zagrebačka trilogija
Blog - svibanj 2009
petak, svibanj 29, 2009
Istrljavši oči stisnutim šakama, što mu je danas bilo prvo, vjerojatno i jedino zadovoljstvo, Martin se polaganim korakom uputio prema rupi, koja se nekom inercijom, službeno nazivala Kolodvorski restoran. Bez imena. Jedino što je tu rupu, utočište beznadnih, povezivalo s nazivom, bio je kolodvor. Dragica je, ugledaviši ga na vratima, bez riječi dohvatila malu kruškoliku čašu, i spretnim rutiniranim pokretom ulila u nju konjak milimetarskom preciznošću, točno do crtice iznad koje stoji oznaka 1 dcl. Prišao je šanku i iz prednjeg džepa izvadio zgužvane novčanice u iznosu točno potrebnom kako bi promijenio očekujući pogled Dragice. Brzim je pokretom ispio sadržaj čaše, kvrcnuo praznom po metalnoj površini šanka, što je ova s druge strane ispravno protumačila kao potrebu za dopunjavanjem. Iz drugog je džepa izvadio zgužvanu kutiju Yorka, isčačkao poslijednju cigaretu, zapalio šibicu, prinjeo je cigareti, udahnuo, pa zakašljao iskašljujuči okus jučerašnjeg dana. Dragica ga je prijekornim pogledom otpravila van. Zabranjeno pušenje. Martin je nagnuo dopunjenu čašicu još jednom, ostavio posljednji novac na šanku i uz psovku ispod glasa započeo dan. Novi, jednak kao i jučer. I kao mnogi, koje više ne pamti. Istini za volju, ne pamti ni jučerašnji. Odavno je prestao pamtiti, a vjerojatno je baš to, ono što ga je održalo živim svo to vrijeme. Prestao se i pitati, da li je to vrijeme ispravno nazivati životom, ali ako se disanje, povremeno kretanje i zadovoljavanje fizioloških potreba nazivalo životom, onda je valjda živio. 

Odlutale misli, povratio je oštar zvuk brodske sirene. Koji kreten – pomislio je – jebe po sireni unutar marine. Dugo je dvojio povesti li Dijanu s njenim jebežljivim prijateljicama na brod, no četvrtkovna količina alkohola i koke, bila je dovoljna da donese odluku umjesto njega. I evo ga sad, s njih tri, na svojem utočištu od svijeta. Grizao ga je osjećaj izdaje, prodaje svoje osame. Uskoro će taj osjećaj biti ispran šampanjcem, kao uostalom i svi koje je ikada imao. 

Ispljunuo je krv iz usta. Nisu ga toliko boljeli primljeni udarci, koliko besmisao preživljenog. Bahati i objesni klinci, prebili su ga ko mačka, iz dosade. Kada im je prišao, znao je što može očekivati, i stavivši cigaretu do koje mu je toliko stalo, na vagu sa opasnošću koja je, kao aura svjetlila oko te agresivne skupine nabrijanih mladaca, odlučio je riskirati. Zapravo, nije riskirao. Toliko je predoziran boli, da više nije osjećao. Želio je samo cigaretu. Ma koliko ona koštala. 

Dosadno. To je bio zajednički nazivnik događaja posljednja tri dana. Do-sad-no. Zajeb'o sam se – pomislio je Svebor. Dijana je dosadna, bez obzira na društvo svojih blesavih prijateljica. Cijela je ta priča precijenjena. Preskupi barovi, antipatične face. Red šampanjca, red koke, red pušenja. Pa ispočetka. Tri dana. Do-sad-no. Trebao je odmor, trebao je otploviti taj vikend sam, ali ga je brzopleto obećanje što ga je dao koketnoj Dijani, dok je bio krcat svim mogućim preskupim sranjima, koja su mu svaki dan nanovo omogućavala da navečer zaspi, dovela u ovu situaciju. I nije da ga nije rajcala situacija s tri vesele „djevojčice“ na njegovom Ferretiu. Pogotovo situacija s ovom malenom sisatom. Ali tri dana?!?!

Martin je odlučio iskoristiti davni poziv starog ratnog druga. Ovaj ga možda nije pozvao s namjerom da zaista dođe, ali ga je pozvao. Potrošivši ovu Karlovačku, slijedeća mu je destinacija možda i poslijednja za neko duže vrijeme. Ukrcao se na putnički za Knin u 9.25. Rijetki su ga suputnici promatrali sa sažaljenjem. Nije obraćao pozornost. Iza prozora, promicale su brze slike. Tek bi ga trgnuo ulazak u tunel, kada bi slika nakratko nestala. 

Podmirivši nemale troškove na recepciji precijenjene marine, otpravivši cure, popio je na baru Jack Daniels on the rocks, bacio na šank novčanicu i došetao k svom Audiu. Da on the rocks – pomislio je - šupak konobarski, jebote on the rocks. Kaj fali Đekiju s ledom? Nije volio taj snobovski način života, iako je bio jedinica za njega. 

Mogao me pustiti na miru  još tu jednu stanicu – naglas je razmišljao Martin, o karakteru nadrkanog konduktera, hodajući uz cestu prema Ramljnima. Bio je umoran i spuštao se mrak. Sve je vodilo k još jednoj noći pod nebeskim svodom. Dao bi sve za gutljaj konjaka i cigaretu. Ali nije imao ništa.

Mamuran i pospan, nije želio voziti po autocesti. Krenuo je starom cestom, a možda i omasti brk kakvim janjčićem ili kozletom usput. Koliko je nova cesta skratila put, toliko mu je uzela i čar. Ni mirisa ni okusa. Samo gas.

Nazirao je vrh ovog poslijednjeg uspona. Bol u leđima i nogama, iako nepodnošljiva, bila je mizerna u usporedbi s čežnjom. Nije se imao čemu nadati. Hoće li ga Damir uopće primiti u ovakvom stanju?

Vrlo je brzo požalio zbog odabira puta. Bio je gladan, a pive koje je popio bezuspješno tražeći janje upravo skinuto s ražnja, nisu mu nimalo pomagale. Baš suprotno. Nagnuo se nad suvozačko sjedalo da dohvati kutiju Marlbora, koja je po ovim usranim zavojima odsklizila skoro do suvozačkih vrata. Dohvatio je kutiju spretno izvadio cigaretu, stavio je u usta i podigao pogled. Nasred ceste, u ovoj pustojebini, pognut je stajao neki klošar. Nagazio je kočnicu, i instinktivno trznuo volanom kako bi ga izbjegao.

Iz jednog od rijetkih automobila, što su prolazili pored njega, na sredinu ceste sletjela je, uz mali vatromet iskrica, gotovo cijela, zapaljena cigareta. Kao da je onaj u kojega već odavno ne vjeruje, čitao njegove misli. S osmjehom, zakoračio je na asfalt i sagnuo se. Cigaretu je još pognut prinio ustima i kako se ne bi potpuno ugasila jer je većina žara bila rasuta udarcem u asfalt, udahnuo dubok dim. Okrenuo se prema smjeru zvuka škripe guma jurećeg automobila po toplom asfaltu i spokojno se nasmješio. Ugledao je u toj stotinki sekunde, suprotno očekivanom, bok ogromnog crnog automobila. To je to – poslijednje je što je pomislio.

A jebem ti mater! – glasno je opsovao dok je auto nekontrolirano, bočno klizio cestom. Pregrizao je filter cigarete koju je netom stavio u usta, a ruke su skliznule s volana. Čuo je i osjetio snažan udarac kada je Audi bokom udario Martina nakon čega se prevrnuo i nastavio kliziti. Bilo kakvu misao, pretekao je udarac airbaga. Audi se zarotirao, sletio s ceste i krovom udario u kamen pored puta. Užasna buka loma tone čelika, progutala je prigušen zvuk pucanja Sveborove kralježnice.
...


Martin i Svebor, trideset šesta i sedma su žrtva cigareta tog nesretnog ljetnog dana. Do ponoći, još će ih troje, zbog pušenja, pokucati na vrata Svetog Petra. A onaj „on the rocks“ konobar, zadržao je svoj posao. I njih još četvero nasumce odabranih. Srećom, postoji netko ko će takve događaje u doglednoj budućnosti promijeniti....

 

 

*Posvećeno Darku Milnoviću, ministru zdravstva u Vladi Republike Hrvatske.

 

**Inspirirano izjavom istog tog, o prioritetu vlade glede zaštite 40 umrlih dnevno od posljedica pušenja, nasuprot petorici otpuštenih konobara kao posljedice provođenja  zakona o zabrani pušenja na javnim mjestima.

lostways @ 14:06 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 25, 2009

Kao što je već poslijednjih godina uobičajeno, preskočili smo proljeće i uletili u ljeto. Najdraže mi godišnje doba, tako je netragom nestalo. Više ti ne treba proljetna jakna, ili cipele. Iz gojzerica u sandale. Iz skijaške jakne u majicu kratkih rukava. 

Vruće mi je. I više nego ikad, hoću pobjeć odavde, iz ovog uskuhalog bosanskog lonca, i otić na more. I hoću. Uskoro.

Nedjelju smo proveli na bazenu.... Ne mogu se opustit. Iako je moj maleni već siguran plivač, neprestano ga držim na oku. I idem i sam sebi na živce. Onda dođem doma, pa čujem vijest da se šestogodišnja djevojčica utopila nasmrt, u ni metar dubokom bazenu, usred nedeljne vreve kupača. Jebemti! Pa si prestanem ići na živce. Momentalno.

Ne znam kako nazvati događaj najavljen za danas (zapravo upravo se održava?) ispred kuće partizanskog oficira na Tuškancu. Paradoksom, tragikomedijom, sprdačinom, bizarnim, samo komičnim... Da je nakon II svjetskog rata bilo stravičnih zločina, neporecivo je. Čak je i moj djed, u jednom od takvih izgubio život. Ali da se M. Schwartz, LJ. Česić i ostali redikuli hrvatske kvazipolitičke scene, okupljaju ispred kuće 90-godišnjeg partizana, koji je, uzgred budi rečeno, bio i šef F.Tuđmana, u kojeg se ovi patuljci zaklinju, stvarno je nevjerojatno. I najsmješnije od svega, aktualnom predsjedniku RH, dodjeljuju ironičnu plaketu za nijekanje partizanskih zločina. Kaj je smješno? - to kaj se udruga naziva "Hrvatski uljudbeni pokret - udruga za zaštitu prava građana". Pa jebote stvarno.... Ako je taj lik fakat odgovoran za zločine nakon drugog svjetskog rata, treba mu suditi, jednako kao i onom dementnom idiotu Artukoviću krajem osamdesetih. i to je posao Državnog odvjetništa. Ako netko ima kakve dokaze za to, jednostavno je prijaviti zločin, naime ratni ne ide u zastaru. Prema tome, u čemu je problem? Ako pak nema dokaza, piši kući propalo.....

Al jebatga, ovo je država u kojoj osuđeni zločinac dobiva na lokalnim izborima, iako je utekao od institucija države u koju se zaklinje. I pritom telefonom prijeti sucu. Ovo je država u kojoj će pjevaljka lakoglazbenih nota, biti pročelnica za kulturu grada Splita. Ako gradonačelničko mjesto preuzme vlasnik lanaca trgovina špecerajem. Tako se izložbe i koncerti više neće održavati u muzejima i dvoranama, nego u šoping centrima. Praktično. Kako muzeji gube svoj značaj, a uglavnom se nalaze na "dobrim" lokacijama, logičan je nastavak preuređenje u trgovine.....

Ja podržavam Keruma. Zakaj bi ovima u Splitu bilo bolje neg nama u Zagrebu. 

Nakon drugog izbornog kruga, Marko će Perković Mitraljezac, moći obaviti pobjedničku turneju. Osijek - Zagreb - Split. Nema to veze sa strankama, na vlasti će  u svakom gradu biti drugačija. Ali svjetonazor jednak. 

Dosta. Nakon tjedan dana, vrijedni je Pavle, konačno zbiksao fotke koje je ispalio pretprošli vikend u Zapruđu, pa ću malo pomalo, na site stavljati seriju portreta poznatih (više ili manje) kvartovskih likova. Koga zanima..... link.
Ovdje ću objaviti samo ovu, posebno mi dragu. Bogzna zakaj? (mi posebno draga, jel'?!)
Fala Pavle.
m&ž

lostways @ 11:41 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 21, 2009

Do 16 sati, izborima se odazvalo 32,66% od ukupnog broja birača. Podatak je to službeno objavljen na izbori.hr. Nije teško zamisliti, situaciju gdje je M.B. aktualni gradonačelnik metropole dobio 50% plus jedan glas. Pretpostavimo i da je na izbore, do zatvaranja birališa izašlo još desetak posto birača (što mislim da i jest činjenica, oko 41% ukupno). To bi pojednostavljenom matematikom značilo da je spomenuti M.B. osvojio natpolovičnu većinu i obnovio svoj mandat sa otprilike 20-ak posto glasova ukupnog biračkog tijela u Zagrebu. Ta bi činjenica opravdano izazvala euforiju u izbornom stožeru M.B.-a, kao što je izazvala i ultraaroganciju fujpremijera Grinča. Koji se bahato razbacuje samoproglašenom pobjedom na lokalnim izborima, što nažalost i jest činjenica. 

Ono što me duboko uznemirava, ono što me čini bijesnim, je činjenica da je za sudbinu lokalne zajednice, zainteresirano samo nešto više od trećine građana. Još ajde, mogu razumijet činjenicu da kod parlamentarnih izbora postoji stav birača "pa što, ionako se nema bogznakaj promijeniti", ili kao što jučer prilikom rasprave na tu temu reče moja uspješna prijateljica "meni će bit dobro ma tko bio na vlasti". Ali lokalni izbori......

Kako je moguće ne biti zainteresiran za to, tko će biti onaj, koji odlučuje o plasmanu svojeg novca, u lokalne sadržaje. Kako može biti svejedno kome ću dati povjerenje da upravlja mojim selom. Da brine o budućnosti, da zastupa moje, i interese moje djece. 

Nije moguće. Moguće je biti blesav.  Ovako se bljakIvo bahato razbacuje podrškom građana svojoj usranoj, pogibeljnoj i besprizornoj politici temeljm argumenta dobivenih glasova, većini biračkog tijela i sličnim pizdarijama. A na što se svodi ta famozna, umalo valjda plebiscitarna podrška? - na dvadesetak posto građana ove zemlje. E jadovi jadni. I svi će u birtiji proklinjati vladu, studenti će štrajkati (usput, bilo bi zgodno vidjeti koliki je udio studenata u postotku na izbore izašlih građana),  a velika će većina odmahnuti rukom i reći, "ah, ma mene politika ne zanima".

Po svemu sudeći, tako će i aktualni gradonačelnik Zagreba, nastaviti svoj mandat, bahato (sasvim opravdano, jer mu izborni rezultati to omogućuju) se pozivajući na podršku natpolovične većine građana Zagreba. Istina? - nije. Činjenica? - bogme jest.

Kako u saboru reče gnjidIvo, i neizlazak na izbore je iskazivanje stava. Je. Stava "boli me kurac". Odličan je to stav, i doveo nas je pred vrata raja. Blagostanja. Jebeš par desetaka tisuća izgubljenih radnih mjesta, jebeš nešto desetaka tisuća sjebanih obitelji, jebeš činjenicu da bagra vozi skupe limuzine kupljene od onog novca koji tebi fali da klincu kupiš nove tenisice, jebeš seljačke i neukusne građevinske instalacije u gradovima i na obali, jebeš činjenicu da u Hrvatskoj jedva da više postoji hrvatski kapital, jebeš činjenicu da se hrvatski generali skrivaju po BiH od hrvatskog pravosuđa, jebeš činjenicu da u zagrebačkom poglavarstvu jedva da ima tko da je rođen ne u Zagrebu, nego uopće unutar granica današnje RH...... 

Ma da. Boli te kurac. Jebeš politiku. Idem slušat cajke. 

Stoga čestitam izbornim pobjednicima, čestitam onoj petini građana Hrvatske, koji su pobijedili na ovim izborima.  Svakom od 146.021 građanina Zagreba (što je vrlo očiglednih 48,65%) na izboru novog-starog gradonačelnika. Iskreno.

Razmišljam nešto.... Cijela ta priča o demokraciji u nas, je bimba, fejk. Nismo se pomakli od komunizma ni metra. Onomad, fakat ti je bilo svejedno, glasao ti ne glasao, Tito je bio car. Glasao ti ili ne, Jovo, Janez, Ante i Enver (po ključu jelte) su sjedili u nekakvoj skupštini. Cijelo je to sranje s ratom, s demokracijom bilo uzalud. I uzalud su dečki ostavljali živote po kamenjaru, šumama i poljima Lijepe naše, kad nam isti ti seronje kroje sudbinu. 

Ma imate pravo, Jebeš politiku.

lostways @ 10:47 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 18, 2009

Neslužbene izborne rezultate, ne mogu službeno komentirati - ispalio je nesuđeni zagrebački bezumni gradonačelnik Labud Mesić. U Zagrebu je bitka šatro neizvjesna. Milan je za 1,5% propustio pobjedu u prvom krugu. Đizus.

Kako se bliži lipanj, tako se ja bližim moru. Istina, tamo je na vlasti notorni lik, čitam izvješće GONG-a, koji utječe na birače ispred izbornih mjesta. Taj ništa ne prepušta slučaju - pa zna se! No svejedno ću s guštom Bandića zamijeniti Đonom (Dabom).

Ploveći, ne nerviram se uopće, što se za vrijeme vožnje Zagrebom nikako ne bi moglo reći.

Nakon tri dana, moje je tijelo lišeno novog unosa alkohola, i u stanju je predraspadnom. Jedini dio, koji odskače od stanja organizma je glava. Istina, izgleda jako loše (kao da je to vijest), naotečeno, ali u onom kaj je od sivih stanica preživilo, vlada veliko zadovoljstvo. Na našim je, zapruđanskim izborima, pobijedio rock'n'roll. Uostalom, u kvartu je oduvijek i bio na vlasti. Bez obzira na društvena uređenja. Manifestacija "Zapruđe uživo" (iliti popularnije Dani Zapruđa) po deseti je put protekla savršeno. Hektolitri alkohola (znam čak i točnu brojku izraženu u bačvama al' vam neću reć) utjecali su samo na dobro raspoloženje, pjesmu i ples, za razliku od starog dobrog folklornog običaja u nas Hrvata da pod utjecajem alkohola susedu raskolimo glavu sekirom, ili pak nasmrt pretučemo kakvog maloljetnog namjernika na autobusnoj stanici. Koliko znam, jedva da se tko i posvađao, kamo li nasilja. Murja i zaštitari su se paklenski dosađivali obzirom na dijametralno suprotni glazbeni ukus od onog koji je dominirao zapruđanskim zrakom, al' kaj češ, takav im je posao. Uz r'n'r, pobijedila je i zapruđanska momčad na malonogometnom turniru  ispred škole.  Seljober s Bandić Briga, nije se kandidirao, kao uostalom već tradicionalno ni jedna od kriminalnih organizacija koje se skrivaju pod pseudonimom "stranka".

Kaj se tiče fotki..... ispaljena je poprilična gomilica, pa kad se malo konsolidira (i gomilica i autori), biti će objavljena kaj tu, a kaj (puno više) na site-u manifestacije do kuda vodi link malo više desno. Od aktualnosti za sada tek, pogledajte kaj je novinarima rekal Denny.

I to je uglavnom weekend report. Još možda zastupnica gradske skupštine koja pokušava automobilom zgaziti policajca, koji pak na nju poteže pištolj, no to već spada u rubriku "vjerovali ili ne".

Kalcij, Aspirin, Neofen. Pa  ispočetka.

lostways @ 15:06 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Zasada toliko. Ostalo kasnije.
lostways @ 09:32 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, svibanj 15, 2009

Danas je. Prolazim autom pored novozagrebačke gimnazije, pa zapazih na platou pred ulazom, veselu, euforičnu skupinu maturanata. Pa se prisjetim. Pa pomislim.... jebemti, veselite se, ružite, grmite....na žalost, tek sad počinje sranje. U normalnim bi okonostima započinjao život, u ovoj republici šekret, sad počinje šit. Negativa.... bljak.

Iščačkah jednu staru fotku. Ne morate se trudit vidjet lostwaysa među ovim veseljacima. Naime, lostways (koji bi riknuo od smeha, da mu je netko tada rekao da će sebe oslovljavati, pod jedan u trećem licu, pod dva internetskim nickname-om) je u vrijeme nastanka ove fotke bio u - zatvoru. Dobro, ne baš u zatvoru ali na murji. Moja tri šulfrenda i ja, vozili smo se gradom u spačeku bez krova, na koji smo namontirali zračne sirene i beskrajno se dobro zabavljali mašući prolaznicima, urlajući vireći kroz smotani krov tog pokojnog vozila. I tako cijelo jutro uzduž i poprijeko oko kazališta, po zelenom valu, Klaićevoj i Savskoj. Dok nismo naletili na dva imbecilna milicajca, koji su naše mahanje protumačili kao pokazivanje srednjeg prsta. Prvo, nismo (majke mi), drugo, zakaj bi, a treće, pa i da jesmo?. I kad smo parkirali pred malim Kavezom (današnji Models caffe(?), koji je bio notorni čumajzl, kako bi unutra požderali kakvu pivu ili gemišt, kreteni su ušli za nama.... i uhapsili nas. Utrpali nas u maricu i kao krumpire, otfurali u stanicu na Zrinjevcu. Tamo nam je nekakav ćelavi primitivni idiot, opalio po šamar i ispitivao same gluposti. Nakon dve-tri čuke nas je konačno pustio, jer nas ionako nije imao zakaj držati. Samo da nam sjebe veselje. No ko jebe seljačinu, dečki su nas dočekali pred stanicom (gdje su došli kako bi nas valjda spasili(?!), i fešta je nastavljena.

Opet crnjak. Fakat sam katastrofa. Danas čujem na radiju, maturanti s plešu nekakav ples na trgu, pa idu organizirano nekuda....kaj ja znam.....meni ono neorganizirano baš bilo OK. Baš norijada.

Razmišljam nešto o onoj upadici s internetskim nickom. Kurac je tada bilo interneta. I život je bio ljepši. Valjda.

Kako god, maturanti neka vam sretno i veselo bilo. maše vam 4E9. 

4E9 '87/88 Tesla

  

lostways @ 11:53 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 14, 2009
Inače nisam sklon prenošenju tekstova, ali kao i uz sve vezano za mojeg miša, ovaj puta radim iznimku. Tako prenosim djelove članka objavljenog na javno.hr, a fotke su moje kao i video uradak dolje. Pa kaže:



"Obasjano suncem u zagrebačkom parku Bundek, nekoliko stotina nasmiješenih mališana ovoga je vikenda sudjelovalo na 13. festivalu zagrebačkih dječjih vrtića. Pod motom ''Ja volim Zagreb, Zagreb voli mene'', klinci su se u nedjelju družili, fotografirali, pjevali, plesali te natjecali u raznim sportskim igrama....



...Tako je, primjerice, raspjevana grupa Medeki iz Dječjeg vrtića Duga pjevala istoimenu himnu čiji su tekst napisale odgajateljice. Klinci iz Dječjeg vrtića sv. Franje plesali su ''Veselu igru leptira'', a sve je okupljene dobro zabavila i grupa Mravići iz Dječjeg vrtića Zapruđe.

Oni su, naime, na pozornici pokazali koliko su 'ludi' za sportom, točnije nogometom. Dječaci su bili odjeveni u plave dresove zagrebačkog Dinama, dok su djevojčice, kojih je ipak bilo u manjem broju, plesale u haljinicama s kockastim uzorkom.

- Mjesec dana vježbali smo koreografiju, imamo više dječaka u grupi i svi obožavaju nogomet. Neki ga čak i treniraju. To je moralo isplivati na površinu. Inače smo vrlo aktivni, grupa je odlična, najbolji smo u fizičkim aktivnostima. Glasni jesu, ali su super i naravno da nas slušaju - kazala nam je 'teta' Dubravka Orešić iz Dječjeg vrtića Zapruđe. " (Jelena Kovačević za Javno.hr)







lostways @ 08:34 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 13, 2009
lostways @ 15:44 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 11, 2009
Iskušao sam jučer najnoviju inovaciju, posebne felge za najteže terenske uvjete. Auto s ovim felgama i inovativnom radkapom, skoro ide sam. Kako se radi o prototipu, još ne mogu otkriti proizvođača kao ni tehničke specifikacije. 
lostways @ 09:03 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 6, 2009

U polumraku, koji je bitno više mrak nego polu, prošaranim tek pokojim bljeskom što se reflektira sa stakalaca disko kugle, stojim naslonjen na zakrivljen, grbav zid od opeke, koji se proteže cijelom dužinom tunela koji se pak lapidarijem naziva, ali u tom trenu nikakve sa kamenjem, još manje muzejem veze ima. U jednoj ruci piva, u drugoj pljuga. Tek pljugu na tren, spretnim pokretom premještam u onu koja, iako zauzeta čašom, među prstima još ima mjesta, da bi oslobođenom o prihvatio uski smotuljak, intenzivnog i primamljivog mirisa, pa ga prinio usnama kako bi u dva kratka, ali duboka udisaja, popravio raspoloženje. Proslijedio bi ga prvom do sebe, pa jednako spretnim, ali ovaj put inverznim pokretom pljugu vratio na njeno mjesto. Ispuštajući rijetke ostatke dima, s osmijehom i olakšanjem, nastavio bi gotovo neprimjetno gibanje putem nikud. Potom razmišljao o neshvatljivoj mi poruci života u ratno doba, ni ne sluteći da ću vrlo uskoro postati pravi ekspert.







U transu izazvanom, što opijatima, što neodoljivim ritmovima, melodijom i riječima auta, koji je zapravo out, jedinom slobodnom rukom, mučim se iz prednjeg desnog džepa preuskih traperica, izvući zgužvanu kutiju zlatnaste boje, kako bih dao svoj doprinos gustoći atmosfere koju presjecaju rijetki mlazevi raznobojnog svjetla. Vadim pljugu, palim je, udišem prvi dim, istovremno ispuhujući gust oblak u visine kojima vladaju bljesci light showa uzimam je u ruku (u drugoj je, lako je pogoditi pivica), podižem uključujući se u zbor koji u transu pjeva aaaut, aut aut....ona hoda sama kroz grad.....



Sličice su to, tamo  negdje iz kraja osamdesetih, prva iz Lapa, druga iz Kulca. Bezbroj je takvih, usprkos upornom do tvrdoglavosti uništavanju vlastitih, ionako rijetkih, sivih stanica raznim svim i svačim. Kažem, ma koliko se temeljito trudio, slike i zvukovi tog vremena ostali su svježi do mjere dohvativosti rukom zatvorenih očiju. I mirisi. Pogotovo onaj opor i zagušljiv izgorjelog duhana Opatija, Filtera 160, Filtera 57, pokoje Drine ili Jugoslavije, Lare omiljene u damica s periferije. 

Konačno su zagovornici čeličnog zdravlja u nacije došli na svoje. Konačno obitelji s djecom, bake djedovi s unucima, mogu mirno sjediti u "Vili Mariji" ...

(prekidam nakratko ovu zdravstveno-povijesnu intimnu zbrljotinu brigom za zdravlje stanovitog Drage Čosića kojeg će sasvim sigurno krknuti infarkt od uzbuđenja izazvanog promašajem tamnoputog nogometaša imena asocijativnog sredstvu što uz hadezjcima omražene smotuljke konzumirah poprilično često onomad, te ga (D.Č.) iskreno na brigu preporučujem onom ministru koji ionako pretjerano za naše zdravlje brine)

...stadoh u vili koja s onom televizijskom ima veze koliko ministar Milinović s rock'n'rollm, a i vila neprimjeren termin objektu, više možda baraka ona što je Milanovi bageri pomeše Bundek uređujući . No vratimo se na sretnu obitelj, koja u opskurnoj rupetini, uz podrigivanje notornih alkosa-inventara, uživa u kristalno svježem zraku, sveudilj konzumirajući svježe iscijeđene sokove što ih rajčica, naranča, ili limun  podaruju planetu. Samo nekoliko stotina metara istočnije, u nešto manje maštovito nazvanom "Ivanu", grupa ekološki osviještenih studenata ispija svježi sok od cikle i celera na slamku, sve to bez leda kako ne bi prehladili grla.

Šalu na stranu. Okorjeli sam pušač, ovisnik o nikotinu, zagađivač prvenstveno svojih pluća, pa onda i zraka u birtiji, u kojoj je mjesto svakom zdravstveno ekološki prosviještenom pojedincu. Nevoljko, ali pred silom zakona, ustupam svoje omiljeno mjesto na šanku iz ere Milke Planinc, nekim novim generacijama, mladim planinarima i športašima (ovo prvo š namjerno, š kao Šušak ili Franjo Tuđman), koji će konačno moći  uživati ozonom zasićenu atmosferu opskurnih birtijetina.

S tugom u srcu, zaključavam sličice iz Kalnika, Podmornice i Gumice, nejasne od duhanskog dima i zaborava, ali prokleto zabavne, duhom koliko i dimom ispunjene.

(gotovo je! D.Č. je gotov. Barcelona je izjednačila. Zovite 112!!!)

Možda je rock'n'roll umro još davno prije, (uostalom umro je i C.B.G.B. iz gore citirane pjesme Talking Headsa), ali za mene, u ovoj tužnoj zemlji, umro je danas. Nikada više slike kluba, dobre svirke, i laganog ljuljuškanja s pivom i pljugom u ruci. Jebi ga. 

Ministrovi puleni, od danas konačno mogu uživati u čumajzlima s cajkama bez duhanskog dima, djeca mogu s majkama, dane provoditi u birtijama, a mi ćemo se gadovi, neprijatelji državnog proračuna, trovači nevine dječice što čuče iza svakog šanka, povući u ilegalu, smrzavati zimi pred restoranima, okupljati po stanovima. 

Ne znam zakaj, al mi se nekak čini da ćemo se bolje zabavljat nego ovi prvi. Neka vam čistog zraka, neka vam ministra.

Živjeli. 

lostways @ 22:58 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 4, 2009

Dan kao i svaki drugi. Jutarnje majsko zubato sunce, pretvara pomalo, sat po sat, dan u prelijep proljetan. Maj. Možda mi i najdraže doba godine. Hoće li zaista to i biti, moći ću rekapitulirati njenim krajem. Sada tako ne djeluje. Maj. Neka mu.

 



lostways @ 11:27 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare