zagrebačka trilogija
Blog - rujan 2008
utorak, rujan 30, 2008

Kako sam već pisao na ovom blogu, na samom prelasku stoljeća jednom, i početkom ovog drugi put, bijasmo u New Yorku. O tome sam napisao post ili dva, a treći sam ostao dužan. Nakon sedam godina, nabavkom DVD recodera, došao sam u priliku prebaciti video snimke učinjene S VHS kamerom u DVD format. Naravno, u ambicioznoj glavi, koja bi sve, samo ne radila svoj posao (koji donosi novac, za razliku od igranja na kompjuteru), rodila se zamisao o kreiranju kratkog filma (o boravku tamo). Snimljenih je materijala oko dva sata, pa samo sve pregledati u potrazi za upotrebljivim kadrovima, odnosi vremena upravo toliko koliko ga nemam.

Zato sam nabrzaka, smiksao par kadrova (i tu se nakupilo sedam minuta), ne vodeći pritom računa niti o kronološkom slijedu, kao ni kvaliteti. No, tko ima strpljenja i vemena, može u nastavku pogledati dio sirovog materijala koji planiram složiti po  primjenjenom receptu. (podloga služi za to, da razbije dosadu)

Dakle, prikazano je samo plod moje nestrpljivosti. Nadam se da ću do penzije, uspjeti napraviti to onako kako želim.



P.S. nemam pojma zakaj muzika ima ovako odvratan metalni zvuk (slijeg ramenima)

lostways @ 14:45 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Koruška. Posao me jučer, nanio (ne nunao, niti stavio nanati, nego kao Neretva pijesak na sprudove) u Velden. Za nenjemačke govornike, kojih je vjerujem mnogo, to se izgovara felden. Velden je mjesto na sjevernoj obali Wörther see, jezera što se proteže od Klagenfurta uz autocestu prema Villachu. Da dugo ne duljim, eto ga karta dolje.



Obzirom na kolege u autu, i poslovni karakter putovanja, nisam imao prilike često koristiti fotoaparat,
tek nekoliko fotki s terase restorana u kojem smo ručali. 



Osim što je riječ o koruškoj rivieri, radi se i o jedriličarskoj meki. Iako posljedice navika jedrenja u uvjetima ovog jezera, znaju biti tragične na moru. Naime, niti puno vjetra, niti valova.



U pozadini, vide se vrhovi Karavanki, što je i slovensko-austrijska granica.



I još pogled na jezero, lijevo dolje, Shloss hotel, kojem smo i bili u posjetu.

Možda samo još jedna zanimljivost. Cijeli se Velden, grije iz toplane koja kao gorivo koristi drvenu sječku i pelet. Osim što je ekološki, puno je ekonomičnije (jeftinije) od pogona na bilo koje od fosilnih goriva, a sama je kotlovnica svojevrsna turistička atrakcija. Naravno, nije to jedini takav pogon, dapače, više od 90% turističkog potencijala Austrije (čiji je prihod veći od našeg), grije se na taj način. Svaki i površniji posjetitelj ovog bloga, lako će pogoditi svrhu mojeg putovanja. Pa s tim u vezi i mala najava, na pragu je jedan sličan projekt ali na našoj rivieri (neću puno lajat da ne ureknem).

Zašto takav projekt  već ne postoji i u Hrvatskoj, odgovor znaju samo u ovom ministarstvu (link).
________________
*na 3:05 ulazi tajnica (ne propustiti)

lostways @ 11:18 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, rujan 27, 2008

U mnogim sam raspravama, ovaj servis, nazvao svjetionikom slobode pisane riječi. Jučer je svjetioničar zaspo. Hoće li se koji brod nasukat, vidje'ćemo. Najava, koju je npr. blogerica Orlala, dobro ocijenila, u svojem komentaru, TOP 5 najavom ove godine na naslovnici, a koja nažalost nije privukla pozornost komentatora kao koji tekst pod kojeg pašu crveno/crna vrijeđalačka prepucavanja, uklonjena je s naslovnice bez službenog objašnjenja

Objašnjenje smo saznali neslužbeno. Gospodična Lana Jurčević, je nasuprot, službena blogerica. Ma što to značilo. 

Ovim nam je svjetioničar (ma tko bio) ukazao na svoj svjetonazor. Podrška oboljelim od raka, svodi se na medijsko preseravanje, podmazano novcem nečasnih, onih koji svoju savjest mogu jedino tako, ne očistiti, nego kupiti. Nasuprot tome, bloger, i sam oboljeo od opake bolesti, iz bolesničke postelja, vodi blog, koji je svojim stilom, među najboljima na ovom servisu, bez obzira na pozadinu tekstova.  Njega nećemo podržati. 

Gospodo, ono što piše DukesD, to je blog. Ono što piše Lana Jurčević, samo je još jedan instrument samopromocije.

Ako sam dobro shvatio, ovo je blog - servis. Očito nisam. 

Osim toga, u tekstu na koji vodi ovaj link, nema niti truna ismijavanja s gospodičnom. Samo sirova analiza njenih riječi. Ako se tko sprdao s njom, onda je to ona sama.

I tako. Nadam se da će ovaj događaj (a čini se da hoće) pokazati senzibilitet blogera za slobodu pisane riječi u sučeljavanju s novcem, da će uskrsnuti blogerska solidarnost, te će kao posljedica biti još veća posjeta DukesD-ovom blogu, nego što bi to bila boravkom najave na naslovnici.

Živjeli.

lostways @ 09:03 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
petak, rujan 26, 2008
...još nekom na živce onaj prozočić koji svaki put iskoći prilikom dolaska na bloger.hr, ili sam samo ja nadrkan?

lostways @ 13:16 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
Onaj neboder iz jučerašnjeg posta, je dom. Tamo su me roditelji dovezli iz Zajčeve bolnice u kojoj sam došao na ovaj svijet. Dvjesto metara od toga, nalazi se jezerce koje je nastalo vađenjem šodera za izgradnju naselja (i šire vjerojatno). Jezerce, šoderica, šljunčara (kako kome paše), obraslo gotovo đunglom, dobilo je naziv Bundek. Tridesetak godina, bilo je to mjesto svakojakih namjena. Tako smo se, mi klinci iz Zapruđa, tamo avanturistički vozili Rogovim Pony-ima (s tim da tko je imao banana-sic je bio vođa puta), zapalili prve cigarete, bogami i jointe, otpili prve gutljaje vina, a ni prva seksualna iskustva nisu bila rijetka (ja sam to ipak obavio na Silbi). Oni stariji, na jugozapadnoj strani, bliže motelu, koristili su šljunčani plato, prošaran grmljem i vrbama za parkiranje automobila pretvorenih u ljubavna gnijezda, pa je taj dio Bundeka dobio ime Fukplac. Nije bilo rijetko, naletiti na kakvog poremećenog drkađiju, što bi iz grma iskočio pred prolaznice s pimpačem u ruci, na što bi nakon imalo agresivnijeg odgovra pobjegao glavom bez obzira, ne ispuštajući pritom ono u ruci. Bilo je tamo i žaba, bjelouški, daždevnjaka.

Kao klinci, kovali smo planove kako urediti bundek, maštali kako će se baraka u kojoj je bila špajza (čumez, birtija), među prvima u kojoj su pičile cajke (sječam se svirke onog ćelavog klavijaturiste, neki Đejms ili kako već), pretvoriti u elitni rock kabare, međutim planove je pokvario jedan sasvim obični, podmetnuti požar.

Jednog dana, snovi su se ostvarili i Bundek su okupirali Bandićevi bageri. Izorali drveće i grmlje, počistili jezero od mulja, uredili staze, postavili klupice, mostove, zahode. Milina. Bajka. Veliko dječje igralište, da jedno, dva dječja igrališta. Sajam cvijeća, frižideri sa sladoledom, kafići (u kojima ne možeš doć na red, al' eto tu su).... Idila, naš je Bundek, postao ono što nije nikad bio, a o čemu smo maštali….

No da li je zaista?

Jučer smo Miško i  Ja, nakon treninga pred zapruđanskom školom (nekada Karl Marx), odlučili prošetat Rujanfestom. Blijedom kopijom slavnog starijeg brata (kako tepaju neupućeni) Oktoberfesta. Prvo me raspizdila činjenica da moram platit ulaz. Iako se radi o 10 kuna, iako znam da je to možda i opravdano, ne mogu si pomoć, ali majku mu njegovu, pa tu sam rođen (sad slijedi nekoliko vulgarnih psovki)! 

Slijedeće, onaj tko prikuplja novac za ulaznice se zove Fest d.o.o. iz Karlovca sa sjedištem u Maloj Švarči. Kipim. OK, na ulazu mnoštvo zaštitara, samo čekam pretres, kako bi skupa s djetetom završio u Remetincu zbog remećenja javnog reda i mira, začinjenog nanošenjem teških tjelesnih ozljeda, ili pak ubojstvom u pokušaju. Na moju sreću, nismo sumnjivi valjda (iako malenog ne treba podcjenjivat), prolazimo lišo. 

Unutra, seoski vašar. Ljudi nema, osim nešto prodavača kokica i kikirikija. Luna park. Zapravo jedini motiv ulaska. Jebat ga, obeć’o sam malom vožnju ili dvije. Mrkle face prodavača karata za atrakcije iz 70-ih godina prošlog stoljeća, skupina redara u fluorescentno narančastim jaknama, nemilice, rukama i nogama mlate onaj stroj sa boksačkom vrečom. Još poneki bijedan roditelj (kao i ja) s potomkom, koji se vozi na kakvom od škripavih svjetlećih uređaja, uglavnom sam. Blato do koljena. Vožnja na autićima za sudaranje, 15 kuna. Kupujem dva žetona. Prva vožnje, tri autića na pisti. Druga vožnja, kao idioti kružimo sami….

Nisam čekao početak programa, niti otišao na pivu u neki od potpuno praznih šatora, nego prenosim iskustvo prijatelja, koji je bio jučer. Pivkan, točeni, ožujski, napola mlačni, iz PVC čaše - 15 kuna, neprovjerena informacija kaže da je kasnije, uveče cijena porasla na 18. Jedina svijetla točka - Majke (iako, opet neprovjereno, Bare malo zaboravljao riječi...).

E pa neka je. Neka je rujan, neka je i fest. Neka Novih Fosila i Kočani orkestra. Ušićarit će se koja kuna i za Huljićeve pulene, bez svake sumnje. 

Ovaj bloger, kuka i kritizira ne postojanje kakvih zbivanja u Zagrebu. Ako ne ne postojanja, a onda barem ograničenog kvantiteta. Ali ovakve priredbe, idu mi na lijevo uho (idu mi zapravo nešto niže, i to po sredini).
Prvo, tko financira ovaj megalomanski projekt? JA(MI). Drugo. Uz to, plaćam ulaznice Fest d.o.o. –u. Treće, da li ćemo kao financijeri vidjeti komercijalne parametre ove priredbe? Ko i zmiji noge. 
Nemam ništa protiv, da Fest d.o.o. (vjerojatno časna i uspješna tvrtka) organizira i financira takvu priredbu, uz plaćanje naknade gradu, pa kako joj dragi Bog da. Ali nešto mi govori da to nije tako. Nešto mi govori da je sve financirao Grad, i da će financijske posljedice fijaska priredbe (čemu je definitivno pridonjelo odurno vrijeme kao i činjenica da su prvi dani tijekom radnog dijela tjedna), snositi isti onaj tko je i financijer. U krajnjem slučaju, to smo svi mi, pa čak i oni koji nemaju pojma da se takvo što uopće odvija na Bundeku, il' ga nije briga.
Rikverc, će naravno biti odrađen, tako da se ne brinem za osobne prihode  već poslovično sposobne i nepodmitljive zagrebačke uprave. 

Sjedimo tako jutros uz kavicu frendovi i ja, pa maštamo o Bundeku. Šikara. Đungla. Bjelouške i daždevnjaci. Fukplac i egzibicionisti. Nikad čovjek zadovoljan……

lostways @ 09:42 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 25, 2008







lostways @ 09:17 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
utorak, rujan 23, 2008
Prosinac je 1991. B. i ja smo nakon nekoliko dana oporavka od grandiozne akcije na Kupi, nakon nekoliko dana bjesomučnog opijanja u potrazi za odgovorima na pitanja, nakon euforije što nastaje nakon spoznaje o smrti izbjegnutoj za debljinu mladog stabla šljive, lutali gradom, koji je bio ukrašen vrećama s pijeskom poslaganim na svakom podrumskom prozoru. Gradom koji je, promjenama nastalim samo četiri godine prije, netko nazvao južnim Amsterdamom (netko tko putovao previše baš i nije). No. Lutali smo tako, u potrazi za još jednom špajzom, gdje će nas kakva konobarica podlegla zanosu nacionalnom, počastiti s pićem koje s pelinom gorčinu i ime djeli, gdje čašćenje, kroničan nedostatak novo krštenog novca u odnosu na broj posjećenih utočišta očajnih, zahtijeva. Počastiti, onako fensi zrihtane, u  odijelima šara različitih na hlačama od onih na jakni, kapom kao modnim dodatkom nametnutim suprotno volji i našim običajima,  žarko crvene boje, čiju svrhu nikad nismo shvatili. Kapom,  koju zataknusmo pod remen,  koji pak svoju svrhu ne ispunjava. Na trgu što ime „oca nacije“ nosi, sretosmo i top. Oko njega neki momci, fanovi Sisters of Mercy valjda, mrko nas pogledima ispratili.
 
            Uputili se tako bezpelinkovskom zonom uz Botanički vrt, pa u Savskoj krenuli na sjever. Tamo uzeli zasluženi predah, ovlažili žedno grlo novim gorkim ili dva. Izašli, namjestili kape, kad kape kao rabljena perjanica Durexovog proizvodnog programa, na glavama stoje. Čemu razlog ne leži u kroju kape, već onom viška, na čemu bi stajati trebala.
 
            Dakle, kapa nije predviđena za nemarnog studenta što konobarenjem đeparac potpomaže, niti za operativnog službenika nacionalnog naftnog giganta koji to zapravo više i nije (nacionalni, mada nije ni gigant), već je krojena za ćelavu glavu što tijelo koje strojevim korakom gazi, nosi.
 
            U Klaićevoj, nakon kraćeg grlosuhog, ali glavovlažnog tretmana, riješili problem. Rješenje bijaše malo, plavo, s trbuhom koji je svoj najveći mogući volumen dosegao. Putem do Selske, koju tada bazom nazivahu, a koji obogatismo još mnogim okrijepama,  nespretne kape, promijenile mjesto bivanja, te ponosno na glavama mjesto zauzeše, kako i priliči paru momaka, koji iako to nisu, vojnicima moraše djelovati...
 
...Željko! - pokvarit će mu se vid, riječi su koje slušam od povratka njegova u sjeverne krajeve, i potiču od jedine osobe koja me tim imenom zove, a dotiču onoga koji me pak tatom zove.
 
Konačno, ali ovaj put ne u Klaićevoj, nego nadomak kućnom pragu, s ove strane avenije, preko puta koje Travno Dugavama postaje, vid je spašen. Dok tako sjedim, promatrajući sebe manje, više nju kako bez uputa ikakvih, vješto svoj posao radi, s pola oka pazeći da onaj sa spašenim vidom kakav svinjac ne napravi, raspravljam o Madonni i predvidivim troškovima putovanja na koje otići neću, o albino bluzeru koji uskoro u Zagreb dolazi, slušam dojmove s propuštenog na Jarunu, sve suprotno stereotipima koje zanimanje njeno za sobom povlači.
 
Pomislim naglas, T. jebaga vrag, kol'ko već godina? – a kol'ko. Kol'ko već godina ima ona što mi je na Jarunu društvo pravila....



lostways @ 15:03 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Vozeći jučer novom Branimirovom, zapazih na križanju s Donjim Sveticama, na stupu podvožnjaka (kako za koga, za vlak je primjerice riječ o nadvožnjaku) plakat s nekim cool gitaristom kao motivom. Pa protrljah oči. Piše: 29.10. JOHNNY WINTER. 

Sjajna vijest, najavu možete pročitati prateći ovaj link, a poslušati jednu iz nevjerojatnog opusa, prateći ovaj.

lostways @ 10:35 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 22, 2008
Bura (sjevernjak, sjever, tal. bora) vrlo je jak vjetar, koji povremeno puše osobito u hladnije doba godine u sjevernom dijelu istočne obale Jadranskog mora, a i u nekim drugim krajevima na Zemlji.

Vrlo je značajna prirodna pojava, jer znatno utječe na život ljudi, organizama i razvoj vegetacije. Bura dolazi s kopna i puše, prelazeći bilo i obronke gorskog lanca, uglavnom smjerom prema moru. Puše obično velikom, katkada orkanskom snagom, naročito ondje, gdje se gorje proteže blizu morske obale....
...Pojedini udarci (refuli, op. lost) bure često i znatno mijenjaju svoju jačinu i smjer, te se po smjeru katkada znatno razlikuju od općeg smjera glavne struje vjetra....

To o buri kaže Wikipedija

Refuli su, kako sugerira i naslov posta, upravljali našim boravkom na Pagu, čija je bura, tek nešto manje čuvena od one senjske, ili pak biokovske. Za razliku od podmitljivih profesora koji su vikend proveli o državnom trošku zaklonjeni od bure (bar one prirodne, za razliku od medijske), mi smo svoj proveli o vlastitom, izloženi joj.  Na sveopće čuđenje naših prijetelja i susjeda, vremenskoj prognozi usprkos, kao i uvjetima na moru, isplovili bi između dva refula, što je rezultiralo fotkama u nastavku.  Ostatak vremena proveli smo u prežderavanju lignjama, i dugim šetnjama.

Olakotna je okolnost bila, neki prirodni fenomen, koji je buru, kao Mojsije Crveno more, razmaknuo od obala Novalje, dok je posvuda puhala olujnom snagom. Slika na "Aladinu", izgledala je cijeli vikend otprilike ovako nekako:


 To nam je omogučilo, umalo ugodnu plovidbu uz kraj. Kako izgleda bura iznad Novalje (iako je u pozadini zapravo Kolan), možda može dočarati ovo...



Ubrzo nakon isplovljavanja, promatrajući i diveći se nebu, uočili smo neobičnu, ali zloguku sliku.

Kanader u niskom letu.

Osvrnuli smo se u smjeru njegova leta, i imali što vidjeti. Požar na Šonjinim stanima. Za razliku od nesretne Makarske, gdje je bura to spriječila, ovdje nije bila toliko snažna da taj protupožarni izum stoljeća, situaciju ne riješi brzo i učinkovito. Kako na događaje nismo mogli nikako utjecati, posvetili smo se odabitu pozicije za lignjarenje. Pritom, nisam odolio ne uslikati neke od veličanstvenih prizora, kojima nam priroda pokazuje svoju moć.






Plodovi naše upornosti, unatoč nemogućim uvjetima, nisu bili senzacionalni ali svakako primjereni planovima.



I za kraj, Novalja. Kada Velebit ima ovu zlokobnu krunu od oblaka, znači da je opasnost od bure golema. No zbog svega prije pokazanog, isplatilo se i malo pretrpiti....



lostways @ 10:59 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
petak, rujan 19, 2008

Dok je o akciji hapšenja pohlepnih i nemoralnih sveučilišnih profesora više-manje sve rečeno, ja bih se kratko osvrnuo samo na možda najskandalozniji detalj. Na stranicama Jutarnjeg lista, možete pogledati snimku hapšenja Deše Mlikotin Tomić. Uz to što je predavačica na ekonomskom faksu, gospođa Deša je i predsjednica povjerenstva za suzbijanje sukoba interesa. Sukob interesa je prema mojem shvaćanju, temelj korupcije. Kada netko tko je zadužen za nadgledanje potencijala korupcije, i to na mjestu predsjednika povjerenstva i sam bude osumnjičen za korupciju, pada mi na pamet čuvena  izreka o osnivanju povjerenstva kad ne želiš rezultate istrage, ako se ne varam iz usta Winstona Churchilla. 

Suzdržat ću se prevelikih riječi osude dame iz naslova, poštujući onu prema kojoj su svi nevini dok im se ne dokaže suprotno. Ali sama sumnja, u okolnostima u kojima se ona nalazi, osnosno društvena pozicija, trebala bi rezultirati promptnom ostavkom na mjesto u povjerenstvu.

I dok je ova akcija, iako popraćena skepsom javnosti, za svaku pohvalu, ministira Rončević , na HTV-u, daje izjavu kako se na smatra odgovornim za operativne segmente policijskog djelovanja. Pa ako ga to odriče odgovornosti za ulično nasilje (da ne nabrajam poznate slučajeve), onda bogibogme niti sa ovim, poslijednjim jednako nema veze.

Pa kad već s ničim nema veze, krajnji je čas za smjenu. Neka dođe netko drugi, možda i zaradi svoju golemu plaću.

lostways @ 09:06 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 18, 2008

Nova žrtva zagrebačkih mališ...ups, batinaša je Josip Galinac. Financijaš, na privremenom radu u građevini. Poveznica s Rađenovićem i Miljušem je građivnska mafija. Policija "tapka" u mraku. Promtno je reagirala jedino u mazanju oči javnosti. Smijenila načelnika PU zagrebačke. I slučaj riješen. 

Ovaj se napad razlikuje od prijašnjih po tome što je izveden u sred bijelog (oko tri popodne) dana na parkiralištu (pazi sad!) Ministarstva rada. Poslijedica je to i poruke kkoju je svojim nedjelovanjem poslala policija. 

Kako sam obećao da više neću pisati o uličnom nasilju, pokušat ću se suzdržati daljnjih komentara jer sam već i sebi dosadio. Jedino, ne mogu a da ne pitam: 

Gdje je kraj?

(...i nemogu ne prenijet super duhovit komentar ispod članka na index.hr. Potpisuje Ludi_Pero: Trebo bi Zagrebparking lovit kriminalce,oni dodu za 3 minute jebem im mater! )

lostways @ 06:41 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
Piše tu malo iznad 7oC (odnosno pisalo je, za normalne ljude, a ne za luđake budne u 5.00). A kalendarski je ljeto. HALO! - zgasi klimu.

Al' uz ovu nesreću kaj sam budan, bar ne moram van.
lostways @ 05:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 17, 2008

O da svakako. Donio sam novogodišnje odluke. Istina, u rujnu, ali i to je vid štednje. Tako: novogodišnje odluke donosim u rujnu, kako bih prosinac/siječanj rasteretio troškova donošenja odluke. Dalje, više neću koristiti jet, već na sva putovanja idem službenim automobilom. Od sutra novac na kupovinu špeceraja u konzumu ide u kasicu, ja ću večerati u Dubravkinom putu, koristeći službenu bussines karticu. Isto tako, neću se razbacivati novcem na kupovinu jeftinih majci i traperica, nego ću lijepo Boss-ova odijela kupovati novcem iz budžeta (ili buđeta?) tvrke. Privatni ću mobitel, ne baciti u smeće kao necivilizirani barbar, nego vratiti operateru, a koristiti ću samo službeni.

Eto tako ću ja Nadan, vlastitim primjerom pokazati rastrošnim Hrvatima kako se štedi. E ne kao te narodske raspikuće. Pa bi svoj auto, e ne'š majke ti mile. Vozi se tramvajem. Pa bi telefonirao na mobitel. Što fali telefonskim govornicama? Još bi i Poli kupovao. Kako su naši didovi bez Polija preživljavali. Zakolji svinju, pa imaš i masti, čvaraka, a bogami i pršuta. O šniclima da ne govorim, umjesto da se razbacuješ novcima po mesnicama....

Pa onaj stariji gospodin, što na Velesajmu dobio priliku govorit. Kakvu on spominje inflaciju?  Kaže dr. Ivo: "Ekonomski pokazatelji su dobri, ono što mi u ovom trenutku radimo da smanjimo inflaciju je pozdravljeno od svih i doista ne znam zašto to nije danas pozdravljeno i na Velesajmu". Zaista. Kud kod kreneš, svi pozdravljaju ekonomski program. Tako jutros, izlazeći iz lifta, pozdravim susjedu s četvrtog kata pristojnim dobro jutro, a ona će - kakvo jutro, dobar program! Trafikantica dok mi pruža York (to poslušao Nadanov savjet pa se odrekao bijelog Marlboro-a)  sa smješkom dobacuje, kakve divne antiinflacijeske mjere gospon Lostways... 

Posvuda odzvanja podrška doktoru Ivi. Dok svjetske burze krahiraju, doktor teatrologije, okružen sve samim pozdravljaćima, sprema novi krug savršene privatizacije pod radnim nazivom "kako izmust još i preostalu lovu iz penzionerskih čarapa za bezvrijedne dionice HEP-a, prije nego li prodamo u bescijenje i posljednju stratešku tvrtku, kako bi se domogli novca za predstojeću predizbornu kampanju".  Naravno, svekolikom atmosferom odzvanja pozdrav i te posljednje mjere....

Ništa, uz pozdrave (ne vama naravno već genijalnoj politici vlade) idem stegnut remen. Kako bi obespravljeni zastupnici mogli jeftinije parkirati svoje automobile.

Fala Mood na tipu. Našao sam ga na beku :) Ne bi čovječanstvo niš propustilo istinabog, ali čovjeka veseli ;)

lostways @ 10:04 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Majku mu njegovu! Dvije faking godine pišem na ovom blogu i stisnem pošalji prije nego ctrl+c! Grrrrrrrrrrrh!
lostways @ 10:00 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, rujan 16, 2008

Obećavam. Više neću daviti s uličnim nasiljem. Prije toga još par riječi. "Banda" iz Vrapča je razotkrivena i uhićena. Banda je pod navodnicima jer se radi o grupi, u kojoj najstariji ima 17 godina. A dvoje manje od 14. Tko ne zna, mlađi od 14 nisu podložni kaznenom progonu, već za njih mogu odgovarati jedino roditelji. U članku Jutarnjeg pod naslovom "Tri dana smo uzalud zvali policiju", možete pročitati detalje, da ja sada ne prepisujem. Već je iz naslova jasno o čemu se radi. Dakle, moja "teorija" iz posljednjeg posta, ima i te kakvo uporište u činjenicama. 

Ali nije to ono što mi je palo na pamet kad sam krenuo pisat ovaj tekst. Onomad davno, kad i sam bijah dječak (ovo namjerno u pradavnom vremenu, iako i nije bilo tako davno, nešto manje od trideset godina), u vrijeme omražene diktature proletarijata, mladi novozagrebački kvartovi tek su procvali u životnom smislu. Bile su to spavaonice bez ikakvih sadržaja. Dućani Slavija i Unikonzum, sa stajaćim birtijama, za ispijanje kakvog žestokog na trzaj, pored njih. Točka.

Ja sam odrastao u jednom od njih. Bio dijelom odrastanja kvarta. I nisu to bili kvartovi direktora oura, ili sizova, više kvartovi proletera. I nisu to bili purgerski kvartovi, ali su takvima postali. Djeca su govorila potpuno različito od roditelja. "Šatro" i "kaj" nasuprot štokavici prepunoj gutanja ili pak naglašenog produžavanja vokala. No to je već druga tema, pod radnim nazivom, "doseljavanje vs prilagodba nekad i sad".

Odlutah. Evo me nazad. Sigurnost tih "opasnih" spavaona, često mračnih, zbog režima redukcija struje, počivala je u rukama Ljube Brka i Ljube Bezbrka. Najčešće je jedan bio krupan, drugi nešto manje. Porijeklom iz provincije, često iz Like ili Bosne, najčešće iz Srbije (i satelita). Dozlaboga skromnog obrazovanja, kao i kvocijenta inteligencije. 

Davali smo im nadimke "Njukeza" (iako je njukeza izvorno - doušnik), "Durevi", "Neprijatelj" i sl. Nikad od njih mira, tek zapališ joint na klupici iza škole (kod famozne razvaljene lokomotive, tko se sjeća), kad evo njukeza iza grmlja. Bacaj đokseve, bacaj piseve u travu. Taman potegneš gutljaj nepoznate tekućine iz boce s natpisom Jure (ili kakvo drugo maštovito ime), kad evo Ljube dubokim glasom: Š'o je čupavi, opet razbijaš, aj vamo osobnu! Pa uobičajena tortura, "Zagreb 80, Zagreb 80 - imam ovodeee dvojicu, trebam provjeru. Pa čeka.... "Ime oca!"  Iako zna, ne ime oca, nego cijelo obiteljsko stablo koliko me puta zapisao u onaj ofucani naranđasti blokić, svaki put iznova. Kad je Zagreb80 odgovorio da je sve čisto, potjerao bi nas odande. Istina, mi bi se premjestili na neku drugu klupicu, ali ne zadugo. Na slijedećoj staciji, već su prijetili šamari. I nerijetko su prestajali biti samo prijetnja.

I nije se moglo desiti, da ta dva hrgljana, dozlaboga glupa i primitivna, ne znaju što se događa u kvartu. Iako smo nagađali, dal' su stvarno toliko glupi, il' nas puštaju na miru s jointom ili dva.

Naravno, ne zazivam stara vemana u smislu Ljube & Ljube. Ne odobravam ni šamaranje maloljetnika od strane policije (iako možda ne bi bilo loše s vremena na vrijeme), kao ni duvanje ili opijanje maloljetnika (odrastoh, što ćeš). Istina je i to da si se mogao provuć s jointem, al za viceve s maršalom u subjektnoj ulozi je već prijetilo privođenje u stanicu. Ali zaboga! - gdje su nestali kvartovski policajci. Oni koji poznaju i Marka, dobroćudnog studenta, koji ponekad zapali joint, pijanca Jozu što viče na nevidljive suparnike, ali bogme i Ivana koji mlati klince ispred škole, uzima im sitniš i(ili) mobitele.

Gdje je nestao angažman zajednice, koji je u suradnji s policijom (koja se uzgred, tada milicijom zvala), koji ako već nije spriječavao nasilje i kriminal, a ono svakako pomagao brzom pronalaženju krivca. I pravosuđe, zaostalo i komunističko, koje je delikvente promptno uklanjalo iz iste te zajednice. 

Ček, ček.... Evo ih. Čini mi se da ih vidim. Mda. Tu su. Čuče iz grma s radarom u ruci nebi li ušićarili koju kunu od neopreznog vozača što po Aveniji Dubrovnik vozi suludih 85 km/h (tko nije iz Zagreba, to je ona glavna NZ avenija od rotora do rotora s tri, ponegdje na raskršćima i četiri trake).  Osim ako je slučajno u pitanju Q7, M5, ili kakvo drugo golemo vozilo nazvano kombinacijom brojeva i slova, onda ne zaustavljaju, već samo mahnu za pozdrav prijatelju...

lostways @ 10:55 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 15, 2008

Us, and them
And after all were only ordinary men.
Me, and you.
God only knows its noz what we would choose to do.
Forward he cried from the rear
And the front rank died.
And the general sat and the lines on the map
Moved from side to side.
Black and blue
And who knows which is which and who is who.
Up and down.
But in the end its only round and round.
Havent you heard its a battle of words
The poster bearer cried.
Listen son, said the man with the gun
Theres room for you inside.

I mean, theyre not gunna kill ya, so if you give em a quick short,
Sharp, shock, they wont do it again. dig it? I mean he get off
Lightly, cos I wouldve given him a thrashing - I only hit him once!
It was only a difference of opinion, but really...i mean good manners
Dont cost nothing do they, eh?

Down and out
It cant be helped but theres a lot of it about.
With, without.
And wholl deny its what the fightings all about?
Out of the way, its a busy day
Ive got things on my mind.
For the want of the price of tea and a slice
The old man died.





Richard William Wright (28 July 1943 - 15 September 2008)
R.I.P.


lostways @ 21:10 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

Analiza ankete, planirana je za sutra, ali su aktualni događaji stvar malo ubrzali. Naime, kako javlja Jutarnji list, u Vrapču, ali ne u psihijatrijskoj ustanovi što bi bilo lakše objašnjivo nego, u pothodniku željezničke stanice, premlaćen je još jedan maloljetnik. Bez jasnog povoda, skupina šalovima zamaskiranih nasilnika, prebila je 16-godišnjeg dječaka s posljedicom razbijene arkade i potresom mozga, što bih ja okarakterizirao teškim ozljedama. Treba reći, da u takvom, masovnom premlaćivajnu (kako navodi JL - 20 na jednog) dovoljan je jedan "nezgodan" udarac, pa da potres mozga postane smrtonosna ozljeda. Uostalom, Luka Ritz i nije preminuo na mjestu događaja, već nakon nekoliko dana u bolnici. Naravno da ovim ne prizivam zlo, dapače, nadam se iskreno, da će se dječak oporaviti od nanešenih ozljeda brzo i bez trajnih posljedica. 

Drugi aktualni dogaađaj, zbio se u narodnjačkom klubu Babilon, gdje je nastreljen muškarac star 33 godine. Iako apsolutno nepovezana, oba događaja spadaju u ulično nasilje. Koje na očigled eskalira. Zašto je tome tako?

Pa da vidimo što kaže naša mala anketa. Kao prvo, zahvaljujem svima koji su odvojili tih 10-ak sekundi kako bi odgovorili na postavljeno pitanje i pomogli tako, nastajanju ovog teksta. Kao drugo, na anketu je odgovorilo 56 ispitanika (ignoriram pritom mogućnost da je netko odgovorio više puta), što mi se za ovaj medij čini više nego dobar odaziv (ignorirajući opet, činjenicu da je za životnog vijeka ankete, ovaj prostor zabilježio debelo više od 1000 posjeta).

Rezultati izgledaju ovako: Na postavljeno pitanje, "Policija će naći ubojicu Luke Ritza:", odgovoreno je u slijedećim postocima:

ove godine
9%
slijedeće godine
4%
kad-tad, naći će ga
14%
neće ga naći
18%
traže li ga(ih) uopće?
45%
tko je Luka Ritz?
11%

Iako malen uzorak, iako izvan obrazaca pravila anketiranja i statistike, odgovori nam ipak nešto pokazuju. I to:

-  9% ispitanika, vjeruje u učinkovitost sustava represije i to opitimistično,
-  4% voljnih odgovoriti, vjeruje u sustav, ali ne i u preveliku učinkovitost i 
- 14% je onih, koji vjeruju da je pravda možda spora, ali svakako dostižna.

Ako uzmemo da sva tri ponuđena odgovorapokazuju vjeru u sustav, dolazimo do brojke od 27% onih, koji nisu, usprkos događajima, izgubili vjeru u postojanje pravne države.

18% anketiranih, potpuno je izgubilo vjeru u učinkovitost policije. Apsolutni je "pobjednik" u anketi skepsa prema djelovanju policije. Ponuđeni odgovor: "traže li ga uopće?" dobio je 45% klikova, što je umalo, apsolutna većina. Dakle, ne dovodimo (jer se i tu krije i moj odgovor) u pitanje učinkovitost, nego volju policije da riješi taj nesretni slučaj. 

Ankete je pokazala, i da usprkos dobroj volji za sudjelovanjem u kakvom-takvom društvenom angažmanu (samim odgovaranjem na pitanje, ako se ne radi o suštoj pristojnosti), poprilično velik broj njih, čak 11%, nije informiran, ili je nezainteresiran za društvene teme takvog karaktera.

Tu se negdje krije i odgovor na pitanje iz prvog djela posta. Zašto je tome tako?

Odgovor ne izvlačim iz rezultata ankete, ali mu je svakako ona pripomogla. Nedostatak političke volje, nezainteresiranost institucija i konačno, nedostatak pritiska javnosti. To su ključni parametri (ne)djelovanja policije. 

Stanje će ostati takvo, sve dok glas javnosti bude prepušten žrtvama i njihovim obiteljima. Sve dok se SVE državne institucije ne uključe u rješavanje takvih problema. Kad kažem sve, tu mislim na policiju, pravosuđe, prosvjetu i kulturu. Za policiju i pravosuđe ne treba posebno objašnjenje, ali za prosvjetu, koja uopće ne djeluje, i za koju problem đaka ne postoji u trenutku kad pregaze školski prag putem kući, stvar uključivanja u društvena zbivanja postaje utimativna (tko zna što o tome misli ministar sporta, koji se koliko mi se čini, nije od silnih nogomenih celebrity utakmica imao vremena složiti kakvu-takvu izjavu na subjektnu temu ankete). Ako ne državna, onda bar gradska strategija kulutrnog razvoja zajednice, trebala bi ići u smjeru dijametralno suprotnom trenutnom, a taj je prepušten žutoj štampi i šatro celebrity likovima u i ispred narodnjačkih klubova. Možda zvući idiotski, ali kad bi se strtegija kretal u smjeru kreativnosti, u smjeru, mladima prihvatljivih, kulturnih događanja po prihvatljivim cijenama (čitaj: gratis), možda, samo možda, tim dečkima ne bi jedina zabava bile nogometne utakmice i sportske kladionice, već bi zabavu potražili negdje drugdje.

Ovako, poruku koju šalje sustav, dečki su vrlo dobro isčitali. Svoje nezadovoljstvo, frustracije i agresiju kao posljedicu, možete slobodno izbaciti premlaćivanjem na smrt slabijih i nezaštićenih. Zbog toga nećete snositi nikakve posljedice. Samo naprijed. Pritom je poželjno, uz maloljetnike, žrtve izabrati i iz redova drugačijih, rasno, ili možda seksualnom orijenatcijom. Mlaka reakcija na skandalozno vrijeđanje tamnoputog engleskog igrača tijekom nedavne tekme (valjda je i Vlatko vikao iz lože ono famozno Huu, Huu), kao i jučerašnje izbacivanje gay para iz kluba (iako ne odobravam javne iskaze nježnosti koji su ništa drugo do li provokacija), i to ne narodnjačkog, nego "progresivnog" rock kluba, nije ništa drugo nego početak moje projekcije budućnosti.

I tako, mlatit će našu djecu, do trenutka kad nam ne prekipi, pa sami uzmemo pravdu (palice) u svoje ruke. A onda jao njima. I ne samo nasilnicima. Nego i onima koji su za njihovo djelovanje neposredno odgovorni. Tko su oni?

E na to pitanje, odgovor prepuštam vama.
_________
originalne rezultate ankete možete vidjeti malo niže desno.(update: zapravo su više desno. ali u odnosu na prijašnji smještaj ...)



lostways @ 10:30 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 11, 2008

Jučer je cijela tribina bila obojena u kockasto. Veličanstvena slika.


Ajd neka, budimo kroativni!




 

Nacionalna televizija opravdano i smisleno, ima kockice kao dio vizualnog identiteta.    

 

 





Ali da i kante za smeće moraju imati hrvatski vizualni identitet....hm, nisam baš siguran.



*(klik za markirani detalj)

 

lostways @ 13:28 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
...ništa od povjesne pobjede. Engleski se nogometaši nisu predali u strahu od moćne hrvatske reprezentacije. 

No kako u sportu, ponekad pobijediš, ponekad i ne (osim ako se ne radi o Njemačkoj nogometnoj vrsti), danas je novi dan. Hrvatska je neuništiva. Ne može joj ništa crna rupa, a bogibogme, ni poraz od Engleza. 

Čak ni uporan trud gledatelja. Ali ne bilo kojeg ponosnog navijača, koji je od crkavice izdvojio 200-tinjak kuna za kartu i navijačke rekvizite, nego onih posebnih gledatelja, koji nisu za tekmu odvojili ni cvonjka.

Oni debili, koji su karte za svečanu ložu dobili badava, koje čuvaju tjelohranitelji, a koji nisu u stanju odvojiti 50 kuna za šal kod Baljuljija na štandu s kokicama, fake dresovima i šalovima. Ne dragi moji, oni su svoje glupave face, ukrasili sponzorskim šalom, inače omiljene mi tekućine. 

I dok je 30.000 ljudi, bodrilo svoju vrstu, ovi su klaunovi bodrili sasvim određenu pivovaru. Sada neke stvari postaju puno jasnije. Sada znamo inspiraciju njihova javnog djelovanja.

Ipak, još ima nade. Sve je dobro dok na utakmicu (ili sjednicu Sabora) ne dođu sa šalom Badelova Brandy-a (popularnog Žutka-ljutka).

lostways @ 04:44 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 10, 2008

Dok nacija strepi nad sudbinom engleske nogometne reprezentacije, pripremajući se pritom, za neviđeno slavlje nakon još jedne povjesne pobjede u nizu, a-pso-lutno ništa drugo nije važno. Tako su vijesti o odlasku Rađenovića s političke scene, tema iz mog prošlog posta i drugi uspjesi MUP-a kao na primjer u slučaju Dušana Miljuša, odustajanje od zabrane pušenja, zauzele margine medijskog prostora. Naslovnice su posvećene sportskim superjunacima (i njihovoj braći, također), ili pak spektaklu zvanom odustajanje od puta u Bleiburg Ive Goldsteina.

Fantastična politička odluka Zorana Milanovića, da usprkos image-u borca za ispravnu Hrvatsku, stane uz aktualnog gradonačelnika (kojem u poglavarstvu i dalje sjedi Kikaš, i kandidat je za šefa predizborne kampanje), i pripremi se za put u Austriju pokazuje da nade ipak nema. Nada doduše i dalje toči male pelinkovce i lavove u miniću kraj Dione, ali ta činjenica neće bitno utjecati na sudbinu domovine. Zoki je naime shvatio da je Vlasta mekša od Nade, odnosno slađe je biti na vlasti, nego u nadi. Nek mu je sa srećom. A i Rađenović neće ostat beskućnik (aj, što ti je par masnica i slomljenih rebara).

Ivo Goldstein, popustio je glasovima molbi bližnjih, pa će ipak eskivirati odlazak u inozemstvo. Gdje, ali uvijek, uz časne odavatelje počasti pobijenim Hrvatim, mjesto zauzmu i debili u ustaškim uniformama. Moj je djed po majčinoj strani, nestao prilikom povlačenja domobrana prema Austriji, nekih 25 godina prije mog rođenja, ali meni, izrodu ljudske vrste ne pada napamet obući niti jednu uniformu osim u krajnjoj nuždi, one maskirnog uzorka, koju sam već  i nosio početkom devedesetih. Dakle, odati svojim prisustvom počast mučki ubijenima (pa da su bili i svi redom zločinci kao što nisu, gnjusni je zločin to što je učinjeno) je sasvim poželjno, ali hvala lijepo, ne u društvu kretena zalutalih u vremennu.

Kad već spomenuh utakmicu, kratki osvrt na Indexovu "aferu"  s kartama. Iako ne vidim ništa kriminalno u tome da su čovjeku izašli u susret sa nabavkom karte (po cijeni), poznato je da je kuća hrvatskog nogometa izuzetno časna ustanova, za koju se kvalifikacija stiče studijem na Teološkom fakultetu. Svaka je sumnja u zaposlenike kao što su Štimac, Marković ili Srebrić, ne daj Bože Mamić, ravna je herezi samoj. Njima sigurno nije novac na pamet, samo i isključivo interes hrvatskog naroda, za koji bi i život dali.

Kako sam kronični i nepopravljivi pušač, lagao bih kad bi rekao da mi nije drago što je propao nacionalni program, koji je uključivao i apsolutnu zabranu pušenja na javnim mjestima. Iako bih lagao, i kad bih rekao da sam planirao odvikavanje, očekujući realizaciju tog pompozno najavljenog zakona. Država u kojoj je Adris grupa, jedan od top five investitora, kao i punitelja proračuna, očekivati svjesno rezanje (i)legalno kolektiranog novca, u najmanju je ruku bedasto. Osim toga, bilo bi zanimljivo pratiti provedbu, u zemlji gdje se zakoni provode, već kak se (ne)provode.

U Večernjem sam, skrušeno priznajem, ipak najradije popratio temu vezanu uz sport. Sa velikim zadovoljstvom. Iako naslov baš nema veze sa viđenim (namjerno ne spominjem pročitano), lijepo je lijepo. I ukusno.

U CERN-u je u 8.32 počela rekonstrukcija Big Banga, mi nismo u crnoj rupi. Ili možda ipak...



lostways @ 11:00 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, rujan 9, 2008

Koliko vjerujemo u sustav? Koliko smo osjetljivi na njegovo (ne)funkcioniranje. Briga nas? Dok se ne desi nama.

Policija do dana današnjeg nije pronašla huligane koji su nasmrt prebili dječaka Luku Ritza. Što rade. Apsolutno je nemoguće sakriti se u Zagrebu. Lukini frendovi su pokrenuli akciju "Zagrebe, zašto štitiš ubojicu?". Stvarno, ispada da svojom nezainteresiranošću činimo upravo to.

Pokažimo da nas je briga, i naša su djeca ugrožena. Primitivni, agresivni svjetonazor, nesankcioniran od represivnog sustava, uzeo je maha. Pritisnimo svojim glasom odgovorne. Pronaći odgovorne, strogo kazniti, kao opomenu potencijalnim nasilnicima, a važno je i samom procesu dati medijsku važnost. Naravno, ako ga uopće bude.

I baš zato, postavio sam malu anketu ovdje desno. Kome nije problem, neka označi jednu od ponuđenih opcija. Za sedam dana, 16. rujna, pogledat ćemo, i analizirati rezultate, koji bi nam trebali nešto pokazati. (barem možda odgovor na dvojbu iz naslova)

lostways @ 07:04 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 8, 2008

Hommage, možda malo različit od drugih...

Odrastao sam u kvartu, u kojem smrt povezana s heroinom nije ništa spektakularno. Smrt, kao posljedica dugotrajnog uživanja brown sugar, samo je jedan od elemenata tog horror puzzle-a. Onaj zadnji. 

Dinov je život, a posebno smrt, svojevrsna je poruka svima. U ratu s heroinom nema pobjednika. Svi oni koji misle da mogu kontrolirati, ili pobijediti, prevarit će se. Možda se može dobiti poneka bitka, ali rat.... Heroin ne bira žrtve. Bogati ili siromašni, slavni ili bezimeni. Svi imaju jednake šanse. Nikakve.

Uz golemo poštovanje prema heroju funka, ova poruka, koju nam je ostavio, možda ima i veću težinu od fantastičnog opusa....

Na kraju, Dino je našao svoj mir.

Počivao u njemu...



lostways @ 11:21 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Kao pravi hrvatski muž, odveo sam obitelj na nedjeljnji ručak. Tanjuri plastični, dizajn hrane na njima sukladan materijalu, vilice kao i tanjuri. Ipak, nitko se nije žalio. Tek je jedna obitelj iz porodice glavonožaca ostala ucviljena.




Kako smo se zadržali u meditaciji, kao svojevrsnoj sućuti glavonožačkoj obitelji, za rutu povratka, odabrali put preko Marsa. Tamo smo i snimili nekoliko kadrova.




U svakom slučaju, pohvale je zaslužila i svemirska baza. Ako ne svojom funkcionalnošću, onda za vizualni dojam čista petica. Zbogom Marsu.

lostways @ 09:03 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, rujan 5, 2008

Nije baš sasvim, ali ćemo se praviti da je. Usred zlovolje, nevina je žrtva umalo bio blog. Kako sam tehničke struke, tako sam uočio nelogičnost zatvaranja preljevnog ventila. Pa ga opet otvaram. Toliko iz rubrike "osobno".

Godišnji odmori su prošlost. Hrvatska metropola, ponovo je po starom dobrom običaju, prometno blokirana. Svi smo već valjda oguglali (što nema apsolutno nikakve veze sa guglanjem koje ima korijen s dva o), na cjelodnevno stajanje u koloni. 

Kopanje nosa je jedna od omiljenijih razonoda zagrebačkih vozača za vrijeme čekanja pomicanja od 8,5 metara. Strastvene rudare,  nalazimo u rasponu od tamnjikavog vozača PeZejca bez tablica, do raskošne plavuše u najvovijem Q7, s personaliziranim registarskim oznakama (ZG 007-JB, primjerice). Poneki službenik MUP-a, s jednakom će strašću, iskopano blago obrisati diskretno u podnožje sjedala, kao i čelavi, ponosni vlasnik golemog BMW-a.

Ako dama u vozilu do vas, priča sama sa sobom, to ne znači da je šviknula od čekanja na križanju Vukovarske i Držićeve, nego samo da ima, ili bluetooth slušalicu na uhu suprotnom od vašeg pogleda, ili pak handsfree instalaciju u automobilu. Dobro, to se ne može sa sigurnošću tvrditi, jer ako je riječ o tristaću, peglici, stojadinu ili kakvom drugom zaostatku socijalističkih prometnih okolnosti, vjerojatnije je da je vozač(ica) prolupan(a). 

Oni flegmatičniji, čitaju novine ili mali oglasnik na suvozačkom sjedalu. To su oni, koji su po nekom nepisanom pravilu uvijek ispred vas, i baš kad se ponadate da ćete se pomaknuti za slijedećih nekoliko metara bliže semaforu, zahvaljujući tome da su čak dva auta uspijela proći kroz netom upaljeno zeleno svjetlo, njima je nešto zanimljivo odvuklo pozornost, npr. članak o Anti i Simoni, pa ne krenu, nego ostave razmak dovoljan da se na upražnjeno mjesto ubace tri ili četiri auta iz susjedne trake. 

Ako se radi o jutarnjoj špici, pragmatično je (to vrijedi za gospođe i ponekog metroseksualca) namazati oči gledajući u retrovizor, najčešće s istim posljedicama kao i kod info-manijaka.

Ja osobno, vrijeme provodim maštajući o ožujku 2069, kada ću već punih mjesec dana zagaziti u stotu,  i kada će zagrebački gradonačelnik Qui Min Hang, slavodobitno oragnizirati presicu, na kojoj će objaviti raspisivanje natječaja za izradu projekta podzemne/nadzemne željeznice u metropoli. Zagreb će tada već zahvaćati rubne dijelove Petrinje, Križevaca i Severina na Kupi. Razvoj grada, do tada temeljen na fanatičnom građenju četverokatnih zgrada (bez liftova), konačno će rezultirati dovoljnom površinom kako bi podzemna željeznica postala komercijalno isplativa. Naravno, tome je pridonjela i pomno planirana akcija naseljavanja Kineza u Zagreb, kako bi se dohvatila magična brojka od 13 milijuna žitelja, jednako tako, minimalno potrebna za ispunjavanje komercijalnih uvjeta gradnje.
Nakon presice, delegacija gradske uprave, uputit će se u naselje sagrađeno na bivšoj kafileriji, kako bi svečano otkrila spomenik bivšem, a doživotnom gradonačelniku Milanu Bandiću - Bageru, koji je nesretnim slučajem prerano (u 89.)  preminuo skliznuvši u urušeni temelj gradilišta, prilikom polaganja kamena temeljca za novo naselje (izgrađeno poticanom stanogradnjom, popularno nazavno Bandićevi stanovi) između Svinjičkog i Kratečkog. Prema projekciji gradske uprave, prve će linije na potezu Kratečko - Dubec - Trg Milana Bandića (ex Bana Jelačića) - Zaprešić -Zabok, krenuti s redovnim radom u siječnju 2079, tako da će moj miš, imati priliku, koristeći penzionersku povlasticu, iskusiti čari vožnje podzemnim tunelima.
Najveće zasluge pokretanju projekta podzemne željeznice u Zagrebu, uz legendarnog gradonačelnika Bagera, ima i prethodnik Qui Min Hanga, vizionar Sang Chon Feng, koji je uočio činjenicu da podzemna željeznica u New York City-u, prolazi ispod Istočne kao i rijeke Hudson. On je procijenio, da ako za podzemnu nije problem takva rijeka, ili na primjer, tunel ispod La Manche-a, ne bi trebao biti osobit problem niti činjenica da su ispod Zagreba rezervoari podzemnih voda, kao ni da su u staroj jezgri već izgrađene kuće. Dočim su, na primjer, u Parizu (vrlo dalekovidno priznat ćete) prvo sagradili tunele podzemne, a tek onda prionuli izgradanji grada. 
Uz ove nabrojene, izgradnji podzemne, svojom je žrtvom za javne interese, pridonio i pokojni gospodin Horvatinčić, veliki dobročinitelj grada pod Sljemenom, koji je proteklih godina, porušio gotovo sve stare i oronule građevine donjeg grada, koje su projektirali nesposobni arhitekti kao npr. H. Bolle, J. Grahor i slični, pa tako olakšao, graditeljima iz Rumunjske i BiH, posao postavljanjem kanala za kasniju ugradnju tračnica.

Trgnem se na zvuk automobilske sirene. Ispred mene se ubacio autobus Čazmatransa, i pritom mi kroz, nerazborito otvoren, prozor ubacio dva-tri kubika crnih ispušnih plinova u auto. Šit! Sad ću čekat još slijedećih deset minuta. A proteklih pola sata, već sam dogurao na savim blizu, samo 400 metara do semafora. Tako mi i treba. Od sada ću kopat nos. 

lostways @ 12:23 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 3, 2008



lostways @ 15:42 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 1, 2008
Prvi dan škole. Ove godine, još uvijek, nemam nikakvih briga u vezi s tom činjenicom. Moj je miš rođen 15 dana kasnije od zakonskog termina koji bi nas obvezivao da ga upišemo u prvi razred. Iako su nas mnogi uvjeravali u suprotno, moj je stav (i njegove mame) da je za njega bolje još se jednu godinu bezbrižno igrati. Nikuda mu se ne žuri. Ja sam krenuo ranije (obzirom da sam rođen u veljači), i danas iz ove perspektive ne vidim niti jedinu prednost te činjenice. 

Za razliku od nas, brojni su roditelji ovih dana na godišnjem. Kako bi prebrodili krizu i uhodali svoje đake-prvake. Ja iz kretanja u školu ne bih radio neku dramu, pa mi to nije baš jasno. Ali.... tko sam ja da sudim. 

Školski je sustav u stanju kakvom jest, pa o budućnosti današnjih prvašića procjenu može donijeti jedino vrač. Ono što je konstanta, da se programi i revolucionarne reforme svake godine rotiraju, i da su naša djeca sve manje i manje spremna za nastavak školovanja (vidi pod postotkom odlikaša koji kiksaju u srednjoj školi), to se kako se čini, i dalje promijeniti neće. 

Za hrvatsku su javnost, ionako puno važniji Simona i Ante. Jebeš obrazovanje kad su se Gotovci pomirili i riječki Modni mačak započeo glazbenu karijeru...

Zato, preostalo mi je samo čestitati prvašićima i njihovim ponosnim i, s pravom, zabrinutim roditeljima. Ili.... moja sućut?

UPDATE: 
U mojoj su ulici čak dvije srednje škole. S prvim danom, pješački je promet nekako živnuo. Volim to, jer je krasno vidjeti ta nasmijana mlada lica. 
Izlazim iz haustora, palim cigaretu (nikad ne pušim u stubištu ili još gore u liftu, što neki moji susjedi prakticiraju, a na što bih im ja čik ugasio na čelo....), prilazi mi mladac u "Iron Maiden" majci:

- Oprostite, molim vas, imate li cigaretu?

Žurim se, ali uzvraćam:

- Imam, ali si maloljetan.....
lostways @ 09:52 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare