zagrebačka trilogija
Blog - rujan 2007
nedjelja, rujan 30, 2007

Opće je poznata fascinacija nas Hrvata sportom. Mi smo pravo čudo. Bar si tako tepamo. A kako zapravo tretiramo sport? 
Bio sam danas s klincem na igralištu malo potrčati za loptom. Između (ne znam koje po redu) novozagrebačke Gimnazije i Ugostiteljske škole, izgrađeno je krasno sportsko igralište, nalik onom "Srednješkolskom" u centru. 

Sastoji se od (kao što je vidljivo) od atletske staze, jednog košarkaškog, jednog rukometnog, malonogometnog, potencijalno odbojkaškog (nema mreže) igrališta, i dva prostora za košarkaški hakl (dva pojedinačna koša).  Sjajno reći ćete. Ali klinac. Osim ove grupe hrabrih entuzijasta, koji igraju nogomet po staklenom tepihu, i nekoliko upornih trkača, klinaca na rolama i bicu (rijetkih, zbog opreznih roditelja) ovu blagodat ne koristi nitko. Zašto?  Kako slike govore više od riječi, evo i nekoliko odgovora:

KOŠ ZA VIRTUALNU KOŠARKU....

...SPECIJALNA PODLOGA "GLASS TOP"...

...specijalni tartan proizvođača "Zakrpa d.o.o".
Dakle. Od četiri koša, obruč ima samo jedan. Očigledno ih je financirao SDP što mu u ovom slučaju nije nikakva reklama. Naprotiv, ovo ruglo izgleda indikativno za stanje u državi (da li nam to poručuju da će i država izgledati ovak strgano?). Sad ja pitam gradonačelnika Bandića, da li je Zagreb samo u Kozari Boku? - ili i u Utrinama žive njegovi birači. Ministre Primorac, to je vaše školstvo? Sramota. I ja sam bio hahar i srednjošklac, lokao u parku, ali ovakav vandalizam graniči sa zdravim razumom. Važno je da su vandali nacionalno osviješteni pa im je, valjda to i opravdanje za nedjelo?

Ako već s tribina ne možemo pratiti sportske bitke, onda nam je bar tamo ugodno sjediti i uživati u sportskoj atmosferi.



Šalu na stranu. Ako su već ta djeca toliki idioti, onda su naš gradonačelnik i resorni ministar kompletni kriminalci. Naime, to je izgrađeno NAŠIM novcem. Samo boli njih ona stvar i za našu lovu, nas i naše klince. Ako već nisu u stanju zaštiti to javno dobro (kaj je, Jubito Debilu Potpuno Glupi Kirine? - kaj policija služi samo za sjedenje u birtiji ili bi jedna do dvije ophodnje tijekom rane večeri bila dovoljna da vandali nestanu s tog prostora), onda ga barem neka počiste (Čistoća samo odvozi smeće iz zgrada, a ovo je valjda u Nigdjezemskoj slone koji niš ne dela Bandiću), a ne bi bilo na odmet ni popraviti potrgano (Djevica Marija i Svi Sveci Ja Najpametniji u Svemiru Genetski Znanstveniče Primorac).
Odlaceći s tog famoznog sportsko-rekreativnog centra "SRC Cvjećarnica Grupe TNT", uvjerio sam se da će stvari krenuti na bolje obzirom na opću senzibiliziranost stanovnika za taj problem kao i za probleme hendikepiranih osoba.

Naravno da nijedan od ove trojice "invalida" (na mozak) nema odgovarajuću naljepnicu.

Toliko u nedjeljnom javljanju.......

UPDATE: poslao sam ove fotke u JL, VL i 24 sata....objaviti će ih šatro....

lostways @ 16:57 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
Dotaknuo sam se u nekom postu problema s parkiranjem pred mojom zgradom. Ovo dođe kao neka ilustracija. Prije nekog vremena je i mymind imala fotku debilno parkiranih likova s prozora. Pazi sad ovo! Samo kaj tu nije problem bazen, prepunjenost ili nekaj slično. Tu mora da je more alkohola. Ako nije...onda je jebena bahatost i ludilo. Pa mi je žao kaj nisam zvao pauk. 

Znak pored, je zabranjeno zaustavljanje i parkiranje.....
Jebate, ja da ga ovak ostavim na pet minuta, prvo bi ga zgrebali, pa bi ga našao u strojarskoj....Ovaj je elegantno otišao oko 11 ujutro....
lostways @ 08:42 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, rujan 29, 2007
Ovo je druga subota od polovice svibnja da sam doma. Jedino negativno u našim upornim putovanjima gore-dolje svaki vikend je moj kronični umor. Svaki petak popodne, vozim još ekstra dvejostinjak kilometara (kao da mi nije dosta skoro redovitih somaipo tjedno zbog posla), kasno legnem i u subotu ranom zorom na more. Ribarnica zbog  ješke, kava na kaiću putem na poštu.  Dočekam konačno okolnost lošeg vremena pa dvije subote ostanem doma. Prva, dignem se rano kako bih uhvatio vrijeme dok miš još spava za šljaku. Druga, nemam tolike frke oko posla (što ne znači da neću raditi), vani je mračno, friško, kišno i ja se, kreten probudim u sedam. Sad se lupam po glavi kaj nisam otišao dolje. 
Pa u osam, već pišem post. Pročitao sam malo temeljitije, komentare na post nevjera. Ono što se da isčeprkati iz rasprave je da, nekima je to veći problem, nekima manji. Neki varaju, neki ne. Neki bi preljubnika spakirali tamo od kuda je došao, neki to isto ali u komadima. Ono što je zapravo zajedničko, više-manje svima, to je da najviše smeta licemjerje. Pa ću iz tog konteksta izvući i temu za ovaj post.
Licemjerje...okruženi smo njime, ma što okruženi, zarobljeni.
Primjer prvi. Pun je bloger.hr tekstova o sramotnoj presudi haškog suda. Licemjerje europske politike i pravde, najbolji je, školski primjer, na kojem bi se nekom, tko ne zna značenje te riječi moglo objasniti što ona znači. Od uvođenja embarga na oružje, uvođenje neke vrste protektorata kod nas do potpunog protektorata u BiH. Ove su presude, komentirao sam kod dupine, pokazale da smo u nemilosti europskih institucija. Dok se našim časnicima sudi za "udruživanje u zločinački pothvat" temeljem dokaza koji  uglavnom ne postoje već temeljem zapovjedne odgovornosti i prijeti ekstremno visokim kaznama, ta zapovijedna odgovornost kod šljivančanina (i dalje za taj drek koristim malo slovo) vrijedi slovom i brojkom pet godina. A dotični smrad je svoju snagu još i pred TV kamerama dokazivao. Poruka: Jugoslavija je bila dogovoreni interes (tada još hladno zaraćenih) blokova i tko ste vi četiri miliona šupaka da se tome usprotivite. Sad ćemo vas je*at, a vi živite s tim.
I hoćemo, europski šupci. Dalje. Dok nas vozaju od vrata do vrata europskih institucija, a kanader poslušno kucka na njih, i dave korupcijom, svakih 15 dana, redovito, osvane vijest kako je neki od visoko rangiranih europskih političara umješan u neku korupcionašku aferu (čak i Solana, npr. nije mu vlas pala s glave već je glavna manga NATO-a). Ne kažem ovdje, da domaća korupcija nije problem, ogroman problem. Ovdje je riječ o licemjerju. I da, poneke i osude za razliku od nas.
Pa licemjerje bandićevsko-sanaderske tihe koalicije. U nastavku, licemjerje medija, koji će kao po naredbi napasti prvu žrtvu koja pokazuje naznake mogućnosti komercijalne ekploatacije. Primjer gospodične Pokos. Kada je to odgovaralo čitanosti (gledanosti) onda je bila sponzoruša, uvlakačica, šupljoglava butikašica zapakirana u sponzorske bunde. Onda se pokazalo da povećava tiražu (gledanost) pa sad nema ni jednog imalo važnijeg medija u kojem spomenuta kokoš nema kolumnu, interview preko duplerice i postaje važni komentator. Čak i ovaj naš prostor, zagađen je njezinim lekcijama o životu. Fala Bogu, to ne moram čitati pa to i ne činim. Ali mrvicu licemjerno ne? 

Dalo bi se još puno toga napisati, ali upravo se probudio miš (8.57) pa će u bliskoj budućnosti moje aktivnosti biti svedene na maženje, gledanje crtića, igranje legićima i to upravo tim redoslijedom.

Moram još spomenuti ovaj štos sa peticama. Zgodno je to isprepleteno po cijelom prostoru. I mnogi pod rubrikom volim spominju, blog, prijatelje, virtualnu obitelj i slično. I ja se pridružujem tome. Baš volim, vas svoje virtualne prijatelje i obitelj. Dupina, uspoređuje čitanje postova s ispijanjem kave s prijateljem i tu joj se pridružujem. Svi mi znamo što kod koga očekujemo i tamo redovito svraćamo, kao u omiljeni kafić, popiti kavu i prokomentirati dnevne aktualnosti.

A sada, malo ću vremena posvetiti i svojoj odkrviimesa obitelji. Ugodan vikend svima, želim.
lostways @ 09:05 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, rujan 28, 2007
...malo promijene radi, uklonio Salvadora pa stavio jednog drugog genijalca....a i nataša rekla da je plaši....
lostways @ 22:36 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Uhvatio pet minuta, nakon što sam uspješno faxirao crtež dimnjaka proizvođaču. Ujedno, ovo je zasigurno najbrži projekt dimnjaka visine 14 metara i promjera 90 cm u povijesti. Još ako se ne sruši i pritom sje*e tri, četiri susjedne građevine, uspjeh će biti potpun. U mojem slučaju, naje*ao bi ja, a ne kao u aferi HEP-Tehnika virtualni krivac. Ja naime, potpisujem svaki izdani crtež i time preuzimam odgovornost za sva eventualna sranja, kao i zasluge za dobro izveden posao. I dobijem kunu dvije za to.
No to nije ono što sam najavio naslovom. Pa da se iskušam u pisanju na zadanu temu. Izazov koji su mi nevezano uputile vrhunske ribe i bomba estrogena, mogao bih shvatiti kao osmoškolac pa upisati odgovore kao u onaj famozni leksikon (ko se sjeća??) ali neću. Probati ću to napraviti u stilu njih dvije iako sumnjam da ću uspjeti. Dakle, da se ne dovodim u napast, iskopirao sam pitanja, odgovore nisam čitao.....
Pa kako slijedi:
Pet stvari koje volim:
1. Iako ga nerado svrstavam među stvari, na prvom mjestu svih top lista je onaj lik koji mi se noću uvlaći u krevet pritom me budeći, zaziva me između 200 i 400 puta na dan, ukenja kuću, brod, radnu sobu, dnevni boravak i sve ostale životne prostore, onaj lik kojem (još uvijek) brišem guzicu i nos. To je ujedno i moja inspiracija, životni motiv, ljubav života, najslađa pusa, najnježnija koža, najljepše oči i najslađi govor. Sve ove riječi, moguće je zamijeniti jednom jednosložnom. SIN.
2.Nekako vezano s time (njime) , pače u prošlosti pupčanom vrpcom, volim svoje utočište od nevere, moju ispovjedaonu, moju stoičku žrtvu prevrtljivog raspoloženja, mojeg partnera za veselje i tugu, mojeg možda čak i najboljeg prijatelja. Moju dragu. Prvog s top liste, mamu. 
3. Volim broditi. Ploviti. Volim upijati miris mora (koji je to točno?), uživati u bonaci, strepiti u neveri, ukrcavat nade, iskrcavati uspomene i dojmove (i poneku ribu).
4. Volim ružiti. Brijati. Volim se smijati. S dragom, s prijateljima. Na koncertu, u konobi, doma, vani, u kavani. (ovo je i zamišljeno da se rimuje).
5. Tu se pojavila dvojba. Muzika. Volim muziku. Ali volim i fukati. Hmmmm. Na petom mjestu ipak ovo drugo. Da. Iako, da bi realizirao peto mjesto na listi najčešće moram eliminirati prvo, ili jednostavnije da bi se mogli pošteno je*ati, moramo Nr.1 nekud skloniti.
Pet stvari koje ne znam, a volio bi znati:
1. Svirati gitaru kao Jimi Hendrix. Ili Alvin Lee. I tu se nažalost ništa neće promijeniti jer uz majku uspjeha Upornost, tu čuči i kum Talent, a kum je umro. Ili čak preciznije, nikada se nije ni rodio.
2. Biti flegma, stvari prihvaćati onakvima kakve jesu, ili ih ignorirati. Možda sam u jedno doba proljeća života i znao, ali sam izgleda zaboravio. Sad dok traje ljeto, ne ide. Kad dođe jesen, možda se opet sjetim, samo da tu ipak bude prije nego dođe zima, jer je tada već svejedno. Tada su ionako veće brige kostobolja, njemac koji skriva stvari i slično nego stvari koje prolaze kraj tebe. 
3. Kuhati onako kako to zna Jura. Povezivati razne okuse u fantastičnu cjelinu, pritom zadržavajući izgled i mekoću (ili ako treba tvrdoću) hrane iskonskom. 
4. Roniti. Možda mojem neznanju pridonosi i kutija dvije bijelog Marlbora dnevno, ali sve da pod vodom mogu izdržati dulje od 12 sekundi i 32 stotinke (s time da je u ove zadnje 32/100 u pitanju borba za goli život), što mi to vrijedi kad je mimikrija živih bića za moj vid savršena. Ne vidim niš. Nisam daltonista (kao što se vidi iz ove lijepe crvene boje mojeg bloga) ali pod vodom osim kamenja i trave ne razaznajem ništa. Možda bi recimo primjetio morskog pesa da se zabuno zaleti u mene. Kako bi mi to, po svemu sudeći, bio poslijednji zaron, tako to i izbjegavam.
5. Škrt. Ne znam biti škrt, a volio bi. Ponekad. Možda bi tada imao kakvu kunu u čarapi. Ali pitanje je da li bi tada imao ono sve s gornjeg popisa....Ipak. Volio bi naučiti biti škrt.
Pet stvari koje me fasciniraju:
1. Bežični transfer gomile informacija. Iako tehnički obrazovan, pa znam  principe radiofonije, svaki put iznova, fascinira me usrani mobitel kad zazvoni usred koncerta, između 50.000 drugih na površini 500 kvadratnih metara. Ili ovo sa bežičnim internetom. Fak. Nikad neću znati....
2. Osjećaji, osjećaji koje u meni pobuđuje ono malo stvorenje s vrha top liste. Ta kemija koja me čini blagim, sretnim, djetinjastim i iracionalnim. Neobjašnjivo. Ljubav? Volim i druge stvari ali ni jedna u meni ne izaziva taj filing. I ne može me farbati tako.
3. Tko o čemu, opet ja o moru. Ta savršena harmonija bonaca i nevera, dubina i pličina, pijeska i grota, taj kotao ovisnosti, ta najbolja tableta za smirenje. More, moja životna fascinacija. Možda zaslužuje prvo mjesto ove grupe, ali pišem iz daha, ne razmišljajući puno pritom.
4. Fascinira me i ljudska glupost. Glupost mase, koja dozvoljava da je vode na kratkom lancu, da je se ograničava, i gura niz provaliju. I sam dio te mase, fasciniran sam samim sobom. Pušaćem fora.
5. Umjetnost. Svake vrste. Valjda zbog pomanjkanja vlastitog umjetničkog duha. Slikarstvo i kiparstvo (ja sve vidim u vektorima, pa tako i crtam), muzika (reprodukcija još kak tak, ali stvaranje?!?!?!?!?), teatar (čim trebam dvije tri pred audijenciom, kao da me neko vlažnom krpom opalio)...jesam li nešto propustio...Ah da, pisanje....To je nešto što mogu. Ali to što ja pišem nazvati umjetnošću isto je kao i limeni bubanj nazvati orkestrom.

Pet stvari koje ne volim.
1. Taj je spisak najlakše popuniti ali award goes to.... Pretvaranje. U svakom smislu osim onog teatarskog. Ne volim se pratvarati da sam ono što nisam. Ne volim kad se drugi pretvaraju da su ono što nisu.  Ne volim pretvaranje laži u neistinu, vlastitog interesa u opći i sl. Budi tko jesi, i nazovi stavri pravim imenom. Kod pretvaranja iznimku čini jedino pretvaranje tuđih Eura u moje Kune ili obratno.
2. Iako blisko povezano s ovim gore, stvar je drugačija. Ne volim laži. Iako ih i sam ponekad eksploatiram, ne znači da ih volim. Dapače, mrzim kad mi lažu, mrzim kad lažem ja. Ponekad možda volimo čuti laži, ali na kraju se uspostavi da je to loše. Uvijek.
3. Političari. Ne samo domestic vulgaris. Sjeća li se tko onih odvratnih Lordova Owena i Carringtona, pamtite li Kissingera, sve te odvratne face koje upravljaju nama umjesto mi njima. O ovima ovdje, prošlima, sadašnjima a bogami ni budućima, neću potrošiti ni retka.
4. Ne volim tugu. Svoju, ni tuđu. Volim kad su svi sretni. Kad je Nr. 1 tužan, tužan sam i ja. Kad je film tužan....uglavnom promijenim program.  
5. Zavist i zloba dvije su sestre blizanke. I ja ih ne volim. Ne trpim čak, u vlastitoj blizini. Ko ima ima, ko nema nema. Ali ako nema, zašto ovaj drugi ne bi imao? Zašto bi ovaj drugi izgubio?
Pet svari kojih me je sram.
1. Sasvim sigurno, najčešće kad usred prometne gužve, čekajući zeleno na semaforu, taman izvadim grotu od pol kile iz nosa, pogledam na stranu, a u autu pored, uhvatim pogled kakve simpatične plavuše (ili crnke, svejedno...plavuša mi više pasala stilski).
2. Sramim se i kad, istinabog  rijetko boravim tamo, na plaži zaspem, pa uz hrknje još i slasno prdnem. Obično me nakon toga probudi dobro odmjeren udarac u rebra, ali bol je još uvijek manja od srama. To je ujedno i signal za odlazak u birtiju. 
3. Sram me je kad sam nekome dužan. Fala Bogu, ne događa se prečesto, ali dovoljno je da ne mogu platiti račun dobavljaču na vrijeme, da me bude sram.  
4. Sram me je i kad iz bilo kojeg razloga nekome ne mogu pomoći, a ovaj to od mene očekuje. 
5. Sram me je ponekad i samoga sebe, kad vidim moje drage Hrvate kako rade sramotna sranja.
Ali kako Hrvati u prosjeku, ne rade više ni manje sranja od ostalih, toliko mi je lakše.  
I posliejdnje;
pet stvari koje želim.
1. Želim da na svjetu zavlada mir, da u africi ne budu gladni, broj dupina učetverostručen, i da Kanada prestane s ubijanjem tuljana kao i Japan ulješura. Sranje. Želim to. Ali bi tako prezentirao da se kandidiram za mistera Novog Zagreba (by the way, moraju li na tim stupidnim izborima za mistera ovog ili onog prostora, i frajeri odgovarati na ta ultra stupidna pitanja ili je to samo rezervirano za missice???).
Prvo, zapravo želim, da moje (zasad) jedino dijete ima sretan život, bude pametan i dobar. Da mogu u starosti s ponosom i sjetom gledati kako korača (lakim korakom, a ne kao naši starci i mi marševskim) životom. To je zapravo sve, sve što istinski želim.
2. Želim dobiti na lotu. Ogroman iznos. Da se mogu razbacivati i svakom kupiti što god poželi. Primam unaprijed i vaše zahtjeve. Samo još da se sjetim koji put uplatiti listić.
3. Želim, sad za ozbiljno, želim kupiti brod, koji će moju malu obitelj, pojačanu s najdražim prijateljima odvesti u najzabitije vale, ovog našeg mora.
4. Iskreno, to možda spada u rubriku čega se bojim, ali želim da više nikad ne uzmem oružje u ruke. Ni moj maleni. Sve ostale želje, kraj ove, mogu egzistirati. Obratno. Ne.
I na kraju peto, kao 
5. želim vam dragi moji, ugodan i sretan vikend (pa i šire) i želim vam da se sve vaše želje ostvare.

I na kraju, koliko sam skužio (ja sam malo sporiji znate....) moram ovaj izazov proslijediti dalje, pa to i činim.
Da vas vidim idro, opiranje, mymind, dupina, febolina...to je pet, ali moram produžiti popis pa bi tako izuzetno volio čitati kut, hihoticu, natašu, zapise svakako, traci, 012station, koli.....i spisak je predug. Pa ako ne pali više od 5 nemojte....

lostways @ 15:27 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
...kod ribe i bombe....Obećavam do kraja radnog vremena....Sad moram hitno nekaj narisat i faxat pa se za neko (kraće, nadam se) vrijeme odjavljujem...
lostways @ 11:36 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Zadnji je moj post stvarno izazvao reakciju, i bio bih neiskren kad bi rekao da se tome nisam nadao. Kad uhvatim malo više vremena, temeljito ću pročitati komentare i pokušati napraviti post sa zaključkom. Biti će to težak zadatak.....(nadam se da će rezultat, ako ništa drugo, biti duhovit)...

Za sada samo kratko...Sinoć sam se strgan vratio s puta u Austriju. Šestotinjak kilometara plus tri-četiri sata napornih sastanaka. Jedino vrijedno spomena, ručak u nekakvom seljačkom restoranu u bregima, kravlji odrezak u nekakvom finom umaku od luka, kroketi, mahune nekak sa špekom. Čaša jabučnog vina, pa borba protiv sna i natezanje koncentracije za rukav.
Putem, shvatio sam da je Mile promijenio mjesto boravka, odselio na granicu Štajerske i Koruške i po staroj dobroj navici sve ceste temeljito raskopao. E pa Mile, zagorčao si mi put, ali ostani tamo i ne vraćaj se ako Boga znaš. (e da smo te sreće pa da oće u pečalbu)....

Od sinoć sam još u šoku od vijesti koje sam čuo na radiju putem nazad. Veselo govno šljivančanin (namjerno malim slovom) ubrao petardu za svoje "nestašluke" po Vukovaru. Vjerojatno ga još i sudac malo povukao za uho...Nestaško jedan. Majku im njihovu.....Jednog pustilo (valjda će mu još šušnut i lovu za vrijeme provedeno u pritvoru), drugi dobio 20-icu. Ne znam, teško mi je išta racionalno reći. Ali ako je to sustav po kojem nas tretira Europa, odnosno po kojem nas planira tretirati u budućnosti, mislim da zaista trebamo dobro promisliti da li nam je tamo mjesto.
Duboko, zaista duboko vjerujem da ništa nije opravdanje za zločin. Pa ni drugi, gnjusniji. Isto tako, uvjeren sam da osveta nije valjan motiv za išta. Ali.....ovakve su stvari zaista u stanju poljuljati moja uvjerenja. O pravdi ionako imam svoje mišljenje, realističko, nema baš pravde na ovom svijetu....Ali kaj je to much, to much je.  
I zaista sam duboko razočaran i uznemiren. A kako je tek onima neposredno ozlijeđenima...
lostways @ 11:16 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 26, 2007
Česta tema na ovim prostorima. Prisutnija kod cura. Često komentiram na tuđim blogovima, pa da, eto, prezentiram i vlastite stavove. Otkud početi? Prvo jedna jednadžba. Muška = ženska. Stereotipima usprkos, jer muški je preljubnik fakin, macho muškarac, a žena najčešće samo kurva. Nije tako ni približno. Kod nevjere (preljuba) uvijek, su povrijeđene najmanje dvije osobe. Prevarena i ona s kojom je nevjera realizirana. Preljubnik nije iskren prema ni jednoj.  Koliko god se trudili biti liberalni, moderni, emocionalno neosjetljivi, svi smo mi emocionalno sebični. I nitko me ne može uvjeriti da mu je svejedno što njegov seksualni partner(ica) ima još nekoga za te aktivnosti. Može to ne pokazivati, ali unutar sebe, mora preživljavati mini dramu. Ako to nije slučaj, radi se o emocionalno invalidnoj osobi. Takve, nisu tema ovog posta. 
Da ne ispadne kako sam ja pop, ili svetac, koji nema iskonske, seksualne instinkte, moram reći i ovo: naravno da imam svakojakih ideja. Pogotovo na proljeće, kad sve zazeleni, kad sunce zasja, kad cure skinu debele kapute, obuku prozračne haljine. I čvrknuo bi muhu u letu. Ali to ne napravim. Kako? Paaaaa, odgovor je vrlo racionalan. Riskirati ovo kaj imam, zbog pola sata, strasti i fizičkog zadovoljstva? Ne bi rekao. Sukobu moje dvije glave usprkos, gornja ipak pobijeđuje. Uporno. Iako je dobra većina nas dečki sklona ipak razmišljati onom donjom.  Ta pak, uglavnom ima vrlo kratko pamćenje, nije sklona dugoročnim planskim situacijama već razmišlja impulzivno, da ne kažem eksplozivno.  I uglavnom sklonija uvaljivanju u sranje (ovo bi moglo poprimiti vulgarni kontekst ali figurativno sranje), nego vađenju iz njega. Imam i još jedan recept. Ako mi se neko (neka, naravno) i posebno dopadne, svakako ću izbjegavati situacije koje bi me mogle dovesti u iskušenje, suprotno na primjer dogovaranju "jedan na jedan" kava.  E sad, sve to drži vodu,  do trenutka kad ono kaj imaš doma, na osjetljivoj emocionalnoj vagi preteže nad ovim drugim. I tu smo došli do poslijednje jednadžbe u ovoj osjetljivoj formuli. Nevjera, dakle, duboko sam uvjeren nije uzrok raspada veze, nego posljedica ostalih, podjednako važnih uvjeta opstanka veze. Kao što su ljubav, poštovanje...

Prijeći preko prevare ili ne? Teško pitanje na koje ne mogu dati odgovor. Bar ne eksplicitan. Ako je na primjer u pitanju nekakva pijana, impulzivna strast koja je izmkla kontroli....možda. Ako je to šetanje i držanje za ruke...teško. U ovim godinama, i u ovakvoj vezi, mislim da bi mi puno teže pala ta emocionalna prevara, neodgovornost i nepoštovanje nego sama pomisao na partnera u fizičkom klinču s drugim. Ne znam, srećom nisam o tome morao razmišljati, nadam se i duboko vjerujem da neću. Btw, u mojoj vezi, obostrano nema ni truna one podozrive ljubomore. One zdrave, naravno. Ali ta se i ne primjeti. Jer nekoako ide u pravila ponašanja. Pa npr. moja draga može ići s kim i kada hoće van, ali ne sa frendicio i dva frenda. I obratno. Ili navečer solo s frendom van. Ne kaj se ja bojim da bu se čim ode solo od doma u prvom parku poševila, već zato kaj neću da to okolina, uglavnom nesenzibilizirana za odnose takve vrste pomisli. Licemjerno?  - jebi ga. Ali je tak. Opet ponavljam, to su pravila igre i 15 godina se ne krše. Naravno da oboje imamo živote prije, kao i prijatelje suprotnog spola, i to nije sporno. Kao ni održavanje tih prijateljstava. Ali povjerenje se gradi na poštovanju osjećaja onog drugog, pa ma koliko ja bio blizak s frendicom iz osnovnjaka, izbjegavam s njom fizičke kontakte seksualnog karaktera. Baš zbog osjećaja onog drugog. Primjera je bezbroj pa neću dužiti. Mislim da sam dotaknuo bit.
Na primjerima mojih prijatelja. Više vrsta onih koji varaju. Infantilni nedojebani tipovi, koji nisu jebali kad je za to bilo vrijeme zbog bogznakojih okolnosti (štreberi, siromahi, mutavi, prištavi....) pa sad kad su se dokopali kakve takve pozicije u društvu to koriste za nadoknadu, pa zatim frustrirani kompleksaši čije samopouzdanje hrani činjenica da ju otfurali (isto tako frustriranu, blesavu i nedojebanu ) npr. kolegicu s posla. Obe ove vrste šeću svoj plijen, ponosno ga pokazujući okolini, pritom na sav glas hvaleći svoja jebačka dostignuća. Postoje i oni, koji zaista, ne mogu kontrolirati svoj libido pa najčešće svoj šarm upotrebljavaju za zadovoljenje donje glave, poznate ih, oni koji startaju na od kumice s placa, preko referentice u ZAP-u, do susjedine kćeri studentice. Oni svoje lovine ne slikaju javno, ali na upit spremno prepričavaju ili komentiraju npr. dlakave noge.
Moram reći, ni jedan baš ne izaziva moje poštovanje.
I na kraju.....Jesam li ja iskren? Kaj ja tu sad dudačim, solim vam pamet, kad me ne poznate. Možda spadam u neku od gornjih skupina, samo se tu sad fuliram kako bi povećao svoj rejting ili osvojio DVD za blogera dana.
Tko zna? 
Reći su samo da kad bi već i popustio svojem kolegi iz prizemlja, ni u kakvom ispadu iskrenosti, samohvale, ili slično, ne bi to priznao. To nitko ne bi znao. A ono za što nitko ne zna, nije se ni dogodilo. Ili nije baš tako?....
lostways @ 12:50 |Komentiraj | Komentari: 54 | Prikaži komentare
utorak, rujan 25, 2007
vremena za niš. Kud god moram doći danas, kasnim već u startu sat vremena. Samo kratka primjedba... Nisam baš ozbiljno shvaćao ovo s sranje s vodom u Zagrebu. Ali sad kad je Miki počeo lokati vodu iz svakog hidranta, okružen gomilom fotografa (i pokojim djetetom) i uz to bauljati gluposti o flaširanju vode.......e sad sam se već zabrinuo i u Konzumu kupio six pack Jane.
lostways @ 11:06 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 24, 2007

Ako je za mene '91. označila nasilno odrastanje i početak jedne nove životne priče (preživio sam sudjelovanje u ratu, a kao svojevrsna kompenzacija toj drami, počeo sam vezu sa današnjom suprugom), 2002. će promijeniti moj život iz temelja. Te godine dobio sam sina i moj se život okrenuo naglavce. Prioriteti su se sasvim promijenili i taj je dječak postao lider životnog rasporeda. Nasuprot tome, godina iz naslova, 1987. je bila godina opasnog, ludog i divljeg življenja. I kao takva, u mojem sjećanju zauzima posebno mjesto.


Sjećanja. Prava je istina da su sjećanja na događaje iz te godine, svedena zapravo, na uspomene kojih nema ili su mutne. Naime, događaje pamtim, više po višegodišnjim prepričavanjima, nego li ih mogu dozvati iz vlastite memorije. Informatičkim rječnikom, te se godine moj hard disk malo pokvario.
Bio sam na pragu punoljetnosti. Osamdesete su bile u nekakvom vrhuncu, neposredno prije nego li će umrijeti. Rane osamdesete, preživio sam uglavnom kao promatrač, ograničen vlastitom dobi. Te, '87. ograničenja su se počela rapidno smanjivati. Sve moje kočnice su popustile, a ja sam se prepustio Njegovom veličanstvu životu. Koji je donio svakakve svinjarije. 
Te je godine, vrhunac tjedna bio četvrtak. U Lapidariju se održavala večer pod nazivom VTV ili ti Vesela televizija.  Tamo smo u transu od slapova alkohola pomješanog sa dimom dekagrama šita, pola u magli, pola u transu uživali uz Talking Headse, Simple Mindse, Ramonese ... Road to Nowhere je na neki način bila himna. Kao i Don't You Simple Mindsa. Već sam pisao o tome, ja sam dijete Zapruđa, asfalta, sa svim negativnim i pozitivnim konotacijama te činjenice. Tih osamdesetih, živjeli smo kao i svi stanovnici geta velikih svjetskih gradova. Socijalističke vlasti, popustile su lance, i mi smo relativno ažurno pratili zbivanja vani. Droge svih vrsta, bilo je u izobilju. Ta je činjenica doprinjela oluji koju smo preživjeli. Neki. Neki i nisu. Osamdeset sedme, Zagreb je organizirao Univerzijadu. Ta socrealistička palanka, preko noći je stala dobivati europski izgled. Klubovi i barovi, počeli su raditi cijelu noć. Tramvaji su počeli voziti i poslije 0.30. Grad je počeo živjeti na ulici. Jedan od omiljenih načina izlaska bio je cijeloj mojoj ekipi, progutati tripove i cijelu noć bezglavo lutati gradom. Tako bi se u jednom trenu našli u Atriju ZKM-a, u slijedećem bi već prepuni energije, a bez mogućosti za socijalni kontakt izvan skupine, bauljali po npr. Nazorovoj ili nekom drugom zabačenom (od događaja, mjesta okupljanja) kvartu. Nakon duže nestašice šita, gadovi (gledano, naravno iz današnje perspektive, tada mi se nije tako činilo) su na tržište bacili i heroin. Vojsku, opijata gladnu, nije bilo teško preusmjeriti na novi kolosjek. Tako sam primjerice (jučer spomenuti) koncert EKV-a, pratio potpuno izvan tokova realnosti, u heroinskoj magli. Ljeto smo proveli na ulici. S vremena na vrijeme, udružili bi lovu preostalu od nabavke raznih opijata, i krenuli na more. Vikendom. Auto-stopom. Prestali smo hodočastiti u Crikvu (Crikvenica, Selce, Vinodolski), i počeli istraživati otoke. Rab je bio prva destinacija. Tamo je Braco (R.I.P. overdose negdje polovicom devedesetih) u talu s neke dvije lude blizanke (ne pamtim više imena) imao štand s nakitom. Uputili smo se tako na otok, Boro (danas ribar na Islandu), Franjo (nakon neuspješne ugostiteljske karijere u Njemačkoj danas radi za katering), Krips (u zatvoru. Ili vani. Ako je i vani, neće dugo) , Brla (ajde, jedini kolko tolko normalan uz mene, ima family, hendla to nekako uz stalnu borbu s alkoholom)  i ja. Tamo nas je jedan te isti Ljubo Brk, četiri puta protjerao, ali mi smo se četitri puta vraćali s trajektnog pristaništa. Dok nam nije zaplijenio stvari. I propisno zašamarao. Vratili smo se u Zgb, na dan, kada su prvi put na novom Trgu Bana Jelačića upaljena svjetla. Još je bio gradilište, djelomično ograđeno onom građevinskom ogradom. Vraćali smo se iz Lapa, natrpani LSD-em i kad je pred nama bljesnulo to svjetlo, ponijelo nas je u svemir. Ostali smo tamo bauljati, od grupe do grupe isto tako sređene ekipe. Cijelu noć. Ispratili smo svjetla na spavanje. Cijelo to ludilo, kretalo se prema svome kraju kako se bližila jesen. Univerzijada je prošla, a mi smo polako ponovo spali na naš geto i klub Sedmicu. Klub Sedmica je zapravo Društveni dom u Zapruđu, a petkom i subotom tamo su se održavale čage u organizaciji lokalne omladinske organizacije "7 sekretara SKOJ-a". Pa otud Sedmica. Stariji žitelji Novog Zagreba sjetiti će se tih večeri. Koje su ipak pomalo ličile na seoske vatrogasne zabave. Red muzike, red čage, red ljubljenja u mraku pa red tučnjave. Pa ispočetka. Jedna od tučnjava, umalo je završila kobno za mog, tada najboljeg prijatelja kojeg je neki kreten dvaput ubo nožem i Božjom providnošću promašio aortu za nekoliko milimetara. To je na neki način bilo i svojevrsno upozorenje kao i nagovještaj nekih budućih dana. U prosincu, zaljubio sam se u Martinu, i veza s njom nikako nije mogla funkcionirati paralelno s dotadašnjim načinom života. Počeo sam više vremena provoditi s njom, nego s dečkima. Što su mi zamjerili. U siječnju slijedeće godine, umalo sam to ludilo platio najskupljom cijenom, slobodom, ali me spasila činjenica, odnosno raskorak između maloljetnosti u trenu počinjenja i punoljetnosti kod izricanja presude. U rujnu '88. otišao sam u Kičevo/Prištinu na služenje usranoj JNA. I time stavio točku na to razdoblje.

I tako, danas sam obiteljski čovjek, inžinjer, ponosni otac petogodišnjaka, ponosni vlasnik kaića i ljubitelj mora i prirode. Odgovoran prvenstveno prema sebi, a onda i prema ostalima.

I ponekad još uvijek, u magli, vidim ta nasmješena lica, maglovitih pogleda, vidim Grad, vidim svoju mladost. Pa ćete dozvoliti da ponekad sa sjetom, ubacim ovjde pokoji djelić uspomena na te (ne)sretne dane. 
I stojim budno na straži da kad dođe vrijeme, svom anđelu onemogućim takav način odrastanja.

lostways @ 10:11 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 23, 2007
tko se sjeća najboljeg Yu banda svih vremena (po mome skromnom mišljenju)????

 



Trodnevni koncert u Kulušiću (bio sva tri dana) spada u one stvari koje nikad neću zaboraviti........

R.I.P.

lostways @ 13:41 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
...depresija. Kakav divan dan. A ja, umjesto da plovim i ribu lovim, buljim u ovaj usrani ekran. 
Jebiga, kaj se mora nije teško. Šatro...teško je u 100 p.m.....ali se mora. Jebemti nofce.
No, hvala na pozitivnim komentarima novog look-a. Da, radi se o Salvadoru, neponovljivom geniju. Žao mi je samo kaj sam morao odrezati donji dio ovog remek-djela, zbog formata. Kad ulovim malo više vremena možda i to uspijem ispraviti. Pokašati ću, u bliskoj budućnosti, još malo urediti ovo mjesto, ali za sada zaista nemam vremena........
Dosta za nedjelju....nazad na faking dimovodne kanale.....
lostways @ 13:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, rujan 21, 2007
opitura sam ga malo, ali daleko je to od zadovoljan....učim dalje
lostways @ 21:15 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
kak to da mi je znat....
lostways @ 16:38 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Iako će ovo, po svemu sudeći, biti prvi vikend od tamo negdje polovice svibnja, da ostajem u Zagrebu, nekako mi je lakše....jer je petak. Ostati ću doma, raditi, loviti zaostatke jer se nanašanje laptopa na relaciji ZG-NV-ZG pokazalo kao potpuna besmislica.
Krasan jesenski dan u Zagrebu. Prvi. Sunčano i bistro, iako hladno. Makar zagrebačkih 5oC izgleda kao Kalifornija prema primjerice Gosipćevskih 1. 
Čitam u jutarnjem da je onaj siromah iz jučerašnjeg posta preminuo ne od poslijedica nesreće već od infarkta. Kako bilo...tragično.
Odmah po listanju mi upala u oko reklama HEP-a. Da, nacionalnog, monopolističkog distributera energije (svakolike). Joško Marušić narisao nekakvu kuću gdje ukućani troše struju na razne načine (ilustracija OK, marušićevska...btw, sjeća li se tko njegovih karikatura iz pokojnog magazina "Danas"?).
Ispod svega, ogromni logo HEP-a i valjda, moto kampanje Svjetlo u svakom kutu. Jebate, kao da živimo u mraku. Ili će nas ovom reklamom nagovoriti da struju kupujemo baš od njih, a ne od primjerice General Electric-a sa sjedištem u Ohio-u. Nije loš ni češki distributer električne energije, jedino je malo skuplji. Ali pouzdan. Faking korupcija. Cijela stranica Jutarnjeg, pretpostavljam i svih ostalih dnevnih novina, poprilično je skup način oglašavanja. Ako je samo u Jutarnjem, tim gore. U prvom je slučaju riječ o pranju love odnosno povratnom uzimanju provizije. Ako je samo u Jutarnjem, tada se radi o financiranju sirotog Pavićevog EPH. U oba slučaja, radi se o kriminalnom rasipanju NAŠEG novca. Prvo, mi skupo plaćamo tu energiju, drugo, apsolutno nemamo mogućnost izbora i treće, mi smo posredno i vlasnici iste tvrtke. A oni reklamiraju struju u žaruljama. Jebo ih Thomas Alva Edison. 
Sa susjedne strane, smješka se nekažnjeni killer Krstulović u društvu svoje ljupke supruge i Todorića mlađeg. Kaj je, je - zlatna mladež. 
Jedan od šefova Milanova famoznog drp holdinga je u neposrednoj vezi sa carinikom i švercerom cigareta. U jebote, otkrića. Otkriće bi bilo kad bi pisalo da šefovi holdinga, skupa sa Gazdom Miletom nisu umiješani u kriminal.
Dinamo....Zadnji put sam na tekmi bio protiv Newcastle-a, još u doba Croatie odnosno tuđmanovo-canjugine ere. Tada je moj frend, ex vođa BBB-a uspio izazvati 5 tučnjava od Kvatrića do stadiona, plus isprovocirati specijalca da ga hekne pendrekom po leđima. Ja sam prošao lišo. Nakon triježnjenja i povratka glasa odlučio sam da to više nije za mene. Jučer je draga dobila karte pa smo nas dvoje otišli na tekmu. Zapad, valjda 300 m nadmorske visine, sjeverni vjetar, usrana utakmica. Otišao sam 15 minuta prije kraja sa zadovoljstvom jer se opet neću bar deset godina zajebat i otići tamo.
Inače, jučer sam prognozirao, više u šali, rezultat, fulao za dva gola.  Međutim, promašio sam u procjeni kad sam rekao da će 40.000 grla odnijeti Dinamo u Europu. To se nije desilo. Policijske snage su prodane duše i nisu dozvolili da navijači zabiju ta dva-tri gola, koliko je trebalo za pobjedu. Isto tako, izostalo je nošenje na ramenima do Brežica. Druge godine. Nakon 6 "povjesnih" (ije ili je?) utakmica.
Glede Dinama, idioti u osmoškolsku čitanku uvrstili ilustriranu priču o Crvenkapici s plavom kapom, koja ima na sebi Dinamov grb. Ne sjećam se točno članka, ali poanta je promijenjena pa je izbačen dio s lovcem Lukom, i BBB Crvenkapica je dobila besplatan ulaz na navijačku tribinu(?). Što je normalno, raspizdilo roditelje u Dalmaciji. Iako mislim da je naslov "Dalmacija u šoku" malo predramatičan. Jebote, uz sve pizdarije koje nam priređuje sustav, ovo je mizerna glupost nekakvog praznoglavog urednika i dokaz da nitko od mjerodavnih za njihovo uvrštenje u program osnovne edukacije, te udžbenike ne pročita prije objavljivanja.
Vraćam se glupim dimovodnim kanalima. Fuj.
P.S. Toliko me jebe telefon da sam (sad vidim) post počeo pisati u 9.43, a završio sad. Prokleti stari Bell. Jebo ga njegov izum! (sad je 11.43)

UPDATE: naslov bi zapravo trebao glasiti Dobro jutro! - radni narode Crne Gore....
lostways @ 09:43 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 20, 2007
Pojam iz naslova se ne odnosi na meteorološku priliku. Tako bi definirao razdoblje u kojem se upravo nalazim. Dosta toga mi ne polazi za rukom, ali nisam nikad bio od onih koji kukaju nad svojom sudbinom već sam uglavnom borac pa makar i poginuo. Sad sam negdje na rubu. Fali love, vremena, pa čak i s inspiracijom (čitaj: motvacijom) ne stojim najbolje. 
Pa nabrzaka jedan post dok tražim inspiraciju za crtanje glupih dimovodnih kanala u dužini pol kilometra....
Jučer me raspizdio i ovaj servis. Napisao sam post, snimio, i krenuo ga izeditirati. Naime, gomilu pravopisnih i inih pogrešaka, kao na primjer nedostajuća ili krivo utipkana slova primjetim tek kad pročitam objavljen post. Klinac. Više se ne bi logirao na bloger.hr da si Bill Gates. Na index.hr kratka obavijest u kuršlusu na serveru i zahvala na razumijevanju...Pa možda bi i imao razumijevanja kad to ne bi bilo skoro svaki dan. A netko za to održavanje prima plaću, za razliku od nas debila koji tu svoj novac trošimo. Pa nisam pročitao niti jedan tuđi post. I osjećam se zakinuto. Ajmo dalje. Danas valjda radi...
Promet. Jutros u 5 na Mostu mladosti, desila se tragična prometna nesreća. Čovjek se autom zabio u drvo i poginuo. Užas.  Međutim, murja je na očevid izašla valjda u pol sedam i zblokirala jedan od ukupno dva i pol mosta. Kako je, u pravilu, poznato da je u bišvoj državi, bivša općina Novi Zagreb + Velika Gorica bio po broju stanovnika drugi najveći grad u Hrvatskoj (ca 350.000) bez obzira na nastale formalne promjene ostala je činjenica da bar pola te brojke, svako jutro prelazi Savu. Preko dva i pol mosta. Most slobode sa svoje dvije i pol vozne trake, ne mogu nazvati cijelim mostom. I sad onaj šupak iz prošlog posta, nama baja svinjarije o prometu. Nedavno, otvorilo Domovinski most. Pa se slikalo sa djecom, folklorno društvo iz Kozari boka otplesalo prigodno kolo, prerezalo crvenbijeliplavitojebarjakpravi traku (i spremilo pisić za uspomenu), još jednom se pokazali zubi uređeni u najboljoj stomatološkoj ordinaciji.....i svi prometni problemi riješeni. Osim kaj se te četiri trake s mosta, nakon 30 metara pretvore u strganu usku Radničku koja može progutati točno četri kamiona i tri auta na sat. Jer se spojni dio Radničke kod križanja s Slavonskom i Heinzelovom gradi već dvije godine. Ja predlažem da se polože još četri pet kamena temeljca za mostove od Jankomira do Ivanje Reke, kvalitetno se poslika, mogu proć i članovi vlade pa će Zgareb biti jedan zaista prometno uređen grad. Da se vratim na jutrošnji događaj, vozili smo 55 minuta za relaciju uobičajeno dugu 15.  Pa Milane, koliko košta taj sat za dvadesetak tisuća šljakera koji su kasnili na job?
Tko je putovao, sigurno je koristio podzemnu. To je jedino rješenje za gradove poput našeg. Argumenti protiv. 
Zagreb je premalen. Je klinac. Zagreb nije samo Donji grad već i Gorica, Zaprešić, Dugo Selo.
Nije profitabilno. A ZET je. Radi već desetljećima s gubicima, plaćamo 8 kuna kartu, i još iz gradskog proračuna, iz prireza pokrivamo gubitke. Čak i mi koji se tramvjem vozimo dvaput godišnje.
U staroj gradskoj jezgri nije moguće kopati tunele ispod građevina, a i zbog podzemnih voda. Aha, Pariz, London, New York, Moskva, Prag i kaj ja znam koji sve još ne, sagrađeni su nakon što su Luj XIII, kralj Edward, I preko Atlantika Lincon položili kamen temeljac i pofotkali se kako ljube djecu. Prvo su iskopali tunele, pa počeli s izgradnjom gradova. I opće je poznato da su to pustinjski gradovi pa nemaju podzemnih voda kao mi. 
Prepreka je i Sava. Koja je naravno puno veća od East River ili Hudsona. 
Gradu treba laka gradska nadzemna željeznica. Čije će kompozicije i dalje čekati na semaforima ili zbog toga kaj je jedan te isti debilni vozač kamiona zapeo za električne žice kod podvožnjaka u Savskoj. I tako. Prava je istina da nema novca. A ima za kretenske promašene investicije i kreditiranje djedovine u susjednim državama (zapravo singular, samo jednoj). 
Da je netko, pametan i dobronamjeran, a ne pohlepan i pokvaren kao naša gradska vlast, naručio prije deset godina projekt, on bi danas bio gotov i sasvim bi se sigurno našao način financiranja. Pa bi se nekaj počelo raditi. Pa bi tisuću dvije ljudi, dobilo posao na pet do deset godina. A to kaj nije profitabilno. Kome nije. Banderasu? What a fuck? Glavno da je on objedinio sva javna poduzeća u Holding kako bi još više stavio capu na tokove nofca.
Nataša, nije problem parkiranja tehničke naravi...to si lijepo primjetila, uređenje Keglića....problem je organizacije, urbanizma, planiranja. Za to trebaju prometni stručnjaci. Ne oni diplomanti prometnog faksa '91 do '95. Čast, naravno izuzecima. Ali pobrojati ću samo neke. Ljubo Česić, Damir Škaro, Franj Arapović Tupsi...... popis je još predug. 
Novine.
Jambo se udružuje s Kerumom u X. izbornoj jedinici. Evo nam spasa. Procvast će trgovački centri, vozit će se Maybach-si, plovi će se Maiora-ma. 
40.000 navijača za prolaz u Europu. Da, u 75. minuti, pri rezultatu 0-3, provaliti će u teren i zabiti osam golova za prolaz. Potom će dignuti na ramena igraće i klupsko vodstvo na čelu sa svećenikompoštenjako Mamićem i odnijeti ih u Brežice. Tam je Europa. Na naš očaj.
U Europi, 6 mrtvih u poplavama. Kao ilustracija, fotka automobila sa slovenskim tablicama parkiranih kao u garaži u Palmotićevoj. STRAH OD VODENOG VALA. U međuvremenu vodeni val pao. Aktualno, nema što. Na 4. strani naslov: Hrvatska na europskom začelju. Po zaposlenosti. Iz nas su Malta i Poljska. Sjajno. Dobro da su nam to rekli. Jer inače ne bi znali. Da smo nezaposleni. Sa'će izbori. Pa će to srediti. Obećanjima. 
U prva dva dana 60.000 građana ubolo dionice HT-a. Normalno da u nezaposleni. Ko će normalan radit kad uđe u lovu od dionica. Prednjače penzioneri. Pesi! - a hoće da im država vrati dug. Krcati lovom ubadaju dionice. Jebi ga, ulažu u budućnost.
Udruga poslodavaca tvrdi da čće zbog planiranog minimalca situacija s nezaposlenošću biti još i gora. Pa da će biti otkaza u svakoj drugoj tvrki. Ja predlažem da se plaće ukinu. Tada će problem nezaposlenosti biti načisto riješen. Svi će biti sretno zaposleni, a članovi udruge će moći perje nositi u tačkama. 
Svijet, uhićen Pol Potov broj 2. Pravda spora ali dostižna. Je klinac. Sad će taj oronuli, ishlapjeli starčić ostatak svojeg bijednog života provesti u zatvorskoj bolnici, vjerojatno nesvjestan zbog čega. A onih 1,7 milijuna (da milijuna) sirotinje koje su pobili Crveni kmeri nisu imali tu priliku. 
Talijani traže spas od političara u komičaru. Jebi ga, mi imamo komičare. Pa nam nije niš bolje nego njima. Sanader, Jadranka, Šuker, Jubito Kirin bi trebali napraviti stand up show, a Zuhra, Pervan i ostali  da preuzmu ministarstva....mmmmm. Možda. 
Slušao sam jočer 012 Stationa na stojedinici. Pametno zbori. Demantirao pizdarije o ispuštenom kerozinu na dečke. Pa na tu temu da komentiram s njegovom često prisutnom...pojeo vuk magare.
Kratak postić. Aha.
Ne vidim ništa o bigbraderu. Možda ih ukinulo. Da hoće. 
I tako, pročerdao sam pol dana na internetu. 
Nije mi žao.
Možda danas Index. hr i dozvoli da pročitam i tuđe postove.......
lostways @ 13:19 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 19, 2007
Raspizdilo me jučer. Bazen u Utrinama. Genijalno. Maleni je proljetos tamo  u školi plivanja proplivao. I olakšao mi ljeto u smislu brige oko padanja u more i sličnog. Bazen mi je pod nosom. Koliko je sjajno to što je do do ulaza dvadeste koraka, toliko je problem parkiranja. Ne treba mi dakle, auto. Međutim, kako je opće poznata činjenica da u Zagrebu ima 200-tinjak bazena, tako na ovom uopće nije gužva. Pa su za bazen projektirali parkiralište s 20 mjesta, pomno vodeći, pritom, brigu da se nalazi usred Novog Zagreba, okružen zgradama koje pojedinačno imaju više stanovnika nego prijerice cijela Novalja. (Mamutica u Travnom, preko križanja primjerice 5-6 tisuća). Normalno da kad na bazen pristigne 21. automobil sreću s parkiranjem potraži na obližnjem parkiralištu u susjedstvu. Koje je ionako poddimenzionirano jer je projektirano 1968, kad su auto imali susjedi Joža i Dragec. Kako danas umalo svaka obitelj ima dva auta, tako su sva parkirališta pretrpana. Eto nama još i korisnika bazena, koji sa ovom pričom, osim svojim prisustvom nemaju nikakve veze. Naravno da ljudi negdje moraju ostaviti auto. Između bazena, i Avenije SR Njemačke postoji golemi prostor (istinabog prekriven travom) koji bi se mogao pretvoriti u parkiralište, na užas ekološki prosvijetljenih stanovnika, ali to malo betona, u ionako betonskom okolišu, ne bi donijelo štete ali koristi svakako bi. Tako ja, i moji susjedi, uzalud svaku večer pokušavamo pronaći mjesto gdje bi mogli ostaviti auto. Obzirom da je bazen urbanističkim planom predviđen prije dvadesetak godina, možda proširenje parkirališta bude realizirano već za 15. Do kada će vjerojatno u prometu biti lebdeći skuteri pa će problem biti riješen sam po sebi. E jebote, jesmo nezahvalni. Milijunski grad dobije bazen, a mi bi još i parkiralište.....
Sad, malo u vedrijem raspoloženju (do navečer kad ću opet sat vremena čekati mjesto za parking).
Moja je draga kao korisnik PC-a educirana tamon toliko koliko joj to za posao treba. Nije baš infarmotičko-tehnološki-elektronički genij. Pa se ljutim kad ne zna, primjerice s mobitela poslati MMS. Ili obaaviti sličnu trivijalnu radnju. (zato govori četri jezika što je za mene , koji jedva nekak šepam engleski ravno čudu). A ja kao PC stručnjak. Aha, mo'š mislit. Poželio ja tako, sinoć, promijeniti izgled svojeg bloga. Proučio temeljito upute iz FAQ.BOGER.HR, pa još jednom i krenuo u akciju uređivanje bloga. Rezultat vidite. NIŠTA. E jebote, jesam glup. Onda sam odustao.
Pa sam iz očaja otišao na JUBITO i prosurfao glazbenim arhivom. Kako ne znam (kao i sve ostalo, primjerice fotku sam insertirao u tekst prvi put nakon šest mjeseci postojanja bloga) glazbu prezentirati drugačije, tako sam se, kao profesor Balthazar, dosjetio napraviti listu. Primjetit ćete je u donjem desnom dijelu bloga. Linkovi su na video clip-ove na You Tube. 
Pa nekoliko komentara vezanih za pobrojene stvari......
U nekoliko prijašnjih postova, kao i komentara po tuđim blogovima, spominjao sam svoj ukus.
Nema tu naravno mjesta za pobrojati sve stvari, ali sinoć sam naletio na nekoliko njih koje mi stvaraju ugodu, bude sjećanja, kraće - čine sve ono što od muzike i očekujemo...
Dakle: prvo Placebo. Usprkos jezi koju izaziva pogled na band, zvuk mi je savršen, a ova suradnja s Bowiem savršena. Stvar je mračna, kao uostalo i cijeli njihov opus, ali nekak mi je pod kožom.
Dalje....Doorsi i razvaljeni Jim, savršen bijeli blues. Pa zatim legendarni albino Johny Winter sa isto tako legendarnim bluesom i za usporedbu ista svar  u nevjerojatnoj suradnji AC/DC-a i Stonesa.
Malo crnog bluesa u izvedbi legende John Lee-a zmiksanog sa latino genijem Santanom.  Pa legendarni Going Home Alven Lee-a, da to je ona stvar spominjana u postu o šatri. Svar traje oko 10 i pol minuta, ali svakako se isplati počekati barem do polovice 8. gdje nastupa ludilo i gdje sa vidi što ja to zapravo volim kod r'n'r -a.
Pa onda legendarni Dylan. Ova izvedba "Isis" možda nije moja omiljena, više volim studijsku, uostalo fali i prve tri strofe. Bloger  opiranje (sad vidim da u pozadini ima Clash koji sam zaboravio ali apsolutno upada u the best of)svojim me pričama nevjerojatno podsjeća na Dylanovu priču ispričanu u Isis. Riječi te stvari možete vidjeti u postu Playlist  iz arhive.
Bez Jimi-a, ova priča ne bi mogla biti ispričana pa su tu dva njegova remekdjela, All Along the Watchtower, i Purple Haze.
Uopće, ova muzička inspiracija za post, zapravo je poslijedica toga, što sam kupio knjigu "S ljubavlju Janice (orig. Love, Janice )" po kojoj je napravljen i musical kojim sam na svoju vliku radost i gleada kad sam poslijednji put bio u NYC. Knjiga je koncipirana kao zbirka pisama kojih he ona slala svojoj sestri tako da se na neki način radi o biografiji, ali se provlače i fantastične slike događaja i njihovih sudionika iz r'n'r povijesti. Musical je pak, koncipiran tako, da jedna glumica, nevjerojatno slična pokojnici, pročita jedno pismo, pa zatim savršen band kao i druga glumica, nešto manje slična, ali savršenog  (rekao bih Jeniseveskog) glasa otpjeva stvar iz tog razdoblja života. Savršeno. Kao mala ilustracija, tu je i njena Cry Baby.
Obzirom da mi je ovaj izgled bloga dosadio, objeručke ću prihvatiti nečiju velikodušnu ponudu za pomoć pri izradi nalo drugačijeg design-a.
Ako tko uopće i dođe do ovog retka.
Sad idem nadoknaditi jučer propušteno.
Roll, baby roll! 

P.S. nataša, nisam kupio novine, na terapiji sam redukcije bijesa....ali to je jače od mene, pa obećajem, uskoro ;)
lostways @ 09:16 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, rujan 18, 2007
Niš ne stignem danas...vremena ni za pošteni post, još manje preletit bloger...
Jedino sam uspio downloadati materijal s fotića pa usput naletio i na još jedan video...
Pa evo ga, još koja akrobacija...


lostways @ 15:15 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 17, 2007
...vikenda. More je čudljivo. Ponekad je mirno i tiho, ponakad nam pokaže svu svoju silinu ne vodeći pritom računa o nama, koji njime brodimo, u svojim većim ili manjim orahovim ljuskama. Ponekad nam daje, a ponekad i uzima. Srećom, puno više daje no što uzima. I uvijek, nagradi našu ljubav i strpljenje. Jednom su to obilni plodovi, drugi put prizori. Ovaj vikend, u senzacionalnoj bonaci, plodova malo, prizora pun cigalj. Pa je od plodova, na pajolima završila "samo" ova palamida. Od nekih dva i po kila. Usput, olakšala nam je dvojbu peka-gradele. Ovu subotu pobijedile su gradele. Tako je palamida pravila društvo podlanicama. Ili obratno. Dvije tri lignjice, samo vizuale radi ;). Večera je od strane naših prijetelja ocijenjena kao: podlanice - senzacionalno, palamida - vrhunski i lignje - uobičajeno. Malo lešo blitve i kumpira, boca Plavca (ili dvije) i naše druženje završilo u nedjelju....
Evo i te predivne snažne beštije (u rukama ponosnog ribolovca). 

Toliko o plodovima. A sad prizori. Ovi su nam dečki pravili društvo, vjerojatno i zbog toga ništa više od plodova. I riba u smrtnom strahu izgubi apetit. Nema veze, fala moru i na tome.

Predvečer, more je zakuhalo. Plavica je pticama zaželjela postati. Pa smo plovili kroz uzavreli lonac. Koliko to fotka može dočarati.....

I za kraj još video. Traje oko minute. Valja ga pogledati, dečki su nas počastili s nekoliko krasnih koreografija...


Rekapitulacija? - savršeno!
lostways @ 09:55 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
petak, rujan 14, 2007
Petak se bliži svojem koncu. Počinje vikend.
Jutros sam hitio parangal na utrinskom placu. Digao sam: patka od 2,5 kile, svježi sir i vrhnje (dvije mjerice), zadarski muškat, domaći mlinci.
Nije loše?
Pa sam odlučio složiti viked menu:
Petak večera: Patkica u rolu, punjena filom od kruha, suhih šljiva, pačje jetrice i slanine u tragovima. 
Prilog: Domaći mlinci. 
Desert: rashlađeno grožđe, onaj spomenuti zadarski muškat.
Uz to, boca Plavac Mili, pelješkog vinogorja.
Subota doručak:
Sir i vrhnje. Unutra malo luka. Topli kruh.
Subota večera: komarča pod pekom/na gradelama. Bude li na parangalu kojeg ću spustit sutra u more neke druge ribe (nadam se zubacu) promjena plana. Svakako će ribi, društvo praviti pokoja lignja.
Nedelja ručak: Hoba ispod peke. (ta je u frizeru već koji tjedan)
I onda prokleti ponedjeljak. Ne volim ni čuti tu riječ.
Smršavit ću drugi tjedan. Ovaj nemam vremena....


lostways @ 14:14 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
Prvi dan ovaj tjedan (po svoj prilici i poslijednji) da ujutro nisam morao ranom zorom van. Čak sam i miša ostavio da spava, najgore mi je buditi ga za vrtić. Tako da dok on spava ja u miru mogu crtati. Imam strašne zaostatke s projektima. Nemoguće je naime, istovremeno biti na gradilištima kao nadzor i crtati na PC-u. Možda bih mogao tijekom vožnje u autu na primjer. Uključim tempomat, koljenom upravljam volanom, u desnoj ruci miš (mouse), u lijevoj laptop. Ne drži vodu. Laptop je na koljenu koje se mrda zbog volana. Propala još jedna genijalna ideja....I ko za peh (tak je to uvijek) maleni se probudio prije 9 pa sad, cupka oko mene. Sad bu se s nečim zaigral, valjda, pa ću ja u miru radit. Ako ne, halo baka!
Prelistao ja i novine. Svaki put ispočetka pomislim kako ću to prestati. Naslovna Jutarnjeg:
Gore lijevo, hvale vrijedna obavijest da kupnjom Jutarnjeg, darujemo 50 lipa odjelu za opekotine. Iako bi možda bilo korisnije tih pol kune uložiti u nekakvu akciju kojom bi smjenili postojeće idiote i tako spriječili da spomenutom odjelu uopće treba toliki novac, da odjel ima novac iz uobičajenih izvora i nije pretrpan mladim vatrogascima. O tome kako su upoće dospijeli tamo, ovih je dana ionako puno toga rečeno, no niti jedna od teorija, neće nažalost, vratiti njihove živote. Čak ni činjenica da su dva lika u buksi.
U gornjem dijelu po sredini, nadnaslov: Hrvojev dečko napušta Hrvatsku pa naslov Gregor: Nisam htio otkriti svoje seksualno opredjeljenje.  Prvo, niti imam pojma tko je Hrvoje, još manje Gregor. Pa onda saznam da su u pitanju likovi iz RTL-ove debilane. Pa dalje, koga jebote, briga za njih. Čime li su samo zaslužili naslovnu stranicu jedne od vodećih nacionalnih dnevnih tiskovina? Jer su pederi? Jer su se posvađali? (mea culpa, nisam pročitao tekst, po svoj prilici i neću). Nacija drhti, Gregor napušta Hrvatsku......Jebote!Drama!
Glavna vijest: Državi do 6 milijardi. Dva lika suprostavljena. Ante i Damir. Na sličici pored izvatka iz izjave, Ante djeluje bijesno, Damir pokunjeno gleda u pod. Predmet spora je Prospekt. Moram pročitati tekst pa ću saznati tko koga. Jedino....nekak mi se čini, više iskustveno, da mi rudari, nebumo imali puno koristi od navedene brojke.  Ante i Damir budu. Kako god diskusija završila.
Ilustrirani naslov: Bolji studenti lakše do posla; Ocjene ulaze u diplomu. Ilustriran je duboko zamišljenim (pretpostavljam) nesuđenim brucošicama koje pišu (valjda) prijemni. Dragi studenti! Konačno možete odahnuti. Samo vi učite, pa ćete odmah po diplomi dobiti posao snova. I živjeti u blagostanju. Voli vas vaš ministar školstva. Usput, na izborima glasajte za nas! Jer vidite kako smo dalekovidni!
Lijevo: Pilot s kornata kaže da je napunio Kanader pa otišao u Vodice. S time da su ga tamo poslali. Tko? - valjda piše  na strani 9. Nekako predosjećam da ne piše ništa što će rasvijetliti događaje, niti dati objašnjenja.
Ispod njih ponos nacije u zagrljaju. Još samo 4 boda....i Hrvatska je u raju! 
Dolje desno: USKOK - uhićeni carinici i šefovi duhanske mafije. Pa sličice dva pokunjena lika u odijelima. Nigdje ni riječi o tome, da smo na listi korumpiranih zemalja u društvu s Bolivijom, Hondurasom, Kolumbijom i Nikaraguom. Da smo po zaduženosti u Top 10 na svijetu. Da nam sustav ne funkcionira i da su socijalne razlike nikad veće. Da likovi u mega jahtama na Hvaru uopće ne plaćaju porez ali će vlasniku mini špeceraja u 12mlokalu inspekcija odmah ključ u bravu zakasni li s uplatom 5.000 kuna PDV-a. Da pijani sinovi vlasnika mega jahti ubijaju našu djecu pa potom šeću (voze) po slobodi. Da je vojska u rasulu. Policija ne riješava slučajeve osim onih kad lopova klepi grižnja savjesti ili je kompletan idiot za rubriku Ripley; vjerovali ili ne. Da je prometni kaos usmrtio cijeli razred ove godine, a i jedno solidno poduzeće. Da pedofili i zlostavljači slobodno nastavljaju svoju rabotu dok im slika ne izađe u novinama. Da ubojice 19-godišnjaka dobivaju 4 godine robije od kojih pol provedu na "godišnjem". Da je sucima rukovanje i guranje prsta u šupak isto. Da je taj isti idiot od suca (čovjeka), smijenjen ne zbog svojih gluposti koje ne samo da izravno oštećuju žrtve nego i šalju poruku: dečki! samo naprijed, gurajte prste di hoćete - nego zato jer mu je puno predmeta porušio Vrhovni sud. Ali inače sudi OK. Ako im nije drago opalit će vas nogom u jaja. Ako ne uspiju, ko im je kriv.
O tome ništa.
Zato, drrrrhti nacijo. Gregor ode u pečalbu.
lostways @ 09:34 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 13, 2007
Odradio svojih dnevnih 150 km, sjeo za škrinju ,niš mi se ne da....Nekak sam bezvoljan. Hvala na brizi i podršci, čača je OK. Ako to može biti OK. Dobil je by-pass, oporavlja se od operacije, bi'će good.
Svi mi često pišemo o klincima, o svojim brigama i raspoloženjima, kućnim ljubimcima....Pjesme pišemo sretnim ili nesretnim ljubavima, pejsažima.....Roditelje rijetko spominjemo. Onako, to je nešto u nama, duboko osobno. Volimo ih nekako po default-u. Tu su kad treba, ponekad i kad ne treba. Pa nam idu na živce. Ciklus odnosa s roditeljima uglavnom kod svih ide jednako, kod nekih možda strmijom krivuljom, kod nekih blažom. U ranom djetinjstvu, oni su uglavnom predmet našeg obožavanja. Kasnije malo dave, postavljaju neka, nama neshvatljiva ograničenja. I tako do puberteta gdje međugeneracijski sukob (malo preteška riječ - možda nerazumijevanje) dolazi do vrhunca. Onda, završimo školu, faks, počinjemo prve korake samostalnosti. Pa shvatimo, da ta nerazumljiva ograničenja, to zapravo i nisu. Niti nerazumljiva, a bogme ni ograničenja. Pa postajemo i mi roditelji. Onda ih počnemo shvaćati u potpunosti. Preuzimamo sve njihove strahove i brige. Pa shvatimo da ih trebamo više nego ikad. I dobivamo priliku vratit taj emocionalni dug, tu silnu BEZUVJETNU ljubav koju su nam dali. (volim ja svoju dragu prejako, ali kako ona voli miša, ili kako moja mater voli mene, to je jedna druga dimenzija, nije li?) Iako, i danas nam ponekad idu na živce. Dijele nam savjete o odgoju, oblačenju ili ishrani naše djece. Pa onaj usrani Njemac (fala na podsjetniku Mymind ;)) koji skriva stvari po kući, svaki put prolazeći kroz Sigećicu slušam jednu te istu priču o odrastanju u kuruzištu, kako nije bilo ovih kuća, kako je bugar imao voćanjak i kako ih je ganjao kad bi mu klepili jabuku. A ja, svaki put sa "velikim" zanimanjem slušam. Pa kad vidim sliku....Moj miš sjedi u dedinom (ili bakinom, namjerno spominjem roditelje, ne samo jednog od njih, ali oprostit ćete, danas sam malo sentimentalniji na tatu) krilu i s pažnjom sluša priču držeći se za dedinu ušnu resicu. E pa jebiga, nema tog zalaska sunca, cvijeta ili svjetionika na pučini, koji je bolji motiv za fotku.
Istina, ovaj će post biti bliži nama koji jesmo roditelji, nego onima od nas, kojima bi po godinama mi to mogli biti. Oni najmlađi iz blogerskog svijeta, pomislit će vjerojatno "kaj to priča ovaj patetični prdonja" . To naravno ne znači da potcjenjujem ičiju dob ili (ne)roditeljstvo. Čitao sam po blogovima i ružnih stvari. Maltretiranje, zlostavljanje (po meni je čak i ono psihičko, prestrogi odgoj npr - zločin), nerazumijevanje, pa će oni koji imaju takva mučna iskustva, s ljutnjom ili sjetom čitati ovaj tekst. I na kraju, dođe onaj teški trenutak kad odu u drugu dimenziju ili legendu (kako kaže prijatelj idro). Pisao sam  o tome nedavno prema iskustvu bliske prijateljice, zajedno živio tugu za gubitkom kad je moja draga izgubila mamu (oliti ja punicu, na stranu vicevi o njima).  Moj miš, nikada nije upoznao jednu baku, ali uvijek kad ga netko pita, kaže da ima dvije. Jednu u Zapruđu, drugu na nebu. I ta druga, posebno pazi na njega. Što ja iskreno vjerujem. 
Kad čitam, na primjer, o onom smradu, iz reportaže Nove TV, ili sličnim zlikovcima, naježim se i u meni se probudi agresivnost, a umre tolerancija. Ne mogu ni zamisliti kakvu štetu u psihi djetata (a i trajno, u odrasla čovjeka) može izazvati taj nered u emocijama, uspomenama, u kojem smjeru razvija ambicije i utire put, kakve ožiljke ostavlja. Usporedba sa životinjama tada je neispravna, jer i životinje štite svoju mladunčad, nerijetko i vlastitim životom. Samo poneke od njih žrtvuju mlade, ali ni tada bez nekog evolucijskog, ili prirodno objašnjivog, iako nama neprihvatljivog razloga. Pa se zgražamo. Po meni, taj je zločin ravan ubojstvu, jer ubojstvo i jest. Ubija se jedan život. Poslije zlostavljanja od strane roditelja ostaje samo....agonija.
Malo sam zbrkan danas. Iako je moj omiljeni medicinski (saobraćajka, umjetni kuk, rak na grlu i najnovije by-pass) fenomen OK. I tako će ostati još neko vrijeme. Iako nikad neće biti vrijeme za odlazak. Iako dug nikad neće biti vraćen. Zapravo hoće. Napraviti ću cesiju. Vratit ću ga mišu. I istovremeno ga zadužit, da bude čovjek. Najmanje kao njegov deda. Ako može, i bolji.
lostways @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 12, 2007
...preletio moje omiljeno štivo... Naravno, ne ignoriram činjenicu pojavljivanja na naslovnici....Godi. Fala na pohvalama i posjeti svima..... Obećavam da ću vrlo-uskoro apdejatati listu "hvala na komentarima".
Slušao sam jučer neku raspravu na 101-inici, o prometu, urbanistici i sl. pa sam htio neku o tome danas. Ali zdrmalo me malo to sa čačom. 
Sad moram giljat dalje....
lostways @ 13:48 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
H kao početno slovo naše domovine.
H kao automobilska oznaka za Mađarsku
H kao ejč, Horse, Heroin
H kao bolnica, Hospital....
Dok ove prve dvije asocijacije izazivaju ugodu (prva, uglavnom) ili ravnodušnost (druga), ove druge dvije izazivaju jezu. Horse ponekom, isto izaziva ugodu, ali vjerujte mi, neće dugo. Za poslijednju, tu smo jednoglasni, jeza. 
Tatu sam ostavio u H. Kao hospital. Da, jedinog, čiju sam ljubav neumorno i pohlepno akumulirao, kojeg nisam izabrao, već koji mi je Njegovom providnošću dodijeljen. Ili prije, ja njemu. 
Taj, danas savinuti starčić, pritisnut njegovim veličanstvom Životom, taj koji je iz svojih usta otkidao za mene, koji je po 12 sati crnčio kako bi sestra i ja skijali, igrali tenis, imali fensi majice i traperice iz Trsta, postavio mi je putokaz kamo krenuti. Danas, više ili manje uspješno (trudim se iz sve snage, ali tko će znati da li zaista i uspjevam) taj putokaz slijediti, tu akumuliranu ljubav, prenositi stepenicu niže. Svojem mišu.
Zato, stari, drž' se. Još te sebično trebam. Još nisam vratio dug. U ljubavi.
 
lostways @ 10:41 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 10, 2007
Životni ciklus se nastavlja. Nakon prekratkog vikenda, predugi radni tjedan. Miš je ponovo kreunuo u vrtić. Zaželio se frendova, pa je, valjda prvi put, ostao odnosno otišao tamo s oduševljenjem. Raste. Frendovi igraju sve veću ulogu u životu. I to spada u životni ciklus. Neću puno davit s vikendom, samo kratka ilustracija, pa vi procijenite.... 

Ovo nije reklama za ožujsku, samo orijentir veličine. Živi crv, pokazao se kao odlična ješka. Jedina mana - 150 Kn/kg što je dovoljno za 100-injak udica. Ionako, novac, kod mene u morsko/ribolovno/prirodnom smislu, ne igra ulogu, jer kad bih o tome razmišljao, sjedio bi doma. Ove dvije debele smo bacili pod peku, još mi je taj doživljaj okusa u mislima. Ujutro, na zahodu ( da,da, to mi je kao i mnogima omiljeno mjesto za informiranje iz tiskanih medija), prolistao sam zadnje "More". Preletio članak (rekao bih odličan), o brojnim morskim nesrećama ovo ljeto. Nadao sam se da na njihovom site-u ima i taj članak pa da linkam....nema, pa ću ukratko prepričati. Dakle, autor, Radovan Marčić, povlači paralelu s cestovnim prometom. U početku članka, koji dio u cijelosti "potpisujem", iznosi monstruozne brojke o porastu broja plovila, uplovljavanja i čarter kompanija. Tu se g. Marčić i ja slažemo u potpunosti. Malo će to dobroga donijeti nama. Namjerno ne kažem državi, nego nama. Teza koja se provlači cijelim člankom je, barem ja tako shvatio, za nesreće su prvenstveno krivi neuki "pomorci", u pravilu čarteraši. U pravilu, pojam "čarteraši" se provlači kao nešto negativno. E tu, tu se sad ne slažemo. Svi mi koji plovimo, svjedoci smo bahatosti, nespretnosti, nepoštovanja i ostalih pizdarija koje uzrokuju vikend kapetani. Ali to nisu čarteraši. Ne znači da je vlasnik brodice, nužno, i educirani pomorac. Kao što sam već u svojim postovima pričao (pisao), ja sam prvih nekoliko godina svoje plovidbe pristajo zabušavanjem u rivu. Danas više ne. Povlačeći paralelu s cestovnim prometom, činjenicom da je dozvolu za plovidbu moguće ishoditi bez sata praktične plovidbe, moram spomenuti i činjenicu da je vozačku dozvolu moguće dobiti u mjestima bez semafora (primjerice Novalja do ove godine nije imala semafor, kao ni cijeli otok, a imaju auto-školu). Vozači uredno odrade praksu, i onda se zateknu u centru Zagreba, primjerice u 15.30. I odluče parkirati, recimo u Gundulićevoj. Zastoj. Psovke. Trube. Familija štuca. Dakle, nije rješenje (samo) u auto(brodo)-školi. Moguće rješenje, koje predlaže autor, npr. testiranje skipera kao dio check-in procedure, zvuči OK, ali praktično je neizvedivo. Uostalom, tko jamči da iza prve punte neće napiliti 40 čvorova uz plažu, bez obzira što je na testiranju primjerno uplovio. Rješenje je u sustavu. Stroga i redovita (obrnutim redom) kontrola. Ona zahtijeva logistiku. Dobre, kvalitetne brodove i obučene i primjereno opremljene posade. A ne da prilikom spašavanja (kao na Kornatu) otežavajuću okolnost predstavlja nepokrivenost mobitelom. Čuli za VHF stanice?.....Možda uvođenje lučkih pilota, koji uz honorar mogu vezati plovilo s neiskusnim skiperom (vidi,vidi tri-četri nova radna mjesta za male poratiće), kratka, pregledna uputstva sa najvažnijim pravilima "igre" kao obavezni dio opreme rentanog broda...i slično. Čarter sam po sebi, nije loš. Kako bih ja, dohvatio Vis, ili Mljet, pa i Lošinj, Susak, Dugi otok.....bez mogućnosti iznajmljivanja broda. Ne znači da, ako netko nema novca za veliko plovilo, nema pravo uživati u ljepotama cijelog tog našeg blaga - mora. Isto tako, to pravo uskratiti debilima koji ugrožavaju našu imovinu i živote. Sustav. Sustav je u k*cu. A ne, da onaj idiot Krstulović, nakon ubojstva austrijske jedriličarke sidri još opasnije čudovište i to sve pod blicevima paparazza. Uostalom, sličan ću osvrt napisati u rubriku pisma čitatelja. Ploviti se mora, pa će tako i biti. Kad u ljudskim glavama ne bi bilo objesti, ne bi bilo ni motiva za ovaj post. Svako zlo za neko dobro.
lostways @ 09:56 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
petak, rujan 7, 2007
...je usran dan. Panika s poslom, sto obaveza. Fali love. Ajde, bar je petak. Sutra ću već ploviti i loviti. Ribe.  Ovo dobio na mail....još jedan u nizu stereotipa?
lostways @ 12:19 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 6, 2007
Evo, i to je gotovo....Pokopali Mašu. Zapravo, ispratili. Pogreb je bio na Krematoriju, i svaki put, ponovo, konstatiram da je to ipak najuljuđeniji način. Pogotovo na kišni dan. Ono kad grobari u gumenim čizmama navlače lijes preko mokre ilovače, blato do koljena, mokro, grozan zvuk kad lopatama zatrpavaju lijes...užas. Ovako, uz  zvuk predivne Woytiline "Krist na žalu" koju pjeva klapa, lijes obučen u cvijeće polako silazi u mramorom optočenu rupu. Lijepo, tužno, dostojanstveno. Obzirom na ono "prah si bio i prah..." nastavak priče i nije tako sjajan, ali jebi ga, zapravo svakom je svejedno kaj se kasnije događa. Sutra još dostojanstveniji ukop urne, u naj, zaista najužem krugu obitelji.
Dosta smrti. Poslije smo se nahrdali u Okrugljaku, čak se i nasmijali, što mislim da i jest smisao "karmina"...
Jučer popodne, dragu sam vozio s posla, pa me forhaltala (koji je zapravo pravi prijevod, zaštopala, zaustavila???) kod svog tate. Tata se naime vratio iz Novalje pa je ponio i škampe za svoju kćerkicu. Ja sam, seronja, alergičan na škampe. Zamisli. Osipam se i počnem se gušit. Koj klinac nisam alergičan na recimo kelj. Ili patliđane. Preživio bi i alergiju na mrkvu. Nego na škampe. Još da me klepne alergija recimo na pršut, ili paški sir, nedaj Bože pivu pa mogu ić u Nepal. Za budističkog svećenika. No. I tako sam je ja otišao počekati, dok ne skrka buzaru, u lokalni (vidi post ŠATRO) minić. I naravno, zatekao ekipu. Nakon treće runde, draga se spustila po mene. Jebi ga. Trebala je doć prije treće. Nije nam se željela pridružiti (i ona je Zapruđanka, pa dobro zna cijelu ekipu), već mi je zaplijenila ključ od auta i evakuirala se. Što bi i za mene bilo pametnije. Ja sam doma došao u 11, u stanju koje to zapravo i nije. Moglo bi se reći nestanju. Putem do kreveta mi je samo dobacila da je zvao P. iz Austrije i rekao da imamo sastanak u 7. Koliko je dobro da nije dobio mene, jer pitaj Boga kaj bi ja fufljao, toliko i nije jer bi ja vjerojatno sastanak prebacio na malo kasnije. Svi znamo koji je usrani osjećaj kad se nakon pijanke moraš dignuti u 6.
Uglavnom. Pretresali smo uobičajene teme: vojska, garda, promet, stara dobra vremena, pa sam se sjajno podsjetio nekih famoznih događaja od kojih neke ne mogu ovdje prezentirati jer nisam siguran da je nastupila pravna zastara ;) 
U svakom slučaju, puno materijala za, vjerujem, zanimljive postove....
Sad mislim da moram završiti jer je je moja mala hobotnica svoje krakiće obuhvatila oko mene, ljubi me, i nagovara intenzivnim ponavljanjem dvosložne rijeći tataaa, tataaaa (i tako nebrojeno puta) da se idem igrati s njim. I moram popustiti. Sad već lupka s nogama po vratima, stavlja mi razne predmete na stol.....to je to.....
Idem slagat legiće....
Preletit vaše postove kad zaspi. Ako ja ne zaspim prije.....
lostways @ 17:32 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 5, 2007
Pojeo sam, upravo, sengulu zbog koje bi me nutricionisti vjerojatno strpali u zatvor. Nezdravo do krajnosti. I na ispovjed bi trebao  (neumjerenost u jelu....). Da samo zbog toga. He!
Htio sam postu dati naslov "smrt". Ali mi se čini prejako. Iako je to jedna od najružnijih riječi.

Zakaj? Najboljoj našoj frendici (kao i članu posade dok nije zatrudnila) umrla mama. Užas. Emocionalno smrt doživljavamo, u principu, kad posjeti nekog našeg bližnjeg. Tužni smo. Koga zapravo žalimo? Pokojnog. Ne bi rekao. Sebe. Žalimo zbog osobnog gubitka. Falit' će nam taj neko. Neće nas budit. Ljubit. Zagrlit. Nećemo kome imati svoje tajne povjeriti. Jedan manje s kojim ćemo se smijati. I tugovati. U, da tako kažem, drugom emocionalnom krugu, opet ne žalimo pokojnog. Nego dragu nam osobu koja žali sebe. Malo grubo zvuči, ali.....Čak i ova katastrofična tragedija s mladim vatrogascima....opet, glaedajući iz ove, emocionalno daleke, perspektive....Roditelji, žene, cure, djeca. Njih zapravo žalimo. I tu je kvaka. Tek sada, daleko, žalimo i za njihovim mladim životima. Što su još sve mogli dati. Kome? Opet zatvaramo krug. 
O smrti djeteta ne mogu niti pisati, niti misliti. Zašto? Jer me odmah neka paralela tuče, i moj psihoobrambeni mehanizam se uključuje. Opet zašto? Jer je smrt roditelja, iako teška, nikad u pravo vrijeme, nadasve tužna ali ipak na koncu konca - normalna. Prirodna. Jebi ga, svi moramo umrijeti, pa je normalno da mi mlađi pokapamo one starije. Moja je baka 95, a mama furt u panici jel bu joj kaj. Bude, mama, umrijet će. Mora. Lako je meni reć, ali, to je njena mama. A tek unazad...? To psiha ne može prihvatiti. I ne čude me majke i očevi poginule ili umrle djece (svi smo mi nečija djeca, ma koliko stari bili) kojima život nakon takvog događaja stane. 
Toliko smrti, u toliko kratkom vremenu....Nije ni čudo da me u crnjak baci...
Zato, draga Maša, poćivaj u miru. I pazi odozgo na svoju, još nerođenu, unučicu....
Kao i vi dečki.
I svjetlost vječna svjetlila vam....


lostways @ 12:41 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, rujan 4, 2007
Ja sam,ono, pravo gradsko dijete. S asfalta. Dobro, malo teže je vizualizirati dijete s mojom već prosijedom figurom ukrašenom trbušćićem (da deminutiv...), ali tak se kaže, jel? Rođen sam i odrastao u Zapruđu. Djetinjstvo proveo na strganim klupicama u kvartu toplijim danima, zimi u smrdljivim haustorima nebodera. Prvu pljugu zapalio u grmlju močvare pored šljunčare danas znane kao Bundek. Prvi joint iza zgrade. Tučnjave sa susjednim Utrinama (btw, danas i živim u tom "neprijateljskom" naselju). Mi nismo svirali gitare uz more, već na klupicama. Nismo svirali Olivera ili Srebrna krila, svirali smo Jumpin' Jack Flash. Glavni fakin je bio onaj tko je znao Going Home od Ten Years after (uključivo solaža). Mi ostali smo mumljali "I go home, to my baby, I go home to my baby.....oooooo I go home". Ja nisam (mumljao da, solaža ne). Prvi moj pravi dodir sa stvranošću, zapravo, bio je odlazak u JNA. Tu sam tek registrirao (ne)civilizacijske razlike unutar (tada) naše domovine.... Imali smo lika, npr. koji se svjetovno zvao Hađimehić Vahudin, a pravo mu je ime bilo Hadži Buži Rahman Rahmani Fahre Fahrudina Dino. Čovjeku je u imenu sadržano i obiteljsko stablo od prvog Hadžije. Ja uvijek za doručak, stajao u redu iza njega, ako je na jelovniku mesni narezak - bingo. Znat će (muški) stariji zakaj.
Vraćam se na temu. I imali smo neku svoju spiku. S istim guštom kojim danas u novaljskoj birtiji tražim žmulj piva, ili kakvom bezobraznom skuterašu priprijetim babuljem (inače moje dvije omiljene riječi), s istim tim guštom, čak većim, u lokalnoj birtiji (Zapruđe je valjda jedini kvart u Zagrebu koji nema kafić već samo one bezimene stajaće birtije uz Dionine (nekad Slavija) samoposluge) zvanoj Minić, popričam s dečkima. 
Pečenjare Idrizija Mutalipa i Kurtiši Veapa namjerno prešućujem (odnosno namjeravao sam).Bez rasnih predrasuda, nego su to su mjesta gdje se ne može popiti pivo. Postojao je, istina, i Rally, no on ulazi u kategoriju minića ali bez dućana, a u doba mojeg odrastanja, bio je okupljalište šljakera iz baraka uz nasip (kojima su majke plašile djecu, ne sasvim bez razloga, iako su, iz današnje perspektive, to zapravo bili jadni ljudi) .
Ode ja od teme, jebiga 200 kilometara.
Zapravo, htio sam pisati o jeziku. Našem, mojem. Šatra je nekako opće prihvaćena, pa u svim više ili manje urbanim (ili ne) sredinama se koristi, u opet više ili manje širokom opsegu. Pa čak i u Beogradu, koristi se ta ideja okretanja slogova u riječima. Zakaj onda svojatam šatru. Koristi se u cijelom gradu (i kako već rekoh, puno šire), a ja pod svoj. Novi Zagreb, recimo ima poprilično drugčiji slang nego npr. Dubrava i bio sam u stanju nakon dvije tri rečenice, prepoznati kvart sugovornika. Danas, ne znam kakva je situacija osim što sam primjetio da klinci koriste nekoliko fraza (kao buraz - razbu). I ne dekliniraju. Mile iz Hladnog piva je napravio strašnu stvar sa Bačkizagre stuhpa šeja, a mi smo tada bili u stanju zaista svaku, ali svaku rečenicu izvrnut. Zakaj? Da nas niko ne razumije, valjda. Ili da se razlikujemo od drugih. Vjerojatnije. Danas čujem kak neko ima dobru vutra. Ali kaže i :kak je dobra ova vutra. Wrong. I u šatri se riječi dekliniraju, ali prvo deklinacija pa onda okret. Znači; kak je dobra ova vatra. Ili: maši vetra. Pa kak to glupo zvuči, onda je u upotrebi bilo: kak je bardo vajo asgra (gras) ili đanđaga (od ganđa). Dakle, šatra nije bila samo okretanje riječi već i izmišljanje novih (koje onda još i okreneš). Pa je onda rečenica: idemo li tramvajem u Lap večeras, zvučala kao: jeka, demoi treskom u apla načerve. A moja stara prisluškuje telefonski razgovor i zabrinuta je da sam drogiran pa pričam kineski. U ekstremnim situacijama s potrebom nerazumijevanja okoline, ista bi rečenica zvučala: jodemolainj joskomlatrenj načerve u apla? Dakle prvo jo, pa zadnji slog, pa la, pa prvi slog i šećer na kraju nj. Sjetil sam se i nekih sjajnih izraza pa ću ih spomenuti.
Njukeza (ili samo keza) - drot, policajac, druker (u ono vrijeme kvartom lutali likovi u civilu, špijuni....
Škanju, ili skraćeno ška - okrenuto njuška,frajer, guba, fakin (npr. Škanju maši grguplju ? (Njuška, imaš pljugu?) - iako je to van Zgb znalo priskrbiti i neugodnosti)
Tnjakži - od Žitnjak, dvojka, odjebi (primjer: daj tnjakži dalobu - daj odjebi budalo).
Pa situacija kad sa zabrinutim pogledom pitam profesora: Aaaa dije kusrać? Cijeli razred na pod od smijeha, ovaj skuži, nakon pol čuke,  ja kod direktora i u nemilost....

Ovaj debelo predug post vjerojatno nitko i neće pročitati pa ću lagano završiti.

Jolko je već kiču....stado. Demi sitzga vuo štruki, šatpi, pa u vetkre. Trasu je žakte anda.
lostways @ 19:22 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
Neki je dan (30.09.)(??) bio blogday ili tak nekaj. Pa sam lutajući prostranstvima (ah kako romantično) blogosfere primijetio više postova s osvrtom na taj event, skužio da je neki "zadatak" bio spomenut top five(ili više) omiljenih (u jednom se i našao, thanks Kut). Ja to ne bih mogao, jer zaista bi to bio pretežak zadatak. E sad, da je u pitanju neka podjela po žanrovima, eventualno. Iako, vjerojatno bi ispalo da je svaki blog poseban žanr. Dakle, teško mi je napraviti podijele unutar "obitelji". Zato neću pobrojavati nikog (odnosno spomenut ću poekog ali strogo u kontekstu priče, kao uostalom i dosad), svi vi iz navodnika znate tko ste, čitate (nadam se ) moje više ili manje redovite komentare kod sebe.

E sad, kad sam završio s ulizivanjem (ne, ne morate glasati za mene u izboru za blog dana), par riječi i o subject-u. Dakle. Počeo sam s pisanjem bloga negdje u srpnju prošle godine, u vrijeme dok sam bio jebeno frustriran poslom (naime, nakon godina privatnog joba, morao sam potražiti posao u tuđoj tvrki) u firmi koja me uz standarno kreativno gušenje, još i financijski razočarala. Imao sam pregršt vremena, pa je uz stalni poriv za literarnim izražavnjem, to bio okidač za odluku. Namjera mi je bila pisati o mojim"putevima" u smislu životnih staza, razmišljanja i sl. pa sam (ne)sretno odabrao taj nick. Sad, nakon godinu dana sam se naviknuo, pa mi i nije tak bedasto (jedino zakaj engleski??). No. Pisao sam nebogznakaj, ali naučio nekakva pravila igre, upoznao brojne zanimljive, duhovite, opaljene, talentirane, romantične, i još svakojake dušice. I zakačio se. Jedno vrijeme odsustvovao (u trenu kad sam lupio šakom po stolu, odjebo tajkunčića, pa odlučio ponovno vlastitu sudbinu uzeti u svoje ruke), pa se ponovo vratio. 
Sad će mymind pomisliti, kakve, jebote, to ima veze s pvt i inspiracijom iz odgovora. Prvo, pol sata nisam mogao skužiti kaj je pvt i nakon bezbrojnih kombinacija (valjda bi i rubikovu kocku smandrljal prije), shvatio. Kao prof. Baltazar. Pe eto kaj me inspiriralo. 
Nitko od mojih bližnjih, pa ni daljnjih ne zna za moju malu strast. Da se baš skrivam, i ne. Obzirom na teme i fotke iz postova. Zapravo, baš me briga. Zašto onda nikom ne kažem. Siguran sam da bi moja draga uživala u čitanju ovog štiva (ona naime voli moju duhovitost - skromno će on). Ali, nakako imam osjećaj da bi izgubio svoju kreativnost. Inspiraciju. Volim to na ovaj način. Nešto sasvim moje, a opet podijeljeno s drugima. I sa feetback-om (link: fala na komentarima).  Pa često (obzirom na fotke iz raznoraznih priloga postovima) pomislim, hoće li mi tko na cesti prići s: Lostways?  Kaj bi onda? Kaj ja znam. Možda to i je dio te akcije. Ili, planirao sam ovo ljeto stić do Molata, zakucat na vrat poznate konobe, zavirit i reć: Idro? - Lostways. Moja bi me posada blijedo gledala, ali ne sumnjam u zanimljiv završetak eventa. I tako, umalo se desilo, ali nije. 
Što ne znaći i da neće. Jedva čekam.....
I još nešto....Razmišljao sam bi-nebi, ali spomenut ću, nemogu odoljet.
Kao muško, uživam u muškom društvu, volim se napit s dečkima, bacit belu, komentirat komade, podrignut poslije pive, prdnut poslije graha, gledat tekme kao i upražnjavati sve ostale stereotipe. 
I to je normalno (osim valjda za metroseksualce). Ali posebno mi zadovoljstvo pričinjava žensko društvo. Kako mislim, da ste, drage moje, ukras,srce i duša planeta, tako me beskrajno čini sretnim činjenica da u dosta slučajeva, u broju komentara na ovom blogu pretežu upravo blogerice.
Završio sa patetikom.
Over and out.
Još mi ostao post na šatri i pročitati novosti ali obrnutim redoslijedom.

lostways @ 14:57 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Gosti nisu spavali u hodniku ali sam umalo ja. Jedino rješenje za preostalu "opremu" koja nije završila u smrdljivom kontejneru bilo je prebacivanje u svoju spavaću sobu. Nakon nekoliko alpinističkih pothvata stigao sam i do svojeg kreveta. Pegla (ona neka hi-tech s postoljem) mi je spavala pod nogama. Draga je nije uključila, za što je postojala realna opasnost obzirom na facu kakvu je složila kad je provalila kak sam napravio red. Zato sada, kad sam se vratio doma, zatekao nevjerojatnu sliku. Dragi gosti, obzirom na kišom poremečene planove, sve pospremili (ajde bar posložili). Osim kaj sad više ništa neću moći naći (kao do sad sam mogao, a ionako mi niš od toga ne treba, uključivo i pegla (e da me draga čuje)), mogu samo reći. Dragi gosti dođite nam opet. (al ovaj put ponesite svoj usisavač)
kak sam zloooočest.......
lostways @ 13:46 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 3, 2007
Za sat-dva dolaze mi gosti na tri dana. Nemaju di spavati jer je potencijalno njihova soba obično skladište ili ti odlagalište otpada (čitaj: strgane igračke, preraštena odjeća, neidentificirani objeti nepoznatih namjena i sl.). Zato giljam sve potrpat u smeće, dok je maleni s mamom u parku, jer kad se vrati niš ne bu moglo u smeće. A ljudi bu spavali u hodniku........
lostways @ 19:19 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Zaista, ljeto se bliži kraju. Već jutarnja temperatura, nagoviješćuje jesen. 13. Stupnjeva. Celzijusa. 
Miša (koji sad više nije kapetan, bar do slijedećeg vikenda) smo doveli doma. Koliko je tuge bilo u njemu svaku nedjelju kad smo ga ostavljali, tolika je bila sreća što ovaj put ide s nama. Sad još spava. Kad se probudi, slijedi napad na igračke. Sunce malo.
Vikend, kao vikend - prekratak. Već duže vrijeme nisam spuštao parangal. U nedjelju više iz razloga da se riješim usoljenih srdela od prošlog tjedna iz frižidera, spustio 50 udica. I evo rezultata.

Bit će danas krasna večera.
Sad se "mrvicu" mijenja i način života, sad je šef u Zagrebu. Sad on, diktira ritam. Neka, sad bar imam zagrljaj kad god hoću, a ne moram čekati petak. Više nema stupidnih koncerata. 
Sad mi ipak prva profesija ponovono postaje - tata.
Obožavam ju.
Od sekundarne profesije (posao) me boli glava....Zaostaci golemi. Zato idem radit. Odmah.
Pa za predah pročitati kaj sam kod vas propustio preko vikenda.......
lostways @ 08:32 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare