zagrebačka trilogija
Blog - rujan 2010
petak, rujan 17, 2010
Jedan od omiljenijih mi likova domaće javne scene, agent iz naslova, pred otkazom je. Mediji uglavnom ovu, tek špekulaciju o njegovoj smjeni, popraćuju pridjevima "najuspješniji", "najdugovječniji", ali i "najomraženiji". Radi se o liku s najtvrđim zavičajnim akcentom među svim rođacima i kumovima u zagrebačkom čelništvu, radi se liku koji u tridesetak godina bivanja u Zagrebu nije uspio savladati upotrebu vokala u izgovoru riječi. Iako prva, spomenuta "mana" tom jednom od bajnih direktora javnih tvrtki u Zagrebu, nije i najvažnija. Dapače, potpuno je beznačajna, a uostalom, uopće i nije mana (pa zato pod navodnicima malo iznad). Tek činjenica koja dočarava stupanj inteligencije i identifikacije s gradom subjekta današnje priče.
 
Pisao sam o parkiranju u Zagrebu na ovim stranicama više puta i uglavnom psovao. Kao i brojni stanovnici i posjetitelji ovog grada, naletao sam na mine postavljene od strane ove dike hrvatskog menađmenta i njegovih zaposlenika. Kad spomenuh pridjeve, s poslijednja dva nemam baš nikakvih problema, jer dugoječnost je činjenica, a omraženost možda jest subjektivan osjećaj, ali objektivno vrlo raširen. Tak' da...
 
Nego... idemo reć dvije, tri o pridjevu najuspješniji. U svakom slučaju, prvo bi se trebalo osvrnuti na općenitu funkciju komunalnih poduzeća. Da li ona postoje kako bi ostvarivala profit ili kako bi olakšala i organizirala (su)život goleme grupe ljudi na relativno skučenom prostoru što grad zapravo jest. Da li je, na primjer, tvrtki za odvoz smeća prvi zadatak ostvarivanje profita (i kome?) ili je to održavanje nužne higijene kako bi se uvjeti života u gradu poboljšali, ili barem bili podnošljivi i bez prijetnje zarazama i epidemijama. Isto pitanje vrijedi i za ostale komunalne tvrtke pa tako i za onu koja je zadužena za organizaciju parkiranja.
Činjenica broj jedan. Zagreb ima stanovitu povijest i građen je poprilično davno (jezgra, jel?) o čemu sam onomad i sâm nešto napisao. Činjenica broj dva. Bilo je to u vrijeme kad su Ilicom prolazile konjske zaprege. Činjenica broj tri. Konjske zaprege više ne voze ni u slavonskim selima (osim tijekom trajanja Vinkovačke jeseni valjda). Konačno, činjenica broj četiri, koja to baš i nije sasvim, ali ćemo malu površnost oprostiti ovom traljavom autoru koji je nabrzaka pronašao brojku od ca. 250.000 u Zagrebu registriranih automobila 2001. godine, ca 300.000 istih u 2005. i tako zaključio da ih 2010. nema manje od 350.000 da ga j(biiip)eš. Ma kako dalekovidni arhitekti i urbanisti onog doba bili, ovakav svinjac u prometu predvidjet mogli nisu.
 
Sada ćemo preskočiti nekoliko desetljeća i osvrnuti se na trenutnu situaciju s parkiranjem u Zagrebu. Tom Cruise bi se sasvim sigurno parkirao bez problema i to posvuda. U to nema nikakve sumnje. No čovjek je stručnjak za nemoguće misije, oboružan kojekakvim hi-tech asesoarima i pogolemom holivudskom produkcijom specijalnih efekata. A kaj je s nama, koji nismo sljedbenici moćne scijentološke crkve?

Nemam živaca (niti mislim piliti ičije) nabrajanjem svih sranja vezanih uz probleme vezane sa subjektnom temom, dovoljno je prosurfati internetom koristeći tag „mate kraljević“ ili „zagreb parking“, pa nabasati na šarolika, redom negativna, iskustva, komentare i psovke. Evo samo jedan link kao primjer.  Naravno, nezanemariv je i broj onih koji smatraju da smo mi nezadovoljnici srbokomunistička  i jugonostalgična, purgerska razmažena bagra, koja ne razumije viziju našeg dičnog gradonačelnika i njegovih pljačkaških suradnika i kumova pa ih „argumentirano“ brane.

Ono o čemu zapravo razmišljam je zbrka pojmova odnosno pridjeva u superlativu. Kaže agent Mate, kako su oni jedna od najuspješnijih parking tvrtki (ma kakve to bile i ma u kojim okvirima). Ako se uspješnost komunalne tvrtke mjeri profitom, vjerojatno je u pravu. No kaos u zagrebačkom prometu, kaos s parkiranjem i javnim prijevozom i nezadovoljstvo građana istim projicira nešto drugačiju sliku ove komunalne tvrtke na platno zdravorazumskog poimanja života u gradu. 

Izravni povod ovom tekstu, dvije su stvari. Najava smjene nadasve simpatičnog Mate i njegova izjava povodom akcije njegovih zaposlenika u Rockfellerovoj. Da podsjetim, tijekom ljeta, jake snage Zagreb Parkinga, opljačkale su one koje je jad natjerao na posjet nekoj od zdravstvenih institucija smještenih u spomenutoj ulici. I kao da im nije dovoljno sranje sam posjet tim ustanovama, (o čijem bi se stanju dalo napisati i mnogo više riječi, ali su zasebna tema koju sad nećemo doticati) kao da im nije dosta jada i boleština, Mate i njegovih kumova nećaci, oteše im vozila ostavljena na jedinom mogućem mjestu uz naplatu debelo preskupih kazni i troškova. Pa kad s bolesnim djetetom na rukama izađeš iz „Zarazne“, još ti je preostalo samo iskrcati koju tisućicu kuna nakon što savršenim javnim prevozom dođeš do Strojarske ulice. Na izuzetno negativnu reakciju žrtava, ali i osoblja bolnica, slučajnih prolaznika, novinara i cijelog razumnog dijela javnosti, Matina je reakcija bila: „Ako ste 30 godina parkirali nepropisno, ne znači da ćete to moći ćiniti i ubuduće“. Naravno, ne spominjući ili predlažući alternativno, na razumnoj udaljenosti, mjesto za ostavljanje automobila, što je i logično,  jer ne postoji. No već poslovično, pred narodnjačkim klubovima okruženim legalnim parkirališnim mjestima, a gdje se u slobodnim trenucima vjerojatno, uz arlaukanje i hice iz vatrenog oružja u zrak, opušta golema većina zaposlenika te zagrebačke javne tvrtke, „paukovi“ maseratije, ferrarije i lexuse ne odvoze.

U svakom slučaju, činjenica je da je parking u Zagrebu organiziran kako bi se prikupilo što više novca, koji će pokriti goleme gubitke Holdinga, koji su pak nastali kao posljedica sustavne pljačke građana i javne imovine, grupe okupljene oko zagrebačkog gradonačelnika. Ako je smjena tog najuspješnijeg od svih uspješnih pljačkaša korak prema sanaciji problema, onda ga pozdravljam. No ako je tako, novi će direktor morati povući poteze u smjeru normalizacije situacije, poukidati naplate na besmislenim mjestima (kao npr. naplata od 7 – 22 pred tržnicama koje rade do 16, naplate po kvartovima i sl.), prihode dobivene od naplate ulagati u razvoj prometa kako u pokretu tako i onog u mirovanju (kako nazvaše parkiranje), a ne kao popravljajuću, pozitivnu protustavku u kriminalnoj bilanci zagrebačkog Holdinga. (uspoređivao sam tada mi dostupne podatke jednom, pa da ne ponavljam - link)

Zagreb Parking, tada će biti servis građana, pa će tek tada možda moći postati najuspješnija tvrtka usprkos drastično smanjenom profitu.

Ako se pak to ne dogodi, nego je smjena tek kozmetički zahvat nastavka loše politike u upravljanju gradom, ostaje nam utjeha kako će Mate konačno biti oslobođen obaveza u mrskom mu gradu, pa će moći u miru graditi velebne javne garaže u svom voljenom zavičaju.

Sretan put, šupku!
lostways @ 11:06 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, rujan 14, 2010

Dokaz je ovo, da cenzuru ne provodi samo totalitarna vlast, već da je provodi i krupni kapital odnosno vlasnici mu. Posebice oni čiji je prljavog porijekla. Kako u nas kapital prljavog porijekla u sto posto slučajeva ima direktne veze s hadezejom, čisto matemetički to ima i cenzura.

Tako ću, suprotno vlastitoj politici uređivanja ovog bloga, prenijeti, zapravo benigan, članak Borisa Dežulovića koji je neobjavljen u Slobodnoj Dalmaciji, (ali zato nije na H-alteru i Index.hr-u - neobjavljen mislim) a tiče se prvaka hadezejovske drp privatizacije Miroslava Kutle. Sve to bez daljnjeg komentara....


Slučaj građanina Saše S.

Prije neke dvije godine Riječanin Saša Srdoč došao je na originalnu zamisao da proda tuđu imovinu. Plan je bio toliko jednostavan da mu nije bilo jasno kako se toga nitko prije njega nije dosjetio. Odštampao je onda dovitljivi Saša lažne obrasce, punomoći, ugovore i izvode iz zemljišnih knjiga, napravio javnobilježnički pečat i dao oglas da prodaje susjedovu garažu. Ruka ruci, kupac potpisao ugovor i isplatio desetak hiljada eura. Dok je shvatio da garaža nije Sašina, ovaj je već u zemlju propao.

Uspio je Saša tako zajebati još par ljudi prije nego su ga prošle godine uhvatili. Na suđenju koje je završilo ovih dana osuđen je na sedam godina zatvora. Sedam godina imat će sitni prevarant Saša Srdoč da razmisli gdje je pogriješio. A pogriješio je suštinski samo u jednoj stvari: prodavao je tuđe garaže, umjesto da prodaje cijele tuđe zgrade, državne tvrtke, tvorničke gigante i trgovačke lance.

Da je bio samo malo ambiciozniji, pa krivotvorenom dokumentacijom umjesto neke trošne garaže u Škurinju onom čovjeku prodao, štajaznam, riječko brodogradilište 3. maj, Novi list, naftni terminal Omišalj ili cijelu Jadroliniju  zajedno s flotom od pedeset trajekata, Saša Srdoč bio bi ugledni poslovni čovjek, menadžer godine i dragi gost društvenih događanja. Da se barem sjetio pa organizirao u Rijeci neki krizni štab, zauzeo skladišta oružja i naoružao prijatelje iz kvarta, pa preuzeo vlast u gradu i stao hapsiti riječke Srbe, mogao ih je u istoj onoj jebenoj garaži mučiti sumpornom kiselinom, voditi na opatijski lungomare, likvidirati i bacati u more - i za sve to dobio bi samo jednu godinu zatvora više nego što je dobio zato što je par ljudi zajebao za garaže i garsonijere.

U zemlji Hrvata nesretnog su sitnog prevaranta Sašu Srdoča slobode stajali zapravo manjak ambicije i gotovo franjevačka skromnost.

Istih dana dok mu je sutkinja riječkog suda izricala kaznu, Vrhovni je sud razmatrao slučaj drugog jednog prevaranta, povijesnom presudom Županijskog suda u Zagrebu - baš tako je pisalo u novinama, "povijesna presuda" - osuđenom na tri godine zatvora. Tip je radio zapravo isto što i Saša, krivotvorio dokumente i prodavao tuđe, ali je iz nekog razloga osuđen samo na tri godine zatvora. Časni je Vrhovni sud stoga izmijenio presudu i - smanjio mu kaznu za četiri mjeseca. Tip se zove Miroslav Kutle.

Čita Saša u riječkom zatvoru tu vijest i ne ide mu u glavu zašto je on dobio sedam godina, dakle dva i pol puta više od Kutle. Osim što taj tip nije prodavao garažu, nego podrum, nije bilo bitne razlike: sklopio je cesijski ugovor sa zagrebačkim ugostiteljskim poduzećem Gradski podrum i preuzeo njegova potraživanja od dobavljača, onda odštampao lažne obrasce, punomoći, ugovore i izvode iz poslovnih knjiga, dopisivao na njih nule i napumpao potraživanja, pa tako preuzeo cijelu firmu.

Nesretni Riječanin zajebao čovjeka za garažu i dobio punih sedam godina, a Kutle zajebao cijeli grad Zagreb i hrvatsku državu, pa dobio manje od tri. I još kažu da je presuda Kutli historijska. Mali, anonimni prevarant dobio dva i pol puta više, a povijest mu zaboravila ime već na polovici jedne marginalne novinske kolumne. Do kraja teksta više se nije ni pojavio. Historija je ponekad baš dvolična kurva.

Izricanje pravorijeka Vrhovnog suda o povijesnoj presudi Miroslavu Kutli, s druge strane, bez daha je pratila cijela država. Gotovo dvadeset godina nakon glasovite privatizacije hrvatskog gospodarstva, izrečena je prva pravomoćna presuda za tu pljačku stoljeća, najveću u suvremenoj povijesti kriminala i bolje organiziranu od Olimpijade u Pekingu, u kojoj je dobro naoružana banda pokrala više-manje cijelu imovinu jedne manje europske države.

Cjelokupna naklada nacionalne valute, promijenjena u drugoj državi u njemačke marke, goleme javne kompanije, tvornički giganti, poljoprivredni kombinati, hotelski kompleksi, novinske kuće, trgovački lanci i kulturno-povijesni spomenici, kilometri morske obale, milijuni hektara državnog zemljišta, ukupni gradski budžeti i kompletne državne rezerve žitarica, sve je završilo u rukama članova besprizorne bande - dijelio se noću u garažama i gradskim podrumima plijen od pljačke, kome hotel, kome novine, kome ministarstvo, kome gotovina - i od svega toga, od cijele privatizacijske pljačke od koje se Hrvatska nije oporavila do dana današnjeg, niti će sljedećih dvadeset godina, strašni je sud na kraju osudio jednog člana bande na dvije godine i osam mjeseci zatvora.

Da su mu uza sve one tvornice, trgovine i robne kuće negdje u tvorničkom dimnjaku našli sakriven jedan gram marihuane, dobio bi dvostruko više.

Slučaj hrvatske privatizacije time je manje-više zaključen. Kad Miroslav Kutle sutra - dobro, prekosutra - izađe iz zatvora, zbog svih financijskih malverzacija suvremene nam povijesti, u hrvatskim će kazamatima ostati još samo jedan osuđeni lopov, onaj riječki mastermind, kako se zove, hohštapler dva i pol puta gori od Kutle, kojega je zbog manjka ambicije i upravo franjevačke skromnosti povijest zaboravila još tamo u prethodnom stupcu.

lostways @ 09:43 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, rujan 7, 2010
Draga moja ...
 
Teško mi je, gotovo nemoguće, obratiti ti se drugačije nego ovako. Pismom. Ne znam kako bi ga započeo, a da pritom poštujem pravila lijepog ponašanja. No kako su tebi uglađenost i pristojnost potpuno strani, briga me za to. Pa ću počet onako kako zapravo, jedino mogu. Psovkom.
 
Pun mi te je više kurac.
 
Oprostit ćeš mi lijepa moja, ako i nećeš, stvarno me više nije briga. Prekinuli smo. Brinuo sam za tebe, onomad branio čak i fizički, pomagao ti, plaćao tvoje račune i još štošta drugo, svih ovih godina. Pokušavao tebi i tvojima objasniti, pokušavao nešto promijeniti. Ali ne - ti si najbolja. Od kuhinje, do nogometa, u svemu, najljepša si u svakom svojem biću, u svakom svojem dijelu.
 
Nisi. Nisi draga moja. Mnoge su ljepše, zanimljivije, mnoge imaju više razumijevanja za svoje, one koji ih vole, a o pristojnosti da i ne govorim. Mnoge su i naprednije o tebe, iako sam se nadao da ćeš ih dostić, pomagao ti u tome, trudio se, nećeš. Ostat ćeš ovakva, mala i jalna.
 
Bio sam tada mlad kad smo počeli, jako mlad. Vjerovao u tebe. I kako si mi zahvalila? - sjebala mi najbolje godine, sjebala mi mladost. Kad usporedim živote onih drugih, tuđih, mojih vršnjaka, dođe mi da zaplaćem. No, sebi ništa ne predbacujem, čak i ne mogu, jer, izabrala si ti mene, a ne obratno, nisi me pitala. Nitko me, jebi ga, nije pitao.
 
Znaš, draga moja lijepa, na greškama se uči. Kažu da oni pametni to čine na tuđima, a ti iako "najpametnija" ne učiš ni na vlastitim. Izabrala si ove idiote da te vode, pa neka ti ih sad. I kad si vidjela kuda te vode, kad su ti uzeli i ono malo što si imala, ostala si im vjerna. Neka ti ih. Ionako poštuješ samo zakon jačeg.
 
I usprkos svemu, ne želim ti ništa loše. Dapače. Samo ti, evo javljam, da me više nije briga. Jebe mi se.
 
Iako znam da i tebe nije briga, a osjećam to svakim danom sve više, kažem ti: stojim tu ispod ovog usranog tmurnog neba, sjeban, ali  uspravan i znam. Osvanut će sunce.
 
Hoće li i tebi?
 
Ostaj mi zdravo. Ili nemoj.
 
Tvoj jedan od mnogih. 
 
P.S. domovini.

lostways @ 14:15 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare