zagrebačka trilogija
Blog
utorak, svibanj 6, 2008

 Gerhard Danke Deutschland Schroeder, posipa se pepelom u interview-u datom ruskoj novinskoj agenciji čije dijelove prenosi INDEX.hr. Priznaje da je priznanje Kosova bilo preuranjeno odnosno pogrešno. Hm?! Kad se pogleda s koje pozicije danas govori taj uvaženi njemački političar (sada biznismen), sve postaje puno jasnije. Predsjednik, ali ne kao nedavno njemačke vlade, nego naftnog konzorcija koji upravlja naftovodom, sasvim pragmatično podilazi ruskoj vladi. Time neizravno, potvrđuje rusku moć, temeljenu na prirodnim rezervama plina, kao i europsku ovisnost o istim. Kada vijest analiziramo i postavimo je u domaći kontekst, postavlja se pitanje, da li je zaista u ovakvom globalno-političkom trenutku, pragmatično strogo svrstavanje malene Hrvatske (koja vjerojatno ima višestruko manji godišnji proračun od polugodišnjeg profita spomenutog konzorcija) na jednu stranu. Tu ponajprije mislim na već proslavljeni ulazak u NATO . Odgovor na to pitanje nećemo dobiti od dr. Ive, kao ni od njegovog ministra Jadokovića. Oni su svoje rekli.

A mi?

zraj @ 11:31 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 18, 2008

... od New Yorka. Kakav dan, takve i teme. Ako pogledate  izvješće "Accuweather"-a iznad posta, a očekujete vedre teme, stop. Exit. Iksić u gornjem desnom dijelu ekrana. Šala. Prava je istina da mi treba malo odmora od naprezanja hard diska koji nosim na remenima, malo mi RAM zaštekao. Pa ću nastaviti nakon Uskrsa. 

Inače, pripreme za regatu su u završnici. Torba je spakirana. Jedino sam malo u dvojbi. Ponijeti sunčane ili skijaške naočale. Kada sam već pospremio svu zimsku robu, izvadio ljetne svari, jutros sam pol sata čistio auto od snijega. Obožavam proljetni snijeg. Pogotovo kad  i ne pada baš snijeg, nego bljuzga. No, lakše mi je kad znam da je posljednji ove godine. Da li je? Kakva je prognoza, bilo bi puno bolje da smo dogovorili skijanje, ali što je tu je. Vjetra po prognozi ima dovoljno, u petak čak i mrvicu previše, što nije loše za lučenje adrenalina. Krug oko Visa, što je za  petak predviđena etapa (ili ti plov), biti će vrhunski doživljaj. I oštra borba.  

Ne dotaknuti se se INA-e, nakon iskrslog presedana, čini mi se nemoguće. Naša je draga, narodna, nadasve socijalna vlada donjela fantastičnu odluku. Kakve veze ima vlada s privatnom naftnom kompanijom, upitati će poneki naivni ulagač u dionice. Nikakve. Bar ne bi trebala imati. Dakle, naš je dr. Ivo, čvrsto stao (onomad) na branik socijalne cijene supera 95, kako bi od financijskog sloma, zaštitio svu trojicu vlasnika Lada, Zil-ova i Wartburga i zadao zaštitnu cijenu tog ekstra-luksuznog goriva. Zato je odobrio upravi, da podignu cijenu disela, koji, uzgred budi rečeno, troše sva gospodarska vozila, i tako dao dodatno opravdanje trgovačkim vukovima, da na temelju poskupljenja od 3% goriva, koje u ukupnoj kalkulaciji maloprodajne cijene proizvoda iznosi 1%, cijene proizvoda široke potrošnje, povise za 20-ak posto. Što bi o tome rekli dioničari INA-e? Hm. Iako vlasnička struktura te nacionalne(?) naftne kompanije nije baš transparentna (ooo, kako moderna riječ), sudeći po utjecaju na upravu, zdravi razum bi mogao donijeti zaključak. Čini mi se nakako da su krupni dioničari upravo tamo gdje ne bi trebali biti. U vladi. I mislim da ne treba baš biti burzovni ekspert, kako bi se došlo do tog zaključka. Kada jednom, kažem kada, budu svođeni računi, kada vlada dr. Ive postane povijest, tada će se vidjeti da sve moguće priče, vezane uz novovjeku privatizacijsku maglu, nise bile špekulacije i tračevi, već da su imale čvrste temelje. Koje su sagradili Miletovi građevinci.   Dobro je pri tome, što se s vremena na vrijeme, pokazala je prošlost, ti temelji znaju i urušiti.

Kosovo. Nasilje. Poginuo ukrajinski policajac. Ništa nova, rekao bih, u toj ex-srpskoj južnoj  pokrajni, danas, sve je jasnije (osim našoj vladi valjda) , nezavisnoj državi. Činjenica je koja se može isčitati iz pristiglih vijesti, je da utjecaj radikala na ljude koji bi se trebali izložiti fizičkoj ugrozi(?), u padu. Jer je jasno da se radi, o sve manjim grupama agresivnih demonstranata. Sve je manje spremnih oružjem i nasiljem suprostaviti se  posljedicama propale miloševićevsko-šešeljeske politike. A sve je više onih koji shvaćaju poziciju, i sudbinu Srbije. Naša vlada, odlučnim dvoumljenjem oko priznanja, imam osjećaj da je priklonjenija onim privim. Možda griješim.

Zapadni susjedi, za razliku ovih drugih koji samo prijete, povlače operativne poteze. Tužiti će Hrvatsku zbog štete nanesene moćnoj nacionalnoj ribarskoj floti. Šteta se u dva mjeseca boravka u luci procijenjuje na kolosalnih 100,000 EUR. Ali nije to vijest. Vijest je da talijanska flota, posjeduje "nešto" više brodova, pa ako se prezentirana brojka naših dragih susjeda, pomnoži ili bolje rečeno potencira sa talijanskim ribolovno-alatnim potencijalima, dobiti ćemo zastrašujuću brojku koja nam (državi), klizi kroz prste. O nepopravljivoj šteti da i ne govorim. Idemo dalje.

I ne mogu izdržati da ne ne osvrnem i na vijest iz žute sekcije. Možete li zamisliti, dva diva kao što su subjektni košarkaš i lakoglazbeni pjevač, u ljubavnom grču. Tu scenu. Iako, nikako ne odobravam, tu vrstu informiranja javnosti, niti upletanje u tuđe živote, makar oni bili i javne osobe, nisam se mogao suzdržati od komentara. Pritom se ne osvrćući na vjerodostojnost ili vjerojatnost činjenica. Samo kao ideja  .

Čuo sam jutros, na telki, (svako jutro uz prvu kavu, koju pijemo draga i ja u probavne svrhe, gledamo Dobro jutro Hrvatska, što isto utječe na ispravan rad metabolizma) da je gđa. iskače-iz-paštete-sva-u-suzama Jadranka, konstatirala kako ona, za razliku od brojnih ministara, nema status branitelja, kao ni dr. Ivo, pa ne vidi nikakav osobni razlog za neobjavljivanje popisa branitelja. Niti jedinstveni HDZ. Ali, koliko sam površno skužio, od objave i dalje ništa. Neki misteriozni utjecaji onemogućuju dobrog doktora i njegovu vjernu zamjenicu kako bi učinili ono, na što više-manje cijela javnost vrši pritisak. Da nije David Copperfield u pitanju? Drž' te lopova!

zraj @ 10:57 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
petak, ožujak 7, 2008

07.40. Izlazimo užurbano, požurujući uspavanog miša, ulazimo u hladni auto, Kombolova - Avenija Dubrovnik - most  Mladosti - Folka - autoput - Heinzelova - Chromos tower (ak' je u blizini Zagreb tower, zakaj bi ovo bio Kromosov toranj?). Ponekad nam treba pol sata, ponekad (najčešće) dvadesetak minuta. Jutros malo malo manje od 10. Koji vrabac? Nije da se žalim, ali što se dogodi da je situacija, različita. Danas usran dan, pa su ona nadrkana lica iz susjednih limenjaka ostala doma? Ili su otišli ranije. Ili kasnije? Tramvajem? Čudno
Pusa, dućan, puter kiflica i čokoladno mlijeko, Jutarnji. Zašto svako jutro, uredno ubacujem u Pavićevu kasicu prasicu tih šest Kuna? Njegovoj kasici nikakav deminutiv ne pristaje. Za razliku od moje. Zašto ne završim knjigu na uzglavlju kreveta s bookmarkom na 60. stranici (od 300 valjda), nego trošim tih dragocijenih, jutarnje-smirenih pola sata na dizanje tlaka?  Vukovarska-Radnička-autoput-most - Zapruđe - vrtić. Jakna na vješalicu, cipele dolje, šlape na noge. Volim te (nikad mu to ne zaboravim ponoviti, makar bio i dosadan). Nekad je pala i pusa, sad se više neće s tatom ljubit. U vrtiću. Valjda se dečki ne ljube. Svašta. Doma to nadoknadimo.
Caffe bar Ivana. Opet svašta. Caffe još nekako. Ali bar?  Ajde neka mu. Konobarica, kad me vidi da parkiram ispred, pristavi mali makijato.   Koliko to izgleda ljubazno, toliko bi možda ponekad popio i kapućino. Ili velki makijato. Ali kako da je razočaram. 
Izvolite. Hvala sa značajnim osmijehom. Jutarnji. Palim cigaretu, koji mi šupci iz Sabora silom žele zabraniti, ispuhujem prvi, najslađi dim, srk kave. Pada mi na pamet Johny i njegov Balkan. "...uvijek neko oko nas, dođe pa nam prijeti..." Profil dr. Ive kao ilustracija dramatične situacije. EU nam prijeti. Ili ZERP, ili EU. Otvaram novine. Prvi od seljaka, traži referenum. Dosljedno kao što je dosljedan i s provođenjem ZERP-a. Traži sastanak s dr. Ivom. Kako bi mu ovaj ponudio još koji milijunčić iz proračuna, i još pokoji nadzorni odbor u zamjenu za obraz. Koji je izgubio onomad nakon izbora. Purgerica Đurđa (izraz purger koristio se u prošlosti i za stanovnike Bjelovara, odnosno one rođene tamo, možda i danas, briga me, meni dobro zvuči), odlučno i nepopustiljivo tvrdi, da će ako treba, popustiti u stavovima oko ZERP-a. I ona ističe cijenu. Kakva je to demokracija bez tolerancije. Dakle, mi smo ovce. Ovcama treba servirati dramatičnu situaciju, kako bi, uvjerivši se u nedosljednost vlade, podržali našeg doktora. I zaboravili do slijedećih izbora. Što redovito činimo. Ankete pokazuju natpolovičnu podršku ulaska u NATO, natpolovičnu podršku ZERP-u, ali i natpolovočnu podršku pristupanju u EU. Iz toga svega, naš dr. Ivo, isčitava da u Saboru nije potrebno raspravom "talasati" javno mnijenje, jer su ankete jasne. Pa kad nakon odbijanja rasprave, SDP napusti sjednicu iz protesta, predsjednik te velecijenjene, najviše zakonodavne vlasti u nas junaka (koji se prijetnji ne boje još od stoljeća sedmog), konstatira da rasprave neće biti, jer nije moguća bez prisustva najveće oporbene stranke. Majstorski. Ostap Benderovski. 
Pokazalo se pritom, da iako sam ja "objavio", ili bolje rečeno prenio vijest ,da je na sastanku s dr. Janezom dogovoreno da će se dogovoriti, naravno dogovorom, oko dogovora o riješenju nesporazuma zvanog ZERP (vidi pred kraj posta dogovor malo niže), da nije bilo nikakvog dogovora osim onog (kao i kad je dr. Janezu u predizborne svrhe trebala međugranična napetost sa HR kako bi mobilizirao desno orijentirane glasače), da Slovenija pritišće i time izaziva dramatičnu krizu, kako bi naš dr. Ivo lakše sredio domaću situaciju.

Prijeti nam i junačina Boro Tadić. Urednik je opremio članak fotkom na kojoj hrabri Boro, čije je Kosovo priznalo velika većina članica EU, prijeti nama (kaže: Hrvatska i hrvatski političari - ma što to značilo) da se ne igramo s priznanjem, jer ćemo, eto, snositi posljedice. Umrli mi od straha. Sloveniji, koja je netom Kosovo priznala, ne prijeti. Kao ni članicama koje su to isto napravile prije tjedan dana. Ali zato, u talu sa švedskim veleposlanikom, valjda, podsjeća da Hrvatska ne zadovoljava norme i standarde koje bi jedna članica EU trebala poštivati. Za razliku od turbo-demokratske-super-poštivajuće-ljudskih prava-i-međunarodnih-normi-i-konvencija Srbije. Jedan od standarda koji su ispoštovale članice je i priznavanje Kosova, tako da naš Boro, u jednoj rečenici prijeti, a u drugoj nas potiče. Uklopio bi se Boro u jadnu gomilicu na Markovom  trgu. Taj čas. 

U Žepću, u susjednoj, nezavisnoj prijateljskoj nam državi, u školi se sukobljavalju djeca Hrvati i djeca Bošnjaci, ulaze na različita vrata kako se nebi pozdravljali. Rata ne pamte (kako i bi, kad ih se većina rodila u "miru"), ali ih to ne spriječava da se mrze.Zbog istog tog rata. E vala vam (kako kažu bosanci), roditelji.

Kako je petak, pa se nebi previše "sekiral", do sportske stranice nisam ni stigao. Dosta mi. Odbrojavam sate i čekam. Vikend.

*Inspiraciju za početak posta dao mi je bolegr-ov post na čemu mu hvala. Ostalo sam smislio sam. Uz pomoć Pavićevih i dr. Ivinih pulena. Njima ne hvala. Ili bolje, hvala ne.

zraj @ 12:00 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, veljača 29, 2008

Krenem ujutro listati Jutarnji, i među prvim naslovima u oko mi upadne onaj: Srbija kritizira susjede.
Kaže Vuk Jeremić, ministar vanjskih poslova Srbije, u vezi priznavanja Kosova od strane regionalnih zemalja, citiram Jutarnji: "- To je sramotno jer umjesto da ih vodi regionalna solidarnost, neki su stali uz one izvana" - rekao je Jeremić u Sofiji tijekom prvog ministarskog sastanka nakon kosovskog proglašenja neovisnosti.Ocijenivši svoju zemlju “žrtvom etničke ucjene”, Jeremić je ustvrdio da će Kosovo zauvijek ostati dio Srbije jer Beograd neće popustiti.
 E pa Vuče, kuvac mi puče, za takvog usranog komšiju. Vuk je izgleda prespavao '90-e, pa očekuje solidarnost od susjeda kojima je tada, skoro svakom, pokušao oduzeti komadić teritorija i onako usput ,pobio nekoliko tisuća stanovnika, pa što popalio, što razorio nešto sela i gradova.
Ako je i od Vuka, previše je. Sramotno je moj Vuče, nešto sasvim drugo.
Ameri pak, peru srpsku vladu zbog licemjerja. U jebate, ko nađe držati lekcije o licemjerju. Bez obzira što su u pravu.
Potom mi tlak digne Todorić. I zagrebačka policija. Kako svako jutro vozim dragu na Šalatu i nekakvu terapiju, prisiljen sam proći Bauerovom. To je jedna od važnijih prometnica orijentacije jug-sjever. Gužva je na semaforu križanja sa Zvonimirom, skoro cijeli dan. I svako, ali svako jebeno jutro, usred "špice" (između 7 i 8.30 ujutro), cijeli desni trak, neposredno iza semafora zakrče kamioni koji dostavljaju robu tamošnjem Konzumu. Da dućan mora imati opskrbu, u to nema dvojbe, ali da to mora biti usred "špice" toga nema ni u Albaniji ili Sierra Leoneu. Obavi opskrbu prije ili poslije. Naravno da se ovima živo fućka za nas debile koji nekuda vozimo, i to nije sporno (u skladu s čuvenom vozačkom i inom kulturom u nas Hrvata), ali je sporno to, da usrana policija ne radi svoj posao. Ali će zato iza prvog ugla skočiti iz grmlja, kako bi dodatno blokirao promet naplaćujući kaznu za ne vezanje pojasa. Pa ako već u ovom usranom gradu, zahvaljujući gradonačelniku kromanjoncu i njegovim pećinskim suradnicima, ne postoji propis o obavljanju dostave za vrijeme odlaska i dolaska na posao (kao u svim civiliziranim gradovima zapadno kulturne provinencije), svakako postoji propis o ZABRANI PARKIRANJA I ZAUSTAVLJANJA, na mjestu gdje sam napravio ovu fotku. Ali jebe se policiji za prekršaj koji svakodnevno indirektno ili direktno, vrši velecijenjeni trgovački lanac. Ako ja ostavim nepropisno parkiran auto na pet minuta, evo ti pauka Mate Kraljevića (to je onaj iz pećine odma' pored Milanove) i ode mojih 1000 Kn. Jebote, oni su k'o Robin Hood ,ali u maniri Antutuna. 
 
I još na tu temu. Moram primjetiti da su se zagrebački genijalni vozači, dosjetili kako doskočiti kroničnom nedostatku parkiranja u gradu. Pred dućanom, ambulantom, školom ili već gdje zatreba, da ne bi slućajno trebao prehodati 20 koraka, ili platiti parkiranje, staneš na sred ceste, upališ četiri žmigavca, i ostaviš auto. To što nitko drugi ne može proći....jebe se tebi. Imaš "sva četiri".

Sad kad sam već dovoljno nadrkan, spomenut ću još i ovo.

Kako u pravilu sva web glasila imaju mogućnost komentiranja, tako tu mogućnost mnogi obilato koriste. Tako je ispod svakog članka gomila idiotskih, najčešće nevezanih za temu, nepismenih poruka. Moje otvaranje bloga, je u principu, i posljedica toga, što mi se smučilo biti dio spomenute "komentatorske" populacije. Činio sam to na Večernjem pod pseudonimom okcaz (naopačke od Žacko), ali nisam se želio nadmudrivati s raznim seronjama nickova npr. ANTEPAVELIC, UBIBLITVARA i njihovim komentarima tipa BOG I HRVACKA, TORCIDA (ili BBB)FOEVR,  i sl. niti biti dio te primitivne zajednice. Našao sam ovdje, i stvorio vlastiti prostor, gdje ću moći zadovoljiti svoju potrebu za pisanjem i osvrtanjem na dnevne aktualije, a usput pronašao prostor gdje mogu čitati, te komentirati i tuđe impresije. I u principu se, dobro zabavljati. Komentare tipa pozzić, komaj me i sl. ignorirao sam smatrajući ih dječjim pokušajima vlastite afirmacije i gledam na to čak i sa određenom dozom simpatije. Ali. U poslijednje vrijeme primjećujem, sve veći broj, "neregistriranih" komentatora koji širom ovog, inače tolerantnog i relativno (tu mislim u većini blogova, barem onih koje više ili manje redovito pratim) inteligentnog okružja, kretene koji vrijeđaju, prostače. Prostačim i ja, ali u nekakvom kontekstu, mislim, neuvredljivom, više u kontekstu potštapalica koje koristim i  u svakodnevnom govoru, kako uostalom pokušavam i pisati. Znam da postoji mogućnost zabrane komentiranja anonimnim komentatorima, ali zašto priliku za komentar uskratiti nekom tko će se uključiti u raspravu, a da pritom i sam nije bloger. Uostalom, kakav je problem otvoriti blog, i ne objavljivati ništa, a koristiti username.  Stravično me živciraju takvi, skoro u sto posto slučajeva, polu, ili nepismeni idioti, koji vrijeđaju na osobnoj razini, zagađuju tuđe pokušaje kreativnosti svojim nacionalističkim, ideološkim, svjetonazorskim agresivnim smećem. Apsolutno dozvoljavam, pače podržavam ideju različitog mišljenja, čak i svađu, jer obožavam debatirati, ali rasprave se vode argumentima, riječitošću a ne glupim vrijeđanjem. 
Iako je, poznajući osnovni izvor informacija i edukacije u većine (nažalost) Hrvata, a to je HTV, teško očekivati višu razinu. Jer ako se uspijem natjerati na polusatno pračenje najvažnijeg hrvatskog debatnog kluba - Sabora RH, mogu samo konstatirati da je razina debatiranja na primjerice site-u Večernjaka na poprilično višoj razini. Pa nije ni čudo da genijalci psiho-mastrubiraju po internetu. Imaju gdje naučiti.
Završavam, prije nego i sam počnem vrijeđati.

zraj @ 11:22 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
petak, veljača 22, 2008

Iako mi puna kapa Kosova (umjesto kape inače upotrebljavam jednu drugu riječ sa k), događaji kojima nas bombardiraju mediji, ne daju mi mira. Pa ću, obećajem, samo dvije, tri o toj temi. Puno se rasprava, ovih dana, vodilo po stranicama bloger.hr-a. Kako na naslovnici, tako i po prostoru komentara tematskih postova. Rasprava je u velikoj većini korektna i argumentirana, osim (zaista) malog broja kretenskih ispada, i to u bitno manjem broju nego što je to uobičajeno na komentarskim prostorima članaka web štampe (vidi Jutarnji, Večernji, Index i sl.).  Nakon svega toga, teško je nešto pametno, ili drugačije napisati o ovoj temi.
No, ne mogu se ne osvrnuti na događaje u Beogradu. Kao prvo, na mitingu s kojega su vrištali srpski "vođe", vrlo indikativno, izostao je aktualni predsjednik Tadić. Koštuničine stavove znamo, Nikolića ignoriramo, kao uostalom i sve civilizirane europske države. Ono što smo gledali (i još možemo na index.hr), ako se malo detaljnije pogleda, svodi se na divljanja relativno male skupine vandala, koje su svoj bijes (za koji tvrdim da je Kosovo samo okidač, uzroci su puno dublji) iskalile na nasumce odabranim simbolima srpskih "neprijatelja". Gdje se našla, sasvim očekivano rekao bih, i naša ambasada. Srpska je policija podbacila reakcijom. I to će se srpskoj vladi obiti o glavu. Svo sporadično (još uvijek, a skoro sam sasvim siguran da će tako i ostati) nasilje, samo je novi teret za srpsku vladu. Ono zbog čega sve ovo i pišem, je jedna od rijetkih dobrih reakcija hrvatske policije, koja je uhitila 42 (slovom i brojem) izgrednika koji su zapalili srpsku zastavu na Trgu bana Jelačića, od kojih su 29 i prijavili. Pola je prijavljenih maloljetno. Zašto? Jer je to vandalizam. Ovo ponavljam od kad je naše premile domovine. To što je srpski (ili bilo koji drugi nehrvatski) kreten ubio staricu u nekom zabitom "krajinskom" selu, nije nikakvo opravdanje za hrvatskog ubojicu starice. Prema istom obrascu, tako je i sa uličnim neredima. Duboko sam uvjeren da su demonstracije, izlazak građana na ulice, sasvim legitiman, pa i moćan (vidi demonstracije za radio 101) oblik izražavanja nezadovoljstva. I to sve do mjere kad ne postanu vandalizam, a u tom trenutku, apsolutno odobravam policijsku rekaciju silom na silu. I u pravilu, demonstracije takvog, nasilnog karaktera (osim u revolucionarnim okolnostima) završavaju kontraproduktivno za političku opciju koja ih prakticira. 
Oni pak, koji misle da bi zbog izgreda nešto veće šačice huligana, Hrvatska vlada trebala pokrenuti represiju prema ikome, griješe. Opet paradoksalno, vlada je ovaj put postupila ispravno. Snažan diplomatski pritisak, odnosno protest sa zahtjevom za nadoknadom štete. U onom trenutku, kad napad na HR ambasadu postane službena srpska politika, vrijeme je za pripremu akcije drugačijeg karaktera. To što maloljetnici smatraju da bi zbog napada na ambasadu u BG trebalo ratovati, svako nije vijest koja zaslužuje medijsku pozornost. Ja sam ratovao (jedan i pol puta, jednom u HV od '91, a ova polovica se odnosi na vojni rok u Prištini '88/89), i ratna su me iskustva, za razliku od šačice pijanih balavaih navijača, naučila suzdržanosti i promišljanju a nikako agresivnom izletavanju pred rudo. Kad bi mogli, pitali bi moje poginule prijatelje, a obzirom da ne možemo, bilo bi zanimljivo čuti iskustva, recimo njihove djece i udovica. Pa vi mašite ratnim zastavama.
I još kratka analiza mitinga. Mediji donose procjene o 150 do 300 tisuća prosvjednika što bih ja nazvao malenim odazivom jer ako se to usporedi sa 100 tisuća u Zagrebu (koji je bitno manji od Beograda, kao uostalom i ukupna brojka građana u državi), zbog, u principu, minornog razloga kao što je oduzimanje koncesije radio stanici (znam, znam, dublja je pozadina, na kraju i ja sam bio na trgu tada), proporcionalnošću dolazim, da je kod takvog nacionalno važnog razloga, kao što je gubljenje "svetog"  državnog teritorija, do toga da je moj zaključak točan. Što je opet vrlo indikativno i pokazuje nam (nadam se) u kojem će se smjeru situacija, s tom nesuđenom novom državom, kretati. 

U sličnom bi kontekstu spomenuo i inicijativu BORNA, jer bez obzira na vlastiti stav o ulasku Hrvatske u NATO, mislim da kod tako krucijalnih odluka za budućnost zemlje, izbornim manipulacijama te  boljim ili lošijim izbornim zakonom određen odnos snaga u pralamentu, nije dovoljan za korektno donešenje odluke. Namjerno sam umjesto "legitimno" koristio riječ korektno, nisam naime, baš detaljno proučio ustavne i zakonske odrebe te teme pa ne bih htio ulaziti u nepotrebne rasprave (na već debelo raspravljeno). I dalje....Dr. Ivo, je na pitanje zastupnika u parlamentu, odgovorio da o priznanju Kosova neće biti rasprave u parlamentu, jer nije zakonom obavezna, spada u domenu vlade. OK. Ali poštovani gospodine premijeru, tada će i vaša vlada, s vama na čelu, snositi sve, kako pozitivne posljedice donešenih odluka (ma kakve one bile), a bogibogme negativne (uh, umro je od straha).

Tako sam na kraju prevario Febolinu, kojoj sam kao slijedeći post obećao neku drugu temu, ali obećanje ću izvršiti. 
I za kraj, nešto sasvim osobno. Mame nam nema ovaj vikend, pa za nekoliko sati, moja najveća ljubav i ja krećemo u toplije, i ljepše krajeve i time započinjemo ovogodišnju sezone plovidbe, pa samim time i vjerojatno nešto drugačije teme postova ponedjeljkom. 

Ugodan vikend svima!

zraj @ 11:49 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 18, 2008
Obzirom na to da je tema iz naslova, trenutno najaktualnija u većini medija (u HR medijima, a bogme i šire), posvetit ću joj još i ovaj post. Iako sam duboko uvjeren da za Hrvatsku ima puno značajnijih tema, naši se mediji, sve redom nezavisni, trude pažnju javnosti zadržati na debelom jugu Balkana. Na radost vlade. Pa eto, i ja progutao udicu. Veliko je zanimanje za dvojbu oko priznanja. Da li ćemo i kada priznati novu državu. U prvom valu s državama EU i SAD-om koje to osamostaljenje podržavaju ili kasnije (u pravilu nitko ne spominje opciju nepriznavanja). Hm. Istina je da smo zemlja regije, istina da je situacija u regiji vrlo bitna za naš primarni (ako ne i jedini ozbiljni) resor (turizam), istina je i da su mnoge oči međunarodne politike uprte u nas, ali isto je tako istina, da smo apsolutno nevažni u toj priči. Priznali mi Kosovo ili ne, dragom Bogu svejedno. 

Zanimljivi su i osvrti na situaciju u Srbiji. Ima tu svega. Od neskrivene radosti za srpsku pušionu, do nekakve kvazi-uljuđene solidarnosti i razumijevanja za srpski nacionalni gubitak (crkve, povijest....). Ako moram iznijeti svoj osobni stav, ne znam da li se može čuti ovaj puc-puc. Ako da, to je onda od toga što mi puca prsluk (da ne budem prost) za srpski gubitak. 
Kosovo je za Srbe, ono  kaj je za nas otprilike Knin.  Svi Hrvati znaju za Knin, i ponose(?) se njime. Koliko je Hrvata bilo u Kninu. Koji je uostalom motiv (osim proputovanja za Split, koje otišlo kvrapcu otkad je autoputa) za posjet Kninu? Poslovni? - je, snaga kniskog gospodarstva je čuvena širom domovine. Turistički? Tvrđava sa čuvenom zastavom i točka. Restorani? Hoteli? Muzeji? 
Koji je motiv odlaska prosječnog Srbina na Kosovo. Turizam? - molim te lijepo, Grand hotel u Prištini. Pod budnom paskom međunarodnih snaga. Manastiri? OK, koliko je njih tako vjerski ambicoznih da potegnu put Kosova kako bi se pomolili u nekom od čuvenih manastira. Poslovno? - iako možda neupućenima zvuči kao zanimljivo novo tržište, u nastajanju, izvanredno za hvatanje startnih pozicija, vrlo će brzo doći do splašnjavanja početne investicijske euforije. Odmah po prvom posjetu. Ako Bosna, u kojoj je situacija koliko-toliko sređena investicije baš ne cvatu, kako će tek biti na Kosovu gdje je situacija u najmanju ruku - ćelava.
Kako bih si uspio dočarati novonastalu situaciju, pokušao sam povući ovu paralelu. Na emocionalnoj razini. Mnogi će moje razmišljanje proglasiti herezom. Bili smo mi nadomak gubitku Knina. I da ga nismo oružjem vratili, diplomacijom, ne bi. Sasvim sigurno. Toliko o tome kako će Srbija reagirati na gubitak. Bez obzira na povijesne, pravne ili neznam višekoje okolnosti. 
O pravnim je aspektima o tome je puno toga već napisano, pa kako nisam stručnjak za međunarodno pravo - ne bi se štel mešati.
Zaključci.
Srbija je ovime kažnjena za svinjarije s početka 90-ih. 
Srbija se ne kani s time pomiriti samo tako. (iako joj nije baš neka karma)
U Srbiji je radikal Nikolić, dobio umalo pola glasova za predsjednika države.
Srbija ima oružje (iako više ne bogznakakvo), i pitanje je vremena kad će početi njime zveckati. (bez obzira na to što su zbog Kosova već dobili po prstima)
Turisti ne putuju tamo gdje zvecka oruže. 
Sjebani smo.
Turisti putuju u London, Beč, Madrid i New York bez obzira na stanje na Kosovu.
Jebe se njima za nas.
Jebe se njima i za Albance na Kosovu. I Srbe.

Iz naše perspektive, čini mi se da je najveće pitanje,  destabilizacija regije.  Koja je već ionako nestabilna. I ovo nam sigurno ne pomaže. 

Jedino je sreća da na mjestu ministra vanjskih poslova imamo prekaljenog diplomata koji će sasvim sigurno donijeti dobre odluke u skladu s vlastitim golemo-iskustvenim procjenama stanja u regiji. 

Pa se nemamo zbog čega brinuti. U sigurnim smo rukama.
zraj @ 12:02 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
petak, veljača 15, 2008

 Negdje tamo u prosincu 1988. stigao sam vlakom na stanicu u Kosovom Polju. Priština nema željeznički kolodvor, već se za putnički promet koristi spomenuti. Tamo su me ukrcali u rasklimani "daits" (zapravo se radi o TAM-u 130 T10) i odvezli preko KPS-a u kasarnu "Maršal Tito". To je jedan od najdepresivnijih trenutaka u mom životu. Prednjači jedino onaj, jednako vezan za JNA, kad sam prvu noć prespavao u spavaoni kasarne u Kičevu s još 50-ak drugih bijednika. Spominjao sam već kulturološko-civilizacijske razlike među nama bijednicima i šok jednog gradskog fakina u tom okruženju, ali ovaj put nije to tema.
Kad me na pisti u Kičevu, prozvalo i pročitalo vojnu poštu (ne pamtim više broj ali ekstenzija na četveroznamenkasti broj je bila Priština), sve su mi lađe potunule. Već tada, počeli su tamo nemiri  kao svojevrsna repriza događaja iz '81. ali s nešto manjeg intenziteta. Nekako u to vrijeme, u Borbi, dnevnim novinama koje smo redovito dobivali (jedine), a koje su bile specifične po tome što su stranice naizmjenično bile pisane čirilicom i latinicom (kao pravi dokaz ravnopravnosti naroda i narodnosti), tako je jedan dan naslovnica bila čitljiva, drugi dan ne, sve češće se počeo pojavljivati neki sekretar SK Srbije, po imenu Slobodan Milošević. Strah koji sam osječao najavljenim odlaskom u to leglo gnjeva, bio je pojačan i zlim slutnjama te (ne)provjerenim glasinama koje su usmenom predajom dolazile do nas regruta. 
Nema izlaska u grad, nema posjeta, nema redovnog i nema vikenda. Jebem ti! - pomislio sam, nije mi dosta vojska nego još moram i u zatvor. Kako bilo. Dovezlo me na pistu veličine originalnog nogometnog igrališta, izbacilo van, da bi neki srpski desetar prozvao i odveo u kućicu u blizine piste. Hodajući za njim u dubokoj depresiji, pred ulazom u kućicu, vidio sam neke nesretnike u maskirnim uniformama, što mi je još dodatno zaklecalo koljena. Takve su uniforme u to doba nosili samo izviđači, što je bila svojevrsna elita poznata po nevjerojatnim maltretiranjima, kako fizičkim, još više psihičkim. Odahnuo sam kad sam skužio da moja buduća jedinica samo dijeli kućicu s ovim nesretnicima, odnosno da su ovi u prizemlju, a auto-bataljon u koji sam (sretno) raspoređen, gore. Da skratim. Albanaca (da ne kažem Šiptara) u jedinici (sasvim logično,  rekao bih) nisam imao. Ni Zagrepčana. Maltretiranje je započelo ranim jutrom. Nisam imao kaj obući za jutarnje postrojavanje jer su mi ukrali apsolutno sve. Naravno, nekakv šizofreni kapetan Mihajlović (kasnije iz milja zvan Draža), urlao je na mene kao da sam si ja sam sakrio uniformu. Situacija se uskoro promijenila na bolje, kada se ustanovilo da sam jedan od rijetkih sposobnih odvesti kamion u npr. Titovu Mitrovicu ili Uroševac (Ferizaj) i vratiti ga neoštećenog, bez štete  na objektima ili drugim vozilima pa sam sve češće dobivao zadatke, a sve manje čučao na požarstvu i u toj usranoj kućici. Doživljaja vezanih za glupost, bilo je u izobilju, ali nije to ono o čemu sam sada želio pisati. Neke sam već i opisivao (Ceca u Prištini, Hadži Budži Rahman Rahmani....).
Ubrzo sam se sprijateljio s dečkima iz Beograda. To je nekako i logično jer sam s njima imao nekao najviše zajedničkog. To su bili dečki, urbane provinencije, 19-godišnjaci s kojima sam nekako imao najviše zajedničkih tema i interesa. Međutim, niti oni, (na žalost tijekom 90-ih sam izgubio s njima kontakte zbog svima znanih razloga iako sam duboko uvjeren u njihovu ispravnost) mi nisu mogli objasniti situaciju s Kosovskom bitkom. To je misterij svih misterija. Svim povijesnim činjenicama usprkos, Srbi su tu bitku dobili. Niti to što je tom prilikom izginulo svekoliko srpsko plemstvo, što su Turci još 500-tinjak godina vladali tim prostorima, došli umalo do Beča, poturčili dobru trećinu populacije (vidi pod Bošnjaci), nije dovoljno da bi tu bitku (na kojoj temelje nacionalni ponos???) vodili pod izgubljenu. I tu je ključ. Negdje  u lipnju '89, kasniji (ne)osuđeni ratni zločinac Slobodan Milojebić, održao je već legendarni govor na Gazimestanu, koji će na kraju proliti krv na prostoru bivše države, i pokazati će se sada, uzrokovati konačni gubitak srpskog ponosa kao i staviti točku na "i", gubitka "srpskih zemalja". Teror koji je tada provodila Srbija (uz pomoć tzv. "Združenih odreda" iz pjesme Prljavaca) bio je dinamit na već upaljeni fitilj poslije Titove smrti. Albanci su se borili uglavnom jebačinom. U nedostatku naoružanja (ja sam bio jedan od vozača koji je u konvojima odvozio oružje TO (teritorijalna obrana, znat će stariji) iz tadašnjih "civilnih skladišta" u kasarne JNA) borili su se natalitetom. I kako stoje stvari, uspjeli su. Ne bih želio sada ući u rasprave prava na otcjepljenje Kosova i konotacije koje ono povodi za sobom. Ako ćemo biti iskreni, hrvatski su Srbi, s istim ili sličnim argumentima osnovali Krajinu, s olakšavajućom okolnošću da takva tvorevina nije imala čvrsti temelj u ikakvim geografskim terminima u bliskoj prošlosti, pa znamo kako je (fala Bogu) sve završilo. Ovdje se radi o poprilično zamršenoj stvari. Toliko koliko kosovski Albanci imaju pravo na samoodređenje (imaju li zaista?) toliko i Srbi imaju pravo na zaštitu svojeg teritorijalnog integriteta (ako ga nisu agresijom na kraju prošlog stoljeća izgubili). Što ćemo sad. Ako priznamo otcjepljenje Kosova, što ćemo s npr. Južnim Tirolom. Što sa više takvih regija u Europi. Olakšavajuća je okolnost Europska unija, bezgranični režim, ali bojim se, takva zajednica, raznih nacija, kultura, običaja, jezika i nerašćišćenih računa, pokazala je bliska prošlost, ne može biti preduga vijeka. Što tada? Krvi do koljena.
Najgore je od svega što će u donošenju odluke, svojevrsnom krojenju budućnosti, ključnu ulogu imati Unija, Ameri i NATO.....Sve genijalac do genijalca. Čuvene su povijesne procjene CIA-e širom svijeta. Fantastičan angažman EU i NATO u bivšoj Jugoslaviji nakon kojeg je potekla krv do koljena. Genijalna zaštita Vukovaraca ili Srebreničana. Podrška onog američkog šupka Bakera Slobi, što je rezultiralo čime jest. 
I na kraju, nisam baš optimista, glede raspleta krize na Kosovu. A Kosovo je šupak Europe. Tamo, vjerujte mi nema strateških interesa. Sirotinja omeđena Prokletijama i drugim planinskim lancima, blato i jad, zidovima ograđeni posjedi, besa.....
Kosovo je samo poligon za odmjeravanje snaga globalnih sila. Tko će platiti cijenu????
Evo tko.


zraj @ 10:57 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare