zagrebačka trilogija
Blog
ponedjeljak, siječanj 26, 2009

Udarne su vijesti na naslovnicama manje-više svih relevantnih medija u HR uglavnom vezane uz Svjetsko rukometno prvenstvo. U Zadru i Zagrebu su su se huligani pobrinuli da vijesti vezane uz taj događaj ne dospiju samo u rubriku "sport", već i u "crnu kroniku". Dok su u Zagrebu glavni akteri samo huligani, u Zadru se u akciju "popunimo i druge rubrike u medijima" uključio i gradonačelnik. O tome više ni riječi od mene.

Jamravom kakav već jesam, meni u oko upale neke druge vijesti. HEP, kao posljednja od strateških kompanija, nabavila šest novih Audija 6. Srećom po nas, nisu nabavili "osmice", jer bi iih tada moralo biti, valjda osam. Nema ništa sporno u tome, da se direktori uspješnih poduzeća, bila ona i javna, voze u luksuznim automobilima. Međutim, pogled na bilancu tog giganta, dovodi u sumnju pridjev uspješno.  Uz to, što je dobit poduzeća u odnosu na prošlu godinu manja za ca. pola milijarde(!) kuna, pa stvar dosta ozbiljno smrdi na pripremu prodaje tvrtke po već poznatom receptu Pliva - T-com - Ina, važno je naglasiti da se radi o monopolistu, koji u svojim rukama drži proizvodnju i distribuciju ENERGIJE.  Vjerujem da nije potrebno posebno naglašavati važnost te kompanije. U trenucima, kada je na globalnom tržištu energije, u tijeku prestrojavanje i zauzimanje pozicija za ne-izgleda-baš-sjajnu budućnost, naš čuvar energije, odnosno njegova uprava, ponašaje se kao pijani milioner. Siguran sam, da ni u mnogo jačim ekonomijama od ove naše, takav potez ne bi našao opravdanja u javnosti. 

Tim više, ako vidimo da je u tijeku spašavanje državnog proračuna od strane HNB-a, koji je poslovnim bankama odobrio dvije milijarde eura kako bi milijardu posudile proračunu, odnosno državi. Ne moram naglašavati da su poslovne banke redom u rukama stranog kapitala, pa će tako i kamata za posuđen novac, završiti u rukama, odnosno džepovima stvarnih gospodara Hrvatske. 

Riječ demokracija nosi korijen u grčkom jeziku kao složenica od "narod" i "vladati", pa je sasvim jasno da u Hrvatskoj osim deklarativno, demokracija ne postoji. 

A pijani milioneri iz HEP-a, nazdravljaju najnovijoj autokratskoj akviziji. 

HEP HEP HURA!

zraj @ 10:48 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 14, 2009

Ima plina - nema plina. Sažetak je to prvih vijesti uglavnom svih medija. U plinsku histeriju se upleo i SAD, pa je sad sve na svom mjestu. Suverena i slobodna Domovina, najnovije vijesti govore, šepa i sa potencijalima električne energije.

Možda bi, negdje, ovakva situacija potaknula vladu na analizu, ako već ne na promjenu energetske strategije, ali u nas se to neće dogoditi. Za našu je vladu, Drivu i njegove goleme patuljke, puno važnije pitanje ulaska u EU, pod svaku cijenu. U atmosferu traljavog vođenja države, sasvim se uklapa i predsjednik lijepe naše. Ne ulazeći u argumentaciju njegovih izjava, čak ni u tajming (u diplomatskom smislu), voda je to na mlin nesposobnoj družini što se vladom naziva.

Nešto više, spomenuh slobodu. Pa tako Jutarnji list donosi članak o indeksu ekonomskih sloboda u Hrvatskoj, u kojem se poziva na rezultate, u mojim postovima već spominjanih, istraživanja The Wall Street Journal i The Heritage Foundation koja u nas prenosi Adriatic institut za javni poredak. Dakle, kao jedan od kolosalnih uspjeha ove vlade u svojem drugom mandatu, je i plasman na 116. mjesto u poretku ekonomija cijelog svijeta, ali još je veći uspjeh vidljiv unutar europskih zemalja gdje zauzimamo fantastično 38. mjesto od ukupno 43 zemlje obuhvaćene istraživanjem. Tako smo po ekonomskim slobodama ispred demokratskih giganta kao što su  Moldavija, BiH, Rusija, Ukrajina i Bjelorusija.    Ponosan kakav već je, Drivo u tome ne vidi ništa sporno, tek tvrdi kako će ova vlada ustrajati na reformama. Toga se i bojim.

"Ukupna ocjena ekonomskih sloboda u Hrvatskoj ove je godine 55,1 posto. Premda je riječ o neznatno boljoj ocjeni u odnosu na prošlogodišnju, ona nas i dalje svrstava među “uglavnom neslobodne zemlje svijeta”, napominju u Adriatic institutu. Iznadprosječnu ocjenu zabilježili smo u segmentima trgovinske, financijske i monetarne slobode, a kao slabe točke navode se visoka razina državne potrošnje, neučinkovito sudstvo i uprava, korupcija te sveprisutna država." - prenosi Jutarnji zaključak koji donosi Joel Anand Samy, suosnivač Adriatic instituta.

Kad ulično nasilje eskalira, mafijaška ubojstva preplave grad (i šire) Drivo zamijeni ministre i problem nestane kao spužvom pobrisan. Kad se pokaže da su zalihe energenata pred kolapsom, Drivo najavi uvoz iz Katara ili Alžira, kao rješenje svih problema (u čemu nema ništa spornog, osim što je to trebalo biti ako ne učinjeno, ali onda pripremljeno još ljetos, jer ne nabavljaju se drva za ogrijev kad stegne zima, nego kad popusti - znaju to dobro naši Ličani i Gorani). Kad ponestane struje, HEP će je uvesti bez obzira na troškove. Kad reforme kasne, krivi su - Slovenci. Kad imamo ovakvu vladu krivi smo MI

Vlada vodi strategiju gašenja požara, a ne plansku politiku. Nema plan ni strategiju, nego nedoslijedno reagira na trenutne okolnosti (npr. zdravstvena reforma ima - nema; stegni remen - otpusti remen, radna - neradna nedjelja, pušenje zabranjeno ali ne baš previše.... ). Ne gradi novu branu podivljalom riječnom toku, nego krpa staru gdje procuri. I to je OK, dok ruina drži vodu. Kako tragične poslijedice gašenja požara bez organizacije, bez znanja i odgovarajućeg vodstva, na stravičan smo način uvidjeli ( mi, ali očigledno ne i Vlada) na Kornatima. Nitko, od ovih koji su halapljivo preuzeli odgovornost (čitaj: vlast) nema blage veze o tome kamo ide Hrvatska. Kada zadnja zakrpa popusti, prepušteni smo stihiji. Odgovornost za budućnost naše djece, dali smo u ruke beskrupuloznim lažljivcima, pozerima, nesposobnim za išta osim djelotvorni grabež našeg u svoje džepove, koji o resoru kojim upravljaju nemaju blage veze.

Evo izbljuvao sam žuč. Pun mi kurac drame oko ruskog plina, drkanja Slovenije s blokadom pregovora. Puna mi kita vijesti serviranih kako bi prikrile notornu nesposobnost vladajućih glupana. Imamo mi većih problema. Svakim danom ovog mandata sve većih. Nije problem rusko-ukrajinsko izdrkavanje s plinom, nego je problem što idioti nisu dosad osigurali alternativni izvor, istovremeno megainvestirajući u plinovod koji se oslanja isključivo na ruski plin, a mašući nam ispred glava sa pozivnicom u NATO. Koji nam neće dati plin, nego regrutirat tek punoljetne, u topovsko meso sukoba s onima čiji plin planirasmo koristit. Nije problem slovensko zloupotrebljavanje trenutne pozicije kako bi zbog unutarnjopolitičkog prikupljanja glasova vlastite desnice pod parolom zalaganja za 25 km granica kao ključnog nacionalnog interesa, nego je problem što Hrvatska ne pregovara, već pristaje na ultimativno ponuđeno, što reforma iz (post)komunističke ekonomije u slobodnu i tržišnu nije niti započela, a korak smo do odricanja od dijela, kakvog-takvog, ali još uvijek, suvereniteta. Problem je rasprodano obiteljsko srebro, problem je nerad, korupcijom neizlječivo zaraženog pravosuđa, prezaduženi i kolabirani zdravstveni sustav bolesniji od samih korisnika, financijsko porezni sustav koji visi o niti, dug od 40 milijardi eura. Problem je sustav vrijednosti koji ima razumijevanja za odbjeglog dilera, što mediji prate vjenčanje osuđenog za ratne zločine u istom kontekstu kao i zajedničko skijanje gay mačka i mistera, neučinkovita i politikom zaražena policija.... 

Ma zapravo, nisu  to pravi problemi. Dramatična je činjenica, da nitko (uključujući i nas, građane) ne poduzima ništa da to promijeni.

Nego smo nadrkani na Slovence, Ukrajince i Ruse. 

            

zraj @ 11:36 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 12, 2009

Ugledni britanski stručnjak, dr. Geoffrey B. Coldmay jr. nominiran je za nagradu Fakenews, koju dodjeljuje Royal Biophysik & Molecular Science Society (RBMSS) pri cijenjenom North Walsham sveučilištu u istoimenom gradiću u Velikoj Britaniji, za najnoviji istraživački rad objavljen u čuvenom časopisu GeoFuture of the World.

Da ne prenosim članak, ukratko, riječ je o tome da su brojne teorije o globalnom zatopljenju, pale u vodu i smrznule se negdje na rubnim područjima Arktičke ledene pustinje. Dr. G.B. Coldmay, nakon dugogodišnjih istraživanja i praćenja meteroroloških pojava u arktičkim područjima, tvrdi da su katastrofične najave o otapanju golemog volumena leda, ne samo netočne, već i zlonamjerno prezentirane svjetskoj javnosti. Naime, već u prvom dijelu članka, ovaj uvaženi autor, okomljava se na dobro poznate satelitske snimke polova, koje pokazuju smanjenje odnosno povlačenje granice vječnog leda. Svaki školarac takvu snimku može napraviti u pola sata bavljenja Photoshopom, tvrdi dr. Coldmay. Analizom njegovih tvrdnji, izvlači se zaključak, kako je katastrofičarska histerija oko dizanja razine mora, zapravo urota korporacija bez obzira na porijeklo njihova kapitala, kako bi se uspostavila kontrola nad tržištem energenata. 
Sredinom članka, izloženi su brojni dokazi, potkrijepljeni činjenicama, kako planetu zapravo ne prijeti globalno zatopljenje već upravo suprotno, novo ledeno doba. Najnoviji događaji vezani uz (ne)isporuku plina upravo su dokaz stvarnim trendovima. I dok histerični zaštitari planeta troše energiju na poticanje svjesti o potrebi provođenja ekoloških mjera, korporacije zapravo zauzimaju startne pozicije za novi svjetski poredak koji donosi globalno zahlađenje. Koliko je istraživanje relevantno, pokazuju i umalo polarne temperature koje su zahvatile Europu i Američki kontinent.

U tome je svjetlu, sasvim jasna genijalna koncepcija energetske strategije hrvatske vlade, temeljena na ruskom plinu. Istovremenim pristupanjem NATO-u, Republika Hrvatska, uspješno se implementirala u urotničku skupinu, koja se bavi zbunjivanjem javnosti, sve u svrhu  jačanja vlastitih energetskih potencijala. 

Sve one puste tlapnje o potrebi razvijanja alternativnih izvora energije, (šatro razvoj, šatro poticaji i šatro programi, koji osim na papiru i ne postoje) zapravo su bile samo paravan za temeljenje sustava energetike, koji će nas uskoro staviti rame uz rame sa gospodarima energetske budućnosti. Tu suverenu i praktičnu politiku hrvatske vlade, i dr. Coldmay navodi kao jedan od jasnih dokaza svojoj teoriji spominjući doktora teatrologije u svom djelu.

Da, vratio sam se sa skijanja, i zatekla me energetska kriza. A bedak, uslikam ovakav prizor za uspomenu. 

Blesana....
A već uskoro će to biti jedini prizor koji ćemo moći vidjeti.

Zato kapa dolje Drivi. Sada je sve jasno, i zaista nema potrebe objašnjavati hrvatskoj javnosti strategiju uvođenja plina u Lici i Gorskom Kotaru (koji leže na jednom od najvećih potencijalnih ležišta biomase u ovom dijelu Europe), niti polagati račune za genijalnu investiciju plinovoda (s ruskim plinom) prema Dalmaciji. 

I ako netko dvoji o učinkovitosti iskapčanja plina u Dubravkinom putu, herojskom djelu službenika Gradske Plinare ovjekovječeno TV kamerama, kao i brojnim kafićima, neka razmišlja dalekovidnije. Fol, sve je fol, kako bi se zavaralo pobornike teorije globalnog zatopljenja. Istina, plin iskopčan svim kafićima u Zagrebu, omogućiti će goleme uštede, tako da će Hrvatska i iz ove krize izaći samo još jača. U skijaško-poslovnim krugovima, pročulo se i da zagrebački gradonačelnik odustaje od već gotovo pripremljenog projekta podzemne željeznice u Zagrebu, te je vrlo blizu nabavke tridesetak ratraga i financiranju povezivanja gradskih četvrti modernim šesterosjedečnicama. Jednako tako, odustaje se od nabave tenka, i razmišlja o gradnji golemog iglua negdje pored veličanstvene Arene, opremljenog sa 700 motornih saonica, i dvjesto pari turno skija, iz kojeg će se rukovoditi operacijma sanacije poslijedica ledenog vala koji nam predstoji. Navodno, iglu će biti opremljen i dovoljnom količinom termofora koji bi se kroz ventilacijske otvore bacali promrzlim građanima. Tako ispada, da je još jednom dalekovidni zagrebački gradonačelnik korak ispred premijera.

Plinovodu usprkos.

zraj @ 12:36 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 8, 2008

Preživio sam jučerašnji pakao. Uspješno. Bilo - prošlo, ne kukam. Legao sam jučer oko sedam navečer, digao se jutros u pol sedam. Umalo 12 sati, bilo mi je potrebno za regeneraciju. Nagomilani umor od prošlog tjedna još sam začinio s vikend plovidbom. Hardcore ribarenje s dizanjem prije mraka i lijeganjem  nakon ponoći, ostavilo je traga. Danas je novi dan.

Ujutro, natočio sam jučer temeljito ispražnjeni spremnik C5 (od mogućih 66 stalo je 59 litara), naravno, po novoj cijeni eurodisela. Devet kuna i devedesttri lipe po litri, pomnoženo s gore spomenutih 59, daje rezultat od točno 585,87 HRK.

U ponedjeljak bi me ta količina goriva koštala 579,97 HRK. Razlika iznosi 5,9 Kuna. Da ću propast - neću. Ali da sam rezervoar početkom godine točio za četiristotinjak kuna, jesam - nasuprot ovih umalo 600.

INA, deklarativno domaća naftna kompanija, koja to u stvarnosti nije, žali se, kako vidim na index-u, na tretman u HR medijskom prostoru. Nitko ne piše o njezinim humanitarnim akcijama, stipendijama, karitativnom djelovanju, dobrotvorstvu prema ucviljenim siromasima, već svi samo trube o njoj, u negativnom kontekstu poskupljnja goriva. Pročitasmo neki dan, šture informacije o dr. Ivinoj razmjeni dionica s MOL-om. Kada kontrola poslovanja te šatro domaće tvrtke, potpuno izmakne kontroli dr. Ive i njegovih vrsnih energetskih stratega smješi nam se sjajna budućnost. Koju je moguće isčitati iz cijene goriva na crpkama jedne druge, jednako "domaće" naftne kompanije. Još prošli tjedan, eurodiesel je na crpkama TIFONA, prodavan po cijeni 9,99 HRK. Kakve to ima veze s INA-om, upitati će neki, neupućeni čitatelj. E pa, na web situ te tvrtke, možete lijepo pročitati tko je 100% -tni vlasnik te kompanije nekad u vlasništvu generala HRV Čermaka. MOL.

Ajmo dalje. Tko je većinski vlasnik MOL-a? 
 

Lako uočljivo je to da su najveći dioničari "strani" investitori, uglavnom institucionalni, što će reći razni fondovi, odmah za njima i naftni gigant OMV. Spomenuta zamjena dionica, obrazložena je obranom INA-e od OMV-a. Hm?

Kako bilo, monopol INA-e, nad trgovinom gorivom u RH, de facto je monool OMV-a. Ili griješim?

Navodno, ali samo navodno, fondovi koji su vlasnici najvećeg udjela u vlasničkoj strukturi MOL-a, pripadaju ruskom kapitalu, odnosno gigantu LUKOIL-u. Ako je zaista tako, stvari dobivaju jednu novu, jasniju dimenziju. Plinovod u Dalmaciju. Polako, ali sigurno moć određivanja strategije energetskog razvoja i održanja Hrvatske, polako ali sigurno, odlazi iz naših ruku. Kada pogledamo trenutačna kretanja u HEP-u, drugoj monopolističkoj energetskoj tvrtki u Hrvata, stvari postaju još bistrije. Ta je kompanija, još jedina slamka spasa državi na rubu bankrota. Svojim fantastičnim ekonomskim djelovanjem, ova je vlada uspjela ono, što brojne druge, ratovima usprkos, nisu. Osim možda one Pavelićeve (ako tu tvorevinu svrstamo u red država).  Potpuno izgubiti nezavisnost. 

Kada se proda i HEP, što će se neminovno dogoditi, pred kraj mandata ove vlade, kako bi se deficitom traumatizirana državna blagajna napunila, a time omogućila još jedan agresivna kampanja (s poklonima umirovljeniocima, braniteljima i ostalim socijalno ugroženim kategorijama društva, odnosno revnim biračima) učinak će biti pun. Turizam u rukama stranih banaka, energetika i telekomunikacije jednako, trgovina već odavno (ne spominjite Agrokor, fondovi kod kojih je prezadužen, su sve samo ne Hrvatski, ili ako nominalno jesu, vlasnici su opet strane banke...). Hrvatska je vojska pod kapom NATO-a, utjecaj na vojnu doktrinu negdje između  Bruxellesa i Washingtona. 

I sve ovo napisah zbog pišljivih 5,90 Kuna više plaćenog goriva nego prošli tjedan. Zaboravih naglasiti da je istovremeno cijena barela sirove nafte na svjetskom tržištu neznatno pala. Tako da je ovo poskupljenje vrlo logično. 

E jesam cicija!

 

 



zraj @ 13:11 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 12, 2008

Kombinacija naslovne brojke i slova označava snagu. Četiri mega-wata. Ili 4 miliona wata. To je snaga kotlovnice na biomasu, "moje" kotlovnice. Iskrsnuo je, jučer, manji kvar na uređaju za održavanje tlaka. Postrojenje "vozi" temperaturom 110oC (i malo više, al' nemojte nikom reć'), pa je taj uređaj jedan od važnijih u sustavu. Zašto? Vodi se zagrijavanjem povećava volumen (što zna svatko kome je iskipila voda dok je kuhao kavu), a kako je zarobljena u cijevima,  logična je posljedica, povećava se i tlak. Taj uređaj, može ga se zvati i ekspanzionim, kompenzira volumensko proširenje vode, kompenzira povišenje tlaka, odnosno održava ga na razini između 2 i 3 bar, te otplinjava medij, odnosno uklanja sitne čestice zraka koje nastaju u vodi prilikom vrenja. Što je višestruko korisno, jer kako znamo da kisik potiće koroziju (koja je posljedica oksidacije čelika), tako se njegovim uklanjanjem povećava trajnost cjevovoda. Kvar smo ubrzo otklonili i postrojenje je nastavilo sa sigurnim automatskim radom. 

Dakle, postrojenje snage 4 MW, loženo isključivo piljevinom (odnosno manje vrijednim otpadom nastalim u obradi drveta), radi potpuno automatski, 24 sata, 365 dana u godini. Na kraju videa, može se uočiti i uređaj za permanentno, automatsko čišćenje cijevi, tako da zaista nema nikakve potrebe za zaustavljanjem postrojenja. Ne mogu, a da se  ne pohvalim malo, pa reći da je projekt ove "bebe" od prvog do zadnjeg vijka, uključivo sa distribucijom topline, mojih ruku (PC-a) djelo. A nije najveća. Kotao je proizvela austrijska tvrtka, jedna od dvije-tri vodeće u Europi, u svom fahu.  

Zašto ovo sve? Snimio sam kratki (ca. minuta i pol) video (mobitelom, sorry na nekvaliteti), kako bi netko od brojnih "stručnjaka" za alternativne (obnovljive) izvore energije, koji mlate hrpetinu love za svoje turbopametne projekte, mogao uživo vidjeti kako to postrojenje radi. Kad već u životu nije bio u kotlovnici.






zraj @ 07:05 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 2, 2008

Stali smo kod kogeneracionih postrojenja u zadnjem postu. U komentarima pod prvi post, našao se i onaj gospodina Oštrića iz Zelene liste (tako je prevedoh nick, bez uvrede ako nije točno). Iako se u mnogočemu slažemo, kod vjetroelektrana nismo na "istoj liniji". Kako to? Dakle, mislim da je temeljna razlika u kutu gledanja. Moji stavovi o "alternativnoj" energetici su prvenstveno subjektivni iz proste činjenice da se primarno bavim termoenergetikom temeljnom na biomasi (ne uljana repica, ne fekalni otpad nego drveni nusprodukti proizvodnje, opet da ne kažem otpad). Logično je, da osim što sam tu "najdeblji" , u toj grani imam  i najjaču argumentaciju.  Dalje, moja pozicija je vezana uz privatne, komercijalne investitore a ne uz institucije. Prostije, materijalno ovisim o privatnim investitorima, koji pak ovise o isključivo vlastitoj produktivnosti. Što sa institucijama nikako nije slučaj. Gospodin Oštrić, uz dužno poštovanje, govori iz pozicije zaštitara prirode (ako dobro iščitah "Zelena akcija") ili stranke. I tu je osnova. Spomenuto postrojenje u Lienzu, APSOLUTNO JE NEISPLATIVO OSIM UZ OBILNE DRŽAVNE DOTACIJE. Ne toliko kroz eksploataciju, nego pri instalaciji, odnosno investiciji. I u tome je osnovni problem.  Jednako tako, svaka pilana, u principu mora imati kotlovnicu, kako bi servisirala vlastite potrebe za toplinskom energijom (sušare, parione, tehnologija prešanja i sl.) i prisiljena je na investiciju. Vlasnik pritom vrlo dobro pazi, na točnu procjenu toplinske bilance, kako ne bi investirao niti EURO više nego li je to nužno. E sad...
Obzirom na činjenicu, da u pravilu pilana, u ljetnom periodu, uvijek ima viškove biomase, u vlasnika se javlja poteba za komercijalizacijom tog viška. Opcije su: prodaja sirove piljevine/sječke gdje je najčešće cijena tereta manja od cijene transporta, ili proizvodnja briketa, odnosno u novije doba peleta.  Pritom, ne trba smetnuti s uma, da je za svako obogaćivanje biomase, potrebno utrošiti stanovitu energiju, koja opet ima svoju cijenu. Često, javlja se i ideja o prodaji energije, bilo električne kroz kogeneraciju, bilo toplinske kroz daljinska grijanja. 
I evo nas. Investicija u svako proširenje prozvodnje energije, je prevelika da bi se kroz eksploataciju, komercijalno i u prihvatljivom roku, vratila, ili još bolje, stvarala profit.  Tko je blesav uložiti milijun eura danas da bi ih vratio kroz naplatu kW/h u roku deset ili više godina? Ovdje mi nije cilj detaljno opisivati troškove (daviti), ali ću samo spomenuti da bude jasnije o čemu govorim. Dakle, za proizvodnju struje treba ili parno, visokotlačno postrojenje, turbina generator, ili ORC, u drugom slučaju termouljno postrojenje sa ORC-om (blok od parnog izmjenjivača, turbine i generatora), a za daljinsko grijanje, podzemni predizolirani cjevovodi s podstanicama. Morate mi vjerovati na riječ kad kažem da se radi o nevjerojatno skupoj tehnologiji. 
Zaključak, država iz vlastitog interesa, mora subvencionirati nabavu te tehnologije, kroz nepovratna sredstva i (ili) subvencionirane kredite sa simboličnim kamatama kako bi takva postrojenja zaživjela. Potrebno je znati, da dobrih 10 godina, nakon što su europska zakonodavstva riješila taj problem, hrvatsko je tek početkom ove godine donijelo mogućnost uključivanja tako proizvedene energije u sustav HEP-a. Jednako tako, hrvatski buđet sa ogromnim deficitom, jednostavno nije sposoban finacirati takve projekte, što i nije teško za povjerovati kad znamo u kakvom su stanju zdravstvo, mirovine, i ostale socijalne funkcije države. Drugo je pitanje sposobnosti državnih institucija da za takve projekte izvuku novac iz europskih fondova. Ono što rade, je da vlastitim institucijama (što je najgore i kao što spomene g. Oštić austrijskim) plaćaju izrade analiza i megalomanskih projekata, koji nikada neće zaživjeti, jer jednostavno bez državnog novca nisu komercijalni. Zatvoren krug.
Zašto sve to pišem? Među ostalim i kao odgovor na spomenuti potencijal vjetroelektrana. Da je taj potencijal isplativ, već bi se našao privatni investitor.
Predraga mi Orlala, spominje spalionice, koje imaju istu etiketu. Uz još "sitan" detalj o problemu zbrinjavanja produkata gorenja PVC-a, jer kako znamo, PVC ne ide u pepeo, već u "film", koji osim što začepljuje dovode zraka na rešetku spaljivanja u ložištu, teba s vremena na vrijeme zbrinuti. Užasno skupi uređaji za elektrofiltraciju takovog spaljivanja,  osim što troše el. energiju, stavljaju ta postrojenja u kategoriju onih koje se isplate samo državi za postizanje kvota emisije štetnih plinova (uz praktično spaljivanje zapljenjenih droga, opasnih otpada i sl.)

Nažalost, i na užas svih (pa i moj), posebice "zelenih" jedino energetsko globalno rješenje europske energetike, nalazi se u nuklearkama. One su najekološkiji prizvođač energije. Suludo? Nije. Objašnjenje u slijedećem postu.

zraj @ 12:26 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 29, 2008
29.5.2008 11:43:28 | sponzoras 
Glede alternativne energije i proizvodnje iste. Nisam stručnjak na tom polju kao ti no jedna stvar me užasno kopka.. Ovdje u Britaniji gdje živim već 8 godina, ne da su teme reciklaže, bioenergije, iskorištavanja alternativnih načina proizvodnje energije postale teme broj 1, već je i narod počeo jako pridavati pažnju tome, zahvaljujući vladi koja im stalno tupi kako uštediti, kako reciklirati, kako doprinjeti svojim primjerom.
Ima li kog u Hrvatskoj da razmišlja o tome danonoćno (jer je sad krajnje vrijeme), a resursa imamo hvala bogu, ili pak češu jaja i grade plinovode??!!. Ima li ikakvih idejnih planova da se energija vjetra, famozne bure i juga iskoristi u korisne svrhe?
Eto to me jako zanima... jel imaš kakve informacije o tome?

Kako u slijedećem komentaru potvrđuje i sponzoraš, blog je zabava, al' je neko i čita. Nisam oduševljen idejom mješanja posla i zabave ali situacije je zaista vrlo ozbiljna, a po raznim medijima, uz rijetke iznimke,  mogu se pročitati veće ili manje bedastoće vezane uz korištenje alternativnih izvora energije. Naravno da ja ne znam sve, ali ono što znam, pokušati ću ovdje prezentirati na način razumljiv ne samo tehnički potkovanoj populaciji. Pa koka zanima - evo ga:


Kada govorimo o korištenju energije, najčešće upotrebljavamo riječ proizvodnja (energije) i potrošnja. Dok ova druga još kako tako drži vodu, ova prava ne. Radi se o pretvaranju energije, jer je ona neproizvodiva. Dakle, potencialnu energiju nafte, sagorijevanjem pretvaramo u toplinsku energiju. Potencijalnu energije nafte, sagorijevanjem u motoru, možemo pretvoriti i u dinamičku energiju. Potencijalnu energiju sunca, toplinskim kolektorima opet pretvaramo u  toplinsku ili električnu energiju koju pak, motorom pretvarmo u dimamičku, ili žaruljom u svjetlosnu.
Kada govorimo o obnovljivim izvorima energije, tada u naftnom slučaju, ostajemo praznih ruku. Dakle, pretvorenu dinamičku energiju utrošimo na gibanje (ili neki drugi rad), a produkt pretvorbe, u vidu ispušnih plinova emitiramo u atmosferu.
Kada pogledamo gornju ilustraciju, naglašen je krug, koji počinje i završava - u šumi. Naravno, situacija nije tako jednostavna, jer i potencijalna energija pohranjena u šumama, nije beskonačna. Ali, obnovljiva jest.
Često su u ustima političara ti pojmovi. Posebno u doba približavanja izbora. Obnovljivi i (ili) alternativni izvori energije. Što o tome oni zapravo znaju, i kako se u skladu s time ponašaju, odnosno što poduzimaju, probati ću analizirati ovdje.
Republika Hrvatska, konačno je postala potpisnicom famoznog Kyoto sporazuma, koji među ostalim, precizno određuje kvote emisije štetnih plinova u atmosferu za svaku državu posebice. Od "velikih", pogađate, još jedino SAD nisu potpisnica tog sporazuma. Iako je više nego očito zašto, to sada nije tema, možda jednom drugom prilikom. Tako je nedavno (prošle godine) na austrijskim autocestama, brzina bila ograničena na 100 Km/h. Vozači su se ogromnom većinom te zabrane i pridržavali (što zbog svijesti, što zbog rigoroznih kazni). Razlog je bio taj, da je država došla u situaciju blizu zadane kvote pa su domaći stručnjaci u energetici izračunali uštedu koju će izvršiti spomenuta mjera. I zaista. Nakon nekoliko mjeseci, mjera je ukinuta, s time da su suklado svijesti, veliki broj vozača i trajno smanji brzinu. 
Možete li tako nešto zamisliti u Lijepoj našoj?
I još. Isti su stručnjaci, izračunali da, upaljena svjetla pri vožnji danju, kada se stavi u omjer sigurnost povezana s tim činom, i ušteda energije kod ugašenih svjetala,  opća korist preteže na stranu ugašenih svjetala, a austrijsko zakonodavstvo pretočilo ta saznanja u zakon (provjeriti prije puta jeli već na snazi, da ne bi Lostways plaćao tuđe kazne).
Kao odgovor na sponzoraševo pitanje, od obnovljivih resusrsa, Hrvatska obiluje vjetrom i potencijalom plime i oseke i šumama. Pa ajmo od početka. Vjetar. Kod nas su, koliko ja znam, instalirane dvije vjetroelektrane. Jedna na Pagu, druga iznad Šibenika. Bura, jugo, nevera....sve su to motivi iz popularnih domaćih pjesama, pa što to ne iskoristimo na korisniji način od podloge za ispijanje bevandi? Nije baš tako jednostavno. Spomenuti projekti, uglavnom služe kao opravdanje  novcu, povućenom iz europskih fondova za te, alternativno energeske namjene. Problem. Za vjetroelektranu nije potreban uragan koji danas lomi sve pred sobom, a već sutra izbonaca, tako da je more kao ogledalo. Potreban je, za visok stupanj iskoristivosti (i tehnički i komercijalno) konstantan, snagom ujednačen vjetar koji tako puše bar 300 dana u godini. Da li je to slučaj u Dalmaciji, procijenite sami. Dakle čorak.
Plima i oseka. 
Taj je potencijal do sada relativno neistražen i rijetki su primjeri u svijetu. Uz to, na našoj obali, visinska razlika između te dvije suprostavljene prirodne pojave je 40 cm na jugu do maksimalnih 1 metar na sjeveru, a za iskorištenje tog potencijala, minimalno je potebno 7 metara. Opet čorak.
Valovi. Opet čorak, kao i za vjetar. Danas ogromni od kopna perma moru, sutra bonaca, prekosutra opet jugo. 
Ostale nam šume. 
Jedna od najvažnijih industrijskih grana u nas, trebala bi biti drvna industrija. Sasvim logično kad znamo kakvim  prirodnim resursima raspolažemo. Kažem trebala bi biti. Ali nije. Zašto? - to je tema za drugi post, a odgovor znaju naši čuveni ekonomsko-politički stratezi s doktorom teatrologije na čelu.
Kada se sve oduzme i zbroji, tu leže i naši najveći potencijali obnovljive energije. Radi se o zaista naprednoj procesnoj, potpuno automatiziranoj tehnologiji,  a nikako o bacanju cjepanica u peć. Nekoliko desetaka takvih postrojenja (od snage 500 kW do 6 MW) postoji u Hrvatskoj. Jedan ozbiljan dio njih, projektirao sam odnosno sudjelovao u njihovoj operacionalizaciji na ovaj ili onaj način (skromno će on) sam i sam. (teba apostrof na jednan a u sam al' ja ne znam koji, pa ću ostaviti ovako)
Radi se o vrlo skupoj tehnologiji, čiju ugradnju, obilno potiču sve zemlje potpisnice gore spomennutog sporazuma, iz sasvim pragmatičnih razloga. Ne i naša. Odnosno, unazad nekoliko godina, i naša država izdaje neke subvencije, ali sa uvjetima koje ispunjavaju rijetki. Postojeća postrojenja, stare tehnologije, već po zakonu o emisiji dimnih plinova iz 1997, dakle prije potpisa na famozni sporazum, trebala bi biti već odavno zatvorena. Što bi to značilo za regije u kojima je drvna industrija jedina živa grana,  nije potrebno posebno objašnjavati. I što čini vlada?
Umjesto da maksimalno pojednostavni korištenje iz postojećih fondova, plaća nevjerojatne svote raznim institutima, kako bi radili elaborate koje nitko ne čita. Među ostalim, na izradi elaborata, većinom rade stručnjaci koji nikad u životu nisu bili u kotlovnici. Operacionalizacija projekata stoji. 
Svi projekti realizirani u zadnjih nekoliko godina, realizirani su uz pomoć KOMERCIJALNIH KREDITA. A znamo kolike su kamate. Kada govore o konkurentnosti domaće proizvodnje, namjerno izostavljaju činjenicu da su strani drvni proizvođači debelo subvencionirani od vlastitih vlada. A našima silom, i blokadama utjeruju PDV. Živjeli.
Kogeneracija. Znači istovremena pretvorba više vrsta energije. U konkretnom slučaju, odnosno kontekstu u kojem se najviše upotrebljava, znači spaljivanjem biomase (u prijevodu drvenog otpada, ali obzirom na energetski potencijal, više se ne zove otpadom )    dobivamo topinsku energiju, koju pak, pretvaramo u električnu. Europske vlade već desetak godina plaćaju divovske subvencije za izgradnju takvih postrojenja, naša je uspjela zakonodavstvo prilagoditi toj mogućnosti tek ove. Što neravno, ne znači da je realiziran, ili je na pragu realizacije bar jedan takav projekt, odnosno postrojenje. Interes postoji ali ne i rezultat.
Primjer opet iz Austrije:  (citiram www.traicio.com)



Austrijski grad Lienz sa 13.000 stanovnika se preko cijele godine grije sustavom daljinskog grijanja na bazi drvne biomase i solarne energije.

Kogeneracijsko postrojenje instalirano u centralnoj toplani/termoelektrani (na slici) isporučuje i električnu struju u mrežu elektroprivrede po austrijskoj poticajnoj cijeni.

Isporuka topline 74.000 MWh/a
Isporuka struje 11.000 MWh/a
Supstitucija ulja za loženje 9.650.000 l/a
CO2- redukcija 30.900 t/a

Drvna biomasa koja je jedino goriva za kotlove kogeneracijskog postrojenja se kupuje u okolici grada i u susjednim austrijskim pokrajinama. Na taj način je osiguran visoki stupanj regionalnog korišćenja sredstava i zadržavanje kapitala u regiji.

JOŠ JEDNOM: ŠTO RADI HRVATSKA VLADA?

Plinovod do Dalmacije, ovisan o ruskom plinu, istovremeno euforično pristupajući NATO-u.

Čestitam!



zraj @ 14:53 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare