zagrebačka trilogija
Blog - srpanj 2007
petak, srpanj 20, 2007
U pravilu ne volim skraćenice. Ovu iz naslova prosto obožavam. G.O. - kao godišnji odmor.
Da, dragi moji, došao je konačno taj dan. Iako moj godišnji baš neće izgladati kao možda nečiji tko radi u tvrtki od osam do četiri, pa popodne hojla-hojla. Naravno da nisam uspio sve poslove "ispeglat" do kraja, ali ostanjke ću moći riješiti telefonom. Ili mailom. Valjda. Računi (oni životni) se nekako svode dva puta godišnje. Jednom prije ljetne stanke, drugi put tamo oko Božića, Nove.
Pa ću i ja to ukratko pokušati ovdje.
U studenom prošle godine, dopizdilo mi skakanje po glavi razno raznih šefova u trajanju tri godine, pa sam odlučio, iako ne lako, vratiti se svojoj, vlastitoj (i moje drage) firmi. Odluka nije bila laka iz više razloga. Posao ugovoren - nijedan. Plaća - 0. Nekakav zaostanjak od 6-7 tisuća na ime minulaog rada u zadnjoj tvrtki. 
Kad pogledam sada, odluka je bila više nego ispravna. Godina je bila presjajna (iako je još daleko od gotovog). Uredili kaić, kupili C5 (trenutno na servisu, prognoza dovršetka oko 5. kolovoza), naravno na kredit (da nebi netko pomislio...), upravo mi majstori odnjeli garnituru iz dnevnog boravka na tapeciranje nakon 3 godine sjedenja na dronjcima, malenom nova soba za jesen. Nije loše.
Istina, koja sjeda las više no lani, ali jebi ga. Malo više sekiracije, nenaspavanosti, nervoze...., ali sve ima svoju cijenu. Ne?
Malo ja odužio, pa da se vratim na ono što je možda najzanimljivije ovdje....
Blog sam počeo voditi nagdje u srpnju prošle godine. 
Oduvijek imam neki poriv za pisanje. Suprotno predrasudama, ja (kao i svi vi moji dragi prijatelji) nisam biće bez života i prijatelja, pa eto frustracije liječim na internetu. To je nekako opći stav, ignoranata ovakvog načina izražavanja onog iznutra, da blogove vode ljudi bez života, pa eto, grade ga tu u virtualnom svijetu.
Dapače, ja sam vrlo društveno biće, pretrpano obavezama, kako poslovnim tako i onim vezanim uz prijateljstva, obitelj i slično. Sa vrlo širokim radijusom poznanstva, preko kvartovskih klošara, bišvih ili još uvijek junkie-a, šefova održavanja, vlasnika pilana, pokojeg generala, šatro celebrity-a, do sasvim običnih prijatelja, onih malih (velikih) ljudi koji u sjeni ovog usranog društva, samozatajno grabe kroz Život. Ž - nije slučajno veliko. 
Međutim, otkrio sam i jedan novi, meni neobično drag krug prijatelja, pa s nestrpljenjem, svaki (ili barem pokušavam) dan otvaram bloger.hr, kako bi pročitao vaša razmišljanja, pjesme, video ili foto uradke. Jednako tako, uživam u spoznaji, da moja razmišljanja netko primjećuje, prati, komentira.
Čak, osjećam obavezu na neki način, da i napišem nešto, iako možda i nemam bogznakakvu inspiraciju. Jer, ako mi dođeš u goste, moram te nećim ponudit. Zar ne?
Prateći vaše blogove, vidio sam mnoge različite stavove, interese, ali nekako svi mi već znamo što gdje očekujemo. Volim toleranciju, duhovite komentare, čak ponekad i diskusije. I mislim. Ne možemo mi promijenit svijet. Ali može nas se čuti. Ma umjesto da psujem u svojoj sobi, kad sam ljut, to radim ovdje. I neko me čuje.
To je i poanta. Ne?
Ono što svakako nije, barem za mene, ovo nije mjesto za natjecanje. Pa blogovi dana, rejting i sl. i nije nešto bitno. Iako godi, biti na naslovnici, na neki način dobiti pohvalu za svoje djelo. Godi i rejting, godi i broj posjeta komentara. 
Ali je bitno ono odozgo. Život (virtualan ili ne), u ovako lijepoj, raznolikoj (po dobi, interesima, stavovima) zajednici.
E, pa prijatelji moji (sa spiska na lijevoj strani, a i novi), hvala vam za pruženo zadovoljstvo. 
Idem se odmoriti sada. Igrati s klincem. PLOVITI (jer to se mora, zar ne idro?).
Ali, uhvatit ću trenutak, da vas vidim. Ovih dana. Imam bežični internet, pa iako će mi se prijatelji rugat, ja ću otvorit laptop, preletit vas, poslat koju fotku ili prepričati đitu.
Ne tako često.
Da ne postanem patetičan (a već jesam, al da baš ne pretjeram...) završavam.
BOK!
lostways @ 09:10 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 19, 2007
Ako postoji uprizorenje pakla, onda je to sigurno mjesto s kojeg sam se vratio.
Kožara.
+40oC.
smrad leševa. 
nisu leševi ali su sirove kože oderane s barem 10.000 krepanih krava.
smrad štavljene kože. pomiješan sa smradom leševa.
kotlovnica na paru. u njoj je još 20oC više nego vani.
ljudi tamo rade 8 sati.
za 2-3 soma kuna.
vratio sam se živ.
smrdim.
idem se oprat.
jadni ljudi.
oni će ujutro opet iz početka.
lostways @ 16:18 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Jučer sam sreo Martinu. To je moja srednjoškolska ljubav. Prva prava veza (10-ak mjeseci). Završila je ružno. Ostavila me dok sam bio u JNA. Al to ne pamtim. Pamtim samo lijepe uspomene i nekako mi je toplo pri srcu bilo kad sam je sreo. S dvoje klinaca. Razmijenili par kratkih. Razveselila se kao i ja, našem slučajnom susretu. 
To budi uspomene. Na slatko djetinjstvo (iako se mlađi blogeri neće složiti s mojim tituliranjem te dobi djetinjstvom). 
U JNA, svakom, ali baš svakom su jednog dana prestala stizati pisma. Pa je nakon duže stanke, došlo ono, poslijednje. Ja se zaljubila. Jebote, koja tuga. Ali ponavljam, to ne pamtim. Sjećam se samo zaljubljenih šetnji, ljubljenja u parku, kampiranja, onog leptirića u želucu.
Aaah, romantično.
Natrag u sadašnjost.
Moram u Gradišku na sl. put. Jooooooj. Vruće. Neda mi se. Moram.
Zadnji napori prije tjedan ili dva (daj Bože), odmora. Igre s mojim malenim. Plovidbe. Ribe. Otoka i brakova. Zubaca i podlanica. Parangala i gradela. Pješčanih žala. Stijena i grota.
To sam sebe hrabrim. Ajde, još malo i gotovo.
Krećem.
Odlazim.
lostways @ 09:13 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 18, 2007
Gledam upravo na telki; 41oC u Osijeku. Pa dragi moji slavonci, moja sućut. Iako ni tu nije puno bolje. Ujutro, vidio sam, u Splitu, u  6 ujutro, bilo je 29. Dragi moji dalmatinci, nije ni vama lako, ali ipak....more!
Sad kad sam se ulizao jednima i drugima, da nekaj i napišem.  Suprotno mojim običajima, pišem post u ovo doba dana. Naime, tek sam se sad vratio doma. Lažem. Vratio sam se prije dva sata, ali sam prvo pao u krevet, pa se otuširao u ledenoj vodi. Sad sjedim pored termoakomulacione peći ili radijatora što sliči na laptop.
Nemam puno vremena jer u 20.30 imam termin kod zubara. On je, kao i ja, zaljubljenik u more, ali s jednom prednošću u pričanju ribičkih priča. On priča, a ja imam razjapljenja usta, ne mogu progutat slinu, a kamo li odgovorit. Osvetit ću mu se na jesen. Kod razmjene fotki s ulovom. Onda bu njemu opala vilica. Optimistički - nema što.
Inače. Ujutro sam krenuo u posjet moojem "omiljenom" investitoru. Ne javlja mi se na telefon. Pa kad neće brdo Muhamedu... Dužan mi je 80.000.- od veljače. Pa veli, nemrem ti u oči pogledat. Pa i ne moraš.... Ispiši virman. Završilo je s gablecom i obećanjem za petak. Poznajući ga - Veliki petak.
Radi se o jednoj medijski vrlo eksponiranoj osobi, ali mi ipak profesionalnost ipak brani da napišem ime. Dok ne popizdim.
Uglavnom, vraćajući se doma, nekih 60-ak kilometara, u fiesti bez klime, prije doma, svratio sam u (već prije spominjanu) kvartovsku špajzu, s konobaricom bez jedinice (zuba). Tamo sam naravno popio - ledno hladnu pivu. Jednu. Pa je naišao prijatelj s presađenim bubregom i svojim ljubavnim jadima (o detaljima možda jednom drugom prilikom). I platio - pivu. Uskoro, pridružio nam se i prijatelj stolar, baš ga trebam, planiram malenom urediti sobu. I on je platio pivu, a i ja sam uzvratio u skladu s dobrim kvartovskim običajima. Ma samo trideset sekundi prije nego što ću krenuti ulazi Sumo. Njega nisam vidio mjesecima. Jebiga, nemrem odbit. Pa dolazi i Vava. Fak! moram ići, šišnut ću se po ovakvom danu. Sad veći gazda šalje rundu....
Da skratim, ovakav usran dan, uspio sam sjebat s debelim viškom piva. To je i odgovor zakaj spavanje i hladna kada s početka posta. Glava je OK. Zasada. Dok me ne dohvati zubar. Jebate, već je 20.03. Moram krenut.
lostways @ 20:07 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 17, 2007
Stravicna tragedija u Vinkovcima. Petogodišnjak se utopio u bazenu. To me zaista potreslo. Vjerojatno zato, što i sam imam jednog. Ne mogu niti misliti na taj užas. Sjetilo me to na jednu (ne)zgodu.
Prije 7-8  godina, dok moja draga i ja nismo još imali svojeg klinca, vodili mi curicu njene sestre na bazen u Atomske toplice. Prvo, jedva nas propustilo preko grane, malena je, naime, bila u pasošu od mame. Kao što naravno nismo imali pojma, svoj pasoš nikome ne smiješ dati, pa je moja šogi bila u prekršaju. Drugo, treba ti punomoc, koju mi naravno nismo imali. No kako je malena ocito bila s nama dobbrovoljno, propustilo nas. I s jedne i druge strane. I tako....mi došli u Sloveniju, u Podcetrtek. Da skratim, lijepo se kupali, uživali, igrali se (malena je bila sunce od dobrote i veselja, sad ulazi u pubertet pa je malo naporna, ali je i dalje volimo i obasipamo pažnjom, ali o tome drugom prilikom), kad je došlo vrijeme za odlazak. Plan je bio, poslije bazena još otic u neki rest, gore na brijegu, cuven po divljaci i domacoj klopi. Mrvicu nezgodan, jer u ogradi okolo resta šecu srne, koje klinci hrane, a poslije ih dobiješ servirane u obliku gulaša ili neke slicne delicije. Ode ja, vracam se na bazen.
Uglavnom. Dok smo se oblacili, u kabinama (vjerojatno imate sliku kabina na bazenu, svi su isti), ja sam obukao malenu u jednoj, a draga je oblacila sebe u susjednoj. Kad je bila obucena, izašla je iz kabine, a ja sam samo orenuo leda da pokupim stvari i odem s njom na parkiralište cekati moju dragu (koja je malo sporija na spremanju, uostalom kao i sve cure, cast izuzecima). Medutim, kad sam se okrenuo, nje više nije bilo. OK, nema panike. Doooora! Dooooora! Ništa. Krug oko bloka kabina. Doooora! Ništa. Nema panike. Gospodo - pitao sam ženu koja je stajala u istom proredu kabina, jeste li vidjeli djevojcicu u zelenom, kamo je otišla odavde? Jesam, tamo - pokazala mi je u smjeru povratka na bazen. Shit, otišla je nazad, objašnjavao sam si, zato jer smo je odvukli s bazena protiv njene volje. Htjela se još kupati. Pregazio sam onaj bazencic za pranje nogu i zagledao se prema bazenima. Nije mogla daleko u tih nekoliko sekundi. Ništa. Dooooooora! Lovi me panika. Dolaze spasioci. Ukljucuju se u potragu. Draga je traži po kabinama. Ništa. Drama. Sinulo mi je da je možda izašla sama na parking. Trkom. Ništa. Pitam na recepciji. Ništa. Drama. Sad se vec i drugi kupaci ukljucuju u potragu. Doooora! - odzvanja garderobom. Jebate, neko mi ju je ukrao. Trcim po parkiralištu kao lud i zavirujem u aute. Jedan isparkirava, vidim unutra sicušno plavo stvorenje. Skacem pred auto kao ludak. Ljudi me preneraženo gledaju. Nije Dora. Sorry. Razmišljam, gubim razum. Zvat cu policiju da blokiraju podrucje oko Podcetrteka. Moš mislit kak ce. Završila je i potraga spasitelja po bazenima. Ništa. Draga histerizira, place. Šta cu. Kako cu se vratiti doma bez djeteta. Ne mogu. Nema šanse. Ne idem doma dok je ne nadem. Ali di je?. Bože dragi, kaj smo ti skrivili. Dooooora! vicem ocajno kroz plac.  Potraga je uzela razmjera i skoro svi kupaci i spasioci su ukljuceni u nju.
Moja draga je nekorisna. Izgubila je živce i samo place. Kad dolazi jedna žena i kaže: gospod - tu mi se ucinilo ispod vrata od kabine da sam vidjela zelene sandalice, ali kabina je zakljucana. Munjevito sam se bacio na pod i zavirio pod vrata. Ništa. Skocio gore i rukama se dignuo preko.
Tu je. Skvrcena, s nogama  na klupici. Skrivena. Smije se. OTVORI VRATA DOK I TEBE I NJIH NISAM RAZBIO!
Jebem ti. Nisam znao dal' da je zagušim ili zagrlim. Nikad u životu, ukljucivo rat (jer tamo sam se paklenski bojao za SVOJ život) nisam doživio takvu traumu. Najdužih 45 minuta mog života.
Spasila ju je debela gospoda, jer sam nakon dugog zagrljaja, poludio. Nemojte tako, otrok je - govorila je kad sam poceo urlati. Smješak joj je nestao, i tek tada je shvatila što je ucinila. Zamisli covjece, taj karakter. Jebenih 45 minuta je cucala u kabini i skrivala se.
U autu, pitala je: a srne?
Vidjet ceš jebene srne kad budeš punoljetna, što se mene tice!
Dobro, zajecala je, onda cu se drugi put sakrit' u šumu!
Grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrh.
Skužila je. Šatro.

I tako, happy end. U Vinkovcima na žalost nije.
Drama, horror.
Jadni roditelji....

 

lostways @ 09:50 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 16, 2007
Užareni Zagreb. Dočekalo me "ugodnih" 22C u 8 ujutro. Prognoza kaže do maksimalno 35. Super. Sutra još i toplije. Iako. Zagreb može biti i ugodno mjesto za život. Ljeti. Kad je prazan. I kad imaš klimu.

Novalja... Krcata, a svi ugostitelji i iznajmljivači kukaju. Dobro, njima je kukanje valjda u opisu zanimanja. Ali bit' će i da je razlog u više tisuća sagrađenih apartmana. Pa kad imaš apartman, čemu pivu plaćat 15 kad je u susjedstvu, korektno rashlađenu možeš nabaviti za 4-5 Kn. Tak i s klopom. A i frendovi vjerojatno jeftinije rentaju apartmane od agencija.

Umro je Bruno.



Svi koji su i jednom bili u Novalji, vidjeli su simpatičnog starčića koji hoda uz pomoć štaka. Jedva. On je bio svojevrsni zaštitni znak mjesta, brinući se za red i parkiranje u prenapućenom mjestu. Svojim osebujnim govorom (obožavao je pjevati "ja se konja bojim" što je zvučalo kao glava , boli, boli...), koji su razumjeli jedino Novaljci, i neartikuliranom vikom, zbunjivao turiste pogotovo kad bi im škrabarije na papiriću za narudžbu iz kafića napisao "kaznu" i stavio pod brisač. Trebalo je vidjet zbunjenu facu npr. čeha kad je ispod brisača zatekao papirić sa "Studenac" (ili sl.) logom na zaglavlju, ispunjen črčkarijama, te pristup našeg dragog Brune, s palicom stop, napravljenom od drva, kad viče: "Aje, aje, mala". To če reć :ajde mala, miči odavde. 
Uglavnom. Ironijom sudbine, baš ga je auto došao glave. Susjed i prijatelj, nije ga vidio vozeći u nazad, trknuo ga, on je pao, udario glavom i pao u komu iz koje se više nije probudio. 
Inače, ovakvo njegovo psiho-fizičko stanje, poslijedica je dječje paralize koju je brebolio kao dječak, a ne mentalna retardacija kako su to mnogi neinformirani mislili. 
Uz ovaj mali homage Bruni, nadam se da će mu mjesne vlasti uskoro podignuti i spomenik jer on to jest zaslužio. E pa Bruno, počivaj u miru.

U Jakišinci, laste podižu mlade u kafiću na stupu i uz uzbuđeni cvrkut svaki put kad doleti mama, pružaju fantastičan pogled na život. Jedino ne znam kaj bi na to rekla sanitarna inspekcija, obzirom na količinu dreka koji iskrcavaju male laste podno stupa. Gostima uglavnom ne smeta, s ushićenjem gladaju kako nastaje život. Fotkano je mobitelom uz obilan zoom, tak da kaj se vidi vidi, kaj ne - zamislite.


Rastanak s malenim je opet bio tužan. Ali slijedeći vikend mama i ja ostajemo bar 15 dana, pa je bilo utoliko lakše. Nadam se samo da ga neću razočarati. Prevariti. Zbog glupog nofca.

I još dvije tri o poslijednjem postu. Test  sa internet kafe-om i nije bio tako uspješan. Naime, za one dvije rečenice, platio sam 12 kuna, pa mislim da ću na godišnjem IPAK upaliti laptop. Usprkos vrlo ukusnim briošima i kavi. Kaj je to much, to much je.

I tolko u ponedjeljak. A sad natrag na posao, kako bi se sve završilo do petka i kako bi održao svoje obećanje malenom.


lostways @ 09:20 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 15, 2007
dragi moji, ja u Novalji, u internet caffe-u. Pa samo ispitujem mogućnosti za nezapuštanje blogatijekom boravka tu. Ako uspijem slijedeći vikend produžiti i ukrasti tjedan-dva.
Mogućnosti su super, kavica, prefini brioš i PC. Jer laptop doma NE PALIM. Iz principa.
Idem doma, da vidim jel se moj miš probudio....
lostways @ 10:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, srpanj 13, 2007
blogerica natasa mi dala ideju za post.
Moj se maleni rodio mjesec i pol dana prerano. Žurio onda, a žuri i sad. U pravilu ne hoda. Nego trči. Ili ga nosim. 
Trudnoća moje drage je bila sigurno najsretnije razdoblje u, tada 11 godišnjoj vezi. Zakaj nakon 11 godina? Prvih godina bio je rat, ja u gardi, i bili smo mladi...
Onda smo sve nekaj tjerali nofce, pa stan, pa auto, pa.....
Pa smo odlučili ne pazit više, pa kak nam Bog da. Ali prije, chek kod ginića. Ups! CIN 2. Bez HPV.
Shit. Liječenje. Uspješno. Pa na posao! Ali, ček, ček, idemo još u NY pa da tamo mogu i  ja popit koju - zahtijevala je moja draga.
OK - delay još tih mjesec dana. Vratili se u četvrtak, ostala u drugom stanju u ponedjeljak. (iako nam niko ne vjeruje i svi misle da je američko dijete - al' nije). BTW, vratili se 18 dana prije 9/11.
I tako, jedno jutro, sve po staroj navici, ona u kadu, ja u dućan po doručak (radila je do zadnjeg dana). Bio je ponedjeljak. Kad viče ona iz WC-a, nekaj mi je procurilo. Kaaaaaj? I tu počinje ludilo (moje). Prvo, mjesec i pol dana prerano. Strah. Neće valjda sad krenut po zlu. I kreten, umjesto da joj pomognem da se obuće i gas u bolnicu - ja izjurim po doručak. Na pol puta do dućana  se opalim po čelu, pomislim: kaj sam ja lud? - i gas natrag.
U auto, sva četri žmigavca, gasssss. Pol osam ujutro, špica. 
- čuj, ne moraš nas sad ubit...
Komentirala je nakon trećeg crvenog.
Uglavnom. Došli smo u ambulantu, i u trećoj sekundi je bila na kolicima i u rađaonu. Meni zatvorili vrata pred nosom. Strah. Suze. Očaj. Dolazi još jedan tata. Tješi me. Bi'će OK. Aha, njemu je već treće. Zovem mamu, sestru, niš me ne čuju od suza. Kucam, pitam za dragu - strpite se odgovara mi sestra. Prije nego li je zatvorila uspio sam pitat, jel OK? Nema odgovora. Užas. Palim pljugu znam da ne smijem. Ne paše, bacam je. Otvaraju se vrata. 
- tata, požurite, tu iza paravana obucite ovo (one zelene krpe)...
Uliječem iza paravana. Skidam cipele. Skidam hlače?! Pa vidim da ima krpa za preko cipela. Pa oblačim cipele. Shit. Nisam obukao hlače. Pa skidam cipele i oblačim hlače. Pa konačno izjurim iza paravana i kud sad? Lijevo, desno. Cura koja leži u hodniku u trudovima mi pokazuje lijevo. Tamo.
Od tamo se čuje:
-taaaata, požurite, zakasnit ćete!
Ulečem u box, vidim plavušu s raskrečenim nogama. Vrišti. Da ti se krv zaledi. 
Ups, krivi box. Ta nije moja. Svi u rađaoni rikavaju od smijeha. Osim cura. Njima niš nije smješno.
Dolazim konačno do nje. Ona me gleda. Ali kao da me nema. Pogled bez pogleda. Nikad takvo nešto nisam doživio. 
Kaj sad? Diši! 
- kako, pomislih.
Naravno da sam sve sa tečaja zaboravio. 
Spas donosi doktor. Veli tata, odite pomoći, primite za glavu i dižite prema gore. 
Ona se muči ko kristuš. Ali ni glasa. Tiskajte - veli doktor. Tiskaj, ponavljam pametno ja. Ona tiska. Graške znoja joj na čelu. 
Odmorite se, reče dok. 
Ja je tješim, ona me ne čuje. 
Veli dok, ajde, još jednom, zadnji put. Ona tišće. Ja vidim glavicu. 
ISUSE BOŽE OVO JE MOJ SIN!
Žmiri, stinut i zgužvan, sav u bijelom. Tijelo je još unutra. Dok veli: udahnite još jednom pa zadnji put. Ona plače. Bez glasa. Vani je. MOJ SIN. NAŠ SIN. (suze mi sad u očima, kad sam se sjetio)
Režu mu pupčanu vrpcu. Plaće. Diše. Doktorica izgovara. ABGAR 10/10. Niš ne kužim, niš ne vidim, ne znam, kaj bi s rukama. Ljubim mamu. Nazirem osmjeh na njenom licu. Ali nije. Pita  me panično: Ne čujem ga, ne čujem ga. Ja je ljubim i velim, diše. Plaće. Sve je OK. Babica me pita: tata, kaj si ne bute poljubili sina. Da poljubio! - uzeo bi ga i ne ispuštao. Prinosi mi ga, onako bijelog, pol krvavog, pol masnog. Ja ga ljubim. ISUSE JA LJUBIM SVOJEG SINA! Onda su ga dali mami na prsa. 
Tu sliku ne treba fotografirati. Ne izbrisiva je. Do zadnjeg otkucaja mog srca. 
Moji anđeli.....
I onda su me izbacili. Van.
Izjurio sam i vikao.
JA SAM TATA! 
I još pamtim i osjećam tu neizbrisivu sreću! Uživam u njoj svim čulima.
I sjedam u strganu fiestu pa žurim k njemu.
lostways @ 12:38 |Isključeno | Komentari: 14 | Prikaži komentare
Obzirom na laganu depru, priznajem manjak inspiracije, pa samo kratki osvrt na aktualije.
Jučer, gnjida od Marinovića dobio 9 godina zabrane bavljenja odvjetništvom. To je šatro kompenzacija onoj mački kaj guli 13 godina. Nije da je opravdavam, ubojstvo nema opravdanja, ali dileri, kileri, reketari i slični ...ri, imaju uglavnom poštena suđenja, svi su jako zabrinuti za njihova prava, a ova popljugala 13-sticu. Pa sad nek me neko uvjeri da moralna konstanta poput gore navedene gnjide nije ubrala lovu i od kontra obitelji. Ups. Oni su visoko moralna i ugledna obitelj. Ne bi oni....
Uglavnom, mobstersi dobivaju peticu, izulaze za tri. Mala bu ležala 13-icu. Full. A za 9 godina, majstro bu opet nekog branil. S tim da ne vjerujem baš da bu do onda krepaval od gladi. 
Goran Višnjić i njegov faćuk (koja ružna riječ). To se zove smola. Šaraš, pa te uhvati, pa još ostane trudna, pa to još vrišti s kioska na naslovnicama. A i Mirela dobila svojih 5 minuta slave. Ja na to gledam ovak: kao odrasla osoba preuzimaš odgovornost za učinjena djela. Točka. Ako nisi dovoljno odgovoran da pod a) budeš vjeran, b) ako već nisi, da budeš odgovoran prema svojoj obitelji i tuđim osjećajima pa svoj libido zadovoljiš diskretno, c) ako sve to padne u vodu "zbog alkohola" , davno je izmišljen kondom, kao poprilično sigurno sredstvo zaštite, pa odgovorne osobe koriste tu blagodat civilizacije kako bi se odgovorno zaštitilo sebe, partnera a neizravno i neželjeno dijete. I nakraju pod d) ako si sve prije pobrojeno zahebo, lijepo, zrelo, pošteno, preuzmeš odgovornost za svoju neodgovornost, potpišeš u općini, pa tom djetetu koje zaista sa svim ovim nema veze (odnosno nitko ga (ili ju ne znam točno) nije pitap želi li se roditi ili ne, i pod kojim okolnostima (ali je sad tu i nema natrag), omogućiš koliko-toliko normalno djetinjstvo i kakvu-takvu startnu poziciju za okrutnu utrku pod nazivom - Život. S velikim Ž.
Van Damm i Miloš pokušali ubiti specijalca. Sad će specijalci pokušati ubiti njih. Od batina nadam se. Nasilništvo je uzelo maha, i zaista je već vrijeme da svi; policija, pravosuđe, na kraju i mi, to suzbijemo. Da odgajamo djecu tako da im ne namećemo novac kao osnovnu životnu vrijednost, bez obzira na sredstvo pribavljanja. Da kćerima ne dozvoljavamo kriterij odabira simpatija  prema novcu, mišićima i bezobzirnosti. Da kriterij vrednovanja u društvu bude znanje i poštenje, a ne Gucci, Fendi, Mercedes ili Jaguar. Da bojkotiramo one usrane časopise pune Vlatki Pokos, Lani Klingor i ostalih zvijezda bez zanimanja. Jer, ako imam 20, ako imam novca, možda se nađem u njihovom društvu. U školu mi se neda, lakše je odraditi par treninga kick boxinga, kapu na glavu pa u mjenjačnicu. I onda brzo na Zrće, jer tamo su mi uzori. Pa im se možda približim. Ako mi se netko suprostavi - bang, ko je on da pita za način na koji sam došao do $$$. 
Severina glumom ne čini nikom nažao osim možda sebi. (naslov iz VL). Bez komentara. Ona bar nekaj radi za razliku od ovih gornjih. Kak to radi? - o ukusima se ne raspravlja....
Izbor ustavnih sudaca bez oporbe...(opet VL). Kao da se vraćamo u neka (ne tako) stara vremena. Siguram sam da će suci poput notornog Vice Vukojevića donijeti puno stabilnosti našem ustavnom poretku. Blago nama s njima.....
Jutarnji se pak pita, hoće li Cvjetni trg doći Bandiću glave. Neće. Takvi likovi kao on, su spremni predvidjeti takvu opasnost i u sekundi okrenuti ploču. Okriviti druge i spasiti sebe. Ne zaboraviti moć novca. A majstor ga ima. Gle kak Zagreb izgleda. Najveće gradilište na svijetu poslije valjda Dubaji-a. Znamo kako na nam funkcionira društvo pa znamo kako se dobivaju poslovi. Pa pokušajte procijeniti koliko to košta. Pa uzmite samo pol posto. (a kamo li deset kolko je javna tajna u građevinskim krugovima) Pa te nofce zamislite. I ja bi bio gradonačelnik s tom lovom da baš silno želim...A Mile želi.
Dosta, idem malo nekaj i radit. Možda zaradim za penthaus u Zvonimirovoj. A još ako mi pomogne brat bauštelac iz Njemačke, sasvim sigurno se selim iz usranog Novog Zagreba. To ste zaboravili? - afericu....Pa su se pitali hoće li ga doći glave. Nije. Tak neće i ovo. Bježao pijan od murje. Rastao se od žene kako bi ova ubola stan. Izgradio mami haus u Bosni......I niš. 
Glavno da je sagradio Bundek. Za 6 puta više love nego kaj je trebalo.....Ma mi sve zaboravimo.
Svi na izbore!
lostways @ 08:32 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 11, 2007
Dragi moji prijatelji, jučer me "posro" dan, pa ukratko:
Vraćao sam se doma iz Ogulina, nakon korektno obavljenog posla, zadovoljan. Na izlasku iz Ogulina, šoferski solidarno, auto iz kontra-smjera mi je poblendao pa sam usporio sa 65 na 55 km/h (dozvoljeno 60, tako da i nisam usporio bi prošao lišo) i sa smješkom prošao pored patrole s "pištoljem". Ušao na autoput odmah za kamiončićem HAC-a (Hrvatske Autoceste) na kojem je uz onu semafor-strelicu pisalo i "ophodnja autoceste". Kako je lik vozio 30, tako sam u sebi pomislio daj skreni prema Kapeli... Nije. Produžio je preko nadvožnjaka u  smjeru ZG i tu počinje priča. 
Malo pred vrh nadvožnjaka je počeo još usporavati i na kraju stao. Kako je puna linija i prije vrha nadvožnjaka, stao i ja kako bi provjerio da je iz kontra smjera čisto i zaobišao ga. Ali onaj iz naslova (idiot) je ubacio u rikverc i krenuo ful gas. Nisam uspio pobjeći unazad (iako sam poprilično spretan vozač) već sam uspio jedino "sjest" na trubu. Međutim, idiot nije uopće gladao u retrovizor već se zaustavio u mom autu. Kako slike u pravilu govore više od riječi....

Poslije je (idiot) rekao da me nije vidio u retrovizoru jer sam bio sakriven. Kao i sve ostalo što je rekao, i to je idiotski jer ....

se lijepo vidi koliko virim, pa samo idiot koji vozi u rikverc, a pritom ne gleda u retrovizore može ne vidjeti auto dimenzija C5 s upaljenim svjetlima i trubom.
Dakle, idiot mi je auto uništio vrlo temeljito što možete zamisliti ako pogledate slijedeću fotku uz napomenu da se u toj zoni nalaze: klima, putni komp, intercooler, kiler, ventilator, hidraulika (majko moja za Citroen...) i još više "nevažnih" dijelova kao spremnik vode za stakla i sl.

U servisu su mi rekli da na slijedećih mjesec dana zaboravim na auto što će reći da sam cijelo ljeto spao na ovo :

Nema: servo, klimu, auspuh, brave na vratima, vrata prtljažnika su blokirana i ne mogu se otvoriti....
Ima: 75 KS i juri ko ludo, ako si kaskader pa se zaustavljaš kao onaj idiot odozgo udarcem u drugi auto ili moj sin na klizanju udarcem u ogradu, obzirom na kočnice koje ne spadaju u kategoriju nema, ali bogme ni u ovu; ima. Ima i 350.000 km i ponosno je punoljetan. Ili punoljetna ako je rijeć o Fiesti.
Prijavio sam štetu i prestao se nervirat. Sjebano mi ljeto, a i posao će trpit obzirom da u pet radnih dana napravim prosječno 1200 km + vikendom 450 u Novalju i natrag.  A to s ovim vozilom gore može jedino Grumf iz legendarne grupe TNT. Ili Grunf?
Ono zam u zagradi naslova se odnosi na nekog drugog. Naime, jučer ili dan prije na telki je bila neka panel rasprava o nesretnom padu helikoptera HV-a, pa se neki idiot uključio telefonom i konstatirao da je ovaj pao u nevrijeme, odnosno da bi bilo bolje da je pao do su se Sanader i Mesić s njim vozili u Vukovar. Pa iako je to možda nekom duhovito, meni više liči na idiotizam jer šaliti se s takvim stvarima prelazi granicu neukusa i ulazi u idiotiZAM. A ako nešto može biti pozitivno u tako tragičnom događaju, svakako treba obratiti pozornost na herojski čin pilota, koji je u poslijednjim trenucima svog života, iskapčanjem struje i goriva spasio još brojne tuđe. To opet dokazuje da heroji nemaju monumentalne spomenike, nego žive među nama. E pa počivao u miru junačino!

Dalje, ne mogu se osvrnuti i na one idiote koji su molotovljevim koktelima htjeli napasti povorku gay pride-a (ili kako se ta manifestacija već zove). Ja zaista nemam ništa protiv gay populacije, dapače, na neki način i suosjećam s njima zbog opće osude u kojoj žive. Ali ne podržavam baš te javne manifestacije svoje seksualnosti. Ja sam heteroseksualac i uopće mi ne pada na pamet da se time definiram kao osoba, a još manje da to stavim na zastavu i mašem njom po gradu. To, kaj ja radim u svom krevetu (ili stolu, autu, plaži hehehe) i s kim; to je apsolutno moj problem. I one osobe s druge bande. Ostali stoj. Pa tako mislim i da gay ekipa isto treba svoje sklonosti, navike i ine stvari vezane uz taj čin držati za sebe. I ne mislim da bi to trebao biti problem. To kaj ih neko premlati na ulici jer se drže za ruke ili ljube, to spada u sferu idiotizma i kriminalnih radnji. Posao za policiju. Sve to naravno, ne znači da mislim negativno o njihovoj manifestaciji, dapače, svatko ima pravo raditi kaj hoće dok to ne ide na štetu nekog drugog. A povorka sasvim sigurno nikom ne šteti. A onaj idiot koji ih je htio zapaliti, i pritom dovesti u opasnostdesetke ili čak stotine ljudi, treba ići u zatvor prema istom članku kaznenog zakona kao i arapski teroristi koji aktiviraju bombu nasred javnog mjesta. Bomba ne pozna nacionalnost ili seksualnu oprijedjeljenost. 
I ZATO: KRETENA U ZATVOR NA 20 GODINA. 
Pa tamo možda postane gay. Pa možda zapali sebe.
lostways @ 12:12 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 9, 2007

Jednog je dana seljakov magarac  pao u bunar. 
Zivotinja je satima sazaljivo plakala dok je seljak pokusao dokuciti sto da uradi.
Napokon je odlucio - buduci da je zivotinja stara a 
 bunar ionako treba prekriti - nije vrijedno truda spasavati magarca.
Pozvao je sve susjede da mu dodu pomoci.
Svi su zgrabili lopate te poceli nabacivati smece u bunar. 
Na pocetku je magarac shvatio
sto se desava te poceo ocajnicki plakati. 
Tada se na opce cudenje primirio.
Nakon nekog vremena seljak je napokonp ogledao u bunar. 
Bio je zapanjen onim
sto je vidio.  
Sa svakom lopatom smeca koje je pogodilo
njegova leda magarac je radio nesto zadivljujuce.  
Istresao bi leda i popeo se jednu skalinu vise. 
Kako su seljak i susjedi nastavili ubacivati  necistocu na zivotinju, on bi je otresao i popeo se. 
Uskoro, svi su zadivljeno promatrali magarca koji je zakoracio preko ruba i sretno iskocio! 
Z
ivot ce na tebe istresati smece, razne vrste prljavstine. 
Trik kako da izades iz bunara
sastoji se u tome  da to otreses i popnes se preko toga jednu skalinu vise. 
Svaka nasa nedaca je skalina. 
Mozemo izaci iz najdubljeg
bunara jednostavno ne  posustajuci. Nikad ne odustaj! 
Otresi to i uspni se jednu skalinu vise.
 
 
Zapamti pet jednostavnih pravila za srecu:

Oslobodi srce mrznje - Oprosti.
Oslobodi um briga – Vecina se nikad ne ostvari.
Zivi jednostavno i cijeni ono sto imas.  
Daj vise.
Ocekuj manje.

SADA ……… 

Dosta je bilo sranja… Magarac se kasnije vratio,
i ugrizao seljaka koji ga je htio zakopati. Posjekotina od ugriza se inficirala i s vremenom je seljak umro u agoniji od trovanja. Zakopali su ga u bunaru.
POUKA DANASNJE LEKCIJE:
Kad uradis nesto lose, i pokusas sacuvati guzu, to se uvijek vrati i ugrize te. 

 

lostways @ 16:59 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Na žalost, bio sam u prirodi (to nije na žalost) pa nisam pratio live earth manifestacjiu na telki (to je).
Pa sam na JUBITO naletio na ovaj klip. Ko klinac sam uvijek zamišljao sebe kao jednog od ovih likova na stage-u. I satima pred ogladalom svirao - klofer. Ili teniski reket. Da sam svirao gitaru tak uporno, možda bi i ja danas imao ovakvu bradu.
lostways @ 10:31 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, srpanj 6, 2007
ja je zvao, ona ko da niš nije bilo, u 4 krećemo na more, našem malenom
pusa svima i ugodan vikend... (čim se sjetim malenog nekak me na puse asocira - zakaj?)

lostways @ 13:24 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Potaknut postom tkojetu blogera, pokušao sam ostaviti komentar ali kako je bio predug, tako ga nije prihvatilo. Pa ću tu napisati koju na tu temu.
Radi se o (još uvijek) diskusiji o Thompsonovu koncertu.
Prvo, originalni komentar koji sam kopirao pa ću onda još koju:
pa da se malo i ja uključim u raspravu:
1. ja iz perspektive, ne susjeda, strica ili strine nego ja gulio godinu dana, od toga 8 mjeseci po frontovima, ostalo po vukojebinama uz liniju u pripremi. (UPDATE: i izvukao živu glavu kao i ostale ekstremitete)
2. moje se domoljublje iz tog razloga ne bi trebalo dovoditi u pitanje.
3. ne znači ako je nešto hrvatsko automatski da je bez mane, je li?
4. u boj, u boj je parafraza arije iz Nikole Šubića Zrinskog, autora Ivana pl. Zajca i nema ali baš nikakve veze s ustašama osim što je u doba komuzima pri izvedbi te opere cijeli HNK stajao na nogama i gromoglasno pjevao što je bilo svojevrsno iskazivanje nacioanlanog identiteta koji su u to vrijeme vlasti zatirale.
5. ustaše su idioti koji su HR napravili najviše štete od svih štetoćina u povijesti uključivo i Srba, komunista i inih.
6. ustaštvo nema nikakvih opravdanja.
7. idiot od Pavelića osim što je bio odgajan u Italiji i kao kukavičje jaje instaliran tu kako bi šutke potpli pod njiohovu vlast, a sve u magli nezavisnosti, kao zadnji šupak je ostavio svoje trupe, činovnike pa ako hoćeš i narod (u kojem baš i nije imao veliku podršku osim silom nametnute) na milost i nemilost partizanima koji su ih eto, pobili na austrijskoj granici uz blagoslov milih nam Engleza, a one koje nisu pobili (nas ostale) su jebali u zdrav mozak sve do raspada Jugoslavije sve zbog tog debila i njegovih praznoglavih seljačina.
8. ustaše su idioti kao i svi oni koji (makar i u neznanju, tim više) mašu s U i crnim zastavama.
9. i komunisti su idioti, ali to nije nikakvo opravdanje za ove idiote odozgo.
zaključak: svi su idioti, a najviše mi koji pušimo njihove spike pa o tome još i raspravljamo iako je tema stara cca 50 godina.
Kako ja nisam baš ljubitelj Thompsonovog glazbenog izričaja, tako i nisam imao neki motiv za odlaskom na koncert (draži su mi RHCP, na primjer) pa eto, ne mogu davati nikakve ocjene. Tako nisam gledao ni TV reprizu (iz istog razloga, a i inače baš nisam neki TV fan - draža mi priroda i friški zrak). Bilo bi licemjerno kritizirati T. ili publiku kad, ponavljam, ne vidjeh. 
Ali priča koja se vuče za T. naprosto daje osnovu za osudu fašističkih isapada. 
Tim više, prošlo je 16 godina od uspostave države. koja je ugrožena idiotskim gospodarski i opće političkim vođenjem od strane pozicije (pa i opozicije ako baš hoćete), a ne izvana. To su nam dilali i komunisti 50 godina, hip smo bili pred nekavom invazijom i u stanju pripravnosti. (bio ja i u JNA, trpio te užasne gluposti...). Čak je bila spika da smo okruženi BRIGAMA (stariji će znati, al za mlađe: Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Albanija, Mađarska, Austrija). Sad mi hoće uvalit istu spiku pa eto svi moramo biti ko jedan, Hrvati, uzdignutih glava, stisnute šake, spremni za boj i narod svoj. Gle, pušite. Ja se idem igrat sa svojim klincem, učit, zarađivat, trošit, veselit, a vi stojte uzdignuta čela na braniku domovine. Tak i onak će oni koji su nam zdimili lovu, kao i zadnji put, a ti su najglasniji s borbenim pokličima, na prvi znak opasnosti zapalit u svoje europske i prekoatlanske depadanse, od tamo nam u vidu dijaspore solit pamet, a mi šupci ćemo opet ginut i gubit ekstremitete zbog tih smradova. Koji by the way i izazovu sranje kakobi tijekom rata svoju lovu višestruko oplodili.
Zato zajebite s pokličima i jebite se. U pravom smislu te riječi. Radite malu djecu, igrajte se s njima i osigurajte im budućnost bez Thompsona, Jura, Bobana i inih likova naoružanih do zuba.
Doviđenja.
lostways @ 13:05 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare

Četvrtak iz pakla. Predao sam projekte, nedostatke peglao noćas do 2 ujutro, kako bi bio potpuno gotov - to će reći, oslobodio se jedne obaveze, a i ono ipak najvažnije izdao fakturu. Međutim, potrudio sam se i uspio sjebat dan. Oko podneva sam "skočio" u Čazmu, tamo potpisao lijepi ugovor za novi projekat, posao za jesen,  a po povratku sam sjeo počastiti se pivom. Pa sam u lokalnom čumajzlu naletio na dva frenda iz kvarta (kao naletio, tam uvijek ima nekog, zato sam valjda i otišao tam, a ne u neki "fini" kafić), pa popio i dve previše od planiranog. Pa je draga počela već na telefon gunđat, što me ostavilo ravnodušnim. Pa sam zajebo plan o šopingu, pa je počela prigovarat, usput spominjući neplaćeni diners,  ne zamijenjenu plinsku bocu, ne vraćene knjige u knjižnicu, a za birtiju vremena imam. Pa sam i ja popizdio, spominjući tonu čizama i cipela u ormaru (čak su neke i nekorektno izletile iz njega na pod), spominjući tramvaj i njenu mogućnost odlaska u knjižnicu i još ponešto i to glasno. Svađa. Onda smo zašutili. Ja sam sjeo za PC, baveći se svojim poslom (malo drven, to mi dođe ko neka kazna), ona otišla spavat'. Ujutro, muk. Niko niš. OK. Ti ne pričaš, ja ne pričam. Šutke u autu do posla. Šutimo i sad. Sad je pitanje samo ko će koga prvi nazvat. Obzirom na dosadašnje iskustvo, to ću biti ja. I niš. I sve bu po starom. Samo je jedan dan otišo u k....
Ima dana....

lostways @ 09:15 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 4, 2007
Rok za predaju projekta je četvrtak. Pa kao imam dovoljno vremena. Maleni je na moru i mogu cijeli dan radit'? Mogu li? Od 9 lutam po blogosferi i čituckam, komentiram. Nervozan sam jer se moram primiti posla, a nekak' mi ne ide. I opet ću se dovesti u situaciju da radim u gluhu noć. Tako sam uvijek. Od srednje škole, preko faksa do današnjeg dana. Valjda bolje funkcioniram pod pritiskom. To je jedino objašnjenje. Ili sam blesav. Vjerojatnije ovo drugo.
Srijeda...još samo sutra, i opet ću zagrliti svoje dijete... Pozitiva. Zapravo je nevjerojatno kako se čovjek veže za te male harambaše. Roditeljski instinkt? - ma ne vjerujem u to. Kako onda neki imaju, a neki ne. Oni zločinci zlostavljači na primjer. Ili oni što ih ostave...
Kako se gradi ljubav? Između dvoje odraslih, između odraslih i njihovih malenih (iz pozicije tate).
Ajde, nekak je lakše to s klincima. Nosiš ga, zamataš, čuvaš, hraniš i maziš, pa se tu stvara veza. Ali kaj je s odraslima. OK, mačka ti se sviđa, priđeš, sviđaš se i ti njoj (ili neki drugi način upoznavanja). Ljubav? - nikako. Kava, spika, cuga, bla,bla, krevet....veza. Ljubav? Ajde, pašemo si u svemu, zabavno nam je. Ljubav? Svađa. Prva. Neko popušta. Krevet. Ljubav? I tako nekoliko mjeseci. I onda pukne. Ili ne. E sad, di je tu ljubav? Kako to da neke od takvih priča završe sa zlatnim pirom, a neke sa slijedećim vikendom. Kaj je to kaj razvija poštovanje, razumijevanje, toleranciju...sve ono kaj vežemo za ljubav?
I di je ta granica, koja tu ljubav vodi ili zaustavlja. Zašto smo spremni preko nekih stvari preći, a preko nekih ne. Što nas je ostavilo same u onoj vikend vezi, a nije u ovoj. 
Kemija?
Ili racio?
Ili nema odgovora....
Ne ide mi filozofija....vraćam se tehnikalijama...

lostways @ 10:38 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 3, 2007
Vratio sam se sa koncerta, što i nije bio baš lak zadatak obzirom da je završio u 1 iza ponoći. Ipak u Zagrebu smo bili već  u 3:30 što i nije tako dramatično da se nismo digli već u 8 i krenuli na posao. Oko 14, već smo sjedili ponovo u autu (mrzim ga) i vozili put Novalje. Tamo smo malo odmarali, malo riibarili (ovaj put zaista malo), ali nažalost, najmanje spavali. U nedjelju navečer (22) krenuli doma, u 6:20 dizanje pa opet posao. 
Jest da zvuči kao neki schedule izvještaj, ali zapravo je opravdanje zašto me nije bilo tu sve ovo vrijeme. 
Crkavam od umora, pospanosti.
To je valjda cijena ovakvog stila života. 
Ostavili smo malenog na moru, što je u jednu ruku tužno (već mi fali), ali i zabavno. To su rijetki dani u godini kad se draga i ja vratimo u prošlost i možemo se posvetiti samo sebi. Ručamo vani, landramo do večeri po gradu, sjednemo s prijeteljima u birtiju bez opterećenja kad ćemo doma i treba li malenog nahranit' ili poleć'. Kad dođemo doma .... Bez šaptanja ili zaključavanja sobe, baš tam gdje nam se hoće! Dobro, ne baš svaki dan. Možda prvih par, ipak, godinice su tu, i posao, a o pospaaaaaa(zijev)nosti da i ne govorim. Nema pretjeranog zadržavanja u kupaoni jer....onaj drugi za pet minuta već hrče.
To je happy, ali kao i sve, ima i drugu stranu... Nazovem svog malenog prije par minuta:
- Bok anđele, kako si?
- BOK TATA (happy).
- Što radiš?
- NIŠTA, IGLAM SE S JOSIPOM i MALCELOM...
- Kaj se igrate ljubavi?
- AAAA, NIŠTA, RAZBIJAMO NEKE DASKE I TAK...
- Razbijate...OK, ali te daske nikom ne trebaju? pitali ste nekog odraslog?
(Odmiče se od slušalice: TEEEETA, MOŽEMO LAZBIJATI ONE DASKE?! - iz pozadine: nemojte niš razbijati koji vam je vrabac..)
- TAAATA, TETA NAM NEDA DA RAZBIJAMO DASKE.
- Onda se igrajte s nečim drugim OK?
- DOBLO TATA.
- A jeste li bili na kupanju jučer? - di?
- NA TLINČELU, SLEO SAM I HLVOJA PA SMO SE IGRALI (happy)...
- Ma super, tamo je krasno, sve je pijesak, puno.... (upada mi u riječ..)
- BOOOK TATA (guta),
- Bok anđele moj.
(čujem ga kak jeca i spušta slušalicu)
- BOOOOK TATA.....

Tužan je. 
Kaj je bolje, nazvati ga ili ne. Svaki put, iako se trudim veselo i pozitivno, on se rastuži. Taman zaboravi malo na nas i zaigra se s djecom...i evo ti ga. 
S druge strane, ako ne nazovem....kao da ne brinem, hoće li pomislit' da sam ga zaboravio, ostavio. A i meni fali njegov glasić.
I svaki put pomislim - ma jebem ti, povešću ga doma. A onda opet...Kog će vraga tu u ovom užarenom smogovitom loncu. Tam su djeca, more, plaža... I opet ga ostavim. I tužan sam. I sretan. I kaj ja znam.
Ma nema veze. Sad mi zaljubljeni idemo u grad. I držimo se za ruku (ko prije 15 godina).  
A kad dođem doma, idem samo oprat zube.
I u krevet.....

Malo ilustracije... (ekskluzivno from Udine!!!!!!!)
 
još malo (check out mjesec na početku)


pa par sastojaka za subotnju lešadu...



...ovaj najmanji, bez glave (osveta)  je Juru upiknuo u nogu, ali smo zalijevajući s vrelom vodom iz kuhala prošli (on posebice) bez većih posljedica (osim malo bolova i kvrge)..
i tako...pozdrav svima,
idem spat!
lostways @ 15:01 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare