zagrebačka trilogija
Blog - kolovoz 2006
četvrtak, kolovoz 10, 2006

Sreo sam jučer frenda iz prošlosti, iz vremena konobarenja noću, iz vremena bjesomućnog ruženja, kraće – sretnog doba. Precizno rane 90-te. Istina, te godine su bile malo stresne (uzbune, bombe, krvave scene na TV) i unutar njih imam i jedno manje sretno razdoblje, a to je tam' negdje od prosinca '91 do svibnja ili lipnja '92, razdoblje provedeno u bunkerima i podrumima srušenih kuća na Baniji, razdoblje straha i bijesa, ponosa i patnje, razdoblje u HV-u. Ili je to ipak sretno razdoblje? – živ sam i u komadu., Ali to je druga tema..., 
Dakle.....sreli se frend i ja, zapričali se na ulici nešto, oboje na licu smijeh od uha do uha., 
-          'ajmo sjest na cugu negdje, imaš vremena?, Nemam baš, pomislih ja, ali jebi ga, fakat se nismo vidjeli stoljećima., 
-          ma za tebe prijatelju uvijek.

I tako sjeli mi u neki čumajzl, dve žuje, pa krenulo: 
-      kolko ti je mali? Sad već mora ima tri-četiri, a?
-      četiri, nego reci frendu, jesi još s onom....kak se zvala.Jesi a? Kaj, svadba, klinci, štani?
Pa priča frend kak' je mjenjao posao, pa stambena štedionica, pa nije baš vrijeme...
Prekidam ga samo kratko:
-          gospodična, još dve žuje molim.
Pa  okrenem o starim vremenima, smijemo se do suza našim ludostima po gradu. Pa likovi iz tih dana, neki su nestali, neki spalili, neki se uozbiljili, neki i ozbiljnu lovu maznuli.
-          gospodična, još dve žuje molim., 
Pa red nogometa.
-          gospodična, još dve žuje molim.
Pa red komada iz starih dana.
-          gospodična, još dve žuje molim.
Pa red ovih tu komada, a ni konobarica nije loša (poslije svake runde sve bolja i bolja).
-          gospodična, još dve žuje molim.
-          gospodična, još dve žuje molim.
-          gospodična, još dve žuje molim.

-          pfrijalelju, ja polako movam doma, imam jos nehe svalji za obavit...
Fufljao sam u pokušaju da spasim kaj se još spasit' da.
-          'ajde još jedno putno pa idemo....
-          Mala, daj još dve.
Teme su sad već otišle u dublje sfere, smisao života, ljubavi, sexa, ali sve to vrlo konfuzno i nedorečeno.
-          joof jednu putnu mala.

Tu je negdje nastao black out, tu negdje i doseže moje pamćenje.Probudil sam se sa televizorom ekran 72“ u bulji, izgleda da sam bio gladan kad sam došao doma, pa ga progutao. U ustima groblje, u plućima katrana za izolaciju krova Zagreb towera. U želucu... I samo jedna misao, KAJ MI JE TO TREBALO. Nakon šake Plivadona, Gastala sl. osatlih farmaceuskih produkata, tek sam uspio izbauljati iz kreveta., Pa sad razmišljam...

Kad se tak' sretnu dvije frendice, sjednu i uz dvije kave pretresu više-manje sve te teme, upadaju jedna drugoj u riječ, istina, pol' grada štuca (ma nismo ni mi puno dečki manje babe i mi si volimo malo potračat' samo to baš ne volimo priznat') i fino se raziđu, sretne i zadovoljne (i nadasve informirane). A ja se dva dana liječim.

Jel' tko vidio dva frajera kak' si pijuckaju kavice i upadaju si u riječ. Teško. Ili dvije frendice ukebane k'o zečice kak' raspredaju o trećerazrednom beku, takvom žustrinom kao da se radi o samom bitku. I tu je mislim, tek početak razlika između muško-muškog i žensko-ženskog prijateljstva. Stvari se još više kompliciraju kad se dotaknemo teme žensko-muških prijateljstava. To, i još neka razmišljanja o prijateljstvu općenito, u nekim novim postovima.....

lostways @ 12:06 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 9, 2006

Depra.

Ovo vrijeme u Zgb. Ma Zgb cijeli. Šljaka, užas, kad si prezauzet – ne valja, umor, živci, stres....Kad nema posla k'o ovih dana – dosada, dan nikad proć'. Jučer tekma, nakako sam cijelo popodne čekao tekmicu, pizza, cola, fotelja. Sam, angel(4) i njegova mama su na moru, mir i tišina, čak je i stan uredan. Klopam vani, kuhinja netaknuta...Idila. Pa ipak, fali mi nered, razbacane igračke, miris iz kuhinje kad moja draga nekaj sprema.

Onda nakon 10 minuta tekme skužim da smo dva svijeta, mi i Englezi (iako od Engleza ni E). Sad svi briju kak' smo dobro igrali 60 minuta. Ma da, dobro je kaj nismo dobili gol, poslije ..... Ma nije to tema. Nego poslije još veća depra. Jedva čekam da prođe ljeto istom onom nestrpljivošću kojom sam ga i išćekivao da dođe.

Dobro, kaj ne bi mogao jednostavno povući malenog doma? Sebično! A, i kaj bi s njim, u vrtić, među troje siromačeka koji nemaju kamo, pa čuče tamo i ne djeluju pretjerano sretni. Nasuprot tome, u Novalji se igra, kupa, (u nedjelju je za ispraćaj tate i proplivao prvi put bez rukavića). Jednom rječju, uživa.

Meni je ostala depra. Besparica. Bezidejnost. Dobro, vikend se bliži pa ću opet vidjet svog miša.

Da'ću otkaz. I ostajem dolje. Jest' ćemo ribu. Koju ulovim. I krumpir koji raste u vrtu. Prodat ću i koju lignju pa ću imat' za sladoled. Ma jooooooj. Neću. Ali mota mi se po glavi. Kad razmišljam na glas, svi koji čuju kažu: „Si normalan? Znaš kako je tu po zimi.“ Znam, baš zato, kad je u Zgb magla i smog, sunce vidiš svaka dva tjedna, pol dana sjediš u koloni na semaforu, mobitel zvoni svakih pet sekundi, svima se žuri i nadrkani su, tamo – bura. OK, nemožeš van iz kuće dva dana, so what. Kad stane, sunce, zrak prepun ozona, Lošinj na dlanu, ljudi smireni, auto u dvorištu. Iz kamina miris crnike. Idila. Ali opet, sebično. Kaj hoću da mi klinac tamo raste? Lišen svih aktivnosti i mogućnosti koje mu Zagreb pruža. Jebi ga.

Depra.

Idem dalje buljit u monitor.

Depra.

lostways @ 12:47 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 7, 2006
kak da insertiram fotku u tekst, ako je to uopće moguće?
lostways @ 16:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Gotovo.....schmrtz , 15 dana prošlo je kao treptaj. I kaj sad? Opet na usrani posao. A tužni angel(4), opet je bez svog tatača na moru. Dobro, dobro, nije njemu baš tak loše, zapravo, njemu je odlično....Ja sam tužan, praf zapraf.

Zagreb....ništa me nije iznenadilo, kiša, pet automobila na cesti, sve zatvoreno.....

Samo ja tu moram crkavat. Fuj!

E, pa poslije malo opravdane kuknjave, da napišem koju o tih predivna dva tjedna.

Ljudi, Olib je otkriće , (ali nemojte nikom reći da ga ne sje....) malo netaknutog raja, slike iz kasnih 70-ih, ranih 80-ih, nema hotela, prometa, diska, kafića, ludnice, pijanih balavih Slovenaca (kao u npr. Novalji) što galame, plaze i mrmljaju nekaj nerazumljivo.





Bio sam tamo kao klinac prije nekih 25 ili koju više godina, nije se puno promijenilo, tek malo nadograđen lukobran, nekoliko novogradnji, pokoji restorančić više (ili možda ne, jer, tada na to nisam niti obraćao pažnju. Ljudi srdačni (kao i prije), pristupačni, spremni pomoći. Klinci (fakat klinci, teenageri) na klupici pred lučicom sviraju gitaru i gle čuda repertoar kao i prije onih već spomenutih 25 godina (Azra, Dugme ...). Čak smo sreli i starog Juru iz Sesvetskog Kraljevca, kao svojevrsnog spomenika urbanoj kulturi na odmoru (od Bog zna čega) na otoku koji je opjevao, a i koji je na njega ostavio stanoviti utjecaj (male djevojčice). On se sasvim iskreno pridružio party-u na maloj rivici, koji su priredili dečki dvadesetak i koju stari, posade dvaju malih kaića koji se već nekoliko godina za redom  okupljaju ovdje i uživaju u svemu što zgrabit mogu (more, plodovi mora, pivo, bambus, pokoji jocks.....). Krasno! Pogotovo kad kompariraš to s onim zombie-ima u Novalji. Vidio sam i kuću svojeg razrednika Lovre Jovana (sada Ivina, čovjek toliko ne voli Srbe da je vlastito prezime promijenio). Njega, simpatičnog starčića, na žalost nisam sreo. Šteta.


Silba – tamo sam ljetovao od 82. do 84. g. To je moja prva ljubav. Moje mjesto prvih zaljubljivanja pa i, istina nespretnog ali, prvog fuka. To je mjesto mojeg prvog ljetovanja bez ikakve kontrole (što je rezultiralo i nekim manjim ozljedama), to je mjesto prvih opijanja. To je kult, to je način života. Ali, (uvijek mora bit ali....) nekak mi se čini da je malo previše civilizacije dotaklo to čarobno mjesto. Prije je jedini dodir civilizacije bila legendarna MARINA (koja by the way čuči u lošinjskom škveru) i tu i tamo koji vapor + jedna govornica u pošti. Ma ti mobiteli su sve pokvarili, a i nekak se malo sagradilo, pa disko, katamaran, ne znam.....bio sam prekratko za konačnu ocjenu ali..... ne osjeti se onaj duh kad zakoračiš na nju (dočeci i ispračaji Marine na Žaliću i sl....).


Žao mi je kaj nisam stigao na Premudu (kaj problemi s gorivom, kaj s vremenom), ali druge godine je i to na dnevnom redu ili ak' poludim i dam otkaz (čemu sam blizu) još ovog kolovoza.

Na Novalju se ne bi previše osvrtao, ionako je preforsirana i pitanje je postoji li za medije još koje mjesto na Jadranu......

Ovo su samo 4 dana od 15, ali ostatak (bjesomučno ribarenje i igranje s angelom(4) sve to u pretrpanoj Novalji), vrlo vjerojatno nikoga na zanima, ma kako ja uživao u tome....

I za kraj, mala ilustracija, suton pored otoka Skrde (Škrde ali ne Škarde) otočića nasuprot Novalje,





i moja mala jahta (he,he) kojom sam krstario slikana na prelijepoj, iako malo pretrpanoj plažici na otoku  Maunu.

 



lostways @ 15:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare