zagrebačka trilogija
Blog - srpanj 2006
petak, srpanj 21, 2006

Spremam se, evo, na godišnji, i sve više i više razmišljam o svojem angelu(4) (zapravo i o drugom i ne razmišljam). Nestrpljivo me čeka na moru dok ga čuva njegova teta. Izredali se deda, baka, teta i konačno stižu m. i t. Teško je reći tko je sretniji. Ja, ili on. Taj zagrljaj, kad izađem iz auta u dvorištu, to je osjećaj koji se ne da opisati, zamisliti, a ni nadomjestiti. Te male ručice oko moga vrata kao da govore – ne ostavljaj me više. To ne znači da mu nije lijepo tijekom tjedna

dok nas nema, dapače, kad ga zovem na telefon nikad nema vremena – bok tata, iglam se, za kolko dana dolaziš, booook, (pa vec kad odmakne slušalicu od uha čujem:) teeeetaaa, tleba te tata. I otkanta me. Tak mi i treba.

Ali nije to ono što sam htio dotaknuti (temu mislim). Kako smo angelova(4) mama i ja sami u Zgb, možemo si priuštiti puuuno toga što inače ne možemo. Poslije posla, ležerno u grad, na klopicu, pa u dućan, pa sjest' na cvjetnjaku. Pa nazvat' frendove (istina rijetke koji su još tu, u ovoj sauni od Zagreba), pa navečer vani do kad hoćemo, bez brige oko baka servisa, ili dizanja ujutro sat ranije zbog spremanja u vrtić, a da i ne kažem kaj sve navečer još možemo raditi, bez brige oko pritom nastale buke. Raj. Ali to je fora prvi tjedan (još se potrefili FF i Moz na Šalati), i drugi tjedan je još OK, ali onda počne falit'. Ma možemo se mi puknut' i u tišini (nakon 15 godina to i nije neki problem), mogla bi ga i baka počuvat' popodne dok smo u gradu. Ali nema tih ručica oko moga vrata. A to se (kao što već rekoh) ne da nadomjestiti.

Srećem prijatelja u gradu, moja generacija, i on ima klinca na moru, ali njegov je 15-godišnjak. Vau, kaj već, j...ga, čovjek je napravil klinca s 21 kukom, i njegov je život ponovo u uzletu. Ovaj se sam čuva, teme su upis u školu, nove nike-ice, navečer, ako želi van, mali ih tjera, da bude solo..... I kaj je sad bolje, roditeljstvo u ranim dvadesetim ili srednjim tridesetim. Ja sam, kad je on doma mjenjal pelene (a imal je dve banke, čovječeeee, najblesavije godine), grmil po Zagrebu, Parizu, Amsterdamu, i u NY sam dospio.....Mora, koncerti.....Kad bi se čuli, idemo? – nemogu, nema malog ko čuvat. Sad? – on brije po gradu, obaveze doma popodne? Ha! A ja rijetke trenutke slobode imam, samo ova tri-četri ljetna tjedna.... (by the way, kad bu moj imal 15, jebate, ja bum imal 47.  Jezuš!)

 

Kaj je bolje? Ko je u prednosti?

Opći zaključak; sve u svoje vrijeme ili sve se vraća, sve se plaća.....

 

Ma sve je to sad u drugom planu....

Pa ja za dvije čuke krećem mome sinu!   

I cijele ćemo se dane igrati......

Juhuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu!

lostways @ 13:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 20, 2006
tražeći već tri dana inspiraciju za novi tekst (ili post - ne znam, novi sam tu pa imam malo problema s blog terminologijom) nabasao sam na tekst ( uz pomoć naslovnice) nekog očigledno vrlo mladog ljubitelja mariuhuane. i klik! evo ga....tamo (naslovnica) sam i ostavio komentar od pol metra pa kako me već krenulo, probat' ću se još malo osvrnut na tu temu.
Dakle, ja sam stvarno okorjeli korisnik...prvi sam joint zapalio tamo prije nekih dvadeset i koju (dve-tri) godinu. To je bila senzacija. I ušao sam u svijet starije ekipe iz kvarta, i otkrio Lap, Centar, Istru i kaj ja sve više znam. Ali! u školi katastrofa, ma ko će ujutro neispavan u školu. Pa sam umjesto u školu, sišao dve stanice prije pa na matineju u SC. I tak, krajem srednje škole, jedan duži period u kvartu ništa za duvat.....ma ni u gradu, ak se i nađe, skupo je i niš ne valja... Pa je frend iz susjednog kvarta jučer probao okicu. Veli - malo ti je zlo, al šlagiiiirrra! Ajde, odemo ja i frend kod fakina u stan, i tam skužimo da se to šlagira intravenozno, jebiga, tu smo, kaj ćemo sad, a i već danima bauljamo u potrazi. Tras, - katastrofa, povraćamo, ali između dva povraćanja osjećaj napiušenosti višestruko jači od najboljeg šita do tada (a solidne smo količine isprobali). Sutra, probili smo led, nije bad puknut se. Farmacija u Ilici (preko puta br. 45) - dobar dan teta, molim vas dvije inzulinske injekcije za mog tatu. Doma - fliks 100 maraka staroj iz provaljene bukse, Tramvaj  - kod fakina. Daj panj, u dućan po "citronku" (stariji će se sjećat' one male kockaste crvene kutijice), žlica, rukav, ŠLJUS.......AAAaaaaaaaaaaaufff. Sutra, ujutro samo još jedna misao, ni škola, ni nadolazeća matura a pozitivnih ocjena 10 %, ništa, samo jedno: JOŠ. I tako sedam dana. Mamina buksa probijena, frendovi nevažni (a i uvrijeđeni jer ih niti ne primjećujem). U jednom trenutku, plink, ček,ček! kaj ja to radim, kaj ja to mogu kontrolirat? aa! Kaj ja oću bit junkie?
happy end... nekak sam zdural maturu, do vojske još koji put ovisno o prilici (najčešće koncerti u Kulušiću). JNA - time out, spas. Moj frend s početka priče nije imao tu sreću. Ak nije u buksi, a ono je na klupici - homeless. Sve je izgubio, a imao je puno. Jesam li mu pokušao pomoći, jesam ali je li to bilo dovoljno. Sva njegova želja za pomoći bila je - daj mi nekaj love. Pa sam mu dao. (pomoć) Pa mu nisam dao (opet pomoć). Pa smo pričali. (pomoć). Pa je zajebo tristopedest puta i više nismo pričali. (i to je neka vrsta pomoći) Buksa. Pa po izlasku iz bukse opet pomoć - posao. Pa (predvidljivo) opet zajeb. Pa su prošle godine, putevi u dva potpuna različita smjera. Nemam pojma di je. Znam samo sigurno da ovo neće pročitati (makar u buksi valjda imaju internet). Odlutao ja malo.
Zapravo,  priča je preduga, i komplicirana, bilo je svakovrsnih uticaja, ali mislim.....najvažnije je kad u toj mladoj, nezreloj dobi, odlučiš: bi'ću  bezuba guba iz kvarta ili obitelj, posao, mjesto u društvu širem od kvarta. To je presudno.
I di je tu marijuana s početka priče. Ma uživam sad kad dođem na more, sjest s prijateljima na žal, zapalit joint, popit pivu, sprdat se s prijateljima, po petstoti put prepričavat istu priču iz sretnih (mladih) vremena, cerekat se bez razloga. Uživam i Amarcord pogledat napljugan, dok me grč na licu ne uhvati, a na dobrom se koncertu napušit. Pa od cijele one buke samo npr. basistu izdvojit, pa ona svjetla..... Al' bad mi je dilera u kvartu čekat, mislim valjda i moja 70 godišnja suseda s kata zna da je ovaj diler. Pa ono ispod glasa - pssssst sused, kaj vi njega znate, on vam je drogeraš....
Ma ni vrag?, a u ruci držim pis.  Ne znam,  opasno je kad klinci duvaju too much.  I nadam se da moj angel(4)  neće. I nadam se da ću ga odmah skužit, kak menen moji nisu, al' ..... bojim se da opet sve ovisi o njemu. I toj trenutačnoj životnoj viziji. Put se grana, sim il tam, straight or down.

Al' na stranu sve...vidim se ja i sa 6 banki. Djeca vani, subota, stari prijatelji na klopi, pa posle klope klope tras! joint i čaša vina.
lostways @ 15:26 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, srpanj 14, 2006
ribe strrrrrrrrrepite. asfaltu bok. krećem ja na more !

nažalost, u ponedjeljak sve iz početka.....kajetuje!
lostways @ 15:56 |Komentiraj | Komentari: 0
Znam da je oprema članka redakcijski posao ali naslov......bolje da me otmu nego da se proda joint. Je, prosim lepo, da je otme jedan od gostiju go-go kluba koji je tako lijepo i svečano otvorila, kao da je u najmanju ruku riječ o najnovijoj dionici autoceste od Jaske do Desinića npr. Pa da je natjera na šljaku u istom tom klubu, u kojem nema ništa loše. Na stranu to, ali kolika hrpa gluposti iz usta osobe koja (na neki način) upravlja našim životima...... Ona niš' ne zna, ne razumije se baš u drogu (ministrica pravosuđa ne zna razliku između extasy-a i trave, heroina i apaurina, ali zna da će rigorozno kažnjavanje klinaca s dva đoksa rezultirati našim odnosno njihovim spasenjem). Kaj je, je. Zapravo tu se radi o sukobu civilizacija. S jedne strane stoji nekakva progresivna, urbana (iako je to vrlo isfuran termin), tiha većina, a s druge primitivna (namjerno ne kažem konzervativna) , agresivna i nadasve bogata (materijalno) manjina s ruralnim backgroundom. Zakaj to mislim? Likovi sa sela, koji su se u ovih 15-tak godina notorno obogatili, i to temeljem prevare i laži, ne način zapadnih bussinesmana, već na način bizantinskih trgovaca, gazeći preko leševa, obilato koristeći resurse takve neuke politike, instalirali su svoj loby (ili on njih?) na vlast. I to u obe struje, lijeve i desne. Logično, njihov način života, postaje mainstream, instalira Severinu, Coloniju, Huljiča i slične likove kao nacionalne heroine, što podrazumjeva i goleme količine alkohola, kiča, oružja, sve to zamotano u ofucanu nacionalnu zastavu (ne obračajući pritom pozornost na istočnjačko porijeklo svih tih simbola, do mjere da im i Ceca upadne u igru). Postalo je društveno prihvatljivo, lokat rakiju, pucat u zrak iz pištolja na prve taktove Šemse (ako pritom neko pogine, jebiga, branitelj se malo proveselio a žrtva je sigurno srpskog porijekla pa nije bolje ni zaslužila). Cure od 16-17 godina, s polugolim sisama koje proviruju iz jeftine replike nekog usranog kreatora, plaze po ćelavim tipovima, tatinim vršnjacima, jer im ovi eto, velikodušno, plaćaju koktele, bez obzira kaj ih doma čekaju žena iz Vršljevaca kod Klopočevca i troje, četvero sitnozube djece (koje BTW nabiju, preventive radi, kad dođu ukebani ujutro). Drugu stranu predstavlja, 80% gradske populacije između 15 i 40 godina kojima se cijela priča gadi i koji su bad gays zato kaj s vremena na vrijeme poduvaju joint.
E sad, slažem se da klincima od 15 godina ne treba biti dostupna bilo koja vrsta dopa. Ni starijima. Ali mislim da su puno manji društveni problem tri klinca koji duvaju na klupici u parku nego ista ta tri klinca nažderana jeftinog vina, u imitacijama Versace majica, ispred Ludnice, bez love za upad, pa odluče (sukladno uzorima) negdje, silom, nabavit lovu, pa koka, pa cure (one iste od malo prije).
Iz vlastitog iskustva. odrastao sam u kvartu, poznatom po dopu, prvi put sam duvao s 14, sa 17 probao hors. Danas imam zdravi brak, predivnog 4-godišnjaka, posao (ne mogu reći dobar jer baš nisam zadovoljan, ali prema općim kriterijima - plaća, uvjeti i sl. - dobar posao), auto, motor, više manje sva civilizacijska dotignuća...... A di je catch? Pet od mojih tadašnjih 10 prijatelja su u knock downu od dopa - dvojica čak u KO :-(  overdose.......
Kome hvala za moj happy end? mami i tati, ne policiji, sucima, političarima, programima i sakomanima i bernardicama.
I natrag na glupu ministricu, jedan od ovih u knock downu, je po izlasku iz JNA, u potrazi za dopom zaspal u apoteci, murja ga je sklepala i zbuksala na 6 mjeseci. Otišao je kao jadni junky čiji je to bio i maksimalni kriminalni domet - provala u apoteku u potrazi za heptanonom - , vratio se kao kriminalac, s prijateljima killerima, znanjem provaljivanja brava, poznavanjem tržišta oružja i sl......i danas je u buksi (ak nije ovaj čas evo njega uskoro opet).
Kaj sam prav, zaprav htel reć'? - Frajer koji mi je onda prodaval dop, 20 godina kasnije vozi bjesnu pilu, šeta balavice (one odozgo), druži se s usranim domaćim celebrity-ma, i nadasve je slobodan. On nije u buksi, on je ugledan član zajednice.
Zato bravo ministrice, samo naprijed, velikim koracima.
lostways @ 10:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 13, 2006
...dakle, nakon dobrih 20-ak godina, skupih hrabrosti nekaj javno napisat. Istina, užasna dosada na poslu mi je uvelike pomogla.....Baš sam odabrao, od tri ponude za šljaku, nakon dvije potraćene godine kod mini tajkuna, nakon višemjesečnog premišljanja o otkazu, konačno se odlučim i odaberem novu firmu, i ..... ko prstom u š....  Pita me draga ženica, pa dobro kak si se to dogovoril....kaj je najgore i ja se to pitam. No! - nisam sputavao ambicije o pisanju sve te godine da bi kukal kak je bad na poslu. Netko je rekao: da je posao zadovoljstvo ne bi (ili nebi?) se poslom zvao. (Iako znam poriličan broj likova kojima se život u to pretvorio - ne fala).
To me tak užasno nervira, svaki put kad moram potražit malo inspiracije, bilo za šljaku, bilo za ovak nekaj, diž' se majstore od stola i van iz ureda zapalit. Onda povučem dva dima, vani na cesti, jer se osjećam ko idiot (ili ko dječak kaj se skriva u  školskom šekretu) i hitim pljugu, jer....to nije ideja pušenja. Pa stvarno nas teroriziraju.....aerodromi....katafastro.....u Frankfurtu, na onom predimenzioniranom terminalu, možeš pljugu na dva mjesta zapalit i to u ekipi s dva'est likova kaj uvlače kao da im život o tom ovisi, s torbom u jednoj ruci i novinama ispod ruke (jer nemaš kam bilo kaj odložit) i nedaj Bože da ti mobitel zazvoni jer onda počinje seansa joge. Naravno i jedna pepeljara, krcata, a bad ti je u usranoj apoteci na pod stresti, pa se poslije svakog drugog dima moraš provlačit u prvi red, kh,kh,kh I'm sorry, just a moment, a onaj te mrko gleda, kao da mu i vlastitog sranja nije dosta neg' ga ti još trkaš. Da, da, za neke svari ipak nije loše na Balkanu živit. Iako se tu več počinje ta spika sa zdravljam provlačit.
Kaj sam zapravo tu htio pisat'? Kak' su se stvari zapravo promijenile. Ponekad se ulovim da klincima njamke za stvari koje su zapravo OK. S frendovima koje duže vremena nisam čuo, prvo zdravstvene biltene razmjenimo, pa onda ono, šljaka usrana, žena zajebava, mali naporan.....
Kao da se niš drugo izvan te usrane rutine ne događa...a nije tak. Iako je prije samo 10-ak godina bilo bitno drugačije. I baš te paralele me zanimaju. Nekad i sad, a bogme kak bu tek za još 10. Prije 20 kuki smo sjedili u lokalnom bircu (baš tak u ovo doba godine), krepavali od dosade i vrućine dok se nije pojavil jedan i kao nekaj najnormalnije, ono, k'o da se sjetil da mora doma na ručak, Ajmo na more! Pa da, kak se mi tog nismo prije sjetili, sve uvjete imamo, zajedno imamo love (ona dva tri konja - to je moralo bit 10 000 ili tak nekaj pa puta dva, tri ko danas 200-300 Kn) za ni napit' se pošteno, auto - ne (16-17 godina).  Al' zato onaj kaj se sjetil ima u džepu pis za tri, četri joksa, a i još je jedan frend već u Crikvi. I 3,4, GO!  Na Stupnik, palac gore i za tri do šest sati, svi smo tam. I mogal bi još pet puta tolko pisat kaj nam se tam sve u tih dva, tri dana izdogađalo (vjerojatno i budem). I vratili smo se živi i zdravi. I nismo mobitele imali ( tada su dve govornice u cijeloj Crikvi bile, i jedna u Selcu plus pošta, a dočekat' na red, kratak ti je vikend). A danas mi frend priča kak ide po svog 16 - godišnjaka poslije koncerta u Močavaru, pa tam u kajjaznam tri, četiri čuke ujutro u autu čuči. Ja sam iz Lapa u NZ pješačil pod normalno. I kaj mi se desilo? Sam živ. Bum pustil svog malog (makar to mi je još malo daleko jer je tek sad 4 god. star) da pješke hopsa. Kak sad stvari stoje - nebum.
I to mi je zanimljivo, to su paralele koje sam spominjal.... a ima ih bezbroj...
Pošto je pol dva prošlo, možda malo radit???? - a i dosta je za prvi put.......
lostways @ 13:53 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare