zagrebačka trilogija
Blog - kolovoz 2009
petak, kolovoz 21, 2009

Dok je zenit ovogodišnje turističke sezone na izmaku, kao uostalom i moja energija, kako bih skinuo patinu s gotovo zaboravljenog bloga, napisat ću dvije-tri o fenomenu „male Ibize“. Pogled je to, gotovo potpuno insajderski, na ponos hrvatskog turizma. Rijeke mladih turista slijevaju se prilaznim putevima Novalji, slobodnih ležajeva nema, virtualnim prostorom vladaju oduševljeni komentari onih koji bijaše, i nestrpljivi onih koji tek dolaze u tu „Sodomu i Gomoru“ za neke, za druge pak mjesto najboljeg ljetnog provoda u Europi. Sex & drogs & rock'n'roll, samo što ovaj časni muzički žanr zamijenilo nesuvislo nabijanje ritam mašina pod kontrolom najboljih DJ-eva planete, koji sviraju u Papayi ili Aquarijusu. Istina, ni nakon posjeta nastupu famoznog DJ Tiesto, nisam baš u potpunosti shvatio kakve veze ono što, taj i njemu slični magovi provoda čine, ima sa sviranjem, ali to pripisujem svojem tvrdoglavom, konzervativnom glazbenom ukusu, pa ne bih slučajnog namjernika/čitatelja opterećivao razmišljanjima i lamentacijama na tu temu.

 Bajka pod nazivom Zrće, ponosni gradonačelnik Ivan Dabo, ponosni ministar Bajs. No, je li sve zaista tako sjajno?

 Pogledajmo malo fotografije koje ilustriraju članke pod naslovima tipa „I Nina Morić plesala na Zrću“, „Savršen party pod paškim zvjezdama“, „DJ-netko neizgovorivog imena, vjerojatno nizozemskog porijekla-rasturio Zrće“ i slične. Lako je uočiti da su većina više ili manje razgolićenih ili mokrih ženskih osoba u krupnom planu spomenutih fotografija, zapravo go-go plesačice, profesionalke pod zaštitom brojnih security agenata (zapravo tučaroša pod skupnim imenom „redari“) i da bi eventualni pokušaj udvaranja dodirom prema nekoj od tih ilustracija ludom provodu, završio najmanje prijelomom ključne kosti ambicioznog namjernika. Pogledate li pak, pažljivije bilo koju od fotki širokog kadra, kojim prevladavaju raspamećeni plesači, uložite li dovoljno truda, shvatit ćete da je odnos muških i ženskih plesača otprilike 15:1 u korist onih koji briju bradu. Zapravo, možda bi za muškarce sa Zrća, trebala neka kvalitetnija asocijacija ili  metafora jer.... velika većina, naprosto još bradu ne brije.

Gosti Novalje. Radi se o, u najvećem broju, većim ili manjim skupinama tek punoljetnih (i znatnom broju još maloljetnih) nizozemskih i njemačkih dečki, uglavnom pijanih do granice akutnog trovanja alkoholom, nešto švicarskih bosanaca ili bosanskih švicaraca (kako vam draže), pokoji zalutali oko 30 godišnjak nepoznate nacionalnosti (francuz, austrijanac, slovenac, mađar, slovak....) ali svakako temeljito nabildan i s najmanje 60% površine tijela prekrivenog tetovažama, i u tragovima skupine nevjerojatno pijanih cura, na rubu punoljetnosti, temeljito razgoličenih. U kolovozu, svima se njima pridružuje nezanemariv broj talijana, uglavnom s juga susjedne nam prijateljske države, tamnjikavih i imagea puno prikladnijeg gay pride paradama nego ponosu hrvatskog turizma. U prolazu pored takvog primjerka poslijednje mode koji na uhu drži nabrijani mobitel, najčešće što ćete ćuti je: ciao mama! Kako bilo da bilo, kada bi se jednoj (na njih 15) i smililo, teško da bi koji od gore pobrojanih, sa prosječnih 3%o u krvi, odradio dobiveni neočekivani zadatak.

Neiskusnom namjerniku, što ne zna u kojem je smjeru Zrće, ako me priupita za pomoć, u pravilu savjetujem da prati flekove od bljuvotine na pločniku, i nepogrešivo će naći cilj.

Vidjeh i scenu, gdje dvoje maloljetnih ili jedva punoljetnih, na sred plaže, nedaleko Papaye, simuliraju seks (naime obućeni), a oko njih sve gomila nasmješenih što tu presmješnu scenu slikaju mobitelima, čak pozirajući pred njima.

Toliko o seksu. Kaj se tiče drogs, stvarno nemam pojma. Istina je da se često osjeti miris trave (što baš i ne ubrajam u nešto opasne droge), a za drugo zaista ne znam. Pa toliko i o tome.

O r'n'r neću, jer ga nema (s izuzetkom jedina dva probavljiva mjesta u selu: kafići „Plasica“ i „Gaudinjo“).

Al' malo o profilu gostiju. Najveći su dobitnici Kerum, Konzum i lokalni trgovac koji drži robnu kuću Novalis. Prodaju nevjerojatne količine votke i Red Bulla (ili kakvog drugog energetskog napitka), ili pak crnog vina i Coca-Cole. Toliko i o potrošnji. Restorani uglavnom zjape prazni, ili se na stolovima može vidjeti pizza i lignje. Na kolutiće. Patagonijske.

Skuplji restorani, riblji, životare, laž bi bila reći da ne rade. Ali nakon ove sezone, i nakon razularenih pijanih skupina što posvuda urlaju i bljuju, spavaju (blackout) nasred ceste ili rive, sve je manji broj onih, normalnih, turista koji će se odlučiti na avanturu u Novalji.

'Ajde koju i o stanodavcima. Već otprije je poznato, i ispitivanjima dokazano, da profil najpoželjnijeg turista izgleda ovako: njemac, definitivno njemac, s velikom obitelji (barem 6 članova), uplaćuje predujam za trotjedno ljetovanje u veljači, ostatak u lipnju, a u srpnju ili kolovozu – ne dolazi. Nit smeta njegov golemi mercedes, nit sprlja plahte, nit nedajbože razgovara s nekim na terasi apartmana nakon 22 sata kako bi ukućani mogli mirno spavati. U kolovozu, jedino što je potrebno učiniti savršenom gostu, jest uplatiti fantomsku boravišnu taksu u iznosu 1EUR po danu po gostu (što će reć za gore spomenutu obitelj ca 130 EUR), a koju stanodavac neće uplatiti lokalnoj turističkoj zajednici, jer zaboga, gost nije ni boravio. I da, u rujnu položiti kauciju za rezervaciju slijedeće sezone.

A kako izgleda prosječni dolazak u Novalju danas? Na voucheru piše dvije odrasle osobe i troje djece. Super! - pomisli stanodavac - konačno obitelj nakon tjedana trpljenja razularenih njemačkih balavaca koji svaki puta, redovito i  temeljito demoliraju apartman i sa stopostotnim učinkom poseru ili zbljuju „jogije“. Kad se „obitelj“ konačno vizualizira na vratima ima i što vidjet: dva osamnaestgodišnjaka deklariranog odraslim, u pratnji trojice sedamnaestgodišnjaka – djece. I 'ko je žrtva?. Jogi madrac iz 1984. Stariji od njegovih korisnika. Što naravno, stanodavca ne sprečava da za isti taj jogi, i svaki tjedan nanovo skrpani ormar koji je gazdarica donijela u miraz dok je po zemlji još hodao drug Tito, isto tako svaki tjedan nanovo,  traži nadoknadu štete, najmanje za novi ormar i „jogi“ što otprilke iznosi 100-150 EUR, taman koliko su ovi kod prijave ostavili kao depozit (što agencije uvedoše prije koju godinu, jer kako drugačije naplatiti štete?).

Ako je netko pomislio da se ovaj turistički bum, dogodio stihijski i neplanirano, grdno se vara. Strategija je to, pomno osmišljena i razrađena u kabinetu novaljskog gradonačelnika Ivana Dabe – Đona, istaknutog člana vladajuće stranke, pjesnika, gastronoma i još koješta drugog.

Prvo je, uloženo pitajbogakoliko milijuna kuna u razvoj novaljskog sporta, kako bi mladi mogli svoju energiju trošiti na pravi način, a ne na razvrat i nedajbože droge. Sagrađen je stadion, koji uglavnom zjapi prazan, ali se redovito, bila suša ili ne zalijeva, kako bi trava (p)ostala prvoklasna, kako i priliči nogometnom klubu takvog ranga. Klub je dogurao do vrata prve lige, ali je to ipak bio malo prevelik zalogaj i za fantastičan apetit gradonačelnika, pa sada životari u trećoj ligi, a ni u prvoj ni drugoj momčadi nema igrača, ne iz Novalje, nego ni s otoka. Al' zato omladniski pogon ne funkcionira jer – nema novaca. Uh, skrenuh s turističke teme..... Gdje sam ono stao?? Aha, strategija razvoja turizma u Novalji. Nakon fantastično uloženog novca u NK Novalja i stadion Cissa, slijedeća je investicija bila logičan izbor. Svaki kvadrat dostupnog zemljišta, pretvoriti u građevinsko, što donosi dvije koristi, golem novac od raznih naknada i „naknada“,  a bogibogme posljedica su tisuće aprtmana u kojima će mladi turisti na oduševljenje budućih vlasnika bljuvati i razvaljivati inventar.

Slijedeći genijalni korak je logičan, i vrlo temeljito promišljen. Zemljišta na kojima, nekim čudnim slučajem, nisu sagrađeni apartmanski monstrumi grčko-bosanske arhitekture, nasipati i koliko toliko zaravnati tucanikom pa proglasiti parkiralištem.

Pokazao se to kao vrlo mudar potez, jer su automobili parkirani posvuda, po cijeni 10 kn/sat. I dok neke gradske uprave razbijaju glavu kako podignuti razinu izvanpansionske potrošnje (fraza koja je nadživila socijalizam u kojem je nastala), novaljska uprava zgrće lovu na parkiranju. Strateški su ostavljena i mjesta na kojem će naivni turist ostaviti vozilo u nadi da će ušparati bijedni 1,5 EUR, kako bi ga podignuo pauk, i oteo mu 150 EUR. Naravno, uz policijsku pratnju. Ali naravno, to ne ostavlja prostor za patrole policajaca pješaka, tako da bi mladi pijani njemci ili nizozemci mogli slobodno demolirati kako interijere, tako i eksterijere ovog bisera hrvatskog turizma. Da se odmah razumijemo, ni rijetki domaći hahari nisu bogznakolko civiliziraniji.

Kad je već tako genijalno zamišljeno odlaganje vozila, kako doći do meke seksa i razvrata, dobre zabave i plesa, Zrća? Naravno! Javni gradski prijevoz. Autobusima je zabranjeno u centar, tako da turisti moraju tegljačiti kofere u pretrpanim gradskim autobusima, od koji nema dva ista. Ali zato karta u jednom smjeru košta 15 Kn. Interesantno i vrlo indikativno, vlasnik autobusa odnosno tvrtke za javni gradski prijevoz nije grad, već privatna tvrtka – koncesionar. Kad pogledaš prekrcane autobuse koji voze na i sa Zrća, potpuno je jasan pravac strategije razvoja. Parkirališta i autobusne karte. Ah, da, zaboravih spomenuti da su i koncesionari parkirališnih prostora, isto privatne tvrtke.

I tako... došli  smo do rekapitulacije genijalne strategija razvoja turizma. Naplati parkiranje, naplati trasnsfer (nakon što si omogućio monopol) i proglasi to fantastičnim uspjehom. To što se apartmani iznamljuju po niskim cijenama, što se 60% aprtmanskih kapaciteta iznajmljuje ilegalno, što su eksterijeri nepovratno uništeni odurnim zgradurinama, što su ulice uglavnom posljedica dogovora susjeda koliko će prostora ostaviti između dvije parcele, što u selu noću nije moguće spavati od buke, što cijela Novalja smrdi po mokraći, zatrpana smećem, što je gradsko odlagalište na Barbatu leglo zaraze, a susjedne parcele prekrivene najlonskim vrećicama koje je bura odnijela sa smetlišta i izgledaju apokaliptično (kao eksterijeri po kojima luta Mad Max)...to su eto, samo uzgredne, zanemarive pojave fantastnične vizionarske ideje turizma u Novalji. No čemu čuđenje, nije li to i državna strategija razvoja turizma. Uzmi na cestarinama, a poslije kud koji mili moji. Ne'š valjda razbijati glavu razmišljanjem, ili nedajbože zaposliti nekog tko je dovoljno educiran i iskusan u turističkom djelovanju kako bi zaradio još pokoju kunu državi, lokalnoj zajednici i građanima. Jok, zaposli kuma Bajsa pa si miran.

Na kraju, još samo mala anegdota koja opisuje percepciju turističkog oprijedjeljenja. Čuveni su „galebovi“ dalmatinski. Naočiti momci, koji su skromnim znanjem stranih jezika, salijetali njemačke gospodične. Čuveni su barkarioli koji su trošnim kaićim prevozili avanture i mira željne turiste na udaljene skrovite plažice, čije fotografije i dan danas krase razne turističke brošure. Gostoljubivost domaćina, koji su nerijetko sa gostima iz Njemačke ili Italije postajali i prijatelji, djeleći pritom spizu. A kako današnje generacije shvaćaju gostoljubivost, kako pokušavaju privući pozornost djevojaka? – skupina klinaca dobi otprilike 15 – 16 godina, njemci, stoje na „Ruži vjetrova“ pred hotelom Loža i igraju nekakvu plesnu igru, pjevajući i očigledno se dobro zabavljajući. U skupini su desetak djevojčica i tri-četiri dječaka. Njihovi vršnjaci, domaći fakini, gledaju ih ispod oka i nedugo zatim započinju provokacije. Zalijeću se u dečke skateboardovima, biciklima, pokušavaju isprovocirati tučnjavu. Ovi ignoriraju, a cure okreću očima. Jedan od domaćih dečki, sudeći prema top modelu skutera koji vozi, iz ugledne obitelji, svesrdno huška ove druge povicima, „Ub'iga! Udri ga šakom! Šakom ga udri, ča ga samo guraš?!“.....

Pa se pitam; ne bi li bilo lakše naučiti koju riječ engleskog ili njemačkog, pa prići curama, pridružiti se njihovoj igri, ili pozvati ih u svoju? Ne, ovako je lakše, prosto i jednostavno. Agresivno. Kao uostalom i sve u turističkoj oazi Hrvatskoj. Prebij turista majku mu njegovu, otmi mu lovu, i šutni ga nogom u guzicu. Koji vrag uopće i dolazi! Neka se vrati u svoju usranu Europsku uniju.

Pročitah u nekom magazinu nautičke tematike o slučaju nasilne naplate sidrenja jedrilice pod stranom zastavom u nekoj uvali. (sidrenje izvan luka, u više manje cijelom civiliziranom svijetu je slobodno). Parafraza najnovijeg slogana turizma u tako maloj a tako blizu, glasio bi: Kad srce kaže ljeto, pazi! – Hrvatska.

Vruće je kao u paklu. Sad bi se možda otišao okupat na jednu od najljepših plaža na Jadranu, ali ništa od toga. Gomila razbijenog stakla, čikova, PET ambalaže, smeća svakojake vrste, smrad bljuvotine i mokraće, osakačeni tamarisi i betonski blokovi klubova iz kojih se mješaju zvukovi preglasnih shit ritmova. Ah da! – umalo zaboravih, tu je i, fantastično uklopljen u eksterijer, monstruozni kran s kojeg pijani debili skaču naglavce, famozni bungee jumping.

I onda neću. Idem kaićem nekud..... na Olib, primjerice. Tamo nitko nije radio na strategiji razvoja turizma. Na sreću otoka i njegovih rijetkih stanovnika...

lostways @ 11:23 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare