zagrebačka trilogija
Blog - kolovoz 2008
petak, kolovoz 29, 2008
Sjetila me stvar iz posta na drugom blogu, na prošlost. Pamti li tko ovaj legendarni fliper?



lostways @ 11:13 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare

Ili, a u pizdu materinu!.

Dvije sam godine na ovom servisu. Dan započinjem skoro svaki dan, jednako. Kavica u lokalnom kafiću uz tiskani Jutarnji list. Radni stol, internet >> bloger.hr. >> Index.hr. Prelistam najnovije i najčitanije vijesti. Napišem post ili ne, Radim.

Index.hr, kao i većina mojih blogerskih kolega (ili ako hoćete, prijatelja) držim za jedan od poslijednjih nezavisnih medijskih prostora. Sve  "šlampavost" s vijestima, opravdavam ili brzopletošću, mladošću kadrova ili nečim trećim, ali nikako zločestočom. I ugodno se osjećam kao dio tog prostora.

Zadnjih dana, primjećujem neke stvari, koje mi idu na živce do mjere, da sam napisao ovaj post. OK, ljeto je. Sezona kiselih krastavaca. Da li se zaista ništa ne zbiva?

Naslovnica Index.hr-a, podijeljena je na tri glavna izvora informacija. Vijesti, sport i žutilo (estrada). Znam da se radi o komercijalnom projektu, i apsolutno nemam ništa protiv estradnih novosti, jebe mi se, kog zanima nek čita. Sport, dapače. Ali brate mili, da je zatvorenik u Srbiji jebo kravu, i da je to u tri najčitanije vijesti odjeljka vijesti, to ne prihvaćam. Ili je s čitateljima nekaj "nahero" ili još bolje, čemu uopće objava takve pizdarije na naslovnici "ozbiljog"  dijela portala.




Quo vadis Index.hr?

lostways @ 10:44 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 28, 2008



1 minuta i 50 sekundi.

 



dvije, tri o autorima/više o autorima

lostways @ 11:28 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 27, 2008

Nije me bilo nešto doma zadnjih dana, a na hridi Križica, dostava novina i nije nešto redovita, stanice na FM su uglavnom talijanske, pa sam slabo informiran.

Koliko se sjećam, prije GO, ufatilo nekakve labudove što pretukoše Rađenovića. Pa kopali po Martinovki tražeći palicu(?). Pa spominjalo još neki spisak za premlaćivanje. 

Pa smjenilo LJubičića Kikaša. Jer je objavio klevetničko pismo na službenim stranicama javnog poduzeća. Pa on otišao na godišnji. Ne implicira li to motiv premlaćivanja? Ne postoji li potencijal za pritisak na labudove? Radi li što policija uopće?

Ako je Kikaš odgovoran za objavu famoznog diskreditirajućeg pisma, mojem šestogodišnjem sinu je jasno da ovaj ima motiv. Ne misli li policija da bi možda mogao i Kikaš biti sumnjiv?

Nego Kikaš na Hvar. Iskustvom potaknut, nekako mi se projicira rasplet. Labud pjevne, Kikaš u BiH. Na kavici s dr. Šimićem i ostalom "nedostupnom" ekipom. Milan? - ne, ne. On s tim nema veze.

Dajem si u zadatak podsjetiti vas, dragi moji prijatelji svako toliko, na notorni nerad, ili još gore korupciju u hrvatskom pravosudno-represivnom sustavu.

Pa pitam:

Tko je ubio Luku Ritza?

Tko je naredio klošarima premlačivanje Igora Rađenovića?

Tko je pretukao Dušana Miljuša, i po čijem nalogu?

Ah, da ne zaboravim, jučer je u večernjem dnevniku nacionalne televizije i danas u Jutarnjem, objavljena senzacionalna zapljena 22,8 grama heroina, 10,8 grama kokaina, 4116 grama manitola, smjese za miješanje s kokainom, 9,81 gram amfetamina, 31,67 grama marihuane, 0,33 grama mješavine duhana i marihuane i sedam tableta suboteks. Poseban je uspjeh hrvatske policije, fantastična zapljena ovih 31,67 gram marihuane.   Čak, posebnu bi pozornost obratio na 0,67 grama preko trideset jedne kile. MIslim da su zapljenjena i dva paketića malih "rizla", jedan i po velikih, lula, kurton, i paketić limunske kiseline. Poluprazan.

Moćna je krijumčarska organizacija. skriven pod paravanom lokalnog kafića u Zaprešiću, posjedovala i : 22 mobitela, domaći i strani novac (54,17 EUR i 2.874,30 Kn), dva računala, jedan laptop, tri pištolja, tri prigušivača, 16 komada streljiva, dvije digitalne vage, veća količina zlatnog i srebrnog nakita, digitalni fotoaparat, etui s 32 fotografije koje prikazuju konzumaciju droge i jedne lisice. 

Hrvatska može mirno spavati. Narkolanac za opskrbu Šibica pored Zaprešića, slomljen je. Skupina je bila organizirana kao mafijaška obitelj, što doduše i nije čudno kad znamo, da je šef bande kao najbliže suradnike izabrao svojeg brata i šogoricu, sina i nesuđenu snahu (ili kaj već sinova cura jest).

Možda bi nekom ovaj tekst i zvučao smješno (utvaram si duhovitost jel'?), ali nije. To je tragično. 

Daleko od toga da ove gore ne treba strpati iza rešetaka. Ali sazvati press konferenciju za objavu takve pizdarije, dok sustavu već osuđeni dr. Šimić sklizne kroz prste, dok nema odgovora na gore postavljena pitanja, dok je Kikaš s bivšom tajnicom zvijezda celebrity kutaka u medijima, u najmanju je ruku licemjerno. 

I uvredljivo za svakog tko ima mozga u glavi, barem onoliko koliko su tom prilikom zaplijenili heroina.



lostways @ 13:43 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 26, 2008

Pedeset je godina prošlo otkad je Gerald Holtom dizajnirao ovaj znak. Poznaju ga svi. Peace. Mir. Iako je planetarnu popularnost doživio početkom '60-ih, kao simbol promocije mirovnog pokreta američkih hippie-a, simbol protesta protiv vijetnamskog rata, redovito potpisivan rječju peace (mir), njegov je nastanak vezan uz sasvim nešto drugo. 

Nastao je u veljači 1958. pod imenom Nuclear Disarment logo, za korištenje unutar istoimene kampanje započete iste godine. Počeci su to anti-nuklearne kampanje u Europi, točnije, protest protiv nuklearnog naoružavanja Velike Britanije, odakle spomenuti dizajner i jest.

Nastao je kao kombinacija slova N i D, odnosno simbola za ta slova izvedene zastavama.

 N    D    Nuclear Disarment logo

Kako bilo, znak je doživio pedeset godina, i jedan je od najkorištenijih simbola današnjice. Zanimljivo je da spomenuti dizajner, nikad nije autorizirao znak, te je njegovo korištenje besplatno. Što je sasvim u skladu s onim što i simbolizira.



Ako je simbol rođen 1958, sasvim je sigurno odrastao 1969. tijekom održavanja legendarnog Woodstock festivala pod motom Three Days of Peace and Music.

Tijekom života doživljavao je svakojake transformacije. 



Najčešća asocijacija bila je gornja ilustracija. Nažalost, od tada do danas, češće su nas u medijima zasipale sasvim različite slike....

 
...Ruanda...



... Vukovar ili kao najnovije...



... Gruzija.

Tim više, značaj tog prostog simbola, je velik. Ideja koju zastupa nije zastarjela. Uz obilježavanje obljetnice, ovaj post ima i cilj, potaknuti njegovu upotrebu. Isticanjem i djelom

I za kraj, revolucija.




*izvori: tekst - Wikipedija, fotke - Jutarnji list, Fericanci.net, dva.go.au, erskinepictures.com, imagecache5.art.com, screenhead.com
lostways @ 10:03 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 25, 2008
Nakon dva tjedna odmora od svijeta i društva (kako R tako i V), vratih se. PostGO depresija. Volio bih reći, da sam napunjenih baterija spreman za nove radne izazove. Ali neću. 

Usput, zahvala i isprika onima koji su redovito posjećivali ovu adresu. Testirao sam svoj karakter, i shvatio da (ni)sam ovisan o blogiranju. Uspio sam se suzdržati ikakvih logiranja puna dva tjedna. Koji uspjeh!!!

Kako bilo, za prvi povratnički post, kako i priliči, kratki foto report zbivanja iz protekla dva tjedna. 

Iako je službena ljetna baza Novalja, efektivno sam u njoj proveo tek nekoliko dana, što me beskrajno veseli. Većinu vremena proveo sam u skučenom prostoru kaića, u robinzonskim uvjetima. 

Ne mogu pisati o (jednoj) điti, jer ih zapravo bilo više. Tako i fotke nisu složene kronološkim rasporedom.  Već standardno, vrijeme smo provodili ploveći akvatorijem omeđenim Molatom, Istom, Premudom, Silbom, i Olibom. Kupali smo se u najljepšim valama zadarskog arhipelaga, kao što su Sv. Ante na Silbi, Slatinica i Draga na Olibu, Jazi i Jakinska na Molatu, Griparici na Škardi... Kako se vale uvrijediti ne mogu, baš me briga ako sam koju propustio spomenuti.
Pa da vidimo:

Uvala Pernestica na Silbi, pokazala se savršenom za vježbanje skokova budućih olimpijaca. Na izvedbu tende za model "Dalmatinka", pridržavam patentna prava.

Klopali smo više-manje ono što smo ulovili, ulov je bio raznolik. Ne senzacionalan, ali svakako ne dosadan. Kratki rezime dokumentiranog.






Glavni motiv zadnje fotke, nije brancin od kile ipo, već frizura i nadasve inteligentan izraz lica ribolovca, na koje jednako kao i na tendu, pridržavam autorska prava. Dakle, vidim li koga na ulici s ovako sjajnom frizurom, može očekivati zahtjev za isplatu tantijema.

Highlite ovog godišnjeg, bio je izlet na Molat. Zahvaljujući plutajućoj benzinskoj crpki u Brguljskom zaljevu, konačno smo se dovukli do toga, za našu barku, (pre)udaljenog otoka. 





Naravno, pokucao sam i na vrata našeg cijenjenog kolege, ali ga nisam uspio pronaći. Možda nekom drugom prilikom. Pa slijedi nekoliko motiva, iako već viđenih na spomenutom blogu:












U daljini se nazire svjetionik Veli Rat na sjevernu Dugog otoka, a pažljivijem pogledu neće promaći ni senjali mojeg parangala, koji nas je počastio sa prekrasnim fratrićima. 

Toliko o Molatu. Za Velu Gospu, u Pagu nas je zatekla nevera. Plan je bio procesija na Istu i fotke s crkvice na Straži, ali kako je prognoza bila očajna/opasna, tako smo ipak vezali doma, a na procesiiju se već tradicionalno uputili u Pag, gdje nas je već opet tradicionalno čekao janjčić pod pekom, koji pripremaju dragi paški rođaci.

Po svršetku procesije, priroda je pokazala svoju opaku ćud. Nevera. Neiskusni talijanski "pomorci", brodove su  vezali bokom uz rivu, potpuno izloženu grbinu i tramuntani. Tijekom pomaganja spašavanju brodova, uspio sam "kliknut" jednu, ne znam može li dočarati svu snagu pobiješnjelog mora.



S paškom neverom, završavam i ovaj postGO post (?!), uz umjetničku instalaciju pod nazivom:

 Lostvejzov palac s crnim pod nožnim noktom nad morskim tirkizom.

*(ne moram naglašavati da je copyright pridržan)
lostways @ 11:47 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 8, 2008

More. Izvor života. Doslovno (vidi pod nastanak života na zemlji). Istovremeno, more je i grobnica. Mnogi su životi okončali baš u tom izvoru života. Kako sam i sam opsjednut tim beskrajnim prostranstvom, tako je sve vezano uz more, nekako u domeni mojeg zanimanja. Za razliku od prošlog posta, gdje sam fasciniran divljinom i ljepotom dva otoka opisivao divote, danas moram dvije-tri o užasu. 

Jedan je dječji život izgubljen, uzelo ga more. Zapravo, more je samo medij, uzeo ga je čovjek. Kada oluja baci brod na hridi, kada moćni bog Posjedon uzme živote, tragedija je to za one koji na kopnu čekaju povratak najdražih. Tuga je to golema, pred nemoći od sila prirode. Kada kao jučer, smrt, i to još djeteta, skrivi čovjek, tada je tuga natopljena i bijesom.

Ploveći često, svjedok sam svakojakim događajima na moru. Najdraži mi je dio plovidbe, nautička solidarnost. Fantastična sloga nepoznatih ljudi, koji će u pomoć i nepozvani priskočiti, savjetom ili djelom. Neka je nevidljiva nit, veza, koja spaja sve nas zaljubljene u more. Nasuprot tome, tijekom srpnja i kolovoza, tu našu "baru", napuće ljudi koji more ne vole. Ali ga eksploatiraju. Za svoje sebične interese. Bacaju smeće, seru u uvali na vezu, i drek ispuste u more, bez obzira na ostale vezane u neposrednoj blizini, proliju benzin i (ili) ulje, vrište i puštaju glasnu muziku narušavajući pritom savršen mir vala, jure moćnim mrcinama bezobzirno i bahato u neposrednoj blizini drugih što brode. Sve to čine zahvaljujući novcu. Imaju ga, i bahato žele da svi to znaju. 

Kako govore vijesti, jedan je 29-godišnjak, gliserom ubio djete. To što se maleni kupao/ronio izvan ograđenog prostora plaže, nije apsolutno nikakvo opravdanje. Plivanje je zabranjeno jedino u poratima (što mnogi ne znaju). Glisiranje je pak zabranjeno u cijelom priobalnom pojasu 300 metara od obale. Da i nije, zdrav razum svakom skiperu, nalaže opreznu plovidbu u priobalnom pojasu. Ne samo zbog sigurnosti kupača, već i zbog vlastite. Često je u tom pojasu moguće naletiti na kakvu najlonsku vreću, bovu, ili neki treći plutajući objekt. Naletjeti na išta, plovilom od više tona, brzinom od 20 i više čvorova, može biti pogubno za brodski pogon, ili još gore trup. 

Dakle, naš umalo tridesetgodišnjak, nije imao zdravog razuma. Da li je imao kvalifikacije za plovidbu? Jest, navodno posjeduje ispravu izdanu u Makedoniji. Čuvenoj pomorskoj velesili. Gdje je i skupio golemo iskustvo. Ali što je onda imao naš nesretni skiper? Imao je novac. Da iznajmi/kupi mrcinu. Što u tome ima loše? Naš je skiper, umjesto da plovi morskim, nepreglednim prostranstvom, odlučio sve posjedujuće konjske snage, upregnuti uz obalu. Gdje ga vide. Jer Crowline se na udaljenosti od nekoliko milja, siluetom jedva razlikuje od stare drvene gajete. Ali onda ništa od večernjeg fuka.

Posljedice gluposti, bahatosti ili nepromišljenosti su stravične. Posljedica je i zapriječena kazna od 3 do 10 godina zatvora. To sve neće vratiti jedan život. Kojeg nije uzelo more, nego čovjek. 

Da li je to poruka, da li je to škola za druge vikend kapetane za kormilom moćnih strojeva. Nije. Već sutra, proletit će pored neke druge plaže jedan od onih što more ne vole. Ne guštaju u valama i škojima, već zagađuju taj izvor života. Već i samim svojim prisustvom.

Hrvatsko je pravosuđe propustilo priliku, pokazati, zaprijetiti zom bahatom mentalitetu, kada je oslobodilo Krstulovića, za nevjerojatno ubojstvo austrijske jedriličarke. Jer ako si bogat, možeš u ovoj banana državi sve. Koliko je bogat skiper iz Vodica, pokazati će vrijeme.

Ja ću i dalje polako. Svojim ću kaićem guštat u plitkim valama, jedrilicom rejsat po regatama. Lovit ribu za pojest, premalu vratit u more da poraste i razmnoži se. Smeće ću bacit u poratu, a ne u more. Neću srat u Telašćici da onom na susjednoj bovi pokvarim doručak. Večerom ću šaptom, da ne gnjavim druge, s posadom uživati o prošlom danu.

Pisat ću mu ode. I ljubavne priče. I pazit ću ga jer je moje. Naše. Samo iz jednog razloga.

Jer ja volim more.



lostways @ 10:01 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 6, 2008

Produženi vikend, koji je takav zahvaljujući prazniku Domovinske zahvalnosti, proveli smo krstareći i ribareći već dobro nam poznatim akvatorijem Ista i Škarde. 

Svježe su uspomene na taj dan iz prošlosti. Bio sam u Novalji. Negdje samim krajem srpnja. mama me, uplakana, zvala da je došao poziv. Potmukla grmljavina s one strane Velebita, nije u kombinaciji s vijestima o mobilizaciji bila baš ugodan zvuk. Kako bilo, desetak dana kasnije, već sam bio nazad, euforičan i sretan. Ponajviše živ. Zahvaljujući dečkima, koji su položili i najvrijednije što su imali, svoje živote, danas krstarimo, slobodni i na svom. (ovom prilikom neću spominjati one koji se u miru trude uprskati to za što su neki životom platili). 

Kako bilo, 13 godina kasnije, moja mala posada, po ne znam koji put, isplovila je iz Novalje, na jug, prema Istu i Škardi.



Škarda je otočić površine 3,7 km2, NW od Ista. Jedino naselje, od nekoliko kuća, po popisu od 1981 imalo je 26 stanovnika. Danas nema, niti jednog osim ljeti, kada je nekoliko zaljubljenika u osamu i izolaciju, kupilo stare kuće pa tamo provode ljeto, i jednog lučkog pilota s obitelji, koji vodi računa o održavanju i naplati veza na bovama u uvali Griparica. Moram ovdje i pohvaliti, kad ih već spominjem, jer su bove postavljene na principu dvoveza, s jednim blokom (pramčanim) od 2000 kg, i jednim krmenim od 500. Cijene i opseg usluge, moram priznati ne znam, jer nismo proveli na njima više od pola sata koliko nam je bilo potrebno za rashlađivanje kupanjem. Prvi smo se puta iskrcali pa evo i nekoliko fotki s tog osebujnog mjesta na ovom svijetu......
Veličanstvena hrid Funestrala, milju ili dvije SI od uvale Griparica.


Pogled na mjesto Škarda s veza u uvali Trate


Pogled s istog mjesta na more, u pozadini se naziru Grebeni i iza njih Silba. Naša jahta je ova najlijevije, ruglo s parangalima na krovu (ma kakav bio, moj je:))


Pogled na cesticu prema "mjestu". 


Kuća desno je obnovljena, dok se u pozadini vide kuće bez krova. Slika je to, koja priča tužnu priču o umiranju otoka, ali i veličanstvenoj ljepoti naše domovine. Slijedeći ovu cesticu (poštujući pritom strogo, ograničenje brzine), za desetak minuta stiže se u već spomenutu Griparicu na drugoj strani otoka.


Mi smo u Griparicu odlučili morskim putem, pa sam prije povratka "opalio" još jednu prema moru.


Prespavali smo u Istu, ali s ove strane, u mandraču u uvali Kosirača. Na Istu smo redoviti gosti, o čemu sam već pisao, ali nekom nepravdom, osim nekoliko kadrova mandrača, nikada nisam poslikao i unutrašnjost. Pa krenimo:


Obožavamo ovdje spavati. Drugih zvukova, osim brundanja dizelaša pri kretanju i povratku s panule ili mriže, gotovo da i nema. Tek koji pljusak uspaničene gire u paničnom bijegu od brancina što gospodare podmorjem porata i promuknut glas ribara dok ribarski prigovara.


Putem do mjesta, mora se proći pored kapelice i spomenika mještanima, mučki ubijenim antifašistima u talijanskom logoru na susjednom Molatu. 


Dalje putem, uz (ex) štale i ogradice, nazire se i mjesna crkva, središnje mjesto svakog takvog otočića.


Međutim, Ist ima i drugu crkvu, posvećenu Gospi od Straže, koja s istoimene čuke, kao da pazi na pomorce akvatorija koji nadgleda. Gore, zahvaljujući popriličnoj vrućini išli nismo, ali ćemo to ispraviti uskoro, veća za Velu Gospu, kada je, kao i na drugim otocima, na Istu procesija. Iskoristiti ću tada priliku za koju fotku, jer pogled s visine od 174 m, mora biti fantastičan.


Još pogled na mjesto Ist s kopnene strane.

Kako smo putem i malo ribarili, već po tradiciji hraneći se onim što uhvatimo, nešto nam je i ostalo za doma.


Naletili smo na poštu od kantara, koji je nepravedno podcijenjena riba. Ovaj put smo imali jednokratne gradele (što sve neće izmisliti) pa je još jedan ovakav debeljuco, završio na njima. Mljac.

Đita je gotova, bliži se i nova. Do tada, svojeg smo anđela ostavili na čuvanje dedi, a kad mama i tata opet dođu, biti će još ovakvih slika....Doviđenja(čitanja) uz jedan skok u more plavo....







lostways @ 11:17 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 1, 2008

Ovo iz naslova nije neka šifra, niti je lostways poludio pa šalje signale marsovcima, već je prosta kemijska formula:

CH3CH2OH


Tko zna o čemu se radi  - zna, tko ne zna, saznati će malo niže u tekstu. Dio naše svakodnevnice, pretočen u kemijsku formulu, ne izgleda nimalo uzbudljivo. 

Ruku na srce, niti u stvarnosti nije bogznakaj. Ili je?

Radi se o
etilnom alkoholu
, neizostavnom sastojku svakog alkoholnog pića. Od pivice do whiskey-a. Dobiva se fermentacijom šećera. Ali nije mi namjera pisati kemijsko-edukativni post, već  me zanima odgovor na pitanje:

Kada socijalno prihvatljivo konzumiranje te kemikalije razrijeđene aromatiziranom vodom, postaje alkoholizam?

Prije nego li saznamo odgovor na to pitanje, nekoliko kratkih crtica. Pročitao sam negdje, poodavno pa ne mogu citirati autora ni izvor (ali radilo se o nekom UN stručnjaku za ovisnosti), da svakodnevno konzumiranje heroina izaziva fizičku ovisnost za 11 dana. Nasuprot tome, za jednak vid ovisnosti o alkoholu potrebno je 11 godina. (ograđujem se od utemeljenosti takve tvrdnje, tek crtica utemeljena na prizivu nečeg davno pročitanog, iz memorije već načete, što gornjom supstancom, što hirovitim zbivanjima u protekla tri desetljeća)

Nesumnjivo, heroin je ako ne najveće (PCP iliti anđeoski prah, crack i slične kemikalije su oštra konkurencija), a ono debelo u TOP five najgorih supstanci što ih čovjek konzumira. Apsolutno nepogrešivo uništava živote konzumenta, kao i njihove okoline. Ilegalan je, kazne za posjedovanje i konzumaciju su u pravilu vrlo stroge (na istoku čak i smrt) i tu nema ništa sporno.

Ilegalna je i marihuana. I svi opijati prizvedeni iz Kanabisa iliti indijske konoplje koje sadrže THC. Ona ne izaziva fizičku ovisnost(?), ne potiče nasilje (možda tek pljačke u svrhu dobave, iako se uglavnom radi o heroinskim ovisnicima). Nakon dužeg perioda konzumacije zatupljuje, desocijalizira korisnika (odnosno zatvara ga u krug konzumenata), dok su medicinari još uvijek u prijeporu oko njezine štetnosti ili koristi.  U svijetu, sve je veći broj država, koje više ili manje ograničeno, legaliziraju trgovinu, posjedovanje(koje uglavnom i nije kazneno djelo, već prekršaj) i konzumiranje. 

Znate li uostalom za slučaj, da se trećesmjenski radnik u tvornici, uzoran otac i muž, prije povratka kući prenapušio, pa prebio ženu i djecu, pritom prijeteći susjedstvu da će se raznjeti ručnom bombom ili još gore plinskom bocom.  

Za razliku od toga, takvih je slučaja u crnoj kronici, uzrokovanih pretjeranom konzumacijom kakvog alkoholnog pića (često i mješanjem više njih) svakodnevno više nego jedan.

Alkohol je legalan, i moguće ga je nabaviti doslovno u svakoj trafici (hladne pivice u konzervi).  Kaj to priča ovaj lostways, pa u svakom mu je trećem postu, spomenut jučerašnji okršaj s pivom dve previše, ili mamurluk. Neki od blogera, imali su se prilike uvjeriti i uživo u njegov izbor  kod naručivanja u birtiji. (OK, nisam poludio, nit sam Anto Đapić, pa ću prestati s pisanjem o sebi u trećem licu).

Šalu na stranu, svi smo vrlo tolerantni prema ispijanju alkoholnih pića, kako prema vlastitom, tako i u okolini. Prijatelja koji je malčice pretjerao, pažljivo ćemo otpratiti kući, i sutra uz smijeh komentirati ispričane pizdarije. Napor, koji izazivaju pijani sugovornici, nastojat ćemo izbjeć, ali samo ako i sami nismo pod gasom. I tako... prije rođendana, kakvog tuluma, koncerta, namjerno ćemo popiti koju previše, kako bi se razveselili, opustili, bolje zabavili. U vrijeme kad sam radio u Lapu, razvio sam i teoriju o klasificiranju novogodišnjeg provoda (već sam pisao o tome u nekom davnom postu al' ko će sad to tražit). Uglavnom, na pitanje: kako je bilo za Novu godinu? -  odgovor tak, bez veze, značiti će da smo ostali trijezni. Odgovor dobro -  pretpostaviti će da smo se napili, ali onako, umjereno. Ako je pak bilo ODLIČNO! - reći će da smo pijani ko zmije, cijelu noć lumpali, plesali, (još ak je pri kraju bilo i seksa tim bolje). 

Ni tu nema ništa spornog. Ali vraćam se na pitanje s početka posta. Kada i što natjera čovjeka da pijan, premlati ženu ili djete. Da zbljuvan spava na ulici. Da se mlati u birtiji. Svi znamo kvartovske dečke (a i cure nažalost, samo što one rjeđe loču u birtiji, češće u samoći doma jer je, eto sramota za ženu da je pijana, a za muško čeljade nije???)
Kada nastupa granica koja dijeli socijalno prihvatljivog, svima dragog pijandorića (novaljski izraz), malo napornog al' eto veselog, od onog bahatog, agresivnog propalice kojeg svi izbjegavaju. Kolika djeca (danas odrasli), kao teško breme, kroz život vuku traume, uzrokovane alkoholizmom roditelja (jednog ili još gore oboje).

Može li se to desiti i nama, što s frendovima popijemo pivicu-dve? Možda MI to možemo kontrolirati? Ili je alkoholizam zapisan u genetskom kodu? 

Kako bilo, naporno mi ovo razmišljanje. 


Idem si otvorit' jednu...



*ne, nisam se jučer napio pa da je post posljedica one "kaj mi je to trebalo"....već duže vrijeme nikako naći vremena za postavit ga....
**već peti put pokušavam urediti (poravnati) tekst i neće koji se qrac događa???

lostways @ 10:53 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare