zagrebačka trilogija
Blog - lipanj 2008
ponedjeljak, lipanj 30, 2008
Za potrebe uspavljivanja mojeg anđela, izmislio sam zemlju Bambaludiju. U toj je zemlji, sve moguće, i sve je naopačke. Tamo žive i Petar Pan, i gusari, dinosauri i vikinzi. Već prema potrebi. Ponekad pomislim da sam pretjerao s maštom, pa da je Bambaludija zaživjela i u stvarnosti.
Popustio sam marketinškom pritisku i potrošio 1000 Kuna za ENC. Kako u prosjeku radim 60-ak tisuća kilometara godišnje, većinom autoputem, pomislih, zgodan je to princip. Kroz naplate prolaziš bez zaustavljanja, posebnom trakom, i još dobiješ 10% popusta što i nije neka senzacionalna brojka, ali na uloženih 1000 Kuna, dobijem jedan gratis put u Novalju i nazad. (Zgb-Žuta Lokva = 53 Kn). Nije loše. Ali kao i u Bambaludiji, gdje je jedan od istaknutih dužnosnika Antuntun (<- tko ne zna o kome se radi evo mu link na tu famoznu pjesmicu Grigora Viteza), kod nas je sve naopačke. Stigavši na naplate u Lučkom, a kako je bilo već 00.30 h, jedina traka u kojoj je kolona dugačka 500 m je, pogađate, ona rezervirana za ENC. Osim što, očigledno, nisam jedini koji je popustio marketinškom pritisku, dragi se naši čelnici HAC-a, nisu dosjetili da se broj izlaza za ENC treba proporcionalno povećati s brojem prodanih uređaja. Neka mi. Kad gledam reklame na TV.

Ipak, u našoj Bambaludiji, proteklih su dana bile na dnevnom redu vedrije teme. I bonaca. Kako i priliči, Lostways family, iskoristila je ponuđenu priliku, i zahvaljujući Danu Državnosti, isplovila na četri dana. Destinacije đite su određene prema željama najmlađeg, ali zato najvažnijeg člana posade. Dakle, Kapetan je odredio slijedeću rutu: Novalja - Olib - Premuda - Olib - Novalja. Nije baš nešto originalno, ili ne viđeno, ali je u svakom slučaju vrlo ugodno. Kako su to "stalna" odredišta moje male posade, tako smo u tim poratićima doma. Dočekaju nas prijatelji, kojima se veselimo najmanje koliko i oni nama. I evo nekoliko ilustracija naše male plovidbe....



Isplovili smo u srijedu, našom golemom jahtom. Roman Abramović je dvojio neko vrijeme, ali usprkos ponuđenim milijunima, emocije su prevladale. Nema prodaje!

Na Olibu, jednom od  brojnih bisera Jadrana, počinju sve naše plovidbe. Kako nam od Novalje do porata, treba koja minuta više od jednog sata plovidbe, tako to mjesto često posjećujemo i jednodnevnim izletima. 


U kafiću "Grobak", koji se nalazi nad samim mandračem, vlasnik i prijatelj, uvijek nas opskrbi ledom i hladnom pivom, što možda nije i važno za ostatak posade, ali za pisca ovih redaka je neprocijenjivo. Led za ribe, pivo za kormilara. Kako motor ne radi bez benzina, tako kormilar ne funkcionira bez hladne pive. Kako Olib zahvaljujući svemu tome, doživljamo kao doma, tako rijetko potegnem fotoaparat, jednako kao što nikad nisam slikao kuću u Novalji ili ovu preružnu zgradurinu u Utrinama u kojoj sada ovo pišem. Pa sam tu nepravdu malo ispravio ovaj put.


Ispred samog mandrača, gdje rijetki stanovnici vežu svoje kaiće, nalazi se famozan park skulptura od crnike. Posveta je to i zahvala, tom drvetu, kojem Olibljani duguju mnogo. Vrijedni su kipari tako napravili simpatične oblike, i učinili taj mali porat neobičnim i drugačijim.



Ovdje se je na kopno nasukalo jato plavica od crnike. 



Ovakvih je kadrova u Olibu puno, kao tužna slika odumiranja života na otocima, ali kao radosna atrakcija nadobudnom fotografu...



Čuveni motiv Oliba, i dio njegova grba, kula je Grobak.  Sramota je da ne znam nikakvu priču o njoj, ali obećajem da ću to vrlo uskoro ispraviti. Pa do tada samo pogled na nju.

 

Klikom na fotku, može se vidjeti zumirana verzija.


Evo i mala priča o povijesti tog bisera, uklesana u spomenik.

Eto. Valjda sam malo ispravio nepravdu. Kako spomenuh na početku, posjetili smo i po već ko-zna-koji-put, i najudaljeniji otok u sklopu zadarskog arhipelaga. Premudu. Mjesto nakon kojeg, plovidbom do Italije kopna više nema. Lučicu Krijal, slikao sam nebrojeno puta, i malo je ostalo motiva. Tek možda poneki.

 
Tako sam slikao Krijal, s vanjske strane grebena. Ovdje  je dubina mora nekih 70 metara, samo dvadesetak metara udaljenosti od grebena, što se nazire ispred Krijala. Kakva je to pozicija za panulaše, ribičima nije potrebno objašnjavati, a ove druge ne planiram time daviti.

 
Ovaj je kameno morski motiv,  vanjska strana grebena, obrađena tisućljetnim utjecajem mora, podivljalog od južnih i zapadnih vjetrova. Zahvaljujući žrtvi kamena, lučica je Krijal, stoljetni zaklon mnogima što brode (kako kaže Đole u svojoj legendarnoj konstataciji - Život je more).

I na kraju, nismo samo plovili. Malo smo i ribarili. Papali smo uglavno škarpine, kojih je bilo više nego dosta na parangalima. Te fotke nema, pa ako mi i ne vjerujete, moje nepce dobro pamti tu ugodu. Način pripremanja je vrlo kompliciran. Uliti vodu u lonac. Zagrijati je do vrenja. Ubaciti potom u lonac, jednu ili više škarpina , koje su prethodno očišćene. Prilikom čišćenja je potrebno dobro paziti, jer je ubod na leđnu peraju te veličanstveno ružne ribe, makar i mrtve, prilično bolan. Kad je škarpina u vodi, izvaditi je za 7 - 10 minuta. Staviti je na tanjur. Preliti s malo vode od kuhanja. Preliti s maslinovim uljem. Jesti. 

Za ovu ribu koju sam ipak slikao, recepata je više, a ja neću preporučiti niti jedan. Tek ću spomenuti carpacio. Pa vi mislite...


Jedan od ovo dvoje ima 92, a drugi 3 kile. Pa ti misli :)
(dentex dentex iliti zubatac obični - ne bogznakaj, ali malo veći)



Nakon svega, preostao nam je još samo povratak u, građevinskom lobiju zahvaljujuć, nagrđenu monstruoznu Novalju koja se nazire u daljini....
 
Na kraju, još samo posveta mojem malom anđelu, koji je ostao s dedom na moru. Mama i tata će nekoliko dana uživati u blagodatima samoće, lunjati po gradu, jesti vani, raditi proste stvari malo glasnije no inače, ljenčariti popodne.... i za nekoliko tjedana, sve to više neće imati nikakvog značenja pred jednim osjećajem. Osjećajem manjka. Nedostajanja. Ljubavi. I sve nekako nema puno smisla, kad nema igračaka po podu. Ali malenom je ipak, uprkost žaljenju za mamicom i tatom, puno ljepše na plaži nego u zakuhanom Zagrebu. A uostalom, kako i sam kaže tješeći se, mama i tata dolaze opet za četiri i pol dana. I tako cijelo ljeto. 

Vraćam se dakle u Bambaludiju, svakodnevnim zadacima, čudeći se pritom toj sveudilj začaratoj zemlji.

I iako znam da me ne čuješ, volim te sine.


lostways @ 12:07 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 23, 2008

Beč. Golem je uticaj ostavilo, na nas, sve ono što taj grad simbolizira. Nažalost, u mnogim segmentima ,ne bi falilo još malo više. Ishodišna točka, u europskoj povijesti moćne monarhije, možda je i najjača poveznica Hrvatske s Europom. 

Motiva za posjet tom gradu, ne manjka. Dodatni motiv, karte za famoznu, neprežaljenu utakmicu, tek su blie jezičak na vagi (uz nemjerljiv pritisak moje drage). Krenuli smo na put, s parom prijatelja, obuzeti općom euforijom. Naoružani kockicama, stigli smo u Beč nekoliko sati prije utakmice. 







Atmosfera je bila fantastična. Glavni gradski trg, Stefansplatz, doslovce je preplavljen hrvatskim navijačima. Pjesma, trube, osmijesi na licima, hektolitri pive.  





Susrećemo i druge skupine navijača, prvenstveno Turke. Ima tu i Nizozemaca, Njemaca, Španjolaca, Rusa. Agresivnosti ni traga, svatko druka za svoje, pivama se nazdravlja za pobjedu. Nečiju. Svatko svoju. 

 



 

Veselja posvuda, i niti tračka sumnje u pobjedu. Ovako je izgledalo prije tekme...




...ovako na tekmi,...

 



 

...a ovo su lica navijača nakon tekme. Grad izgleda atraktivno noću (radi se o ulici Graben), iako bi da je sreća htjela drugačije, slika bila obojena bojom upaljenih baklji.

 




 

Ovo U gore desno, na žalost nekih, označava ulaz u podzemnu željeznicu (U-bahn) koju u Zagrebu nije moguće sagraditi (?), a ne nešto drugo.

Kako bilo, sutra je novi dan. Izašli smo u grad, parkirali pod(?!) Katedralom Sv. Stjepana i krenuli u šetnju. Uzgred, znate li da zagrebačka, bečka i budimpeštanska(?) katedrala, osim posvećenosti istom svecu, dijele i istog arhitekta? Još jedan maleni komadić u europskom mozaiku našeg grada. 

 



 

Katedrala Sv. Stjepana na istoimenom trgu. Impresivno i dostojanstveno. Zavirili smo malo i u njenu unutrašnjost.

 




 

Fantastične orgulje. Skoro da čujem Bachovu Fugu u d-molu, kako ispunja grandozni, polumračni, akustični prostor ove  građevine. U kadar mi je upala i, umjetnim svjetlom, obasjana propovjedaonica.

 


(kliknuti na fotku za detalj)

 

Ulica Graben u dnevnom sjaju, obogaćena neprisustvom navijača.

 

 

 




Tek pokoji. (hmm, čini mi se da ove dvije i poznam od nekud.)  Beč je fantastično prihvatio tu multi-kulti situaciju. Europsko nogometno prvenstvo, samo je logičan nastavak tolerancije i miješanja rasa, nacija i kultura. To je vidljivo na svakom koraku. Kratka prispodoba. Po završetku tekme, rijeke navijača, po nekoj inerciji, slile su se nazad na glavni gradski trg. U blizini McDonalds, ispred kojeg na rizolima (rubnjacima) sjede navijači. Jedu ono smeće od hrane. Dolazi taksi, iz kojeg izlaze neki ljudi. Taksist mora okrenuti auto, kako bi se vratio otkud je i došao. To čini vrlo opreznmo, kako nebi ozlijedio nekog od sjeditelja. I sad onaj "bečki štih". Gasi duga svjetla, kako ove na podu, ne bi zasljepljivao. Okreće, pali svjetla i najmanjom mogućom brzinom odlazi. Zakaj mi se čini da bi prosječni zagrebački taksist upalio farove i uz psovke još malo zaturirao? 

 



 

Nastavljamo šetnju i u kutu Grabena, zatičemo miris (vizualni samo) mediterana. Beč je čuven i po svojim fijakerima. Miris koji prati tu atrakciju, pogotovo pri temperaturi od oko 30oC, nije baš spektakularan. 

 






Zato su se neki vozili, a neki ne. Preostao je, prije nego li popijemo pivicu, još i pogled na zgradu čuvene bečke opere. 
 



 

I za kraj, pogled sa terase na kojoj smo pod sjenom suncobrana potražili osvježenje pivkanom. Ne Ožujskim, i bez kockica. Gledamo s ulice Graben, prema Stefasplatzu. Ako vam se čini da je kadar bez veze, možda pravi motiv fotke saznate kad kliknete na nju

Umjesto zaključka. Beč je platio cijenu koju plaćaju sve europske metropole. Predivne, visoke barokne građevine, nagrđene su reklamama, prizemlja staklenim izlozima. Između dostojanstvenih starih zgrada, uvukle su se mramorno-stakleni monstrumi. Ipak, grad nije time izgubio svoj duh. Slastičarna Saher, Operahaus, Katedrala Sv. Stjepana, kao i mnoge druge znamenitosti jamče atraktivnost posjeta. Kad tome pridodamo duh "K und K" monarhije, koji se između kioska s kobasama još osjeća u zraku, samo je jedno sigurno.

Vratit ću se.

*uffff, počeo sam pisat ovaj post u 12.08. sad je, kol'ko je. lakše je kritizirati nego putopise pisat...

**kao poslijedica poraza, donio sam odluku: više ne pijem tursku kavu, a bogami  ni pureći odrezak (EN) neće više na moj tanjur


lostways @ 13:46 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, lipanj 20, 2008

Ministar unutrašnjih poslova, smijenio je Marijana Tomurada, načelnika PU zagrebačke. Taj se istaknuo kompetencijom, i ambicijom na svim aktualnim slučajevima. 
Policija nema blage veze o tome, tko je prebio Igora Rađenovića, a još manje tko stoji iza napada. Svakom pismenom Hrvatu, jasno je gdje leže motivi tog prebijanja. Tomuradovim operativcima nije. Misterija. Novi direktor prijavi starog,  za otkrivene malverzacije, novi direktor optrči home run, skroz do traumatološke, gradska vlast, na upražnjeno mjesto, stavi osumnjičenog. Pitanje za prvi prag: otkud riba smrdi?
Jednako vrijedi i za Duška Miljuša. Na površinu je isplivala strogo čuvana tajna o napretku istrage. Nema napretka.
Što se u slučaju nesretnog maturanta Luke Ritza ne bi moglo reći. Objavljen je naime fotorobot napadača. koji ima 17 godina. A na slici izgleda kao da ima 37. I ne samo to. Poštovani detektivi, diplomirani kriminalisti. Zar doista mislite da se radi o izdvojenom slučaju? Zar doista mislite da su napadači na tog nevinog dječaka to učinili prvi put? Da se nakon "akcije" nisu pohvalili (naime, tad još nisu znali kako je svinjarija otišla u potpuno krivom smjeru)? Svaki adolescent koji doalzi na Bundek uvečer, zna koja je to agresivna grupa. Stisnite ih malo! Jer tko vam jamči, da se već sutr to neće dogoditi i vašem djetetu. Dajte molim vas. Pa nije Zagreb New York, već vukojebina od ni milion stanovnika. Gdje svak svakog pozna. 
Istaknuo se Tomurad i na slučaju Pukanić. Ali o tome već sve znamo, osim čiji je kokain nađen u stanu obitelji Pukanić. Pa dok ne saznamo, nitko zbog toga neće u zatvor. Ali ne daj Bože da nekom balonji nađu u džepu joint. Trideset dana u Rajtarićevoj plus više nego nekoliko pripadajućih šamara.
Policija ne može obaviti ni obavijesni razgovor s izvjesnim Markom Perkovićem iz Čavoglava. Na adresi u Čavoglavama ga nema. Možda da objave i njegov fotorobot? Jednostavnije je smijeniti policajca koji je napisao prijavu zbog poticanja na nasilje i javnog isticanja fašističkih obilježja. Neslužbeni razlog, kako navodi Jutarnji list, odbacivanju prijave za famozni "za dom - spremni" je činjenica da ga nitko od prisutnih nije izvikivao. Naime, spomenuti M.P. iz Čavoglava je vikao "za dom" dok su ostali spremno pokazali visinu ovogodišnjeg uroda kuruze u Slavoniji i uzvraćali sa "spremni!". Da nije tragično, bilo bi za riknut od smijeha. Onima koji nisu bili prisutni spomenutoj manifestaciji pod pokroviteljstvom grada Zagreba, HTV će priuštiti reprizu. Za razliku od policijskih službanika, urednici s HTV-a su uspijeli doći do M.P. te će ovaj nastupiti u grandioznoj emisiji "Volim Nogomet". Gdje bi ovaj put, umjesto dr. Ive, stručnu recenzije utakmice mogao dati ministar Rončević. Ovome bi to bila jedinstvena prilika za dobavu M.P.- ovog autograma. 

I eto. Ministar je obavio sve što je mogao. Smijenio je Tomurada, pa će svi  spomenuti slučajevi biti riješeni. Do 2012. Kad ćemo slaviti ulazak u Europsku Uniju. U kojoj će do tada ostati Rumunjska i Bugarska te novo primljene članice Srbija, Albanija i Crna Gora. 

Svemu tome, kao i gripi usprkos, za nekoliko minuta krećem u Beč, gdje ću zdušno navijati za pobijedu hrvatske nogometne vrste u sportskom dvoboju s Turskom. 



lostways @ 10:06 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 19, 2008

Pokazalo se da jučerašnja neradica nije posljedica samo akutne lijenosti u kombinaciji sa shvarcvad sladoledom, sir i vrhnjem, sve zaliveno pivom (x3), već se radi o nečem ozbiljnijem. Ne. Neću umrijet, iako mi se na trenutke to čini. Bole me kosti, zglobovi, kosa, i miteser nad lijevom obrvom.

Posao pati. Jako. Temeljne podloge silosa kotlovnice, stoje na monitru promjera 21" već jubilarni drugi dan. Bojim se da će tamo dočekati i ponedjeljak. Petak je tekma (ooooo, Bože neće me valjda odvuć u Beč), subota je day after, nedjeljom ne rade ni građevinci iz Bosne. Samo blagajnice u trgovačkim centrima. U inat Kaćunku. 

Poželjeh napisat koju, o Milanovim "novim" projektima, zaduženosti Zagreba i zagrebačkog holdinga, fizičkom kažnjavanju djece, neslaganju Milana i Zorana oko pokroviteljstva nad Šarcevim koncertom na Trgu, potencijalnom sukobu hrvatskih i turskih navijača u Mostaru(!) i još ponekoj aktualiji, ali ne ide. Mobitel ide na turn off, fiksni telefon ionako više nitko ne koristi, a ja ću pod poplun.   


lostways @ 11:06 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 18, 2008


Napala me danas hiperprodukcija. Zapravo napao me virus. Latinski naziv je: nishta mise neradyus. Opak je. Ima li lijeka? Upomoć.

Za razliku od danas, jučer sam bio vrijedan, i putovao. Bio sam u Rijeci, točnije na njenoj periferiji. S osmijehom na licu, falim se sada malo, sklopio sam lijepi posao. I po svršetku teškog sastanka, poželio popit kavu uz more. Obzirom na njegovu blizinu. Kako nisam baš poznavatelj Rijeke, a nedalo mi se voziti u Opatiju ili negdje dalje, dosjetih se Bakra. Ne onog od kojeg se rade džezve, ili električne žice, već slikopisnog mjestašca u dnu vale što na fjord sliči. Donedavno, ta je vala bila specifična po golemom dimnjaku što je kao prst u oku strčio. Srušilo ga bez traga. Sad je ostao još samo  samo utovarni dok za tankere (naftu) na jednoj strani i ugljen na drugoj. No kada iz kadra, izbaciš te rugobe, ostane predivno, primorsko mjestašce. 
Dan je bio kakav je bio, pa sam mjesto za ispijanje kave uz more, jedva pronašao. Mobitelom sam napravio nekoliko fotki, pa kao ilustraciju i dokaz mojoj tvrdnji, prilažem onu koja je po mojem sudu najbolje ispala.


 

 



lostways @ 11:42 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare

Ne mogu se suzdržat da ne pljucnem bar  malo. Dr. Ivo i njegovi "idemo daljaši" malim, ali sigurnim koracima prisvajaju uspjehe hrvatske nogometne vrste. Zakaj me to ne čudi. (retorički, otud točka umjesto upitnika). Svi mi koji se svojski trudimo odijeliti radost zbog uspjeha nogometaša od primitivnog šovinizma i Useljaštine, koji odoljevamo napadima marketinških magova što su kockice i na ženske uloške stavili, i radujemo se ponosno, kao i velika većina građana onih država što se u istom rangu natjecanja zatekoše (ugodno je biti u društvu Nizozemske, Portugala...Turke namjerno ignoriram, heheeh), osjećamo se posrani kad nas "idemo daljaši" na baner staviše.

Zato dečki! - Idite dalje. Do finala! (bježite ljudi, bježite iz grada, jer ide vojska pijana, bježite ljudi dok postoji nada, jer ovdje igra Hrvatska, aleeeealeee!!!!)

I vi doktore Ivo, i vaši, i vi idite dalje. U pizdu materinu.


lostways @ 11:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Slastičarnica u Jurišićevoj. Zamalo na Trgu Bana Jelačića. Poželjeh kuglicu sladoleda. Pa odlučih probati ovu egzotičnu vrstu.


                                                    (klikni za uvećanje)
lostways @ 10:12 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 16, 2008

Dječak iz naslova brutalno je pretučen na ulici. Jučer je preminuo od zadobivenih ozljeda. Napadači su nepoznati. Kao i bitange koje su prebile Igora Rađenovića i Duška Miljuša. Pretučena je i Gordana Lukač Koritnik, igrom slučaja u njenom su slučaju, napadači uhičeni. Naizgled nema mnogo veze između ovih slučajeva. Pretučen je direktor javnog poduzeća, koji je zagrebao pod površinu poslovanja "Zagrebačkog holdinga", novinar koji piše o mafiji, javna pravobraniteljica, koja je grupu imbecila što su usred dana pred crkvom vrijeđali vjernike koji idu na službu, upozorila na imbecilno ponašanje, i slučajni prolaznik, koji je mogao biti bilo tko, pa i naše djete. Iako čvrsto vjerujem u to, da je izvršenje pravde na državi odnosno u krajnjem slučaju na Bogu (ili nazovite to kako vam drago), kad pomislim na svoje dijete, koje si uz silan trud i beskrajno puno uložene ljubavi, doveo na prag života, a neka grupa neuspjelih abortusa, ispljuvaka ljudskog roda, govna koja su isplivala iz zaštopane zahodske školjke, onemogući slijedeći korak, prelaženje tog praga i pritom uništi i još nekoliko započetih života... zaboravim svoju vjeru i poželim uzeti pravdu u svoje ruke. Pa ih poželim objesiti s istog tog mosta na kojem su zbog usranog mobitela ubili dijete. Iako se vjerojatno radi o plus/minus vršnjacima. Tim više, pridružio bi im i njihove usrane roditelje, koji su propustili naučiti ih drugome do nasilju. 
Nažalost, ona kršćanska "ko tebe kamenom..." nikada nije zaživjela u ljudskom rodu. Još od vremena kad je stanoviti Nazarećanin hodao po Zemlji, oni koji se kamena laćaju, teniskim rječnikom, razumiju samo opaki return.

Zato ovdje i sada, pozivam sve, da pripreme to moćno oružje, te da nasilnici dožive posljedice jedne druge poslovice, a koja kaže da "tko se mača laća, od mača i pogiba". Ne mislim pritom, da treba hodati po gradu i svakog agresivca opaliti mačem po glavi, nego mislim da se treba senzibilizirati prema nultoj toleranciji prema nasilju. Nema opravdanja.
Ili praktično. 
Ne dozvolite da pijani susjed maltretira sustanare ili obitelj. Zovite policiju! 
Ne dozvolite da pijani balavci maltretiraju vršnjaka. Ne zatvarajte prozore. Zovite policiju!
Ne dozvolite da VAŠE dijete tuče vršnjake u školi ili vrtiću. Ako ne možete sami, tražite pomoć. 
Ne dozvolite da VAŠE dijete bude tučeno u školi ili vrtiću. Glupo zvuči, ali zovite policiju. Tako ćete onemogućiti nebrižne i primitivne roditelje budućeg nasilnika i potencijalog ubojice da nastave svoju ugnoranciju prema problemu.
Ne dozvolite da agresivni vozači divljaju po kvartu. Zovite policiju!
Zovite policiju toliko dugo i često, da požele srediti stvar, ako zbog ničeg drugog, a ono da vas skinu s telefonske linije. Ne odustajte. Raspitajte se za rezultate. Imamo na to pravo. Mi ih plaćamo. Oni su tu zbog nas, a ne mi zbog njih. Njihov je posao da nas štite, a ne da nam naplaćuju kazne.
I na kraju, ne dozvolite sebi luksuz ravnodušnosti prema uličnom nasilju. Već danas, na putu do trafike, može vas ili vaše dijete stići ista sudbina.

Tražimo glasno, i snažno, od države i njenih institucija, kako socijalnih službi, tako i od represivnih i pravosudnih, da to smeće otpreme na odlagalište. Ne gajite nadu u recikliranje. Govna su govna i takva će ostati. Zato ih treba izolirati u septičkoj jami čovječanstva.

Mislio sam pisati danas o Bob Dylanu i njegovom nastupu u Varaždinu. Ali ne mogu. Iako je sve vezano uz taj događaj potpuna suprotnost i na neki način lijek za agresivno ponašanje. 

I na kraju. Kladim se da najmanje 100 ljudi u Zagrebu zna tko su krivci za smrt djačaka iz naslova. E pa, poserem im se na savjest. Jednako su krivi kao i onaj koji je nesretnom Luki zadao smrtonosan udarac. 

I jebo vas bad blue boysi, jebala vas torcida i armada. Skinheadsi i štemeri. Dinamo i Hajduk, Tomphson i bojni pokliči. Jebo vas onaj ko vas je odgojio u mržnji prema Srbima, crncima, pederima ili kome drugom. Jebala vas borba i agresija, kick boxing i Pride. Udarajte svojim praznim glavama u zid kad vas spopadne agresija.

Gorite u paklu agresivni gadovi! 

*dovoljno je samo da pomislim na svojeg anđela i u meni zakuha. Nimalo kršćanski, nimalo civilizirano, da je moje djete u pitanju, našao bi ih i jednog po jednog i otpremio u pakao. I odležao čiste savjesti. Ovo je prijetnja. Nepoznatom nekom, ako mu(im) padne na pamet nauditi mojem jedinom na svijetu što imam.

**sorry čitateljima zbog fekalnog rječnika. Ali stvarno izgubim kontrolu nad svojom uljuđenosšću, kad se ovako razljutim.


lostways @ 10:37 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, lipanj 13, 2008

Usred opće histerije nogomenog ludila, jučer me ujutro nazvao dobar frend i pitao: Bi li? 
Bi li kaj? Poslao mi na mail ovo.


I tako se Lostways uputio u Celovec iliti Klagenfurt. (braćanje samom sebi u trećem licu je potpuno u skladu s ovim postom).

Pa snimio par kadrova.


 


U gradu:


 

 



I na stadionu:

 


lostways @ 11:00 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 12, 2008

Kombinacija naslovne brojke i slova označava snagu. Četiri mega-wata. Ili 4 miliona wata. To je snaga kotlovnice na biomasu, "moje" kotlovnice. Iskrsnuo je, jučer, manji kvar na uređaju za održavanje tlaka. Postrojenje "vozi" temperaturom 110oC (i malo više, al' nemojte nikom reć'), pa je taj uređaj jedan od važnijih u sustavu. Zašto? Vodi se zagrijavanjem povećava volumen (što zna svatko kome je iskipila voda dok je kuhao kavu), a kako je zarobljena u cijevima,  logična je posljedica, povećava se i tlak. Taj uređaj, može ga se zvati i ekspanzionim, kompenzira volumensko proširenje vode, kompenzira povišenje tlaka, odnosno održava ga na razini između 2 i 3 bar, te otplinjava medij, odnosno uklanja sitne čestice zraka koje nastaju u vodi prilikom vrenja. Što je višestruko korisno, jer kako znamo da kisik potiće koroziju (koja je posljedica oksidacije čelika), tako se njegovim uklanjanjem povećava trajnost cjevovoda. Kvar smo ubrzo otklonili i postrojenje je nastavilo sa sigurnim automatskim radom. 

Dakle, postrojenje snage 4 MW, loženo isključivo piljevinom (odnosno manje vrijednim otpadom nastalim u obradi drveta), radi potpuno automatski, 24 sata, 365 dana u godini. Na kraju videa, može se uočiti i uređaj za permanentno, automatsko čišćenje cijevi, tako da zaista nema nikakve potrebe za zaustavljanjem postrojenja. Ne mogu, a da se  ne pohvalim malo, pa reći da je projekt ove "bebe" od prvog do zadnjeg vijka, uključivo sa distribucijom topline, mojih ruku (PC-a) djelo. A nije najveća. Kotao je proizvela austrijska tvrtka, jedna od dvije-tri vodeće u Europi, u svom fahu.  

Zašto ovo sve? Snimio sam kratki (ca. minuta i pol) video (mobitelom, sorry na nekvaliteti), kako bi netko od brojnih "stručnjaka" za alternativne (obnovljive) izvore energije, koji mlate hrpetinu love za svoje turbopametne projekte, mogao uživo vidjeti kako to postrojenje radi. Kad već u životu nije bio u kotlovnici.






lostways @ 07:05 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 11, 2008

Slijedeći utorak, konačno ću s olaškanjem popiti malu pivicu, sjesti u auto, i napraviti krug, dva po gradu. Prije nego krenem, izbaciti ću paket extra strong žvakača kroz prozor. Ljubazno ću se zaustaviti pored prvog policajca, i pozdraviti ga unoseći mu se pritom u lice.

Neću naravno. Vlada dr. Ive, posipala se pepelom i ukinula spornu odrebu iz Zakona o prometu na cestama (ako se tako zove). Oporbenjaci su odigrali volej, i na čelu s Kajinom ismijali tu ambicioznu skupinu neznalica. 

Dakle, sad je ponovno sve na svojem mjestu. Sigurnost prometa ponovno će biti vraćena na vrijeme kad su po našim cestama, prosječnom brzinom od nevjerojatnih 65 km/h, jurile Lade, Wartburzi, Zastave mediteran (to je kupe verzija stojadina). Iako nije bilo ABS-a, ESP-a, Airbag-a, broj prometala bio je desetak puta manji nego danas. Iako je i tada bilo debila. Možda i više nego danas. 
Kao uostalom i u svim drugim strukama, i ovdje najveću medijsku pozornost privlači ta minorna stavka, ukupno supervažnog zakona. Neodgovorne imbecilne kamikaze, i dalje će nakon akutnog trovanja alkoholom, kroz nišan rasklimanog Mercedesa ciljati žene s djecom i pokojeg biciklista. Mi ostali, normalni, i dalje ćemo nakon čašice ili dvije, sjesti u auto (iako to nije baš pedagoški priznati), pa oprezno dovesti tu hrpu lima doma, pritom ne ugrožavajući sebe, još manje druge. Jedina olakotna okolnost, koju pozdravljam, je ta da me pritom, službenik iz Rončevićevog ministarstva, zbog toga neće proglasiti kriminalcem i olakšati me za soma kuna.

Međutim, čuveni prometni stručnjak, premijer hrvatske vlade, pobrinuo se kompenzirati taj neprežaljivi gubitak love u proračunu, pa je ostale kazne povisio do drastičnih razmjera. Tako će vas ubacivanje u petu brzinu kroz naseljeno mjesto (u što spada skoro cijeli Zagreb, izuzev nekoliko "bržih" dionica kao što su most Mladosti i sl.) koštati koliko i jedna pivice prije vožnje dosad.

Policija i dalje neće nadzirati promet u svrhu prevencije, nego će iskakati iz grmlja, potencirajući kontrolu prekršaja koji su najnaplativiji. To su oni najčešći, najbezazleniji, s najvećom "tarifom". Najteži prekršaji, divljanje, ostati će i dalje nekažnjeni, osim u slučajevima kad završe s teškim ozljedama ili nećijom smrću (najčešće onoga koji je ni kriv ni dužan).

Kritika prometne situacije nikako ne ide samo na adresu policije. Nitko ne može promijeniti razinu vozačke (ne)kulture u Hrvata.  Propuštanje na zebri, uključivanje u glavnu ulicu iz sporednih smjerova, opreznu i sporu vožnju u zonama kretanja djece... to ne mogu popraviti kazne. Tako će, primjerice i dalje ulicom Bundek, na putu od mosta Slobode do Hrelića (zapravo se radi o Jakuševcu) smetlarski kamioni juriti najvećom mogućom brzinom, školskom igralištu uz cestu usprkos. I dalje će nakon što stanem u desnoj traci avenije Dubrovnik, kako bih propustio pješaka, kreten iza mene potrubiti, i zaobići me s lijeve strane, na moj, i na užas pješaka kojeg sam planirao  propustiti. Da li ovaj zakon ima ikakvu intenciju djelovanja u tom smjeru. Nema. Jer se ne radi samo o zakonu. Radi se o kulturi. Prometnoj. Tu nam pomoći nema. Kao i u kulturi - kulturi. Potrebna je akcija širih razmjera, potrebno educirati kako mlade, tako i "iskusne" vozače. Ali to košta. Nasuprot prihodima od kazni.

Naš je vlada zainteresirana samo za prikupljanje love. Povrat nije u ingerenciji tih ljudi. Iako je osnovni smisao države, i njenog proračuna, organizacija i financiranje javne sigurnosti i ostalih nekomercijalnih sektora općeg interesa. 

Glavno je da nam doktor Ivo prenosi stručne dojmove s velevažne utakmice, da vodi sa sobom Biškupića i Jadokovića (al' je bilo vruće). Ma uopće. Glavno je da Hrvatska nogometna momčad pobjeđuje. Zaslugom, naravno, sveznajućeg premijera. I da novine osim hvalospjeva (dok prvi put ne izgube) našim momcima, ne pišu u dubokom sranju u kojem se ova država (skupa s nama) nalazi. Sa i bez alkohola u krvi.

lostways @ 09:30 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 9, 2008



Iza ove planine, smjestilo se more. Veza? - ne baš.


Bliže?


Možda ovi galebovi što im prisjelo more pa u Liku navratili?

Ne znam. Ali neku mi asocijaciju svejedno budi.

lostways @ 12:51 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

Tri dana mira i muzike. Woodstock. Otac i majka svih open air festivala. Kao teenager, patio sam što moji roditelji nisu bili aktivniji 1950, umjesto 1969.
Tri gladne godine. Metafora iskupljenja grijeha (biblijski) ili dugog iščekivanja.
Tri, kao trojedinstvo Oca, i Sina i Duha svetoga.
Tri boje. Osim filmskog ciklusa Krzysztofa Kieslowskog, gdje predstavljaju francusku trobojnicu, asocijacija i na našu. (kao i nizozemsku, slovensku, srpsku, rusku....)
Tri boda. Osvojila je jučer, naša nogometna momčad, silnom mukom, uz puno sreće, u dvoboju sa najlošije rangiranom ekipom cijelog europskog prvenstva.
Tripartitnost vladavine u modernim demokratskim društvima. Zakonodavna, Izvršna i pravosudna vlast. Kod nas malo pobrkano.
Tri mandata, nadam se, neće opstati ova vlada. I dva su debelo previše.
Tri moćnika, koja su podijelila svijet davne 1945. Podjele još žive. Moćnici ne.
Tri prsta, pokazivali su provokativno, naši istočni susjedi ranih devedesetih. To je razlog, zašto je tih godina bilo nepristojno tri pive u bučnoj birtiji naručiti pritom upotrebljavajući palac. 
Tri pive. Magična granica koju kada prebacim, slijedi i četvrta. Pa peta. Pa me sutra boli glava. Jako.
Tri kao Trojka. Jeftina vodka koja čiji su proizvođači inspiraciju imenovanja te kemikalije našli u ruskoj književnosti.
Tri. Ljubljanica - Savišće. Zakaj je odjeb dvojka? Zbog žitnjaka? Črnomerca? Kaj fali trojki?
Tri sulara. Treći mi nekako najsimpatičniji.
Tri palme na otoku sreće. Bog zna zašto baš tri?
Tri kao menage a trois. San svakog muškarca. Najčešće neostvaren. 
Trivijalnost. Hm, pribjegnem joj ponekad bez inspiracije. Kao npr. sad.
Utrine. Radim. Živim. Spavam. Jedem kako kad.
Tri
. Broj na tipki mojeg lifta, koju svaki dan stisnem više nego nekoliko puta. Nekoliko trenutaka, po pritisku na tu tipku, ulazim u svoju utvrdu. Duhovnu. 
I na kraju, tri, kao broj članova moje male, ali ljubavlju ispunjene obitelji. Najdraža trojka. 


lostways @ 09:50 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 5, 2008
Danas je situacija nešto gora nego jučer. U smislu "kaj mi je to trebalo". Em sam popio više od jučerašnje jedne pive, em smo sreli "veselu" ekipu pa smo i ostali malo predugo. Trebao bih danas biti u Krapini, Rijeci i Perušiću. Event u Gospiću sam ionako namjeravao izbjeć. Zgodno. I uz to nemam svoj auto. A glava k'oda nije moja. Ali kakve to ima veze s naslovnim festivalom? Nikakve. Pa da nastavim uz sport(?) i glazbu. 

Da se jedan stari rock'n'roll štakor može i te kako rasplesati na elektroniku, dokaz su Stereo MCS. Po meni, higlight ovogodišnjeg festivala. Puno dobrih vibracija i zaraznog ritma. Sjajna komunikacija s publikom. Sve to sam malo pokušao posnimiti, pa tko ima strpljenja neka pogleda (ca 4 minute).

Prodigy me je malo razočarao, makar ionako baš nisam neki fan. Od melodioznosti ništa, nešto ritma ali sam očekivao daleko više energije. Kao da su vozili u četvrtoj (od šest). Osim nakon jedinog bisa, komentari su bili: to je Prodigy.

Snimio sam malo i njih, ali zaista nemam vremena sad čekati uploud, pa ću to učiniti kasnije.

Sviraj!

lostways @ 10:21 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 4, 2008

Prokleto neispavan, po 2793. puta u životu pitam se: Kaj mi je to trebalo?

Zahvaljujući sponzorstvu distributera TUBORGA (odnosno mojoj dragoj koja s njima ima dobar poslovni odnos), dobili smo karte za oba dana aktualnog VIP INmusic festivala, kao uostalom, i prošle godina. Obzirom da su karte za tu manifestaciju 400 čuna po grlu, sasvim izvjesno je da me taj event, kao ni ja njega, u suprotnom vidio ne bi. Kako bilo, počekali smo doma, da stane hurrican koji je jučer poharao zagrebačku (i šire) regiju i uputili se na Jarun. Zajebo sam se kao zadnji seljak, pa sam po ulazu na jarun krenuo desno, umjesto lijevo (prema Aquariusu). Boysi sa plavom rotacijom, zaustavili su nas kod veslačkog kluba, i onemugućili nam daljnje kretanje prema cilju te smo gutača diesela ostavili na istoj lokaciji. Vrlo optimistički. Krenuli smo puni dobrih vibracija prema izvoru prigušene kakofonije, u društvu jednako optimistične gomile, kojoj su istražitelji slučajeva batinanja novinara i direktora javnih poduzeća (nešto niže rangirani vjerojatno), jednako uskratili mogućnost vožnje bliže cilju.  Da mi je netko rekao da u Zagrebu postoji đungla, vjerojatno bih ga ismijao. I napravio se budalom. Dakle, probijajući se đunglom sveudilj preskačući (manje) i gacajući (više) u lokve, za napunih pola sata, (u jednom trenutku sam požalio što nemam kruha kako bi bacali mrvice) stigli smo na ulaz. Mi i 10000 ostalih. Odnosno ne baš na ulaz, već na mjesto gdje će nas prstenovati narukvicom kao zamjenom za ulaznicu. Nakon "ugodnog" naguravanja s gomilom mokrih (što od kiše, što od znoja nakon maratona) tijela, prstenovali su nas, za razliku od prošle godine fluorescentnom, diskretnom prozirnom narukvicom. Napredak broj 1. Počekali smo nekoliko trenutaka, da u Mercedesu  prođe i sam Mr. Cave. Za divno čudo, bez velikih pretraga, tek simbolični dodir zaštitara ušli smo u festivalski prostor. Za razliku od prošle godine, posvuda su postavljeni kiosci za nabavku bonova, a i štandova s pivom je znatno više. Napredak broj 2 i 3. Pivu smo nabavili za nekoliko trenutaka, prolunjali malo prostorom, kad je započela svirka. Nick Cave i band, u vrlo dobroj formi, zapržili su bez puno spike i kalkulacija. Ozvučenje bolje nego prosječno, stage atraktivan, video wall nikad lošije rezolucije (uostalom ubrzo je i kompletno riknuo). Svirka je počela sa pristojnim,  i očekivanim rekao bih, zakašnjenjem od pola sata (22.30),  a redale su se stvari sa posljednjeg albuma. Druga po redu je bila naslovna "Dig!!!Lazarus!!! Dig!!!", a odmah za njom (meni osobno i najbolja na albumu) "Midnight Man". Zaredale su i ostale stvari, pojačane sa nešto starijih svima znanih hitova. Bend (šestorica njih, plus Cave) svira žestoko i više nego korektno, Cave je u dobroj formi, sve u svemu čista petica. Oko deset minuta nakon ponoći, sa stagea su nam poželjeli laku noć. Dobro raspoložena i rasplesana ekipa se s time nije lako mirila pa su band dozvali na bis. Vrlo korektno, za festivale čak neuobičajeno, odsvirali su još tri ili četiri stvari, tako da je konačni "good night and thank you Zagreb!" uslijedio tek dobrih pola sata po ponoći. Nakon nekoliko, usput i nabrzaka, razmijenjenih dojmova s frendovima koje uvijek srećemo po ovakvim mjestima, a zahvaljujući kiši koja je pojačavala svoj intenzitet, i Franu koji je spavajući kod tete (dragi moj dobri i strpljivi anđeo) čekao da ga pokupimo, uputili smo se u pratnji nekoliko tisućica supatnika prema doma. Ovaj put smo koristili nešto dužu, ali od đungle svakako bitno prohodniju biciklističko-rolersku stazu i za samo 20 minuta došli do auta. U krevetu sam bio točno u 2. Olakšavajuća okolnost za danas, svakako je to što smo ostali samo na jednoj, onoj prvoj pivi. Pa osim neispavanosti nemam problema i s mamurlukom.

Moram još primjetiti, da je atmosfera na festivalu vrlo nedomoljubna. Nigdje hrvatskog barjaka, nigdje bojovnika. Oni u crnom, umjesto U, na majicama najčešće imaju naziv kakvog banda. Čak sam i ja podbacio domoljubljem, pa umjesto hrvatskog grba s prvim bijelom poljem i ukriženim mačevima, na crnoj majci imao sam jupiter/mars sa albuma RHCP, a na leđima, umjesto podrške herojima, a ne zločincima, ispisane termine prošlogodišnje turneje tog megapopularnog rock banda. Umjesto crnih kapa, samo pokoja u tonovima dugih boja, dreadlocksi, mladi nasmijani ljudi, vedra lica, prijateljski osmjesi, ples i pjesma. Čak povelik broj naših vršnjaka, i nešto onih najupornijih starijih. 

To je ujedno i moja jedina zamjerka organizatoru. Ovaj put.

lostways @ 10:39 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 3, 2008

Prekidam nakratko seriju postova o energetici (ionako mi je toga prepuna glava obzirom na posao kojim se bavim), kako bih se osvrnuo na aktualne sportske događaje. U ovom neolimpijskom sportu, postižemo zapažene rezultate. Možda do kraja godine dostignemo rejting Srbije i afričkih zemalja na vrhu rang liste uličnog premlaćivanja bez posljedica. Iako se češće nego ponekad ne slažem sa pisnjem pojedinih novinara, daleko sam od stava da ih treba pretuć. Isto vrijedi i za političare, pjevače, Lanu Klingor (to ti dođe kao posebna kategorija javnih osoba za koje nitko ne zna zašto su, ali činjenica je da jesu).  Ponekad pomislim kako bi bilo zgodno nekog od agresivnih vozača, koji kroz naselja prepuna djece na biciklima ili s loptom, jure po zavojima na dva kotača, ali uvijek pomislim da će ih stići božja kazna. Samo da pritom ne povedu nekog sa sobom. Premlačivanje kao kazna, potpuno mi je neprihvatljivo, kao uostalom i ogromnoj većini koliko-toliko civiliziranih država, koje fizičko kažnjavanje ukinuše još uglavnom prošlog stoljeća (izuzev nešto izuzetaka među arapskim svijetom, no neka mi oproste na netoleranciji, ali takve ne držim osobito civiliziranima). Nit vlastito djete ne mlatim kad napravi neki užasan svinjac. 
Tko onda mlati ljude po ulicama?  Oni koji bi se trebali brinuti da se to ne događa. Policija. Na više načina. Prvi i osnovni je taj, što ne pronalaze krivce (mlatitelje). Dalje, batinaši se regrutiraju i iz propalih policajaca. Nedvojbeno iako, da ne griješim dušu (i vrijeđam to časno zanimanje) ne u većini. Treće, i časni policajci, rado će na verbalnu uvredu izrečenu licem u lice potegnuti pendrek na vrijeđatelja, i to  neprimjerenom silom, posebno ako se radi o mlađem punoljetniku.
I što sad možemo?
Možemo (u smislu mi, javnost) samo vršiti pritisak na policiju da pronađe batinaše, pravosuđe da strogo sankcionira iste i odgajati svoju djecu u skladu sa civilizacijskim dostignućima 21. stoljeća. Ne možemo baš mnogo. Je li?
Ali nadam se da je ovo mali doprinos spomenutom pritisku.
I nadam se da me nitko neće premlatit baseball palicom zbog toga.

lostways @ 10:42 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 2, 2008

Stali smo kod kogeneracionih postrojenja u zadnjem postu. U komentarima pod prvi post, našao se i onaj gospodina Oštrića iz Zelene liste (tako je prevedoh nick, bez uvrede ako nije točno). Iako se u mnogočemu slažemo, kod vjetroelektrana nismo na "istoj liniji". Kako to? Dakle, mislim da je temeljna razlika u kutu gledanja. Moji stavovi o "alternativnoj" energetici su prvenstveno subjektivni iz proste činjenice da se primarno bavim termoenergetikom temeljnom na biomasi (ne uljana repica, ne fekalni otpad nego drveni nusprodukti proizvodnje, opet da ne kažem otpad). Logično je, da osim što sam tu "najdeblji" , u toj grani imam  i najjaču argumentaciju.  Dalje, moja pozicija je vezana uz privatne, komercijalne investitore a ne uz institucije. Prostije, materijalno ovisim o privatnim investitorima, koji pak ovise o isključivo vlastitoj produktivnosti. Što sa institucijama nikako nije slučaj. Gospodin Oštrić, uz dužno poštovanje, govori iz pozicije zaštitara prirode (ako dobro iščitah "Zelena akcija") ili stranke. I tu je osnova. Spomenuto postrojenje u Lienzu, APSOLUTNO JE NEISPLATIVO OSIM UZ OBILNE DRŽAVNE DOTACIJE. Ne toliko kroz eksploataciju, nego pri instalaciji, odnosno investiciji. I u tome je osnovni problem.  Jednako tako, svaka pilana, u principu mora imati kotlovnicu, kako bi servisirala vlastite potrebe za toplinskom energijom (sušare, parione, tehnologija prešanja i sl.) i prisiljena je na investiciju. Vlasnik pritom vrlo dobro pazi, na točnu procjenu toplinske bilance, kako ne bi investirao niti EURO više nego li je to nužno. E sad...
Obzirom na činjenicu, da u pravilu pilana, u ljetnom periodu, uvijek ima viškove biomase, u vlasnika se javlja poteba za komercijalizacijom tog viška. Opcije su: prodaja sirove piljevine/sječke gdje je najčešće cijena tereta manja od cijene transporta, ili proizvodnja briketa, odnosno u novije doba peleta.  Pritom, ne trba smetnuti s uma, da je za svako obogaćivanje biomase, potrebno utrošiti stanovitu energiju, koja opet ima svoju cijenu. Često, javlja se i ideja o prodaji energije, bilo električne kroz kogeneraciju, bilo toplinske kroz daljinska grijanja. 
I evo nas. Investicija u svako proširenje prozvodnje energije, je prevelika da bi se kroz eksploataciju, komercijalno i u prihvatljivom roku, vratila, ili još bolje, stvarala profit.  Tko je blesav uložiti milijun eura danas da bi ih vratio kroz naplatu kW/h u roku deset ili više godina? Ovdje mi nije cilj detaljno opisivati troškove (daviti), ali ću samo spomenuti da bude jasnije o čemu govorim. Dakle, za proizvodnju struje treba ili parno, visokotlačno postrojenje, turbina generator, ili ORC, u drugom slučaju termouljno postrojenje sa ORC-om (blok od parnog izmjenjivača, turbine i generatora), a za daljinsko grijanje, podzemni predizolirani cjevovodi s podstanicama. Morate mi vjerovati na riječ kad kažem da se radi o nevjerojatno skupoj tehnologiji. 
Zaključak, država iz vlastitog interesa, mora subvencionirati nabavu te tehnologije, kroz nepovratna sredstva i (ili) subvencionirane kredite sa simboličnim kamatama kako bi takva postrojenja zaživjela. Potrebno je znati, da dobrih 10 godina, nakon što su europska zakonodavstva riješila taj problem, hrvatsko je tek početkom ove godine donijelo mogućnost uključivanja tako proizvedene energije u sustav HEP-a. Jednako tako, hrvatski buđet sa ogromnim deficitom, jednostavno nije sposoban finacirati takve projekte, što i nije teško za povjerovati kad znamo u kakvom su stanju zdravstvo, mirovine, i ostale socijalne funkcije države. Drugo je pitanje sposobnosti državnih institucija da za takve projekte izvuku novac iz europskih fondova. Ono što rade, je da vlastitim institucijama (što je najgore i kao što spomene g. Oštić austrijskim) plaćaju izrade analiza i megalomanskih projekata, koji nikada neće zaživjeti, jer jednostavno bez državnog novca nisu komercijalni. Zatvoren krug.
Zašto sve to pišem? Među ostalim i kao odgovor na spomenuti potencijal vjetroelektrana. Da je taj potencijal isplativ, već bi se našao privatni investitor.
Predraga mi Orlala, spominje spalionice, koje imaju istu etiketu. Uz još "sitan" detalj o problemu zbrinjavanja produkata gorenja PVC-a, jer kako znamo, PVC ne ide u pepeo, već u "film", koji osim što začepljuje dovode zraka na rešetku spaljivanja u ložištu, teba s vremena na vrijeme zbrinuti. Užasno skupi uređaji za elektrofiltraciju takovog spaljivanja,  osim što troše el. energiju, stavljaju ta postrojenja u kategoriju onih koje se isplate samo državi za postizanje kvota emisije štetnih plinova (uz praktično spaljivanje zapljenjenih droga, opasnih otpada i sl.)

Nažalost, i na užas svih (pa i moj), posebice "zelenih" jedino energetsko globalno rješenje europske energetike, nalazi se u nuklearkama. One su najekološkiji prizvođač energije. Suludo? Nije. Objašnjenje u slijedećem postu.

lostways @ 12:26 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare