zagrebačka trilogija
Blog - svibanj 2007
četvrtak, svibanj 31, 2007
...mi nekak neide šljaka, pa sam više tu neg na onom drugom monitoru. Kod strica sam naletio na seriju postova o Ruži Tomašić pa smo malo diskutirali o tome (borba protiv narko zla). I spomenuh tada u kontekstu prevencije sport kao jedno od boljih rješenja. I s tim u vezi NK Zapruđe. Pa je red da i ovdje dvije tri o tome...



Klub je osnovan prošle godine, privatnom inicijativom sadašnjeg predsjednika, uz ogroman osobni angažman i bezbroj problema. No, vrlo je brzo zaživio i sada okuplja više od 100 klinaca dobi od 5-12- ak (ne kužim baš kategorije). Nedostatak vlastitog terena riješen je korištenjem onoga Osnovne škole Zapruđe (nekad Karl Marx). Najvažnije je od svega (iako ni natjecateljski rezultati nisu za bacit) entuzijazam klinaca, roditelja, trenera da od toga naprave više. I na dobrom su putu. Jer među klincima je stvar prestiža imati žutu majicu, opet se rodio onaj dobri duh zajedništva (koji smo mi starije generacije imali nekak prirođeno), pljuge su bljak, na klupicama se ne sjedi jer se nema vremena i snage (škola, trening, čorka). Kraće, nekaj se dobrog rola tam u starom Zapruđu. Možda više, u bliskoj budućnosti, kvart ne bude poznat po dopu i bitangama, već po doboj sportskoj škvadri. Još da institucije znaju prepoznati te ambicije i pomognu kojom kintom, projekt bi sigurno uspio. A i ovako će. I moj miš danas ide na trening . (ne izgleda baš ludo talentiran, ali so what).
lostways @ 15:13 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
do kuda je to došlo...

lostways @ 15:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Iako nisam od onih zaluđenih poslom, i daleko od toga da je posao prvi u redu prioriteta, od nečeg se mora živjeti. (kad već ne od ribarenja :)) Kaj sam zapravo htio reći...aha...ma kako ne volio posao, moram priznat' da mi ponekad priušti i trenutke zadovoljstva. Jedan od najvećih je kad projektiram postrojenje na "ledini". Pa za nekoliko mjeseci tamo zaživi materijalizacija projektiranog. Krasno, iz ničega nešto, i zgodno je to kaj jedino ja u principu znam kako će na kraju izgledati . I kad se to potvrdi...krasan osjećaj. Drugo, kad nešto naučiš...Ja projektiram u ACAD Mechanical Desktop, i prije nekoliko mjeseci prijatelj mi je dao najnoviju inačicu Autodesk Inventora.  Na prvi pogled, program pruža neslućene mogućnosti međutim, filozofija, način razmišljanja i konstrukcije uvelike se razlikuje standarnom CAD projektiranju. Naime radiš u 3d, da bi kasnije plodove svog rada lijepo,jednostavno i nadasve brzo prezentirao u svim potrebnim projekcijama i pogledima (presjecima). Kako baš nemam vremena za edukaciju (ni "vremena") baš i nisam dublje ulazio to. Pa sam onda odlučio elemente instalacija za jedan veliki projekt pokašati raditi u tome. Rezultat je dolje, a ja sam jaaaaako zadovoljan.

lostways @ 13:12 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

Nažalost, more nam nije dozvolilo više, a kad je već tako, treba se zadovoljiti i malim.

U četvrtak, prvo smo malo poredili unutrašnjost kaića, pripremili ga za višednevni boravak i snosili gomilu opreme, od prošle sezone pohranjenu u šupi. Konopi, sidra, parangali, alat, kavicali.... Jedva je sve stalo u prtljažnik mojeg C5. Rezultat – sve osim parangala stalo je u gavone i ništa nije u kokpitu ili kabini. Super! Tada smo uočili ne mali problem. Na ugrađenom spremniku goriva, na prirubnici sonde propušta. Užas, u 80 litarski rezervoar ne stane više od 40 litara, jer preko toga (zbog nagiba broda) curi benzin. Halo majstore! – reklamacija, tražim žurni popravak. Dogovor pada - predvečer.

Da ne gubimo vrijeme, naješkali smo parangal (mali paradoks, srdelu lakše nabavim u Zagrebu i to po 16 Kn nego u Novalji) srdelom i spustili ga na sjevernu puntu novaljskog braka. Vratili se se na popravak u porat, gdje majstor NIJE uspio popraviti nedostatak, pa sa polovično riješenim problemom (sad ne curi, ali i ne brtvi), hitamo nazad po palingar (kako kažu novaljci).  Pri samom kraju, dva gruga, svaki ca po kilu i po, biće brudeta...

Petak, dok očekujemo ostatak posade (moje anđele) uređujemo kabinu i evo rezultata. Malo ali slatko.


Popodne, odlučujemo poći na Skrdu (Škrdu), na južnu puntu, tamo ribari iz Šimuna i Mandra, ljeti povlače luder, pa da iskoristimo priliku dok još nisu. Spuštamo u more 80-ak udica, naješkanih srdelom i muzgavcima. 

Dok čekamo, pokušavamo izvaditi koju lignju, ali očigledno još je previše sunca. Tek kad smo polako kretali dizat, pristižu kaići iz Šimuna. Koliko vidimo (a vidimo jer smo na vrlo malom prostoru) ni oni ne vada ništa. Vrijeme savršeno, bonaca, ogledavamo se ne bismo li vidjeli kakvo jato plavica, ali ništa. Nema veze, idemo po parangale. Na prvom ništa – čovjek se nauči ne biti razočaran, dolje mora da je pustinja jer je na više od pola udica još uvjek ješka. Ajde, to je bar potvrda da je srdela OK, jer se lijepo drži na udici i nakon dva dana u soli. Pri kraju drugog parangala, nešto se čuje. Ubrzavamo malo vađenje, trudimo se držati napetu strunu....jedna udica, druga....ne čuje se. E ježiga, najgore ti je kad otpade nadomak kaiću. Ali....evo ga opet....još jedna prama, pa još, sad već jače...I evo je, podlanica od svojih malo preko pola kile, je na pajolima. Čovjek se veseli i malom. Tim više, jer to je novi parangal, složen baš za oradu i lovi. Super. Sezona je duga, i sigurno će nam donijeti dosta dobroga. Moj prijatelj, majstor od kužine, planira je ubaciti u brudet, iako sam ja, skloniji lešadi. Ali obzirom na veličinu, pobjeđuje njegov koncep. Brujet s oradom i grugom te ponekom dagnjom s jutrošnje ribarnice (iako su zapravo namijenjene za ješku sutra), dočekat će moje anđele kad umorni stignu s puta. Mmmmljac!


Subota, toliko iščkevan dan započeo je usrano... Relativno jako jugo, i mijenjamo odluku o Silbi, nego ćemo uz obalu do Luna, prespavat u Jakišnici ili Mulobedanju. Sigurnije je, ako i nešto (s vremenom) okrene naopako, možemo kaić ostavit' do slijedećeg vikenda na sigurnom, a mi doma – kopnom. A u ponedjeljak je i radit' pa ne možemo riskirati da ostanemo zarobljeni na Silbi. Jugo diže, i nakon kraćeg kupanja, pokušavamo naći neko mjesto za spustiti parangal. To baš i nije racionalno jer je čitava strana otoka izložena jakom jugu, ali nada umire poslijednja. Pristajemo u Jakišnici da odaberemo mjesto za noćenje, zadovoljni s pristanom na lukobranu, ručamo. Jugo i dalje diže, dovodi u pitanje uopće noćenje, ali ne odustajemo. Pokušati ćemo spustiti parangal u zavjetrini otočića ponad Tovarnela – Dolfina. Tamo, razočarenje, zavjetrina je do dubine nekih pet-šest metara, u dubljem je već opet raspuhano. Procjenjujemo da je more bliže 3 nego dva. 

Još jedan očajnički pokušaj, u zavjetrini punte Luna, otvara nam se predivan pogled na Rab, propuštamo katamaran i dolazimo do stijena.


To je vjerojatno famozno stanište za škarpine, ali možemo ih samo sanjat'. Naime, možda nekih desetak metara od ruba, dubina je već 40 metara. Stijena je skoro okomita.

 Šmrc, odustajemo od parangala i ribe i vraćamo se prema Jakišnici, more je već između 3 i 4. Kaić se drži fantastično i bez većih problema plovimo 8 – 9 milja s valom u pol prove. Vežemo opet na istom mjestu, pitamo u restoranu Sidro, je li OK da tu prenoćimo, naravno da nema problema. Ali obzirom na vrijeme, odnosno razvoj vremena, provjeravamo prognozu i mobitelom se savjetujemo s prijateljima ribarima. Jedinstveni savjet, dođite još danas doma, ako još možete, jer će sutra biti samo gore. Nekoliko minuta razmišljanja, cigareta i pivica – krećemo. Protiv svega se može boriti osim protiv majčice prirode. Tu je bitku posve izvjesno izgubiti, samo je pitanje koliko teške mogu biti posljedice. Našoj je odluci svakako pomogla i činjenica da je na brodu i petogodišnjak.


I tako, naša je prva đita novim kaićem neslavno završila, ali sretno, jer sutra je more pokazalo onu drugu, opasniju ćud. 


Nema veze, more volim te, vrati'ću se.

 

P.S. evo, toliko je posla da ovaj post pišem od ponedjeljka. Sorry posjetiteljima...

lostways @ 10:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 24, 2007
...uz male isprike posjetiteljima, mora se malo i radit', konačno doma, pa jedan mali postić. Inače, tjedan je bio dinamičan, napet, naporan, ali stvari (s poslom) se razvijaju u dobrom smjeru, pa se nadam da će biti vremena i "vremena" za uživanje na moru.
A sad malo na naslov...
Danas je "Norijada". Kroz prozor čujem buku vesele gomile. Stanujem u neposrednoj blizini gimnazije i ugostiteljske škole, pa je kod mene uvijek veselo, danas pogotovo. Nekako me razvedri to veselje maturanata. Iako na žalost, nije gotovo nego tek počinje. Sranje. Borba. Život. Ma kako se činili teški problemi s ocjenama, neopravdanima i onim pederom iz matemetike, iz današnje perspektive to mi se čini smješno. I je. Ne solim sad pamet pokroviteljski klincima, ali tako jest. Oni kaj se zgražavaju brašnu, pokojem razbijenom staklu ili slomljenom nosu, vjerojatno imaju amneziju jer, uvijek je to bilo tako. Samo kaj su novine donijele kratku crticu o tom, tada polulegalnom, događaju i basta. Danas su na TV tri emisije s gostima iz MUP-a, psiholozima, sociolozima, vračarama i sl. u novinama poseban prilog, i svi analiziraju klinca iz 4. e koji je zaglavinjal i opal pa završio u hitnoj i traumi na ispumpavanju ili onu curu kaj je babu zasipala brašnom. Pa kaj?
Npr. ja sam čak završio u policijskoj stanici Zrinjevac, zato kaj smo se vozili u Spačeku (se još neko sjeća tog presmješnog vozila?) i na njega smontirali zračne sirene, pa mahali i vikali po zelenom valu. Pa su nas vidjela dva nadrkana policajca, pokupili nas ispred HNK pod optužbom da smo im pokazivali srednji prst. Prvo, nismo; a drugo neš ti prekršaja. Utrpali nas u maricu i otfurali na Zrinjevac. Tamo nas je ispitivao neki golemi idiot, prijetio samicom i batinama, meni otkinuo naušnicu s uha, i za dva sata nas pustio. Da, da, i ja imam kriminalnu povijest.
Toliko o meni.
A klincima koji danas završavaju, odnosno počinju, želim da se dobro napiju (posliejdnji put kao srednjoškolci), izdivljaju (tramvaje ne lomiti please, oni nisu niš krivi, samo nam zbog toga Banderas još više love mažnjava), izljube i izgrle sa svim školskim frendovima, školskim ljubavima, jer sutra, sutra počinje Život. Velikim slovom.
Naravno, veliki peace, maturantima blogerima!

lostways @ 10:56 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 21, 2007
Konačno! - kaić je u moru! Bilo je poprilično stresno, interijer nije 100% uređen, ali ništa što se nebi dalo napraviti na moru. Dakle, sreća je spremna za konzumaciju. Obzirom  da moram trčati u Austriju (po novi posao, valja sad žestoko radit kako bi se nadoknadili novci uloženi u strast) samo kratki post + par fotki, po povratku i više....
1. Neposredno prije stavljanja na prikolicu


2. Na istezalištu



3. ...i konačno na mirnom vezu...




Nažalost, nije bilo previše vremena za uživanje, jer je u nedjelju u ZGB bila Prva pričest na kojoj sam morao biti prisutan, pa će probna đita biti slijedeći vikend, do tada će i interijer biti uređen pa obećavam fotke i mali putopis. Do tada, u slatkom iščekivanju, toliko. A sad u auto i gas do daske...u nove radne pobjede. Baterije su pune, motivacija do neba...

lostways @ 09:29 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 17, 2007
... sutra porinuće, jurim u Novalju, vraćam se s fotkama. Uzbuđen? - Lud!
lostways @ 13:20 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
... gotov s poslom. Konačno mogu u krevet. Oči su mi pivske boce, sačuvaj me Bože (Johny). Buljenje u dva monitora cijeli dan (12-ak  ili više sati) može biti stvarno vrlo naporno. Osjećam se kao da sam kopao, i loše vidim. Sigurno ću sanjat toplovod i kote. Ja zadovoljan učinjenim, bit će i naručitelj. Zadovoljni naručitelji plaćaju :)
Dosta mi je PC-a za danas.
Laku noć svima....


lostways @ 00:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 16, 2007
...kupio sam danas "vodafone mobile connect", to će reć' da sam mobilan s internetom. Znači, više boravka out of office, a da posao ne trpi. Mogu poslat i skinut mail-ove, vidjet prognozu za pomorce, aladin.hr, i da, mogu vodit blog i s kaića.... :)
još ćemo samo vidjet kolko će me ta igra koštat :(
lostways @ 12:04 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 15, 2007

iz Novalje, s djelomično napunjenim baterijama, djelomično zdr... Naime, moj "Kaić" još nije u moru, jo š je u završnojj fazi i to me malo zdr...lo. Ajde, nekak i razumijem da dan, dva ne igra ulogu, ali ovo traje od Uskrsa, pa moj prag tolerancije za kašnjenje i stupanj razumijevanja objektivnih i subjektivnih poteškoća, polako, ali sigurno splašnjava. Općenita situacija s majstorima u HR je lagano katastrofična. Rokovi, to je kompletno nepoznata riječ, i sukladno tome nitko se toga ne pridržava. Od šnajderice koja mi je radila presvlake za madrace, električara, o plastičaru da i ne govorim. Ali kod primanja love, tu se kašnjenje ne tolerira. Priznajem, kvaliteta svih radova je vrlo visoka, ali ....Opravdava li to 45 dana zakašnjenja preko 30 dana očekivanog?
Obzirom na opću situaciju u naših majstora, još sam i dobro prošao.
Novi rok je četvrtak, i sad moram iskrcati ekstra 500 Kn za put kako bi brod JA vezao po porinuću. Ne zvuči strašno naspram 40-ak tisuća koliko me cijelo zadovoljstvo koštalo, ali sad mi već i to smeta.
Općenito, o našim majstorima, ozbiljnosti (da ne kažem profesionalnosti, ma što ta riječ značila), dao bi se napisati roman, a ne samo post. Ili bolje psihološko istraživanje. Jer, za "male" poslove (do 2-3 tisuće kuna), nemožeš naći majstora jer nemaju vremena, a kad konačno preuzmu "veliki", onda zajebavaju s dovršetkom jer su zauzeti s "malim".  E pa jebi ga!
Eto, moral sam se malo izjadat.
Za lebicadu, evo fotke nedovršenog "blaga", ovo je nastalo iz Dalmatinke ('82), ali pripremi se na suze i znoj. Novce i živce.

Iz prve rečenice...ono kaj se baterija tiče (sad u malo vedrijem tonu)...
Četiri dana sam sa svojim sinom, bezgranično uživao u trenucima zajedničke samoće (malo bedasto zvuči, ali u kontekstu - on i ja sami, već ima smisla). Šetnje, igra, plaža, kupanac....Ili kraće, sreća! Malo smo slikali, malo su slikali nas. Kadar: on i ja na rivi, slušamo njegov mp3, svaki na jednu slušalicu i urlamo (bez puno sluha) -  nee prodajem nasmješenog psa...(Azra, za one koji ne prepoznaju). Slučajni prolaznik s kamerom u ruci, mislio je da prizor zaslužuje fotku, tako da smo Miš i ja završili u nečijem foto albumu. Pod, vjerojatno, album čudnih stvari..
A evo i par naših....(mobitelom)




Kratki komentar:
Čak i neka mjesta koja svakodnevno (ili vrlo često) viđamo, imaju ono nešto, što ljepotom plijeni.

lostways @ 21:45 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, svibanj 11, 2007
...sad su se probudili. Moja dva anđela. U zagrljaju. Kak me to raznježi.....
lostways @ 06:36 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
...petak, pol sedam, crtam bjesomučno. Jučer sam dobil dva mail-a iz austrije, požurnice za crteže koji kasne 2 tjedna. I danas je deathline. Tražim inspiraciju, a vani proljeće. I još moram u Novalju. Kaić samo što nije u moru. Draga ima teambuilding (koja glupost) pa ćemo maleni i ja sami. Zato kratko...
Crtam...
lostways @ 06:29 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 10, 2007
Volim javni prijevoz. Iako od 18. imam svoj auto (činjenica da su prvi primjerci bili u takvom stanju da sam češće koristio tram nego njih, što zbog vječnog boravka na popravku, što zbog sigurnosti), pa moram priznat da ga vrlo rijetko koristim. Eto, dokaz je i to, da pišem ovaj post nakon što sam jučer potegao sa 6-icom od pivovare do Zapruđa i to više turistički, sa svojim sinom, eto da se dijete provoza (a i jeftinije je nego luna-park).
Jel' se neko sjeća pulfera? Onih starih modela, i onih ludo hrabrih fakina kaj se voze između kola. Više ludih nego hrabrih. I u stanovitom broju mrtvih. Zbog tramvajske karte. Sjetio sam se sad i onih konduktera s nekakvom penkalom koja je na gornjoj strani imala maleni pečat, pa bi rutinerski prekrižio kartu i opalio taj pečatić na kartu. Zamisli, riskirati smrt zbog tramvajske karte...
Tamo negdje '85. sam se vozio u tramvaju u Sarajevu, i pitao jednog fakina - ima kontrole, jel se frka švercat? - Ma, veli on, jebi ga ba, to još plaća samo moja baba....
Prošlo ljeto u Berlinu, čooovječe....To nisu tramvaji, to je space shuttle, na stanici display, piše: tramvaj br. 2 stiže za 3 min. I fakat, za točno to vrijeme, ili koju sekundu prije, evo dvojke u stanici. Unutra, aparat za kartu, možeš izabrat, jednokratna, dnevna, pretplata, i još dvije-tri opcije koje ne razumijem (njemački mi inače odlično ide)
U Zagrebu, za špice, ponekad prije dođe Godot, nego šestica. I uvjek, ali uvijek, (jebeni Murphy) prođe kroz stanicu 3 dvojke, 2 jedanaestice, 4 trinaestice, pa tek onda šestica u koju kad se jedva uguraš čuješ vozača kak viče: remizaaaaa (spremište, za one koji nisu iz Zgb, koje je, naravno na sasvim drugom kraju od onoga kamo sam naumio).
Obožavam i podzemnu, cijeli sam NY prešao uzduž i poprijeko (ne, nisam bio u Harlemu ili Bronxu), Pariz, Berlin, i ma kakva gužva bila, svagdje si za par minuta. Bez puno čekanja. I ne brineš o parkiranju, čepovima, (onim suludim kružnim tokovima u Parizu npr.).
I Zagreb će dobit' podzemnu. 2345 g.
Jučer, sjeo sam s malenim u krilu pa slušam, raskošna brineta dijeli s putnicima svoj dialog s prijateljicom zgražajući se pritom na njegovu reakciju ne njeno bolovanje (on  mora da je šef). Robusni bosanac (rekao bi po naglasku) dogovara zidariju (il tak nešto), ali mu šepa plaćanje. Na trgu ulazi prva postava hokejaške repke (veterani) i počinje stampedo za ona tri slobodna mjesta. Jedna od veteranki pokušava i mene dignuti ali primjećuje mačeve od malenog pa odustaje uz komentar - ah i vi ste invalid. Ja šutim. U pravilu se dižem pri najavi stampeda, ali u ovim okolnostima, maleni bi se stojeći ugušio u gužvi. Ako ga nebi ubio smrad koji je koncentriran u visini ispod struka (njemu taman u razini nosa). Sad su zvukovi puno glasniji, nerazumljiviji, tek hvatam poneku cijenu kelja na placu, i kraću dijagnozu jedne od hokejašica. Na folki, stampedo prema van, tu zamijećujem i veći broj marama oko glave, mora da je uskuro služba u đamiji.
I, tu smo. Most, preružne zgrade, ali prekrasna priroda (Zapruđe je jako zeleno, u pozadini Bundek). Doma smo. Maleni zadovoljan, ja ispunio kvotu za ovu godinu.
Volim javni prijevoz.
U Berlinu.
lostways @ 10:12 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 9, 2007
Ovo sam u formatu *.pps dobio na mail od jedne, meni vrlo drage, vrlo religiozne osobe.  Tekst sam kopirao iz power pointa, ako je malo konfuzno napisano, fotku izvukao također.
Prenosim bez komentara, osim: u najmanju ruku - zanimljivo...

Grad Santa Fe u Novom Meksiku – S A D
Zagonetno stubište 130 godina privlači preko 250 tisuća posjetitelja godišnje.

Mjesto atrakcije je kapela Loretto.


Što čini ovu kapelu drugačijom od ostalih?
To je tzv. čudo, koje u njoj postoji.
To je njeno stubište.


Kapela je izgrađena krajem 19. stoljeća.
Kad je bila dovršena, časne sestre su primjetile da nedostaje stubište za galeriju.


Provele su 9 dana moleći sv. Josipa da im pomogne, jer je on bio stolar po zanimanju.

Na zadnji dan molitve, jedan stranac pokucao je na njihova vrata i rekao im da je on stolar i da bi im on mogao pomoći napraviti stubište.

On je sam samcat konstruirao stubište, koje bi se mogle nazvati vrhunac stolarije.

Nitko nije mogao shvatiti kako stubište može samo sebe držati, kad nedostaje centralni potporni stup. 


Stolar koji nije upotrijebio niti jedan jedini čavao ili čak ljepilo da sastavi stube...
...nestao je nakon završenog posla, ne tražeći plaću.


Tada se pojavila priča u gradu Santa Fe,
da je stolar ustvari bio osobno
sv. Josip...


...poslan od Isusa da riješi problem časnih sestara.
Od tada su stube poznate kao čudotvorne i pretvorile su se u mjesto hodočašća.


Tri su misterija u ovom slučaju, koje napominju u kapeli Loretto.
Prvi misterij je da se do danas ne zna identitet čovjeka koji je izradio stubište.


Drugi misterij je da svi arhitekti, inžinjeri i znanstvenici kažu da ne mogu shvatiti kako stubište može stajati samo za sebe, bez središnjeg potpornog stupa.

I treći misterij je
– odakle potječe drvo.
Nakon ispitivanja, pronašli su da drvo od kojeg je napravljeno stubište,  ne postoji u cijelom njihovom području.


Još jedan detalj koji povećava vjerovanje u čudo.
Stubište ima 33 stube
– Isusove godine starosti.


lostways @ 12:16 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare

Nezaposlen čovjek dolazi moliti za mjesto otpušivača zahoda kod Microsofta.

Šef personalaga testira ga
s potpuno novom pumpom
.


Angažirani ste. Dajte mi vas e-mail da vam pošaljem popunjen formular kao i dan i sat kad ćete poćeti raditi.


Očajan, čovjek odgovori da nema kompjutor, pa prema tome ni e-mail.

Šef mu na to kaže da žali, ali ako on nema e-maila, on virtualno ne postoji, a ako ne postoji, ne može dobiti posao.


Čovjek izađe očajan ne znajući što da radi sa samo 10 dolara u džepu. Ode u diskont i kupi sanduk od 10 kg jagoda.

Potom ode od vrata do vrata prodavati svoje jagode na malo i za manje od dva sata udvostruči svoj kapital.Ponovi operaciju još tri puta i vrati se kući sa 60 dolara..

Tada shvati da bi tako mogao živjeti. Svaki dan izlazi iz kuće sve ranije i vraća se sve kasnije i tako utrostrući ili učetverostrući svaki dan svoj kapital.

Uskoro kupi kamion, a ubrzo potom postane vlasnik male kompanije sa vozilima za isporuku.


Prođe pet godina.

Čovjek je sad vlasnik jedne od najvećih mreža za prodaju hrane.

Jednog dana odluči uzeti životno osiguranje. Pozove svog agenta i izabere policu. Na kraju razgovora, agent ga pita za e-mail kako bi mu poslao sve klauzule ugovora.


Čovjek onda kaže da nema e-mail. Čudno kaže mu agent, nemate mail a uspjeli ste sagraditi to carstvo. Zamislite gdje bi vam bio kraj da ste imali mail.

Čovjek razmisli i odgovori/ bio bih odpušivač zahoda kod Microsofta!


Prva pouka ove priče:
internet ne rješava život
Druga pouka ove priče:
 ako nemaš e-mail a radiš mnogo, možeš postati milijunaš


Treća pouka ove priče:
 Primio si ovu poruku e-mailom, znači bliže si odpušivaču zahoda nego milijunašu!!!!!


UGODAN DAN    SVEJEDNO!!!!!!!!!



Ne odgovaraj na ovaj mail: otišao sam prodavati jagode:):):):)

FORA, ne?


lostways @ 12:08 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Silni ctrl+c pa ctrl+v, i zahvalio sam na svim komentarima. Nije to ono kaj je najvažnije u vođenju bloga, ali je itekako lijepo znati da netko čita i cijeni ono kaj radiš. Zato, još jedanput hvala svima koji posjećuju i komentiraju moj rad, a i meni će olakšati dnevni pregled. I sorry ako sam nekog izostavio, silni copy/paste rad može dovesti do greške.

lostways @ 10:51 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Između dva trčanja za nofcem, tražeći malo odmora za dušu, naletjeh u My Pictures na par fotki, srcu mi priraslog, neopravdano zapostavljenog u mojim uspomenama, predivnog Valuna....
Proljeće je 2006 (maj), i svaki je komentar suvišan.... jer slike govore puno više od bilo kakvih riječi.












lostways @ 08:23 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 7, 2007
Ak' mi neko ide na živce, onda su to preuređivači stanova. Koji je to, jebote, poriv, svaki mjesec preuređivat stan s vibracionom bušilicom. Vikendom. Jedino vrijeme kad mi živci dozvoljavaju buđenje kasnije od 7, lik odluči srušiti noseći zid, valjda, s vibrobušilicom. Dalje, ugradnja onih plastičnih stijena na limenke u Zapruđu i Utrinama. Pa kak to zgleda. Ko je to dozvolio, odnosno ko to tolerira. Preružna zgrada iz srca socrealističke socijalno stambene gradnje, kao spomenik tim vremenima, sad je unakažena s random postavljenim bijelim stijenama. Otprilike, kao da netko, vlasnik 6 kata u Zagrepčanki, odluči, jer mu puše, zamijeniti staklenu stijenu na katu fasadnom ciglom, ili pak famoznom bijelom PVC stolarijom.
Živio ukus i urbanistički zavod (ili nekekva inspekcija).
lostways @ 08:28 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 3, 2007
Potaknut fantastičnim blogom Idro , konačno da i ja napišem dvi,tri o moru...
Prvo malo o Idru, čovjek će mi uništiti karijeru, pogledam blog, i misli mi istog trena polete tamo gdje im je najugodnije, škoj, vala, bonaca, suton.... I gotovo sa šljakom. Teško mi se vratit' kotlovnicama, metalnim konstrukcijama, pepelu i sličnom. Jako teško.

Ja sam kontinetalac, tijelom, rođenjem. Zagrepčanin, purger. 
Duhom, ja sam na moru. Cijelim bićem.
Ploviti - moj omiljeni glagol.
Prije 15-ak godina, kad sam počeo hodati s mojom sadašnjom dragom, u njenom dvorištu u Novalji primjetio sam strganu, neupotrebljivu "dalmatinku". 
Hm, a zakaj stoji tu tak zapuštena?
Nema se tko o njoj brinuti.
Budućem sam tastu ponudio deal (s time da mi ni u peti nije bilo da će mi i postati tast), ako se ja pobrinem za nju, moja je. 
Ča se mene tiče, moreš je i na Barbat  (smetlište) peljat, samo je makni iz dvora - glasio je odgovor.
I tako sam postao brodovlasnik (ha!) koji o tome nije znao ništa.

Pa sam je pobrusio, pokrpao, pofarbao i hitio u more. Montirao 18-icu stariju valjda i od mene i zaplovio. I zaljubio se u more. Istina, prvo vrijeme opseg moje plovidbe završavao je u vali Karlić, dve i pol milje N od Novalje, a i to je bio pothvat, jer sam do tamo dva puta popravljao pentu, a na povratku još jednom. Kliješta i odvijače (šerafncigere ili kacavide) koji su pritom nestali u moru i ne brojim..
Uplovljavanja su uglavnom završavala kako i moj sin koči na klizaljkama, udarcem u ogradu (rivu).
I tako sam ja 10-ak godina, uporno vježbao, učio voljeti i nadasve, poštivati more, s barbama diskutirati o vrimenu, ribama... Tri, četri sezone sam uporno šustavicu i peškafondo hitao s kaića, lignje ni vidio. Pa se uvatila prva, Pa sam naučio sâm složit' alat. Pa se uvatila i druga. Osječaj kad beštija povuče ne može se opisat. Znaju ga samo oni što mirno u suton, na kaiću sjede, s mislima u dubini, u dubini mora, u dubini sebe (iako pomaže i pivica koja na kaiću). Pa sam kupio parangal. Pa sam ga bacio i vadio, bacao i vadio, s ushićenjem brojao škrpoče i pauke, kuhao juhicu od tog sitniša i uživao. Malo su mi se i rugali , mojoj predanosti i upornosti. Ali sam svaki dan znao sve više, složio sâm svoje parangale, volio more i more mi je vratilo. 

Pa sam razmišljao, ako su mi horizonti ograničeni kaićem, srušit ćemo ograničenja. Pa sam rentao malo veći kaić (adriu 1002) i iz Sukošana isplovio. 

Vozački sam polagao na fići, pa sam vozio svakojaka vozila, a sva su bila veća od prvog fiće, i zapravo, sva je lakše voziti. Jer su veća i bolja. U vojsci sam i kamione vozio.
Tako i s kaićem. Kad sam naučio zanat udarajući u novaljsku rivu svojom dalmatinkom, Adriu sam, sa svom silom tehnike, dva motora i ostalim pomagalima hendlao k,o da sam je oduvijek imao.
I onda sam kompletno poludio, Ždrilac, Rava, Sali,

 Božava, Silba, 

Olib, Ist i veliko finale; Molat u svibnju. 

Ljubav! Vrijeme je stalo. I samo jedna misao. Vratiti se.
Pa slijedeće godine Uskrs na Visu. 

I konačno. Svu lovu koju imam i nemam, stavio sam u svoju dalmatinku. Novi motor, (30KS), spojleri, natkabina, kabina uređena za spavanje (obućena u drvo, madraci...) kuhinjica, brojni gavoni (pod klupama u kokpitu), bitve, rukohvati, ograda, špirun i za kraj; tank od 80 lit. 
Sad sam srušio ograničenja i evo me....Živila nedilja.
Kaiću ću dati ime Kaić. Draga mi kaže da je blesavo brod nazvat brodom, čamac čamcem, ali... to je moj Kaić. S velikim K. On i ja imamo svoju priču, znaju je plićaci, brakovi, pa i pokoja ljetna nevera. 
Ne znam tako lijepo pisat' kao Idro, ali osjećam baš svaki takav slog.
I sreću, jer uskoro....opet ćemo se družit nas dvoje. Pardon, troje, jer moj je sin, moj kapetan. Ja sam samo mornar. Jer, moj je trud uspio, iako samo pet godina star ,dijeli samnom ljubav, poštovanje i strast prema moru, prema kaiću.  
Fotka "Kaića" , sijedeći tjedan, u svom novom ruhu....
lostways @ 15:34 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 2, 2007
Danas ne jedan od onih usranih dana kad mi se ništa ne radi. Razlog je tome, sasvim sigurno, među ostalim,  da pet dana i nisam radio ništa. Odnosno, radio sam mnogo stvari, ali one spadaju u ništa. Upitnik, uskličnik. Naime, da li je igranje sa svojim sinom ništa? Ili farbanje pajola? (usput, ispali su famozno, obična jelova dašćica, premazana 2x tikovim uljem pa još jednom rukom Beltop-a u nijansi tik, izglada kao plemenito drvo.) Ili možda branje šparoga? Ništa?? Kupanje na, u proljeće predivnim, Babama? Ništa! 
Ali zato usrano crtanje na PC-u, to je nešto, ili preslagivanje ulaznih, izlaznih računa, traženje financijskih rješenja za preživljavanje mjeseca, nazivanjem dužnika, ili gnjavažom potencijalnih investitora (tzv, kamčenje avansa). To je nešto? Maaaa daj.
Jedva čekam da odem po malenog u vrtić, pa da nastavimo gdje smo jučer stali. (još da to netko 'oće platit')
Malo o moru...Kupio sam "More" i prvi članak na koji sam nabasao, onaj Tončija Žanka - Tone pod naslovom Lucova kletva, rastužio me. Ukratko, u ovo doba godine, luc je bio svima veselje, bilo ga je u izobilju pa su ribari lako, ubirali poklone prirode. Danas ga više nema. 
Ipak, ja mislim da je prirodu puno teže uništiti no što mi mislimo, i iako si utvaramo da smo toliko moćni (mi, ljudi), i usprkos tolikom trudu da je uništimo, nećemo uspjeti. Mi smo samo mali kotačić u velikoj preciznoj uri planeta, i ako se pokažemo pokvareni, zamijenit će nas. 
Kao i s bezbroj vrsta do sada. 
Zaključak: Trudeći da uništimo planet, uništit ćemo sebe. Planet će preživjeti. A luceve će lovit' samo galebovi.
U Novalji, u ponedjeljak navečer, "fešta od maja". Lijepa manifestacija, pomalo stereotipna ( na skalama male crkvice, električarska klapa, dalmatinski repertoar, štandovi s gratis klopom i popularno cijenjenim pivama) ali ipak. Usprkos mojoj skeptičnosti, fešta je uspjela, prekrasno je bilo vidjet sva ta ozarena lica, poznatih i nepoznatih, domaćih i stranih, kako iz sveg srca i glasa zagrljeni pjevaju. Uglavnom o ljubavi. I moru.
I na kraju, mala najava (koja baš nema veze s gorjnim temema).
U subotu, 19.5. u Zapruđu se održava već po ne znam točno koji put, Dan Zapruđa. Manifestacija pod imenom ZAPRUĐE UŽIVO (više na http://www.zaprudje.com/pages/dani06.htm). Ove godine nastupaju valjda Edo Majka i Belfast food, ali to i nije najvažnije. 
Tamo negdje kasnih 70 ih (vjerojatno i prije, ali do tada seže moje sjećanje), u doba mračnog komunizma (sic!) svaki je kvart imao svoj dan. Uglavnom u maju, kad se priroda budi, a i bitno je veća vjerojatnost da događanje na otvorenom neće usrat' kiša i nevera, SSRNH, SSMFJ, SKPRT ili neka slična skračenica (fantomska organizacija na čijem je čelu uvijek bio neki misteriozni starac, najčešće ex-partizan) organizirao projekcije na otvorenom, koncerte znanih i neznanih bandova, a i poneki lokalni gitaristički virtuoz bi došao do svojih pet minuta slave. Ujutro, limena glazba bi kroz kvart marširala s budnicom, i na stage-u priredba 3b, vrtićke skupine cvrčci, i omladinske radionice 7 sekretara SKOJ-a. I začudo, organizatoru usprkos (onom čičici iz prošle rečenice) tada sam prvi put gledao "Kosu", slijedeće godine "Tomy" (sjećate li se tog pinball wizarda). Prvi put sam čuo kako prži Dorian Gray (Massimo), a i još neke tada popularne bandove. Zakaj? - jer sam bio desetogodišnjak koji baš nije mogao izlazit  u Zebru ili Lap.
Onda je došlo bajno doba hrvatske samostalnosti, rat, i briga o tome kako izvući živu glavu u nekakvoj Vukojebini na Kupi, gdje su me oni drugi primitivosi uporno pokušavali ukokati s grantom VBR-om, ili opet nekom sličnom skračenicom. A ja sam u to toba konobario u Zg, kad me pozvalo u obranu domovine. Tolko su me gađali da sam pomislio kako je s one strane, sigurno jedan od mojih rano jutarnjih žrtava koje sam zavaljao za konjak ili dva na računu. OK, mea culpa, ali sva ta artiljerija zbog dva Marijana Badela (žutko ljutko). Otišao ja daleko od teme...
...pa se vraćam: Uglavnom, više nije bilo ni čičice, ni projekcija a koncerte su zamijenile zračne uzbune. Pa je i to prošlo. Pa je grupa mojih frendova (ponosno reče on) organizirala (nekak valjda '99, ili kasnije) revival te menifestacije. U okolnostima kafanskih derneka, narodnjačkih orgija, to je ispala mala rock'n'roll urbana oaza zabave. I nastupali su tu Gobac, Jura, Dino....nevažno, nastupali su opet klinci iz vrtića i lokalni virtuozi, i ono najvažnije. 
Svaki put, jednom godišnje, tu srećemo svoje djetinjstvo. Bivše ljubavi koje dolaze s četvero djece, frendove pristigle iz Švedske, onoga baš pustilo iz bukse pa i on svratio, uglavnom djetinjsvo kroz prizmu sreće, veselja, igre i ljubavi. 
I užasno se napijemo, pa do kasnih jutarnjih sati, prebiremo po nikad zaboravljenim, bezbroj puta ispričanim (do mjere da se prava istina već negdje '97. izgubila) uspomenama. Povućemo koji dim, smijemo se, sretni smo. 
I onda u ponedjeljak na usrani posao.....
lostways @ 15:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Jedina mrlja na putovanjima je to što se moraš vratiti. I što u stvarnom životu moraš raditi. Na putovanju nekak' zaboraviš sve iz stvarnog života. Samo carpe diem. I tako, dok tražim inspiraciju za novi post, samo mala ilustracija pejsaža koji mi brišu stres, kao spužvom.




Da, i u superpreizgrađenoj Novalji, ima ovako krasnih sličica. Samo ih treba vidjeti.
Proljeće.....
lostways @ 08:56 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare