jer je njihov. 

Ma jebeš sve. Glavno da je pušenje štetno....

zaboravil sam zapravo kaj sam htel reć....



lostways @ 11:27 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 2, 2009

O govnima, govnima i pušenju.

Usran dan. Samo jedan u nizu. Ponadah se neki dan, kad ugledah Savu izlivenu iz korita, da će poplava. Da odnese govna tamo gdje ova inače i završavaju svoj put kroz kanalizaciju. Istina, kolektorski pročistači bi trebali biti nešto jačeg kapaciteta, jer.... ova su govna kojima želim sretan put nizvodno nešto veća no uobičajeno. Krasan bi to bio potez za Milanovu administraciju. Posljednja investicija.

U međunarodnoj organizaciji, kojoj se i službeno priključismo, pisao sam neki dan. Pa više neću. Ali padne mi nešto drugo na pamet.... Nitko nas ništa nije pitao. Ustav nedorečen(?), pa navodno (nisam ja baš neki za analizu ustavnog prava) ne nalaže obvezu raspisivanja referenduma u slučaju pristupanja RH međunarodnoj vojnoj alijansi. Pa ga kuhari nisu ni raspisali. Porcija gotova, naša djeca uredno servirana. Aj, dobro. Sprema nam se priključivanje EU. Koje je nedvosmisleno odricanje od suvereniteta (koji je doduše, samo formalan obzirom na strukturu vlasničkog kapitala u svim strateškim granama državnog postojajna, evo sad čak ni vojska nije baš sasvim suverena). Pa je obveza raspisivanja referenduma neizbježna. Na referendumsko pitanje, u pravilu se odgovara sa da ili ne. Pa da vidimo....

Jeste li za BEZUVJETNO pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji?

Ovaj period pristupne procedure, ispunjen je pregovorima. Koje je blokirala susjedna nam i prijateljska država. Pregovori služe za to, da bi se velikim štampanim slovima napisana, malo više gore, riječ , izbacila iz referendumskog pitanja. Dakle, da bi legitimni, od naroda izabrani predstavnici, ispregovarali uvjete pod kojima RH ulazi u državnu zajednicu EU. 

Kako je moguće primjetiti, dosad su se pregovori svodili na to (nije NATO), da oni postavljaju uvjete, mi ih ispunjavamo, pa kad su gospoda zadovoljna "zatvore poglavlje". Tako smo se primjerice, za razliku od ostalih članica, odrekli ekskluzivnog prava na eksploataciju mora i podmorja do polovice Jadranskog mora, kao jedan od uvjeta "pregovora". Sada, MORAMO potpisati sporazum, kojim potvrđujemo da ćemo prihvatiti rezultate arbitraže nekakve ad hoc sastavljene komisije, bogato uhljebljenih europskih političara,  bez obzira na buduće rezultate i ishode arbitraža. Kakve smo posrednike dosad dobivali, i kakva nam se sudbina sprema, lako je zamisliti prisjećajući se lordova Owena, Carringtona, onog talijanskog ljigavca i sličnih nepristranih ali zato "super relevantnih" niškoristi, na bogatoj europsko-institucionalnoj apanaži. Rezultat i odluke arbitraže - potpuno predvidljive.

Dok me za nato više-manje boli kurac (ko hoće nek gine za interes bogatih licemjera, ja i moj sin nećemo kako već rekoh), za ulazak u EU me boli glava. Jedina, ovako nabrzaka gledano, korist od kurčevih žutih zvjezdica na registarskim tablicama automobila (eto, i za to će trebat iskrcat ekstra money) je mogućnost korištenja posebnog reda na europskim aerodromima, pa nećemo stajati u istom sa građanima Sudana, Indie, Kolumbije,  Bosne i Botscwane.

S većinom članica, ionako imamo bilateralne sporazume, temeljene uglavnom na reciprocitetu. Silan novac iz EU pristupnih fondova, kao prvo više nije silan (zavrnuli malo pipu, poučeni rumunjskim i bugarskim slučajevima), kao drugo, mi nećemo vidjet ni novčić, već će ga proždrt institucije krcate pobornicima beskompromisnog pridruženja (bog zna zakaj su tak privrženi europskoj ideji). 

Korupcije neće nestati, kao što nije ni u Bugarskoj. Standard neće porasti, naprotiv, sve će višestruko poskupiti, osim ako mi nismo jebeni izuzetak u faking uniji.

I tak. Sad si na kiosk idem kupit pljuge, koje su poskupile za dvije kune, i na koje nasralo divovsko upozorenje o njihovoj štetnosti. (jerbo moramo i mi kao europski šupci)

Kad već pušim, da bar pušim pošteno....

Anegdota: Dolazi lik na kiosk, a prodavačica mu daje kutiju pljugi na kojoj preko trećine površine piše upozorenje: PUŠENJE UJEČE NA POTENCIJU. Veli on prodavačici: dajte mi one druge, gdje piše da pušenje ubija. Te me manje uznemiruju.....

Jedino mi nije jasno, ako neko voli u dupe, zakaj se svi moramo prćiti? (odnosno dokle ćemo)

lostways @ 13:43 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare