zagrebačka trilogija
Blog
četvrtak, rujan 22, 2011
Rekordna sezona by By's

 Opet smo porušili sve rekorde. Rijeke su se turista slijevale preko granica Lijepe naše, brojači "ulazaka" radili su prekovremeno, kao i brojači noćenja. I tako... nanoćili se turisti, u rekordnom broju. Hm, neke revolucionarne pozitivne posljedice koje je ostavila opet "rekordna" sezona baš i ne vidim, ali onih 10-ak posto hadezejovih birača iz predizbornih anketa valjda da. Kaj valjda? - sigurno.

 
Zrće by By's

Slika govori više  no stotinu riječi...
Senzacionalna hrvatska Ibiza, polučila je nevjerojatne rezultate na hrvatski turizam. Trgovački lanac Kerum, oborio je rekorde u prodaji vodke. Otprilike toliko o financijskom učinku. Ostalo se svodi na poprilične količine uvozne bljuvotine diljem obale i prometnica prema Zrću, fantastičan učinak novonabavljenih vozila lokalne hitne pomoći (amortizirala su se već krajem lipnja), a i sakupljači pet ambalaže trljali su ruke (opet profitirao Kerum).
 
Sasvim osobno
 
Sjebao sam zdravlje radeći od sumraka do zore (ili je ipak bilo obratno), a financijski učinak je otprilike jednak onom iz prvog pasusa. U razmjeru, jel?!
 
Borba protiv korupcije by Jadranka
 
Krajnjim naporima jad(ranki)ne vlade, nova je i spektakularna hadezejovska akvizicija istragu o prokazanim stranačkim crnim fondovima preusmjerila prema izvoru koji je u javnost plasirao iskaze notorne tajnice umjesto da se koncentrira na pronalaženje dokaza i procesuiranje krivaca. No kako je sada ministar u sukobu interesa i ustavnom odredbom ne može (ne mora) teretiti sam sebe, tako su najebali tko? - novinari.
 
e-Ugovor by Jadra...ups Jandroković
 
Nakon što su nam, ovakvim neobrazovanim idiotima, objasnili da je ugovor s EU pod a) vlasništvo EU, b) kompliciran pravni tekst na engleskom (kojeg, ako ne razumije predsjednica vlade, ne razumije nitko) i c) potrebno prevesti za što će biti potrebno nepredvidivo dugo vrijeme, ugovor se u rekordnom vremenu pojavio na internetu. Dakle pod a) kršimo vlasnička prava EU, b) ipak nismo toliki idioti ili pak Jadranka razumije engleski i c) postoji i verzija na hrvatskom. Netko je uhvaćen u laži, no to ionako čini već 17 godina pa više nitko i ne primjećuje. Očekuje se argumentirana i opravdavajuća izjava Andrije Hebranga kako bi doznali konačnu i pravu istinu.
 
Ekonomija by Vlada
 
Dok pišem ovo, iz druge sobe dopire zvuk vijesti na TV. Vlada se zadužila za dodatnih 260 mil. dolara kako bi servisirala dospijele obveze. Što će reć zadužili se novim kreditom kako bi platili kamate na stare. Brod luđaka koji tone, a kapetan buši rupu u potpalublju, ide dalje. To bi mogao biti i novi predizborni slogan vodeće hrvatske stranke. Umjesto dosadašnjeg "idemo dalje" samo zamijeniti "idemo dublje". Onih desetak posto iz anketa shvatit će ga tako da će se još jače naguziti.
 
Rujanfest by Milan

Nekom me nesrećom dopalo biti prisutan tamo svakodnevno. Pravo gradsko zbivanje, kulturno. Festival. Neda Ukraden, Željko Joksimović, popularni Jole, trubači, Mećava, Slavonske lole, volovi na ražnju, šarani na štapu, leskovački roštilj (uz cajke)... Milina jedna. No možda je to stvarno i prava slika ovog grada. Ili onoga kaj je od njega ostalo.
 
Jesen by Lostways
 
Sutra je prvi dan jeseni. To je sigurno
zraj @ 11:28 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 12, 2011
...broj je nezaposlenih u lijepoj našoj. Vlada, na čelu sa oktroiranom predsjednicom, vrlo je optimistična. Nakon senzacionalnog rasta BDP-a od 0,2%, za kojeg se nedugo od objave uspostavilo kako se radi o statističkoj greški, kao što su realni (čitaj: oni koji nisu u ili uz HDZ) ekonomisti to i najavljvali, najnovija je potvrda optimistima iz kriminalne organizacije predviđanje novina The Economist o ovogodišnjem rastu od 2%. Sve sami stručnjaci iz vlade, odmah su se brže bolje provirili glavima preko ramena svoje predsjednice i fotografirali uz potpis, "evo vidite, potvrđuju što ja govorim dok mi se vi podsmjehujete" kao  da je taj rast već potvrđen, a ne samo od pitajbogakojeg ekonomista predviđen. Ono što ja želim predsjednici i njenim dupeliscima, jesu nova iskustva, koja dijele mnogi od onih pobrojenih u naslovu.
 
Tako će na primjer, kada jednom ispred prezimena Kosor neće stajati prefiks predsjednica, već će biti samo jedna od očajnika što se mjesečno javljaju u Zvonimirovoj, kako bi im referent sliježući ramenima savjetovao što češće javljanje na oglase i kako bi stekli uvjete na mjesečnu naknadu, koju je novo prijavljena gospođa u nekoliko navrata smanjivala, a nije dovoljna za osnovne tjedne životne troškove. Nadam se i da će nakon višemjesečnog, ili pače višegodišnjeg krpanja kraja s krajem, nakon bezbrojnih neplaćenih računa, po novom zakonu o ovrsi, FINA u koju su prethodno skučeni rođaci i kumovi njenih ministara i stranačkih drugova, a koja je novu ulogu dobila kako bi se opravdalo njeno postojanje osim već postojećeg zadatka prikupljanja financijskih izvještaja tvrtki, da će upravo ta FINA blokirati njene tekuće račune na koje kapne pokoja kuna od krvavo zarađenih honorara (iako ne vidim tko bi i zašto gospođi Jadranki uplatio legalni honorar, obzirom na vještine koje (ne)posjeduje), pa kada poželi saznati tko je to učinio, mora danima obijati vrata poslovnica agencije kako bi doznala da je za takvu informaciju potreban pisani zahtjev, na koji će odgovoriti kad stignu obzirom na 600.000 predmeta.
 
Nadam se da će i nakon stotinjak poslanih molbi na natječaje za zaposlenje, među kojima je i onaj baš za radno mjesto u FINA-i, na koje uglavnom nema nikakvog odgovora, nakon bijednih, ponižavajućih nekoliko razgovora na koje je pozovu, doznati da je prestara za radno mjesto u nabavi, na primjer ili uvozu, ili za nošenje plinskih boca po stanovima - nevažno, već sa četrdeset i nekoliko, a kamo li s njenih zrelih 58.
 
Pa će naučiti  da su banke najveće zlo, da ti nude novac kad ti on ne treba, ali kad ga prvi put zaista zatrebaš, onda će ti oduzeti i ono malo što ti je još preostalo. Naime, kad ostaneš bez posla, bez stalnih primanja, banka će odmah ukinuti tvoje dozvoljene minuse, ukinuti kartice. Zagrebačka banka, Privredna banka, ma sve su to nemili stranci koji su pokupovali svetu hrvatsku imovinu, gadovi bešćutni. No zato Hrvatska poštanska banka, jedina u hrvatskom vlasništvu, zamašnjak hrvatskog gospodarstava, nakon što je temeljito opljačkana bez ikakvih posljedica, toliko će uporno nezapolenom građaninu slati opomene vrijednu po 160 kuna svaku, da će bijedu od dvjestotinjak kuna na računu u nekoliko mjeseci pretvoriti u nedozvoljeni minus od tristotinjak kuna, i prijetnju ovrhom. Ne, taj zamašnjak hrvatskog gospodarstva, neće zatvoriti račun, neće ga niti staviti u stanje mirovanja, nego će uz opomene računati i goleme godišnje realne (!!!) troškove održavanja. Poželite li ga zatvoriti sami, morat ćete ispisati stranice i stranice obrazaca i naravno, podmiriti sav minus. Sve to komunicirajući s prokleto bahatim i neljubaznim rođakom nekog od Jadrankinih stranačkih drugova, s jakim bosanskim akcentom. Odavno su smradovi naučili da svoje ne treba uhljebljivati (ili hedezeovci ukrušuju svoje?) na mjesta podložna izbornim promjenama, već ovakava kako što su banke, agencije, komunalna poduzeća, nastavite niz...
 
Što sad, upitat će se Jadranka s od FINA-e blokiranim  računima. Kako djetetu platiti gablec u školi? Kako platiti telefonske račune, struju, grijanje?. Pa zaboravio sam! - njen je sin znanstveni novak i honorarni suradnik na HTV-u koji nije dobio raskid ugovora za razliku od mnogih. Ajde, bar je to lakše, nema brige za malog. Ali što ćemo s računima za komunalije? A nekako ćemo. Staža se nakupilo, godine starosti su tu, možda je rješenje mirovina. Ups! - baš u mojem su mandatu postroženi uvjeti za odlazak u prijevremenu mirovinu, a crkavica koju bi uprihodila i nije bogznakoliko veća od naknade s "burze" - pomislit će promrznuta Jadranka umorna od obijanja vrata financijskih institucija i moljakanja odgoda naplate potraživanja - a onaj koji ZNA, jebemumišamalog, zaglavio u Salzburgu. E moj Ivo, kud nisam i ja za tobom pošla - razmišlja tako ona u jednosobnom stanju bez grijanja koje joj isključili nakon poslijednje ovrhe.
 
Nažalost, sve to u 2011. neće se dogoditi. Neće biti ni izbora, jer će biti nakon potpisa pristupnog ugovora s EU. Neće biti ni ugovora ove godine. Niti referenduma na kojem bi nas eto, možda netko upitao želimo li to uopće. 
 
Neće biti ni Fadila Hadžića čija su nam djela bar ponekad ulijepšala večer svojom britkom duhovitošću izvedbama u Kerempuhu. Neće biti ni osmjeha, ni virtuoznog prebiranja po vibrafonu Boška Petrovića u svojem klubu.
 
Neće biti, po svemu sudeći, ni Radija 101. Sve ono što nisu uspjeli Tuđman, Pašalić, Grubišić i Pavić, uspjeli su sami. Istina uz prešutnu asistenciju Jadrankinih sranačkih i nestranačkih (vidi pod gradonačelnik) drugova ali jebiga, svi mladi revolucionari kad odrastu, više vole materiju od ideje.
 
Tako je ova godina počela usrano.
 
No preostala je nada (Nada je već odavno u stečaju). Da će Jadranka i drugovi u slijedećoj, steći neka nova, gore opisana iskustva. Makar brojka iz naslova bila i za 220.000 veća.
zraj @ 10:24 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 6, 2010

zpU sječi direktora Zagrebačkog Holdinga, stradao je notorni Mate Kraljević. Nek mu je sa srećom. I nama.

No bojim se da se desilo ono što sam i pretpostavio pri kraju posta malo niže; sjaši Kurta da uzjaši Murta. Novi agent, ovaj iz naslova posta, proslavio se prvim potezom...

Izvjesio imena dužnika na zid. Kako je ta sitnica protuustavan potez na razini postupaka revnih predsjednika kućnog savjeta koji to isto čine s imenima dužnika za stubišnu struju, Mišeta nam je jasno ukazao da nastavlja smjerom prethodnika koji se nije obazirao na odluke i/ili mišljenja Ustavnog suda.

A parking na tržnici Utrina i dalje u 16.15 zjapi prazan jer se naplaćuje do 21.....

zraj @ 10:36 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, rujan 17, 2010
Jedan od omiljenijih mi likova domaće javne scene, agent iz naslova, pred otkazom je. Mediji uglavnom ovu, tek špekulaciju o njegovoj smjeni, popraćuju pridjevima "najuspješniji", "najdugovječniji", ali i "najomraženiji". Radi se o liku s najtvrđim zavičajnim akcentom među svim rođacima i kumovima u zagrebačkom čelništvu, radi se liku koji u tridesetak godina bivanja u Zagrebu nije uspio savladati upotrebu vokala u izgovoru riječi. Iako prva, spomenuta "mana" tom jednom od bajnih direktora javnih tvrtki u Zagrebu, nije i najvažnija. Dapače, potpuno je beznačajna, a uostalom, uopće i nije mana (pa zato pod navodnicima malo iznad). Tek činjenica koja dočarava stupanj inteligencije i identifikacije s gradom subjekta današnje priče.
 
Pisao sam o parkiranju u Zagrebu na ovim stranicama više puta i uglavnom psovao. Kao i brojni stanovnici i posjetitelji ovog grada, naletao sam na mine postavljene od strane ove dike hrvatskog menađmenta i njegovih zaposlenika. Kad spomenuh pridjeve, s poslijednja dva nemam baš nikakvih problema, jer dugoječnost je činjenica, a omraženost možda jest subjektivan osjećaj, ali objektivno vrlo raširen. Tak' da...
 
Nego... idemo reć dvije, tri o pridjevu najuspješniji. U svakom slučaju, prvo bi se trebalo osvrnuti na općenitu funkciju komunalnih poduzeća. Da li ona postoje kako bi ostvarivala profit ili kako bi olakšala i organizirala (su)život goleme grupe ljudi na relativno skučenom prostoru što grad zapravo jest. Da li je, na primjer, tvrtki za odvoz smeća prvi zadatak ostvarivanje profita (i kome?) ili je to održavanje nužne higijene kako bi se uvjeti života u gradu poboljšali, ili barem bili podnošljivi i bez prijetnje zarazama i epidemijama. Isto pitanje vrijedi i za ostale komunalne tvrtke pa tako i za onu koja je zadužena za organizaciju parkiranja.
Činjenica broj jedan. Zagreb ima stanovitu povijest i građen je poprilično davno (jezgra, jel?) o čemu sam onomad i sâm nešto napisao. Činjenica broj dva. Bilo je to u vrijeme kad su Ilicom prolazile konjske zaprege. Činjenica broj tri. Konjske zaprege više ne voze ni u slavonskim selima (osim tijekom trajanja Vinkovačke jeseni valjda). Konačno, činjenica broj četiri, koja to baš i nije sasvim, ali ćemo malu površnost oprostiti ovom traljavom autoru koji je nabrzaka pronašao brojku od ca. 250.000 u Zagrebu registriranih automobila 2001. godine, ca 300.000 istih u 2005. i tako zaključio da ih 2010. nema manje od 350.000 da ga j(biiip)eš. Ma kako dalekovidni arhitekti i urbanisti onog doba bili, ovakav svinjac u prometu predvidjet mogli nisu.
 
Sada ćemo preskočiti nekoliko desetljeća i osvrnuti se na trenutnu situaciju s parkiranjem u Zagrebu. Tom Cruise bi se sasvim sigurno parkirao bez problema i to posvuda. U to nema nikakve sumnje. No čovjek je stručnjak za nemoguće misije, oboružan kojekakvim hi-tech asesoarima i pogolemom holivudskom produkcijom specijalnih efekata. A kaj je s nama, koji nismo sljedbenici moćne scijentološke crkve?

Nemam živaca (niti mislim piliti ičije) nabrajanjem svih sranja vezanih uz probleme vezane sa subjektnom temom, dovoljno je prosurfati internetom koristeći tag „mate kraljević“ ili „zagreb parking“, pa nabasati na šarolika, redom negativna, iskustva, komentare i psovke. Evo samo jedan link kao primjer.  Naravno, nezanemariv je i broj onih koji smatraju da smo mi nezadovoljnici srbokomunistička  i jugonostalgična, purgerska razmažena bagra, koja ne razumije viziju našeg dičnog gradonačelnika i njegovih pljačkaških suradnika i kumova pa ih „argumentirano“ brane.

Ono o čemu zapravo razmišljam je zbrka pojmova odnosno pridjeva u superlativu. Kaže agent Mate, kako su oni jedna od najuspješnijih parking tvrtki (ma kakve to bile i ma u kojim okvirima). Ako se uspješnost komunalne tvrtke mjeri profitom, vjerojatno je u pravu. No kaos u zagrebačkom prometu, kaos s parkiranjem i javnim prijevozom i nezadovoljstvo građana istim projicira nešto drugačiju sliku ove komunalne tvrtke na platno zdravorazumskog poimanja života u gradu. 

Izravni povod ovom tekstu, dvije su stvari. Najava smjene nadasve simpatičnog Mate i njegova izjava povodom akcije njegovih zaposlenika u Rockfellerovoj. Da podsjetim, tijekom ljeta, jake snage Zagreb Parkinga, opljačkale su one koje je jad natjerao na posjet nekoj od zdravstvenih institucija smještenih u spomenutoj ulici. I kao da im nije dovoljno sranje sam posjet tim ustanovama, (o čijem bi se stanju dalo napisati i mnogo više riječi, ali su zasebna tema koju sad nećemo doticati) kao da im nije dosta jada i boleština, Mate i njegovih kumova nećaci, oteše im vozila ostavljena na jedinom mogućem mjestu uz naplatu debelo preskupih kazni i troškova. Pa kad s bolesnim djetetom na rukama izađeš iz „Zarazne“, još ti je preostalo samo iskrcati koju tisućicu kuna nakon što savršenim javnim prevozom dođeš do Strojarske ulice. Na izuzetno negativnu reakciju žrtava, ali i osoblja bolnica, slučajnih prolaznika, novinara i cijelog razumnog dijela javnosti, Matina je reakcija bila: „Ako ste 30 godina parkirali nepropisno, ne znači da ćete to moći ćiniti i ubuduće“. Naravno, ne spominjući ili predlažući alternativno, na razumnoj udaljenosti, mjesto za ostavljanje automobila, što je i logično,  jer ne postoji. No već poslovično, pred narodnjačkim klubovima okruženim legalnim parkirališnim mjestima, a gdje se u slobodnim trenucima vjerojatno, uz arlaukanje i hice iz vatrenog oružja u zrak, opušta golema većina zaposlenika te zagrebačke javne tvrtke, „paukovi“ maseratije, ferrarije i lexuse ne odvoze.

U svakom slučaju, činjenica je da je parking u Zagrebu organiziran kako bi se prikupilo što više novca, koji će pokriti goleme gubitke Holdinga, koji su pak nastali kao posljedica sustavne pljačke građana i javne imovine, grupe okupljene oko zagrebačkog gradonačelnika. Ako je smjena tog najuspješnijeg od svih uspješnih pljačkaša korak prema sanaciji problema, onda ga pozdravljam. No ako je tako, novi će direktor morati povući poteze u smjeru normalizacije situacije, poukidati naplate na besmislenim mjestima (kao npr. naplata od 7 – 22 pred tržnicama koje rade do 16, naplate po kvartovima i sl.), prihode dobivene od naplate ulagati u razvoj prometa kako u pokretu tako i onog u mirovanju (kako nazvaše parkiranje), a ne kao popravljajuću, pozitivnu protustavku u kriminalnoj bilanci zagrebačkog Holdinga. (uspoređivao sam tada mi dostupne podatke jednom, pa da ne ponavljam - link)

Zagreb Parking, tada će biti servis građana, pa će tek tada možda moći postati najuspješnija tvrtka usprkos drastično smanjenom profitu.

Ako se pak to ne dogodi, nego je smjena tek kozmetički zahvat nastavka loše politike u upravljanju gradom, ostaje nam utjeha kako će Mate konačno biti oslobođen obaveza u mrskom mu gradu, pa će moći u miru graditi velebne javne garaže u svom voljenom zavičaju.

Sretan put, šupku!
zraj @ 11:06 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 23, 2010
Jebote! Otkad je Mile ispušio predsjedničke izbore, k'o da je nest'o s lica zemlje. Da mi je znati, na koje je poslove preraspoređena horda novinara koja ga je dotad vjerno pratila preskačući lokve u Kozari putevima, grabe na brojnim gradskim gradilišitma, ozbiljno kimajući glavama odobravajući besmislice koje je izgovarao po dječjim vrtićima, parkovima i kvartovima ispijajući pritom hektolitre vode. Koga sad prate?
 
Milan više nikom nije zanimljiv? - šipak. Nego jebeni prešutni pakt između medija, hedezeja i esdepea funkcionira savršeno. Sad je befel - ne talasaj!
 
Zakaj? - zato kaj je došla sezona raskopavanja gradskih ulica pa će u talu s vjernim izvođačima svi pomalo omastit brk.
 
Prometni kolaps u golemoj palanci započinje za 3, 2, 1, sad!
 
Obilazne pravce i planove gradnje projektirali su pouzdani inžinjeri s Prometnog faksa - generacije '91. Sve redom rođeni i odrasli u svjetskim metropolama kao što su Ljubuški, Sinj, Žepće, gdje su i golemo iskustvo stekli.
 
E pa pravo je vrijeme za odjebat se odavde ...

 
 
zraj @ 10:41 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, veljača 19, 2010

Ako se ne varam, naplati parkinga posvuda u gradu, osnovno je opravdanje potenciranje brže rotacije korisnika. OK.



parking_utrine



Ova je fotka snimljena, kako na njoj i piše, u 16:22 na prkiralištu utrinskog placa. Nasuprot proklamiranom, ovdje je bez svake sumnje riječ o bezobzirnom izvlačenju novca od okolnih stanara za cijenu godišnje karte.

Ne treba ni zaboraviti, uvođenje još jedne smjene za nadzornika parkirališta. Jedno radno mjesto više, na zagrebačkim jaslama, za kakvog kumovog nećaka ili rođaka.

Čestitam gopodo M&M.*
_____________________
*Mate Kraljević i Milan Bandić

zraj @ 08:44 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 18, 2010
U poplavi prosvjeda i blokada, zagrebački su se taksisti osjetili zapostavljeni, pa eto i oni prijete jednim. Posljedica  je to najave  da bi se, sukladno novom Zakonu o prometu na cestama, u Zagrebu pojavila konkurencija dosadašnjem taxi servisu. Prvo što treba znati je da je zagrebački taxi servis  organiziran kao udruga obrtnika. U principu to znači. da je svaki taxi svoja tvrtka, a udruženje je  regulator tržišta koji obavlja više funkcija; uz pravila igre koja određuje, to je i radio dispečerski centar, kao i svojevrsni sindikat.
 
Prema mojem skromnom osobno mišljenju i percepciji zagrebačke taksi usluge, riječ o je katastrofi.  Svatko tko je putovao, posjetivši pritom veće gradove, uočio je da kao prvo, sva taxi vozila imaju prepoznatljiv izgled, a ne samo ad hoc napenaljen taxi natpis na krovu. U većini čak, radi se i o tipskim vozilima, za razliku od Zagreba gdje su, još donedavno, taksiji bili i stojadini. Drugo, posvuda je taxsi moguće dozvati dizanjem ruke stojeći na pločniku. Jer taksiji kruže u potrazi za putnicima. Iako postoje i stajališta taksija, koja uglavnom zjape prazna.
 
Treće, cijene. Kako mi se učinilo da je taksi usprkos gore navedenim komparativnim prednostima posvuda jeftiniji, malo sam poguglal cijene taxi usluga izvan lijepe naše. Pa napravio ovu tablicu. Računao sam cijenu prosječne, kratke gradske vožnje, 3 km dugačke, i stavio u odnos sa jednakom u Zagrebu. Index je omjer između cijene u Zagrebu i navedenom gradu, što će reći da ako je manji od 1, prijevoz je jeftiniji i obratno. Kako bi vizualno olakšao usporedbu, crvenom sam bojom označio gradove sa skupljom uslugom, zelenom s jeftinijom. U cijenu naravno, nisam uračunao važan element, a to je kupovna moć građana konkurentskih gradova koja je, priznat ćete, redom bitno viša od one građana Zagreba. Tim gore po rezultate. Cijene su u Eurima radi lakše komparacije.
 
 

komparacija taxi cijena

 
Dakle, naši dragi taksijaneri, ne samo da smatraju da su bogomdani pa kao takvi imaju pravo na monopol, već misle i da smo idioti. Vozio sam se tako, neposredno po povratku iz Rima, gdje sam za tadašnjih 10.000 lira prešao grad po dijagonali, s glavnjaka do zapruđa za 70 kuna (noćna vožnja) a frendica koja je ostala u taksiju da dođe doma u travno, platila je još pedeset, jer joj je ovaj pohlepni pokvarenjak resetirao taksimetar pa nanovo računao start. Vozio sam se i u taksiju, mercedesu  koji bi parkiran u Tehničkom muzeju bio poprilično zapažen eksponat, kad se poklopac motora otvorio u vožnji i udario u vjetrobaran. Taksista s čikom u gupcu, prikočio je nasred ceste, izašao, zatvorio haubu uz nekoliko psovki, pokazao srednji prst nekom od vozača koji je obilazeći nas potrubio, i  nastavio vožnju, bez isprike i objašnjenja. Na Folki sam izašao, što ovom uvrijeđenom, nije bilo jasno. Naravno, platio sam punu cijenu na taksimetru, proživljenom strahu usprkos. Pokušao me taksist i voziti s Jaruna u Zapruđe "preko Kvatrića", ali je odustao čuvši moj naglasak i izrečenu činjenicu da možda jesam pijan, ali sam i vozač rođen u Zagrebu. Toliko o usluzi. Kao zagrebački vozač, upoznat sam i s jednim nekonvencijalnim ali neosporivim prometnim propisom: Taxi uvijek ima prednost, milom ili silom.
 
Ne daj Bože ostaviti auto dvije minute na polupraznom taxi stajalištu. Istina, Reakcija Igora Bišćana je apsolutno neprimjerena, iako možda čak i razumljiva, jer iskustveno govoreći, nisam siguran da ga žrtva prije početka fizičkog obračuna nije sasula bujicom uvreda. No kažem, nije to opravdanje.
 
Na stranu informacije iz Rijeke, koje govore o tome da Taxi Cammeo baš i nije uzorna tvrtka s uzornom uslugom, mislim da je u Zagrebu nužna promijena. Tvrtka u kojoj će vozači biti zaposlenici, koja će raditi krugove i s nižom cijenom biti upravo ono što taxi jest. A ne alternativni luksuzni autobus, koji vozi linije po stajalištima. Sranja o visokim troškovima ne pušim, jer normalno ako imaš jednu vožnju dnevno da moraš tom jednom vožnjom zaraditi dnevnicu i pokriti troškove. Otud visoka cijena, a ne zato jer je diesel skup. U ostalim je gradovima još skuplji, pa što?
 
No nažalost, to  je samo jedno od pitanja o kaotičnom funkcioniranju javnog gradskog prijevoza, a ne nažalost dio građevinske strategije razvoja grada. Pa tako nije u opsegu interesa prvog građevinsko poduzetnika u Zagrebu, Milana Bandića, gradonačelnika.
zraj @ 10:06 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 15, 2010

"...Kako je izvijestio Ured za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba na teren su izašli djelatnici Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, PU zagrebačka i pripadnici Javne vatrogasne postrojbe Zagreb..." (Index.hr)

 
Svoje dijete, sedmogodišnjaka, naučio sam da kad prepričava neki događaj, u kojem je sudjelovao netko od njegovih frendova, pri nabrajanju svoje ime stavi na kraj. Tako moj prvašić zna, da se niz tobogan nisu spuštali on i Marko, nego Marko i on. U gradskom uredu znakovitog i nadasve razumljivog naziva, čiji je šef legendarni ekspert za sigurnosna pitanja Pavle Kalinić - Tenkić, nisu još savladali taj dio bontona. To je sasvim razumljivo, jer imaju mnogo važnijeg posla kao što je na primjer, praćenje aktivnosti terorističkih ćelija ili razrada strategije uklanjanja glumačko-zelenoaktivističke terorističke organizacije s javnih površina uz pomoć odreda specijalaca. Možda je redoslijed nabranja izašlih na intervenciju iz citiranog priopćenja, slagan po kriteriju važnosti sudionika pa je onda opravdan, jer nesumnjivo je pri gašenju požara važnije sudjelovanje djelatnika gradskog ureda za upravljenje u hitnim situacijma i policije, nego vatrogasaca koji su tamo samo smetali, valjda. Uzgred, novozagrebačaka vatrogasna postaja je prvi susjed velesajma, no nitko ne spominje vrijeme dolaska vatrogasaca, iako bi to bio zanimljiv podatak. Ali kaj ja znam, nisam ja ekspert k'o Tenkić.
 
Inače, požar širokih, katastrofalnih razmjera u toj nesretnoj branši, koji je poharao cijelu gotovo cijelu drvnu industriju, morala bi ugasiti vlada, no bojim se da je za to prekasno. Osim turizma, drvni je biznis jedan od rijetkih, koji se mogu osloniti na goleme prirodne resurse na kojima bi se paralelno mogla graditi i energetska strategija. No vladini eksperti, na čelu s  Božjom providnošću postavljenom predsjdnicom,  još su davno odlučili ulagati u rumunjske varioce i korejske čeličane s veleumnom namjenom spašavanja hrvatskih(?) brodogradilišta, te u građevniske tvrtke i strane banke poticanjem (s 200€/m2) zaduživanja mladih kako bi u slijedećih 20 godina doslovce zabetonirali svoja primanja. Nešto je još malo sredstava ostalo za pomoć ruskim plinašima, i cestograđevnim konzorcijima kao i u tragovima gradskim (raz)graditeljima ulica i trgova. Za gašenje požara u drvnoj industriji sredstava nema, pa je tako prepuštena na milost i nemilost jedino gradskom uredu za upravljenje u hitnim intervencijama.
 
Jedino... možda se Pavle dosjeti pa projektira i patentira drveni tenkić?!
zraj @ 10:09 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 11, 2010
Ako po ničemu, Hrvatska je jedinstvena po svojem osebujnom stilu demokracije. Sprega pozicije i opozicije, prešutna koalicija na svim razinama s temeljima u besramnoj eksploataciji društvenih potencijala, od energetskih do financijskih, zaista je besramna. Ni najteža ekonomska kriza u povijesti te male i globalno potpuno beznačajne republike, ne može spriječiti temeljito pljačkanje svih resursa i pretvorbu javnog u privatno. Dakako, pretvorba se ne odvija u tržišnoj utakmici s pravedno postavljenim kriterijima, već silom, beskrupuloznom protekcijom "odabranih", koji svoj odabir dobro plaćaju. Ne zajednici, nego kleptokratičnoj koaliciji. Zauzvrat, dobivaju apsolutnu zaštitu institucija. Na jugu se Italije, takva zajednica naziva Cosa Nostra, što će reć Naša stvar. Ima li kakve sličnosti, neka svako prosudi sam.
 
Kada Davor Jelavić, pročelnik gradskog ureda za graditeljstvo, ureda koji nadzire javne gradske investicije, ureda koji plaća najskuplje građevinske radove na planeti, prosvjednike proglasi četnicima, vrijeme je za opravdanu akciju. Teroriste, koji se ne povinuju odlukama donova, treba ukloniti. Postupi po naređenju.   
 
To što je upravo taj ured, leglo korupcijskog mulja, glavna gradska preljevna slavina za  pretakanje javnog u privatno odabranih, pod nadzorom represivnih institucija, samo je dio igrokaza kojim Naša stvar zataškava svoje prljave rabote.
 
Hapsi bandu! - sinoć je prije spavanja i izmoljene krunice javio ministar Karamarko šefovima specijalnih jedinica. Predsjednik najveće opozicijske stranke u Hrvatskoj, zadovoljno je protrljao ruke, brojeći materijalnu i korist svoje stranke u zaduživanju vladajućih novim ustupcima, a gradonačelnike se Bandić, poljubivši ovlaš kip Majke Božje na noćnom ormariću, mirno se okrenuo i zaspao snom pravednika.
 
Jutros rano, jedan za drugim, Karamarko, Šimonović, Jelušić, Jelavić i Milanović, dostojenstveno su ušli u zamračen ured, pa poljubili ponuđen prsten. 

Don Jaca

 
Dobro jutro Hrvatska.
zraj @ 10:02 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 10, 2010

U ovom sam gradu rođen. Odrastao. S oba naglaska. Na asfaltu. Za sebe volim reći, da sam novozagrebačko dijete. Mi smo, u tim radničkim spavaonicama 70-ih,  odrastali nešto drugačije nego klinci iz Gundulićeve, na primjer. U Novom Zagrebu, kad idemo u centar, kažemo da idemo u grad. Al' grad je grad.  Nije to geografska odrednica. Smisao da. U gradu su (bile) trgovine, NAMA, kafići, klubovi, ekipa, Centar, Zvečka, Kulac, Lap, kajaznam - sve...

Razmišljam tako dok frend i ja buljimo u bagere što su spremni za kopanje po gradu, kad me neko prijateljski hrkne u rame ko lopatom.

Đe s' Lostvejz, š'a ima?

Ae Milane, evo me, gledam ovo pa me neka tuga spopadne - s blagim ću osmjehom prepoznavanja.

Ma šta tu ima tužno? - Milan će onako po svom, glasno i  veselo.

Gle Milane, ja sam ti gradsko dete. Ku'š? - Treska na dva'est koraka, bus pod prozorom, kvartovska birtija, non-stop pokvareni lift,  juha kaj miriši od suseda dole (ovaj trenutni non-stop duva na prozoru, pa se čuje ganđa, al' za potrebe ovog teksta neka bude juha), kino, kazalište, jebi ga, sve pod nosom. Volim grad, i sva sranja koja idu s tim. I kad psujem gužvu na semaforu, jebiga, gužva je. Grad je. Kajaznam, meni smog ne smrdi, kravlji drek da. Nije da ne volim malo s prirodom kohabitirat, al' jebi ga, volim se i vratit doma. U grad. Ku'š? - Milane. 

Udahnem zrak, dok promatram nevjericu , nerazumijevanje mojeg monologa u Milanovim očima.
 
I 'naš kaj? - nastavljam -  ja u principu nemam niš' protiv razvoja grada. Istina,  da se nije gradilo, na Jelačić placu bi i dan danas bile one stračare kao kad je to harmica bila. Ali. Mislim da je ovo, baš ovo kaj sad na cvjetnjaku delaju, točno u neskladu z mojom vizijom razvoja. Isti gradonačelnik, koji je totalno devastirao duh grada,  'naš? - mi ti centar velimo grad, forsiranjem strategije prekomjerne gradnje trgovačkih centara na periferiji i izmaknuo sav "život" tam', koji je do grla uvaljan u prljave rabote građevinske mafije, isti je taj, sad isforsirao trgovački centar na Cvjetnjaku  i pritom dokrljio novih nekoliko tisuća automobila. Vi'š Milane trebalo bi biti upravo obratno, kao što je to slučaj u svim europskim gradovima. Na kraju krajeva, nema niš' loše u šoping molu u centru, al samo ak' je skriven iz starih fasada. No umjesto da Grad, razvija gradski prevoz, da potiče obnovu starina čuvajući i obnavljajući stare fasade , da pokuša uštipnut kojih desatak tisuća dnevno prometujućih turista forsirajući taj europski, austrougarski bekgraund grada, da pokuša reanimirati noćni, klupski život grada,  oživljavajući duh centra, zapakirao je koruptivni privatni građevinski zahvat u javno dobro, a svi koji se ne slažu su konzervativni niškoristi idioti. Ovako će grad konačno postati vlastito dvorište hohštaplera, kvaziintelektualaca, šatro selebritija, građevinskih i inih mafijaša, kerumovih rodijaka i kumova slizanih s notornim seljačinama koji od grada samo uzimaju, a da mu ništa nisu dali. Ništa, kužiš? - duha malo. Samo seljaštinu i lovu. Perje Milane, ili kako ti bliže pare. Jer zakaj onda svi ovi tvoji, skup s tobom,  za vikend giljaju nekam doma. Ja nemrem nikam zgiljat, ku'š Milane, ja sam tu doma.
 
Gleda me Milan, pa misli  - "šta ovaj to priča, ko ga što pit'o?!"

E pa jebemu mater - sad sam već popizdio - I gradonačelniku, i Žuteliji i Horvatinčiću ex milicioneru. O podmitljivom Huljišu, koji sa šatro intelektualne visine pljuje na sve i svakog, šatro informiran i napredan, a zapravo je ljigavi potkupljivi pijun paraobavještajaca i njihovih poslodavaca, šatro u nekakvoj opoziciji, realno uvijek uz poziciju (ne toliko zbog politike koliko pinke) zloupotrebljavajući poletovski imiđ, neću trošiti ni riječi više od ovog dosad izgovorenog.
 
Sluša me frend ovako bijesnog pa dodaje:
 
Zaboravil si spomenut i da ko jebe struku, arhitekte urbaniste i povjesničare arhitekture jer samo smetaju u projektu kamenizacije drugim sredstvima, konkretno, betonom.
Nego... Kad spomenu polet. Pa gle, i Stojedinica i Polet ranije, bili su izvor naprednog i revolucionarnog, ali se kao i u svakom vremenu uz zdravu biljku pentra i kukolj, jede živu masu kako bi preko svega do vrha. I Marx je imao ideju odumiranja države i kapitalizma ovog oblika, ali kroz dosegnuto blagostanje i svijest o potrebama i mogućnostima, a onda su se pojavili neki koji su te ideje pretvorili u vlastitu promociju i grabež. Mo'š to spustit par milenija i uzet Isusa i kasnije kršćanstvo. Uvijek se nađe bagra koja sjebe dobru ideju.
 
Gleda Milan i čudi se....

Ali, ali - zbunjeno će - pa šta je bolje da tamo ostanu one stračare? I šta fali garaži? Đe ćeš parkirat, jebo majku, nemoreš nikud. Nemaš kud stavit kola, već ti ih onaj na pauk diže. Pa ti onda zovi, sređuj, jeb'ga. Đe ću s kolima, kažem ja rođaku Mati. Al' dobar je Mate, samo  mi rekne,  nema t' kume  vala majci vrdanja više kad zazidam garažu.  I ima pravo, mo'ću skoro merđom u kafić unić. Pošten svijet svoje pare ulaže, za razvoj grada, a vi ko četn'ci postavi'li barigade, kako l' se ono kaže. A šta ti ono polet il' kako već, majke ti?.....
 
I tako mi Milanu pokušavamo objasnit, ali uzalud. Zapeo Milan, i ne popušta. Normalno. Kum gradi, biće i za njega para.
 
A i mi zapeli. Pa ne damo. I ne damo. Vidimo se u Varšavskoj, danas, desetog veljače baš, u 18 sati. Ne damo!

zraj @ 15:39 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, siječanj 15, 2010
Evo novog pojma u masovnoj upotrebi. Što o tome kaže Bratoljub Klaić, a što Wikipedija?
 

čistkaZa razliku od Rambo Amadeusa, koji nije izmislio turbo folk, ali mu je dao ime, Josef Visarjonović Staljin je proces nazvan rječju iz naslova izmislio, a bogme mu dao i ime. Prva je,  vjerojatno i najispravnija asocijacija na tu riječ iz naslova, upravo ta, izrazito negativna. Kako su partijali iz partije čistkom očišćeni , možda je najvjernije opisano, iz prvog lica, u knjizi Karla Štajnera "7000 dana u Sibiru" ili u Solžnjecinovom "Arhipelag gulagu".štajner
 
Sama definicija, kao i asocijacija, su izrazito negativni. Točka.
 
Priča se puno, još više piše, ovih dana o čistkama u SDP-u. Proces u HDZ-u, uglavnom, se ne naziva tim imenom. Vjerojatno i zbog toga, što ova prva stranka nosi krimen pokojne KPJ/KPH - SKJ/SKH gdje su čistke bile redovito provođene. O tome, koliko je SDP slijednica SKH, a HDZ to nije, obzirom na broj bivših članova u obe stranke, dalo bi se raspravljati, ali zasad ostavimo to po strani.
 
Tako se nakon predsjedničkih izbora, u SDP-u očekuju i najavljuju čistke. Zoranu MIlanoviću izrasli Staljinovi brkovi. Pa će Bandićevi suradnici, svi redom završiti u gulagu. Naravno, jedno demokratsko društvo, demokratski senzibilirana javnost (tu bi netko upotrijebio novitet iz Bolegrovog posta) to mora zaustaviti. Zaštititi nesretne neistomišljenike.
 
Dajmo im da ostanu. Upregnuli se tako svi, kako bi spasili članske iskaznice Bandićiveh suradnika iz izbornog stožera. Jedan od rijetkih koji milost ne traži, ali je Milanoviću ne bi ni dao, je Pavle Kalinić (uz Mira Lacu i Ivicu Pančića), već poslovični stručnjak za sigurnosna pitanja, čuven po ideji o oklopnom vozilu za zagrebačkog gradonačelnika, kako bi ovaj u kriznim situacijama mogao voditi grad. Šteta što se ideja nije realizirala, jer ako sada za gradonačelnika nije kriza, kada je? - a usput, mogao je i do Metkovića skoćit u tenkiću.
 
Partijski apartčiki, pognutih glava, uglavnom poručuju kako će stranka odlučiti, a oni kao (ipak) odani vojnici partije, svaku odluku prihvatiti. Tako će netko dobit po ušima, a neko nogom u dupe.
 
Stranke, odnosno način njihovog djelovanja, jesu legitimacija višestrančke demokracije u državi, pa nedemokratsko djelovanje stranke, implicira i jednak stil vođenja države. Da se podsjetim malo, kako je ono Jadranka Kosor došla na čelo demokratske zajednice? - ups, aklamacijom, predložena od dotadašnjeg predsjenika, tada već u bijegu. Kako je ono npr. Ivo Josipović osvojio poziciju stranačkog kandidata za predsjedničke izbore? - uff, neugodno, unutarstranačkim izborima. Što ono bješe nakon VII. Općeg sabora HDZ-a. Gdje nestade Glavaš?
 
Skočimo nakratko u bussines, što je u nas ionako gotovo sinonim za politiku, pa neće biti teško zamisliti slijedeću situaciju. Zamislimo tako na primjer, da za posao izgradnje vijadukta između dvije čuke na domaćoj dionici ceste što spaja Poganu Vlaku s maticom domovinom, konkuriraju splitski Konstruktor i zagrebački Vijadukt. Pored komisije za odabir najpovoljnije ponude, a pred javnošću, lobiraju predsjednik uprave Konstruktora, i predsjednik uprave Vijadukta. Međutim, u lobističku utrku ova dva građevinska giganta, odjednom se uključuje dopredsjednik Vijadukta, direktor odjela visokogradnje sa svojim suradnicima, ali gle čuda! - ovaj ne lobira za dodjelu višemilijunskog posla svojoj tvrtki, već je optuži za nekompetentnost i korupciju, pa reklamira ponudu Konstruktora. Nevažno sad koga komisija odabere u petak nakon otvaranja ponuda, ali što ovaj, zajedno sa svojim suradnicima, može očekivati u ponedjeljak ujutro. Otkaz. Logično, opravdano  i sasvim očekivano. Ima li itko, tko bi pomislio suprotno? Bi li tko stao u njegovu zaštitu? To ne bi učinili čak ni dečki iz Konstruktora, jer, oni imaju svojeg direktora visokogradnje i što će im novi, kojem lojalnost i nije najjača osobina. Ovaj zamišljeni bussinesman, ostao bi bez posla, i teško bi našao novi, jer tko bi onog što podmeće kukavičja jaja želio u vlastitom dvorištu. Pa bi ovaj bio prisiljen osnovat vlastitu tvrtku, ili otić u mirovinu. Dalo bi se naći i primjera iz obiteljskog života, prijateljstva i sličnih zajednica, pa da ne davim (ionako opet previše slova).
 
Ako smo i otišli iz politike, vratimo se nakratko nazad. Bivši je premijer Sanader, počasni predsjenik stranke, izbrisan iz članstva matične partije, ne što se kandidirao za neku političku funkciju (ajde, nagovijestio je da bi se mogao reaktivirati kao zastupnik u parlamentu), nego što je neovlašteno(?) sazvao press konferenciju, pa kritizirao vodstvo stranke. Brisanjem iz članstva nije kažnjen jer je 10 godina despotski vodio stranku , doveo zemlju u neviđenu ekonomsku i političku krizu, što je upleten (indicije samo, jel?) u skoro svaku aktualnu korupcijsku aferu, nego zato jer je neovlašteno sazvao konferenciju za novinare i kritizirao. Na putu prema dolje, pratit će ga i njegovi suradnici, iako se većina zečeva prestrašila, pa prevrnula, pragmatično, kaput nazad na "pravu stranu" i tako izbjegla posljedice čišćenja stranke. U precepciji javnosti, donedavni omiljeni vladar života i smrti, kako u stranci tako i državi, postao je crni vrag. Meta za pikado.
 
Kada govorimo o drugoj najvećoj parlamentarnoj stranci, onda upotrebljavamo riječ čistka. Govorimo o neviđenoj mržnji. O uroti. O stranim centrima moći.
 
Meni osobno, stranački život baš nije nešto napet, i briga me tko će koga, tko u kojem odboru sjedit. Licemjerje mi pak, napinje živce.
 
Možda nije baš prikladno, ali u domaćem medijskom prostoru, što se strančkog života tiče, vrijedi  "Quod licet Jovi, non licet bovi".
zraj @ 10:50 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 12, 2010
U svibnju 1980. umro je Josip Broz. Cijelom je zemljom zavladala neviđena tuga. Uplakana lica. Umro je vođa. Čak i oni koji su ga kao i njegovu politiku mrzili, bili su, u najmanju ruku zabrinuti. Što sad? 
 
U prosincu 1999. na pragu 21. stoljeća umro je Franjo Tuđman. Tuga, jad i čemer. Umro je otac nacije. Kako će Hrvatska, okružena raznobojnim vragovima, dalje?
 
Prošle godine, 1. srpnja, ostavku je podnio još jedan vođa, zajapureni govornik sa splitske rive, dr. Ivo Sanader. Iako će njegova, u ovom slučaju samo politička, smrt nastupiti šest mjeseci kasnije, događaj je to koji je rastužio i možda najviše od svega, zbunio građne Hrvatske.
 
Hrvati (i) kroz modernu povijest trebaju vođu. Da ga slijede, da mu se dive i da ga poštuju. A sad vođe nema. Ivo Josipović,  kao i njegov prethodnik na istoj državnoj funkciji, zasigurno nisu karizmatici koji će narod prevesti kroz neku 8. ofenzivu, kakvu je obećavao gubitnik Milan. Milan je imao potencijal za stvaranje karizme vođe, a u susjednoj nam prijateljskoj državi ga i realizirao. Uostalom, ako je ex-partizanski general bio neprikosnoveni vođa desnice u Hrvata, što ne bi mogao i referent SK iz komiteta Pešćenica? Jadranka Kosor, žena kao vođa nacije. Za macho Hrvate? - pih, besmislica. Dakle, Hrvatska ima legalno izabranu demokratsku vlast (iako bi se "demokratskoj proceduri" izbora premijerke moglo štošta prigovoriti), ali nema vođu. Odlično.
  
Euforiji, naravno nema mjesta. U Hrvatskoj se nakon izbora za predsjednika države, gotovo ništa važno neće promijeniti. 

Predsjednik  slabo može utjecati na lošu ekonomsku politiku vlade, koja se pak neće promijeniti dok se god u ministarstvima  politički pijuni stranaka, ne zamijene onima koji o resoru imaju izvanredno znanje i pritom nisu skloni korupciji. Možete li mi nabrojati neke kandidate?
 
Korupcija neće biti iskorijenjena, dok se ne promijeni opća svijest građana. Kad prestanemo nosit dva'est deka kave medicinskim sestrama, dobavat posao preko veze* i slično, možda se pojavi kakav Eliot Ness** pa skrši glavu i debele dijelove krakove hobotnice.
 
Kultura neće procvast, cajke nestat, luđaci na cestama neće prestat ubijat pješake, huligani neće prestat mlatit maloljetnike, niti će svi kriminalci završiti u zatvorima.
 
No mali korak prema naprijed, prema pravednosti koju je obećao jest. Koliki, vidjet ćemo uskoro.
 
Jedna je još činjenica koja me čini zadovljnim rezultatima ovih izbora. Gradonačelnik Zagreba u svojem gradu, gdje suvereno vlada zahvaljujući gotovo plebiscitarnoj podršci građana (kako zvuči i znjegovih usta "već sam deset godina gradonačelnik") dobio je nešto manje od 38% glasova. To govori, da je Miki, tada SDP-ov kandidat,  na gradonačelničku stolicu zasjeo zahvaljujući brojnim glasovima SDP-ovih birača, a ne zbog svojih neupitnih gradonačelničkih kvaliteta. Što bi trebalo značiti da će se u političkom smislu uskoro pridružiti pokojnicima s početka teksta.
 
Nažalost, sve to možda znači, i da je Milan Bandić, kojim nesretnim slučajem bio predsjednički kandidat SDP-a, počeo bi svoj govor pred stranim novinarima ovako: "aj najme Milan Bandić en ajm prezident o kroejša. tejkit o livit, kroejša spiking".
 
A ovaj bi post nosio naslov Živio Tito.
 
*  fala  @snp
** fala @bolegr
zraj @ 14:10 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 10, 2010


Najzanimljivijom mi se, čini izjava Duška Ljuštine, koji uzgred, poziva na dostojanstvo u slavlju i tuzi. A u prvim trenucima HTV-ove emisije pridružio mu se stavom i prolupani ban Jelačić aka Slaven Letica. 

Kažu njih dvoje, nije problem, što se tiče kršenja predizborne šutnje, to što se jedan od dva predsjednička kandidata bavi "prljavom rabotom", krši predizbornu šutnju, a time i zakon, nego je problem što su DIP i GONG tu činjenicu objavili, i to s podatkom o kojem se točno kandidatu radi. Pa da je to bio vjetar u leđa ovom drugom kandidatu. 

Tom je gestom, stožer MIlana Bandića, upravo pokazao kako ovaj shvaća poziciju predsjednika države i kako namjerava vladati, a upravo tako vlada i u Zagrebu. Zakon - to sam ja. Zakon, odabrani, ne moraju poštivati.

Zato DIP ne samo da nije pogriješio, nego je imao i dužnost ukazati na takav politički stil, kakav nadam se nestaje s odlaskom Ive Sanadera, a u bliskoj budućnosti i Milana Bandića. Ne želim se još zaletavati, ali kada DIP objavi pojedinačne postotke glasova po biračkim mjestima, kada bude poznato koliko je Bandić dobio u Zagrebu, vidjet ćemo da li se ukazala prilika za "čišćenje" hrvatske političke scene.

I nadam se da će slijedeći izlazak na biračka mjesta, biti onaj  zagrepčana, na referendum o povjerenju  gradonačelniku.



miki&drivo_u_smecu

zraj @ 22:39 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, siječanj 9, 2010
Pamtim i drugačija vremena. Da slučajno nekom ne padne napamet upotreba pridjeva star. Moja baka, na primjer, pamti kraj prvog svjetskog rata, a kad je doktor nakon što mu se požalila na bolove u leđima upita: "...gospođo, pa koliko imate godina?" - uvrijedi se. Da kaj nju balavac (a čovjek pred penzijom), ima ocijenjivat starom...
 
Dakle mlad sam kao jutarnja rosa. No da pamtim par godina unazad, pamtim.
 
- Haloo, dobar dan, Lostways je, mogu dobiti Marka?iskra
- Bok Lost, evo pozva'ću ga ...
(prigušeno) - Maaaarko, dođi, Lost ti je na telefonu, ali nemojte dugo, zva'će teta Barbara!
- Ej!
- Bok škanju, ideš van?
- Ae.
- Di se nađemo?
- Pred Burekom u 5?
- Aj nek bude pol šest, imam još nekaj za po doma napravit..
- Ok, pol šest, Burek, vidimo se...
- Ajbok.
- Ajbok škanju, mojne snitka.
(neću šatro, pomislim spuštajući slušalicu svojeg Iskra telefona)
 
Tako bi se frend i ja dogovorili, i s više ili manje kašnjenja našli prije večernjeg izlaska.
 
Danas?
 
iphone-Ej frendu, di si? (jebem ti, zakaj uvijek kad nekog zoveš na mobitel, pitaš di si? kaj te boli kita di je?)
-Evo me mado.
-Kaj? - idemo na vupi?
-Nemrem ovaj čas, nekaj radim, al' kasnije može?
-Ja palim sad.
-Dobro, di buš?
-Mamne pojma, zvrcni me kad kreneš.
-OK, javim se, pa mi veliš di si...
-Ae, vidimo se,
-Vidimo...
 
U oba smo se slučaja dogovorili za izlazak. Samo kaj smo u prvom razgovoru, dok su kvartom još patrolirali Ljubo Brk i Ljubo Bezbrk, dogovorili vrijeme i mjesto, a Markova je mama čak i znala s kim ovaj izlazi, u drugom se razgovoru, zapravo nismo dogovorili ništa. I nakon 25 godina od prvog razgovora, vjerojatno ćemo naći u  isto vrijeme na istom mjestu, ali za dogovor je potreban bar jedan poziv više (ako ovaj ne čuje mobitel, evo ti i sekiracije).

Srijeda nekakva, bezvezna, sjedim predveče kod AvenueŠogija, pijuckam pivicu dok piljimo u tekmu nekakvu...
-Di češ, mala? - upitam petnaestgodišnju nećakinju primjećujući da se sprema van.
-A, van...
-E van, jebi ga, nisam slijep, kam ideš, pitam?
-A idemo u Evenju.
-Šoping, a? - s osmjehom iskusnjare odvratim - kaj si ušla u lovu?
-Ne idemo u šoping, idemo van - s upitno nadrkanim pogledom uzvraća mi...
-Idete van u šoping centar??? -  kaj hodate po dućanima? -to vam je spika?
-Pa ne, šećemo se, a kam i da idemo po ovom vremenu?
 
nebasiBilo je bljuzge srijedom u siječnju i prije 25+ godina. Mi smo , tak kao ona danas, izlazili u neboder. Al' ne onaj ilički (Četvrtkom ili vikendom bi bio aktualan Kulac ili Lap, Jabuka ili Saloon). Nego bi uboli litru nekakvog šatro vina, skupivši nešto dinara (maloljetnima nije bilo zabranjeno kupovati alkohol ni cigarete), pljuge, đoks(!?! - istina ne bih baš bio oduševljen kaj se toga tiče za nećakinju ili svojeg junaka), pa se uvalili na štenge stubišta (koje je u zapruđanskim neboderima baš praktično odijeljeno od hodnika s ulaznim vratima stanova i lifta) nekog od nebodera u jednom ili drugom prilazu. Tu smo se družili, ponekad igrali slijepog miša (NE POKUŠAVATI; ekstremno opasno), a i kat ispod ili iznad, onaj tko je imao s kim, mogao je naći intimnnog prostora za malo poljubaca i pokoji nježan dodir. Loša su strana, neboderima, bili vječno zauzeti ili neispravni parni/neparni liftovi, pa bi stanari često koristeći onaj suprotan katu stanovanja, prošli kroz stubište, što bi pak značilo kraj druženju ili premještanje u drugi neboder (ponekad samo koji kat više ili niže). Ništa od svjetla, ništa od blještavila izloga. Bilo je potpuno  nevažno što tko ima obučeno na sebi, jer u mraku i šumi gelendera ionako...
 
A imam osjećaj (možda me vara), da su nam prijateljstva bila nešto čvršća, dublja i otpornija od ovih iz šoping molova. Drugačija, svakako.
 
Svi smo nekak bili deca kvarta, nekak zajedno, svi smo nekak bili buntovni (imali smo valjda i zakaj)... Bosanci (što nužno nije značilo da su iz Bosne) su bili samo likovi iz baraka (koje je predsjednički, nadam se u ponedjeljak propali, kandidat porušio, na čemu mu ipak fala, pa napravio  nešto, šetalište, park što li,  na čemu mu pak, ne falim baš previše, ili uopće čak.), građevinci u zmazanim ofucanim odijelima, pijani k'o smrt, što bi se kroz kvart vraćali pjevajući nekakvu patetičnu seljaštinu, pa ih naširoko s prijezirom izbjegavali. Danas su podjele više nego vidljive, iako nije istina da nije bilo i šminkera s onim "mrkva" hlačama i lakosticama, nasuprot pankerima ili haščkićima. Bilo je i opasnog animoziteta među kvartovima, opasno zapruđancu bilo kroz Utrine bauljat, no opet, na nekoj razini, bili smo zajedno (hm, vjerojatno zbog Fortifajva**, Asteriksa ili Dugog)*. Danas su bosanci nekaj sasvim drugo, čak, čini mi se oni nâs gledaju s podozrenjem, ismijavaju "kaj" (vjerojatno bi me i osudili zbog onog "deca" malo iznad), imaju i svojeg kandidata na izborima, imaju grad koji nema Kulac, ali ima cajke, a koji i dalje svojim klincima ne pruža više od "nebasa", samo osvijetljenog lažnim blještavilom, potičući u klincima materijalne vrijednosti, dok jedno obično, bez-ikakvog-interesa-i-različitih-staleža prijateljstvo, ostaje tek sporedna uspomena. Danas je frend, pojam s Facebooka mjerljiv u stotinama i tisućama i klinci se nalaze tamo.
 
Iako... danas Novi Zagreb ima kino, ima i muzej (za nevjerovat), šoping centar, supermarketa bezbroj. Pamtim kad nije imao ni tresku. Ali nema nekaj drugo. Nema onu dušu, koja je iznjedrila Štulića, Maxa Jurčića, fanatične svirače na klupicama parkova, urbane legende...
 
Kaje? Južina neka? Il' me samo šora nostalgija..... pa serem.

*kafići u Utrinama
** bivši kafić "45" na zapadnoj strani utrinskog placa, sada preuređen pa Metro ili kako već...
zraj @ 12:24 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 4, 2010
Puna mi kapa (da ne kažem što mi zapravo puno), izbora već. Dosadno, dosadno, dosadno. Tek se u završnom odbrojavanju pojavio uskrsli Drivo, kao začin. Sve mi skupa liči na honorarni poslić bivšeg premijera, koji je odradio za račun udruge novinskih kuća, a  svrhom drastičnog povećanja tiraže. Dramatičan povratak? Atak na HDZ? Poredak? - ma je. Boli me kapa (iz prve rečenice).

I kad sam već (po neznamkojiput) odlučio ni slova više o izborima napisati, napao me izborni stožer Milana Bandića, pa se nisam uspio othrvati potrebi za odgovorom. 

Dio završnog odbrojavanja, je i eskalacija gluposti. Što i očekivati od čovjeka koji nije u stanju sastaviti dvije smislene rečenice,  pritom gramatički ispravne.  Stožer, ili neki nadobudni sljedbenik predsjedničkog kandidata, u SMS promet, pustio je poruku slijedećeg sadržaja (citiram, s pripadajućim interpunkcijama): 
 
"Vi koji imate hrabro srce hrvatsko.,  Vi koji ste vezani krscanskim svjetonazorom, ustanite i izadjte na izbore 10.sijecnja 2010.g... odlucimo za Kriz a protiv agnosticizma i komunisticke svjesti koju nam namecu Nehrvatski mediji, i mesicevski laboratorij. sad je vrijemenovog budjenja za uredjenu Hrvatsku! Svaki od nas sa jos 10 Nas neka izadje na biralista i glasuje za Milana Bandica..(Salji dalje"
 
Osim sto je taj pamflet beskrajno nepismen (obratiti pažnju na sistem upotrebe interpunkcija i velikih slova?! - Nehrvatski!?!?!?) sukladno intelektualnom profilu kandidata, usudio bih se reći i njegovih sljedbenika, spominje riječ agnosticizam. Jednako kao i letak dijeljen vjernicima na izlazu iz petrinjske crkve (Index.hr). Tamo je čak stavljen znak jednakosti između pojma agnostik i nevjernik (vidi letak).
 
Ostalim se, brojnim, glupostima ne mislim baviti, ali nekoliko kratkih o pojmu agnosticizam, za čiju upotrebu kruži anegdota čiji je pak, glavni lik jedan drugi gradonačelnik. Kaže anegdota, kako je Kerum naredio Svaguši da ispita kakva je to agnostička sekta što je ovaj i raspitujući se učinio. Rezultati ispitivanja mi nepoznati.
 
Pa da vidimo onda, što na pitanje agnosticizam, odgovara Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića.

agnosticizam?

 
Što pak, kaže za pojam ateizam?

ateist?

 
Dakle, Bandić i njegovi, u  silnoj želji da ocrne protukandidata, od brzine valjda, ne stigoše se informirati, pa zapravo umjesto da ovoga proglase sotonom (kao što to učinio Drivin brat svećenik, u kršćanskoj maniri valjda, da neistomišljenika etiketiraš vragom, crpeći inspiraciju u španjolskoj inkviziciji), zapravo napravili bedaka iz sebe. Nepismeni kakvi već jesu. Nije se baš naslovom članka proslavio ni Index.hr, jer zašto bi proglašavanje nekog sljedbenikom idealističkog filozofskog učenja (gore) pobrojanih slavnih filozofa, bilo blaćenje?
 
Lutajući malo i virtualnim prostranstvima (što autori pamfleta očigledno nisu) naletjeh i na još jedno, čini mi se razumno objašnjenje pojmova agnostik i ateist.

"...Oba pojma (u četiri značenja, svaki sa i bez prefiksa a- koji nosi negaciju) mogu smisleno stajati jedan pored drugog, svaki sa svojim značenjem. Korektna definicija bi bila kako je gnostik netko tko zna da li bog postoji, a agnostik netko tko ne zna postoji li bog. Teist je pak onaj koji vjeruje kako bog postoji, a ateist je onaj koji ne vjeruje u postojanje boga."  (izvor: nemaboga.blog.hr)
 
Opet sukladno vlastitim mentalnim vještinama, a podcjenjujući one birača, učinila im se riječ agnostik, dovljno strana i dovoljno nerazumljiva pa onda i  upotrebljivom da postane sinonim za Lucifer. 
 
Zlo(često). Nije li?
zraj @ 13:09 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 29, 2009
Tako sam započeo post na index.hr forumu, pod topicom "Bandić od Indexa traži ispriku". Vrlo rijetko posjećujem forume, baš zato jer sam blog započeo pisati da se sklonim iz društva forumaša i komentatora pod člancima na portalima Jutarnjeg, Večernjeg i sličnih, a imao sam potrebu reći (napisati) pokoju o aktualnoj temi.

Kako mi se osobno dopada način na koji je Matija Babić "otpilo" Bandića i njegov stožer, prolunjao sam malo po forumu, odnosno pripadajućem topicu. Većina se postova tamo,  svodi na uzajamno vrijeđanje hercegovaca i onih drugih, priglupe dječurlije koja je kvazidesno orijentirana i onih koji to nisu (kvazidesno, za priglupost i dječurliju ne garantiram), uglavnom, vrlo malo suvislih tekstova, pa sam poželio i ja reći koju.

Ali kako sam okorjeli bloger, a ne forumaš, tako sam napisao puno slova, koja eto prenosim i ovdje, gdje im je zapravo mjesto. Dakle, citiram sam sebe:

"Dragi tupoglavci,

prvo, što je uvredljivo u pojmu seljak? 

Jedan od uzroka ovakve situacije u Hrvatskoj i jest činjenica da je biti seljak uvredljiva kategorija. Pa su ljudi sa sela došli u gradove, gdje se ne osjećaju dobro, gdje rade što ne vole, i umjesto da žive u obilju na svojoj zemlji, čuče u svojim POS krletkama, frustrirani i nesretni, ponekad i vrlo siromašni, očekujući da država (ili Milan Bandić) nešto učini za njih.

Nije to Bandić kriv, već njegovi stariji stranački drugovi, ali većina, za korektno školstvo zakinute, balavurdije ovdje nema pojma o tome. Kako smo učili u školi, stara Jugoslavija je bila pretežno agrarna zemlja. Poslije II svjetskog rata, Titova KP je provodila industrijalizaciju zemlje, industrija nekako logično ide uz gradove, pa je počeo prvi val doseljavanja. Selo se ispraznilo. Pedesetih je godina, posljedica toga, bila nestašica i glad (točkice, bonovi itd.) One koji su i ostali na selu, po sovjetskom su modelu natjerali u zadruge...i da ne pilim sad previše o tome. Drugi se val masovnog doseljavanja u gradove (ne samo Zagreb), dogodio kao posljedica domovinskog rata. 

 Dobra polovica Bandićevih partijskih drugova, presvukla je kaput, komunističku ideologiju zamijenila nacionalističkom, i na krilima "antikomunističke revolucije" sa zvjerskim zločinima majmuna koji su popljugali Miloševićevu velikosrpsku retoriku kao katalizatorom, osvojili vlast pod okriljem nove stranke - HDZ. Do 1992. iz stranke su potjerali više - manje sve intelektualce (ako ih je nakon raskola HDS/HDZ i bilo), a na čelo stranke uz notornog komunjaru Tuđmana, zaogrnutu nacionalnom zastavom, došli su polupismeni nesposobni kamenjarci iz emigracije (Šušak, Milas i sl.) Posljedica te koalicije, je današnje stanje društva. Pljačka. Koju su proveli socijalistički ex-direktori udarničkih poduzeća(koje su, btw dotad, postavljali lokalni komiteti SK) skrivena pod terminom privatizacija, uz pomoć iseljenika, ali ne onih bogatih kojima nije palo napamet vraćati se u ovu vukojebinu (koju kao i njene stanovnike zapravo preziru i u njoj se samo pokapaju), nego onih koji se na zapadu nisu uspjeli obogatiti, a sve to pod kapom famozne politike HDZ-a, odnosno za ekonomiju neukog Tuđmana (a i za mnoge druge kategorije ne baš relevantnog).

E sad, Milan je Bandić, svoj kaput presvukao s početkom predsjedničke kampanje, ali ničim nije drugačiji od drugova koji su to činili od 91. na ovamo. Taj mediokritet, kada je pročerdao nevjerojatan novac iz zagrebačkog proračuna (desak proračuna čak), uz pomoć famoznog Holdinga(pod krinkom "napretka" Zagreba), kojem je jedini "gazda" i uz asistenciju stranačkih(SDP) drugova kojima do nedavno nije smetao njegov populizam, iz jednostavnog razloga jer su i sami bili "na kopanji", odlučio napraviti novi korak, kako bi se zaklonio od mogućeg kaznenog progona. Ne samo predsjedničkim imunitetom, nego (još više) utjecajem na razne državne službe koji predsjednik države ima, kao i potencijalom za stvaranje korupcijsko-mafijaške mreže slične ovoj u Zagrebu, ali sada na nacionalnoj razini.  Kako se unutar stranke nije mogao izboriti za poziciju stranačkog kandidata, odlučio se na solo akciju, prikupio golema sredstva (7 ili 70 milijuna, nevjerojatan je iznos na raspolaganju nekom bez stranačke logistike), promijenio retoriku mlatarajući Hrvatskom, radom i Bogom, i evo ga u drugom krugu predsjedničkih izbora.

I tko ga podržava? - zemljaci niže intelektualne razine, kojima je dovoljno desetak spominjanja Boga i Hrvatske u svakom govoru, da bi ekstatično zaključili kako se radi o pravom čovjeku, domoljubu, koji će voditi Hrvatsku. Podržavaju ga i stanovnici ruralnih područja u RH, naprosto jer je njima i prilagodio retoriku, podilazeći im. Podržavaju ga i čobani. To jest uvredljiv pojam, i namjerno ga koristim. To je metafora, a ne oni što u brdskim područjima čuvaju ovce (što je časno zanimanje, ali zahtjeva nultu stopu edukacije), za one koji žive u gradovima, ali se nisu uspjeli prialogoditi urbanom načinu života (kao npr. vođa čobanskog plemena gospodin gradonačelnik, koji na balkonu luksuznog penthousa suši špek i kobase), urbanoj kulturi, za razliku od većine onih doseljenih u gradove u prvom valu (koji gore spomenuh). E ti su se čobani udružili uglavnom po zemljačkom kriteriju, zatvorili u svoj krug, unutar njega našli poslove (zahvljujući infrastrukturi koju su postavili oni isti koji su 91. presvukli kapute, opet zemljaci, samo što više u javnim službama, vojsci, ministarstvma nisu više radili srbi, potjerani ratom, nego neki novi "klinci") i rugali se, kao što čine i sada na forumu, domicilnom stanovništvu u gradovima (ne samo Zagrebu). Najbolji je primjer tome, upravo kadrovska struktura u Holdingu i zagrebačkom gradskom poglavarstvu, gdje umreženi nisu odabrani samo po ideološkom kriteriju (iako, ako korupcija jest ideologija onda jesu), što bi za političke funkcije bilo i logično, nego i po zemljačko-kumskom. Gdje su kumstva ne na obiteljskoj razini, nego na onoj sicilijanskoj.

Taj mediokritet govori o radu, stavio ga čak i u slogan,  u zemlji u kojoj je stopa registrirane nezaposlenosti 15,5%. To je uvredljivo! - za svakog od onih 150 ljudi koji se dnevno prijavljuju na zavod za zapošljavanje, očajni, s nadom mjerljivom u promilima da će posao naći u bliskoj budućnosti. A tko je uvrijeđen? Milan i njegova "vojska" skućena u javnim službama. Ma nemojte me jebat.

Najglasnije uvrede i hrvatstvo, dolazi najčešće iz usta (prstiju, tipkovnice, kako hoćete), polupismenih mladaca, rođenih najćešće u devedesetim, koji niti će ovaj tekst pročitati, još manje ga shvatiti, ali svejedno konstatirati da sam ili srbin ili komunjara. 

No dok sam se ja u prosincu 1991. smrzavao, što od polarne hladnoće, što od smrtnog straha u uniformi hrvatskog vojnika u rovovima na Baniji, dok su na mene pucali čobani, ali drugog nacionalnog predznaka nego ovi naši, Milan Bandić i vojska njegovih pristaša, u Zagrebu su u toplim kancelarijama pleli ovu mrežu korupcije, pljačke i bezobrazluka, da bi njihova balava dječurlija, na forumima srala kako da nije bilo Hercegovaca, ne bi bilo ni Hrvatske.

Na kraju, ne radi se tu uopće o sukobu između hercegovaca i ostalih, jer ja imam brojne dobre prijatelje među njima, kao i većina svih vas uostalom. Radi se o izboru između razuma i bezumlja. Između onih koji žele živjeti u normalnoj i koliko god je to moguće pravednoj državi, i onih koje žele nastaviti cicati državni novac kako bi uhljebili sebe i svoje rođake.  Izbor je to između moderne civilizacije 21. stoljeća i primitivne, netolerantne teokracije na razini 18. stoljeća i krvne osvete.

Iz svega gore napisanog, slažem se s Matijom Babićem, koji je uostalom i vlasnik ovog virtualnog prostora, da ne mora biti, u ovom slučaju objektivan, i da ima pravo biti protiv Milana Bandića. Što implicira i ispravnost neisprike izbornom stožeru, ili Bandiću samom, tim više što u tekstu nema ničeg uvredljivog (osim činjenica, koje možda jesu uvredljive, ali su činjenice)

Možda Bandićev protukandidat nije savršen. Ali sasvim sigurno ne spada u istu kategoriju s ovim likom koji nije u stanju složiti jednu suvislu rečenicu.

E pa, kako reče moj prijatelj u jednom komentaru, kako bi izbjegli opasnost da se nakon drugog kruga nađemo izravno u devetom,  svrstajte se, lijepo molim.
"

*a nisam više htio pisati o izborima, čr. kaj čr, čPr.
zraj @ 11:53 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 28, 2009

Nema puno toga što bi se moglo reći ujutro, poslije predsjedničkih izbora. Zagrebački je gradonačelnik, u svojem gradu, uspio pobrati 15-ak posto glasova. Ne uspije li za drugi krug mobilizirati desne i ruralne birače, i tako ne postane predsjednik države, tih 15%, moglo bi biti signal za pokretanje referenduma, jedinog načina da se smjeni gradonačelnika.

To bi bio, prema mojem ukusu, odličan ishod ovih izbora. 

No uspije li privući HDZ-ove birače (onaj dio koji nije glasao za njega u prvom krugu) i nešto onih Vidošević/Primorčevih simpatizera (možda nije zgodan k'o Nadan, al' je lud k'o Dragan), a već poslovično lijeni(u glasačkom smislu) SDP-ovi birači procijene da je sve riješeno i ne izađu na birališta, imat ćemo predsjednika čobana, a na Jelačić placu će, za proslavu veličanstvene pobjede, svirati, ni više ni manje nego, Freddie Mercury.

Aj najme Milan Bandić. Ke? 

Kaj uvređenoj frajli odgovara Matija Babić. (link)

zraj @ 09:40 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 10, 2009

Ovo mi popravilo dan!  Spiking kroejša.  U nedavno objavljenom postu, imao sam viziju baš tog predsjedničkog kandidata kako za govornicom Opće skupštine UN drži govor. Evo izvatka iz posta:

"Pa zamišljam kandidate za govornicom Opće skupštine Ujedinjenih naroda (ili još bolje Vijeća sigurnosti)... I onda zamislim Milana našeg vrijednog, kako preciznim, delboyevskim savršenim engleskim, poziva delegate da se mane čorava posla, nek ne trate vrijeme svojih poreznih obveznika na takve trivijalnosti kakve su rat u Afganistanu, iranska ili sjevernokorejska prijetnja, besmislice koje izvodi UNICEF, nego neka.... delaju. Kao konji. Ili ako sjeverno afričkim drugovima bliže, kao deve. Pa se iskreno nasmijem. I zamišljam kako na postavljena pitanja odgovara: It's OK. Ili zagonetkom. Ili protupitanjem. Nema što. Milan je moj izbor. Jedino bi mogao imati problema pri ulasku u SAD, ako mu u diplomatskom  koferu, pesi iz US imigracijskog ureda nanjuše kobase i špek koji suši na balkonu u Bužanovoj, a koje je poželio podijelit sa svojim rođacima iz BiH poslanstva. Ambicioznom Milanu, ovo nije kraj. Započeo je Milan veličanstvenu karijeru u komitetu na Pešćenici, poharao Zagreb, Hrvatsku i gdje mu je kraj? - u zgradi na East River, NYC...." 

Milan je car.

zraj @ 12:15 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 21, 2009

Do 16 sati, izborima se odazvalo 32,66% od ukupnog broja birača. Podatak je to službeno objavljen na izbori.hr. Nije teško zamisliti, situaciju gdje je M.B. aktualni gradonačelnik metropole dobio 50% plus jedan glas. Pretpostavimo i da je na izbore, do zatvaranja birališa izašlo još desetak posto birača (što mislim da i jest činjenica, oko 41% ukupno). To bi pojednostavljenom matematikom značilo da je spomenuti M.B. osvojio natpolovičnu većinu i obnovio svoj mandat sa otprilike 20-ak posto glasova ukupnog biračkog tijela u Zagrebu. Ta bi činjenica opravdano izazvala euforiju u izbornom stožeru M.B.-a, kao što je izazvala i ultraaroganciju fujpremijera Grinča. Koji se bahato razbacuje samoproglašenom pobjedom na lokalnim izborima, što nažalost i jest činjenica. 

Ono što me duboko uznemirava, ono što me čini bijesnim, je činjenica da je za sudbinu lokalne zajednice, zainteresirano samo nešto više od trećine građana. Još ajde, mogu razumijet činjenicu da kod parlamentarnih izbora postoji stav birača "pa što, ionako se nema bogznakaj promijeniti", ili kao što jučer prilikom rasprave na tu temu reče moja uspješna prijateljica "meni će bit dobro ma tko bio na vlasti". Ali lokalni izbori......

Kako je moguće ne biti zainteresiran za to, tko će biti onaj, koji odlučuje o plasmanu svojeg novca, u lokalne sadržaje. Kako može biti svejedno kome ću dati povjerenje da upravlja mojim selom. Da brine o budućnosti, da zastupa moje, i interese moje djece. 

Nije moguće. Moguće je biti blesav.  Ovako se bljakIvo bahato razbacuje podrškom građana svojoj usranoj, pogibeljnoj i besprizornoj politici temeljm argumenta dobivenih glasova, većini biračkog tijela i sličnim pizdarijama. A na što se svodi ta famozna, umalo valjda plebiscitarna podrška? - na dvadesetak posto građana ove zemlje. E jadovi jadni. I svi će u birtiji proklinjati vladu, studenti će štrajkati (usput, bilo bi zgodno vidjeti koliki je udio studenata u postotku na izbore izašlih građana),  a velika će većina odmahnuti rukom i reći, "ah, ma mene politika ne zanima".

Po svemu sudeći, tako će i aktualni gradonačelnik Zagreba, nastaviti svoj mandat, bahato (sasvim opravdano, jer mu izborni rezultati to omogućuju) se pozivajući na podršku natpolovične većine građana Zagreba. Istina? - nije. Činjenica? - bogme jest.

Kako u saboru reče gnjidIvo, i neizlazak na izbore je iskazivanje stava. Je. Stava "boli me kurac". Odličan je to stav, i doveo nas je pred vrata raja. Blagostanja. Jebeš par desetaka tisuća izgubljenih radnih mjesta, jebeš nešto desetaka tisuća sjebanih obitelji, jebeš činjenicu da bagra vozi skupe limuzine kupljene od onog novca koji tebi fali da klincu kupiš nove tenisice, jebeš seljačke i neukusne građevinske instalacije u gradovima i na obali, jebeš činjenicu da u Hrvatskoj jedva da više postoji hrvatski kapital, jebeš činjenicu da se hrvatski generali skrivaju po BiH od hrvatskog pravosuđa, jebeš činjenicu da u zagrebačkom poglavarstvu jedva da ima tko da je rođen ne u Zagrebu, nego uopće unutar granica današnje RH...... 

Ma da. Boli te kurac. Jebeš politiku. Idem slušat cajke. 

Stoga čestitam izbornim pobjednicima, čestitam onoj petini građana Hrvatske, koji su pobijedili na ovim izborima.  Svakom od 146.021 građanina Zagreba (što je vrlo očiglednih 48,65%) na izboru novog-starog gradonačelnika. Iskreno.

Razmišljam nešto.... Cijela ta priča o demokraciji u nas, je bimba, fejk. Nismo se pomakli od komunizma ni metra. Onomad, fakat ti je bilo svejedno, glasao ti ne glasao, Tito je bio car. Glasao ti ili ne, Jovo, Janez, Ante i Enver (po ključu jelte) su sjedili u nekakvoj skupštini. Cijelo je to sranje s ratom, s demokracijom bilo uzalud. I uzalud su dečki ostavljali živote po kamenjaru, šumama i poljima Lijepe naše, kad nam isti ti seronje kroje sudbinu. 

Ma imate pravo, Jebeš politiku.

zraj @ 10:47 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, travanj 17, 2009

Pa da. Sunca je bilo i previše. Tri kapi kiše i krkljuš, koji bi da nisu školski praznici, postao kolapsom. Vozim se tako, kao i svako jutro uostalom, pored budućeg Muzeja moderne umjetnosti u Središću, pa primjećujem užurbane završne radove na okolišu te, meni osobno zanimljive i zgodne, građevine.

Čitam u Jutarnjem, otvorilo i dionicu autoputa do Osijeka. Koji q? Počelo je vrijeme škararenja (vidi u Veliki rječnik političkog licemjerja). Svi ti podmitljivi ljigavci, navukli su najnovija odijela, PR stručnjaci oboružali ih savjetima o osmjehu i položaju tijela kad daju mnogobrojne izjave za medije, pa krenuli u akciju kodnog imena Lokalni izbori '09. 

Pandorine kutije su otvorene, a iz njih izlaze samo afere i krađe onih drugih. Rat jumbo plakatima, optužbe, kosturi iz ormara. Poznato? U više-manje pravilnim razmacima, uvijek isto. Povraća mi se od toga. Iako sam čvrsto uvjeren da građani izborima MOGU utjecati na svoju vlastitu sudbinu, vrlo sam skeptičan prema rezultatima.

Zašto? - jednostavno, toliko smo ogooglali na silna sranja koja nam serviraju sa svih strana, da smo ih spremni ignorirati, samo kako bi glasali protiv onih drugih. Žalosna je to činjenica, ali i glavno obilježje svih, u povijesti moderne hrvatske države, održanih demokratskih izbora. Od prvih pa nadalje. Ne glasamo za, nego protiv. ( i da, ja i dalje glasam, a ne glasujem, pokojnom lingvistu iz Instituta za radnički pokret injegovim uvlakaćima u inat).

Usto, problem stvaraju i mediji, koji svoju "nezavisnost" proturaju kroz taktiku izjednačavanja. Svi su "oni" isti. Lopovi, licemjeri i niškoristi. Ta teza i nije sasvim netočna ali...

Kako kod privatnih medija, uređivačka politika ovisi o volji vlasnika koji je kanalizira kroz izbor uprave tvrtke, koja pak postavlja urednike po svojem nahođenju, što je sasvim legitimno, kod državnih bi medija situacija trebala biti nešto drugačija. Ali nije. Debelo nije. 

Sad, kome odgovara situacija "svi su isti", o tome bi se dalo razgovarati no sasvim je očigledno. Na svako sranje koje ispliva na površinu, ovi na vlasti prizivaju tuđi drekec otplivao Savom koju godinicu prije. Pa jebemu! - ako ja opljačkam kiosk, da li je opravdanje to što je moj susjed opljačkao kladionicu prošle godine, ili ćemo i ja i sused završiti u buksi. Koju onda pizdu materinu taj Rončević radi na slobodi? (opet psujem, a obećao sam da neću)

Dok je kod parlamentarnih izbora situacija nešto drugačija, pa ostavlja prostora i za opće političke teme, na lokalnoj razini, osnova predizborne kampanje, trebali bi biti budući projekti u korist društvene zajednice. Jesu li? - nisu. Zašto? Zato jer su većina kandidata slavohlepnih materijalista, apsolutno nesposobna za društvenu aktivnost. Obećavaju promjene, nove projekte, blagostanje lokalne društvene zajednice, sve držeći figu u džepu, pripremajući pritom kumove i rođake da zauzmu mjesta onih prije. Pa sjaši Kurta da uzjaši Murta. Jebeš kandidata, koji suparniku ne pronađe baš ni jednu tamnu mrlju iz prošlosti. Napad je najbolja obrana, i slični stereotipi, glavna su predizborna strategija. Čak je i laž, kako pokazuju rezultati izbora, nekažnjiva.

Rumke, na primjer Splitu nudi Jelenu Rozgu i Huljića juniora, kao predizborne adute. Kaj je, je - stvaro moćne akvizicije u vođenju grada takve veličine i važnosti. No kako sa Splitom nemam baš nikakve veze (osim nekoliko predobrih prijatelja), nebi se štel mešat.

Takvih i sličnih je bisera u Zagrebu ionako previše. Ipak....

Ja ću sasvim sigurno izaći na izbore. Što toplo i od srca preporučam i vama. Možda.....možda jednom i uspije. Ne?

A ako ne izađete vi, onih 40.000 duša više no stanovnika (a gdje su maloljetni?), sasvim  sigurno hoće. I na više biračkih mjesta ako ustreba. Autobusi Idemodaljetransa su već spremni. Motori upaljeni.



zraj @ 09:33 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, travanj 3, 2009

Sjedimo tako H, A, R, Š i ja u Bureku, crkavamo od dosade, ne znamo kaj bi sa sobom. Inventura džepova pokazala je četiri puta po cener, dva puta pet banki, pis šita za đoks ili dva, i jednako tol'ko ganđe. Početak je ljeta, vruće je, i opet dosadno. Faking petak. 

- Ajmo na morenu - netko će. 
- Jebi ga, aj'mo - naišao je prijedlog na konsenzus - za pol' čuke u Bureku OK? 
- OK.

Trk mado, staroj još pet banki iz novčanika, u vreću za spavanje rezervna majica i trapke, pa za kvaku. 
- Maaaama, čuj, zvala nas je frendica kaj ima kuću u Vinodolskom da dođemo za vikend dolje kod nje.
- Koji vikend? 
- Pa ovaj, sad. 
- Pa kad vas je zvala?
- Pa jučer navečer ja nazvala A. Zaboravil sam ti reć' jučer. (majči se javila kad je navečer A. zval mene)
- I kad bi išli?
- Za pol sata.
Prekid dialoga, zbunjeni majčin pogled, traži odgovarajuća pitanja....
-Aaaaa, kak idete, s kim, znaju li njezini roditelji, koja uostalom frendica....?
- Jooj, kaj me sad daviš, znaju, normalno da znaju, z vlakom bi išli (za ostala pitanja nemrem tak' brzo smislit odgovarajuću laž pa ih ignoriram).
- Dobro, ali.... ja... tata... ne znam....al' javi se kad dođeš tamo....imaš novaca?
- Paaaaa, ne baš previše, kak' bu'm se javljal, uostalom doma smo u ponedjeljak.
- Kaj će ti vreća?
- Jooooj, kaj bumo joj posteljinu smrdali, kaj ti je, kaj briješ? - čuješ, moram žurit, dečki me već čekaju, zakasni'ćemo  na vlak.
- 'Ajde čekaj, evo ti pet banki, više nemam (šatro nema, pomislim).
Ljubim majku, s grižnjom savjesti zbog onih prvih pet banki i već sam u liftu.
- Daj se javi nekak'....ma stari će popizdit.....(zabrinut pogled)
- Ma nemaš beda, vidimo se (uz osmjeh joj šaljem pusu preko dlana, kroz staklo na vratima lifta...)

Za pet minuta...

A: Kam idemo?
R: B je na Rabu, šljaka na nekakvom štandu s bižom (bižuterija op.a.)
H: Kol'ko love imamo?
Brojimo, skupljamo (svako ima još i buksu garant, za crne dane)...
Ja: Kak' idemo?
R: Ak' idemo vlakom onda imamo za duvat samo ovo kaj imamo. M. ima dobrog šita, mogu ga nazvat ak' je mado. 
Deset sekundi promišljanja i odluka.
- 'Odi kupi šit, idemo stopom.

Drvo prije benzinske na Stupniku, idealno mjesto za stopiranje, em je hlad, em dobronamjernik ima gdje stat. Al' nemre nas petero stopirat. Šibice, dvije kraće znače drvo. Ostale znače mjesto iza pumpe, na odvojku za gradilište sveučilišne bolnice. Il' je bio fli-fla-flu?

Nalazimo se na Jablancu, svi, za nekakvih četiri čuke od polaska. Žedni, izmrcvareni, mene i H. je furao neki pijani lik u Moskviču. Majko straha.....Š. je pokupil frajer na motoru. Ova dva ostala, k'o s taksijem, nabijem ih.  Piva na onom kiosku skupa (nije da ne bi orošenu i hladnu, al neda se ukrast), motamo đoks, dobra je i mlačna voda. Šveramo se na trajekt.... i preko smo. (još malo stopa od pristaništa do Raba, al' nas iskustvo naučilo pa se snašli već na trajektu)

- Ajmo nać' B. i ostavit negdje stvari 

Lutamo Rabom, Ljubo (il' je Mile, ko će ga znat), brkati šerif, gleda nas ispod oka, s podozrenjem, al'  bingo! Evo ga. Škanju je ušlagiran k'o zečica, vegetira u pisu hlada pod štandom. 

- Aeee, škenju, pa di ste (padaju zagrljaji)!
- Di da ostavimo stvari?
- Idemo gore, u park (botanički vrt), pa bu'mo i smotali nekaj, a tam je dobro i za čorku, i za stvari.

(o cijeloj bi se avanturi dao napisat kraći roman (i to ne iz kategorije putopisi, crna kronika više), koliko se toga desilo u ta tri dana, pa ću ovdje prekinut malo, kako bi uhvatio bit. ostalo, možda nekom prilikom...)

Sjedimo tako na nekakvim stepenicama, duvamo, pijuckamo toplu pivu iz dućana, kenjamo, rikavamo od smijeha. Društvo nam prave dvije sestre, rabljanke (jesu l' blizanke? - nekak mi se mota po glavi...), jednu B. servisira. Pričamo o svemu i svačemu, cure vele da im Zagreb super, al da više tamo ne idu. 

- Zakaj? jebote!
- Bile na Trgu Republike, napljugane, ono čovječe (ovo čovječe onako kroz nos) gužvaaaa neka. Svi žuuure. Ono, pogledam na jednu stranu, ide tramvaj, požurim preko, kad ono! - s druge strane neš' zvoni k'o pakao.... Užas, srce mi je stalo, skoro me pregazio drugi tramvaj. Kažem ja sebi, daj K, a ća tebi ovo treba.... Jebeš to. Ća nam o'di fali?
- Ma je - pomislim ja - niš' ne fali, al' bi popizdio za deset dana (ne govorim ništa, ovu drugu još niko ne servisira, pa možda...khm, khm).

Godina je 1987. nekoliko tjedana prije no što će počet Univerzijada. Zagreb u očima otočana (otočanki, točnije) je mjesto za izbjegavanje. Gungula, žurba, nervoza....užas. Godina je 1987. Zagreb je jedno od najljepših mjesta za život na svijetu. Nisam to tada mislio samo ja.

...

Stojim već dvije minute na izlazu s jebenog parkirališta, što de facto Strohalov prilaz jest. Majku mu njegovu i bazenu. Koji kurac od Kombolove napravilo autoput. Za trideset sekundi, stojim ko majmun iza debila koji ne zna da se na Dubrovačku aveniju iz Kombolove može uključit bez čekanja, ima posebnu traku sve do semafora, koj' kurac čeka. Jebem ti, miči se. Meštrovićev trg. 
- Upali žmigavac debilu kad staješ, otkud ja znam ku'ćeš, nabijem te. 

Obilazim starog idiota sa šeširom na glavi, koji je zakrčio ionako sjebanu uličicu, dolazim u Baburičinu. Trebam odvest dijete u vrtić, al' nemam gdje ostavit auto. Čak da i poželim zatvorit sparkiranog nekog, ne mogu, jer je već sve nakrcano s autima upaljenih sviju(?) četiri žmigavca. Parkiram u Adamićevoj, nabijem ti Zapruđe i sve koji se dojebali (ovo nije usmjereno na nikog posebno, već je uobičajen način mojih liječenja frustracija, uostalom, Zapruđe danas ima i manje stanovnika no nekad, što se za aute, i posebno kombije ne bi moglo reć. Svi se voze kombijima jebemti, koji zauzimaju pol ulice koja to zapravo i nije.). 

Ostavljam dijete, ulazim u auto, krećem dalje. Gužva, jebem ti! - kuda svi idete, koj kurac radite....

Godina je 2009. Pada mi napamet K. i njena percepcija Zagreba od prije jebem ti, dvadeset plus godina. Kaj bi tek sad rekla. Evo posta.

Stanem nakratko kupit pljuge.
Stavljam na blagajnu dve banke - bijeli Marlboro - promrmljam.
-Dvaestdvije - simpatični će bosančić, vlasnik mini dućana što crkavajnu recesijskom jedva odolijeva.
- A nabijem ih, i njih i europu, i natpise. Em me jebu s natpisima, em mi uzelo još dvije kune (što je zapravo 2 x 2 x 30 = 120 mjesečno). Fala europsko balkanskim faking šupcima na brizi za moje zdravlje.

"novi" bijeli Marlboro
A nepušaći žive vječno! - u ovom smradu od smoga, GMO hrane, sekiracije, junk fooda, buljenja u kompjuter i posebice od sjedenja u usranim birtijama sa super friškim planinskim zrakom.

Ma dođe mi da sve steram u pizdu materinu i odem na more. Jebem ti, ulovil bum ribe kol'ko mi treba da preživimo nas troje, imamo vrtal, pomidori, kumpiri, zelje.... Čejnđam hobe za pis janjetine.... K'o nekad. Robna razmjena. Da kaj se čudite? - k'o da gospodarstvo funkcionira drugačije. Čuli za termin kompenzacija? - koji je to kurac nego robna razmjena. Jebem ti, ne treba mi parket, ni greda za krov. Treba mi novac. Perje. Lova. Money. Da šupak može prodat svoj usrani skupi parket, prodao bi ga, a ne ga nudio u robnu razmjenu. Pa kad ne može on, onda ću ga ja valjda dobro utopit. 

I more će nam sjebat. Samo čekaj  kad počnu stizat golemi ratni strojevi prijateljskih članica alijanse, puno govana, ulja i smeća. Samo čekaj kad razvale svaku drugu hrid tijekom vojnih vježbi. Lovi'ću gelere jebem ti, i radioaktivne širune, a ne kapitalne zubace.

A i to neće dugo. Kako stvari stoje, i slovenci popuštaju, pa nam možda dozvole privilegiju da i do te zadnje hridi, pravom reciprociteta kupe francuzi ili litvanci. Pa mi odjebu parangal s braka jer je njihov. 

Ma jebeš sve. Glavno da je pušenje štetno....

zaboravil sam zapravo kaj sam htel reć....



zraj @ 11:27 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 2, 2009

O govnima, govnima i pušenju.

Usran dan. Samo jedan u nizu. Ponadah se neki dan, kad ugledah Savu izlivenu iz korita, da će poplava. Da odnese govna tamo gdje ova inače i završavaju svoj put kroz kanalizaciju. Istina, kolektorski pročistači bi trebali biti nešto jačeg kapaciteta, jer.... ova su govna kojima želim sretan put nizvodno nešto veća no uobičajeno. Krasan bi to bio potez za Milanovu administraciju. Posljednja investicija.

U međunarodnoj organizaciji, kojoj se i službeno priključismo, pisao sam neki dan. Pa više neću. Ali padne mi nešto drugo na pamet.... Nitko nas ništa nije pitao. Ustav nedorečen(?), pa navodno (nisam ja baš neki za analizu ustavnog prava) ne nalaže obvezu raspisivanja referenduma u slučaju pristupanja RH međunarodnoj vojnoj alijansi. Pa ga kuhari nisu ni raspisali. Porcija gotova, naša djeca uredno servirana. Aj, dobro. Sprema nam se priključivanje EU. Koje je nedvosmisleno odricanje od suvereniteta (koji je doduše, samo formalan obzirom na strukturu vlasničkog kapitala u svim strateškim granama državnog postojajna, evo sad čak ni vojska nije baš sasvim suverena). Pa je obveza raspisivanja referenduma neizbježna. Na referendumsko pitanje, u pravilu se odgovara sa da ili ne. Pa da vidimo....

Jeste li za BEZUVJETNO pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji?

Ovaj period pristupne procedure, ispunjen je pregovorima. Koje je blokirala susjedna nam i prijateljska država. Pregovori služe za to, da bi se velikim štampanim slovima napisana, malo više gore, riječ , izbacila iz referendumskog pitanja. Dakle, da bi legitimni, od naroda izabrani predstavnici, ispregovarali uvjete pod kojima RH ulazi u državnu zajednicu EU. 

Kako je moguće primjetiti, dosad su se pregovori svodili na to (nije NATO), da oni postavljaju uvjete, mi ih ispunjavamo, pa kad su gospoda zadovoljna "zatvore poglavlje". Tako smo se primjerice, za razliku od ostalih članica, odrekli ekskluzivnog prava na eksploataciju mora i podmorja do polovice Jadranskog mora, kao jedan od uvjeta "pregovora". Sada, MORAMO potpisati sporazum, kojim potvrđujemo da ćemo prihvatiti rezultate arbitraže nekakve ad hoc sastavljene komisije, bogato uhljebljenih europskih političara,  bez obzira na buduće rezultate i ishode arbitraža. Kakve smo posrednike dosad dobivali, i kakva nam se sudbina sprema, lako je zamisliti prisjećajući se lordova Owena, Carringtona, onog talijanskog ljigavca i sličnih nepristranih ali zato "super relevantnih" niškoristi, na bogatoj europsko-institucionalnoj apanaži. Rezultat i odluke arbitraže - potpuno predvidljive.

Dok me za nato više-manje boli kurac (ko hoće nek gine za interes bogatih licemjera, ja i moj sin nećemo kako već rekoh), za ulazak u EU me boli glava. Jedina, ovako nabrzaka gledano, korist od kurčevih žutih zvjezdica na registarskim tablicama automobila (eto, i za to će trebat iskrcat ekstra money) je mogućnost korištenja posebnog reda na europskim aerodromima, pa nećemo stajati u istom sa građanima Sudana, Indie, Kolumbije,  Bosne i Botscwane.

S većinom članica, ionako imamo bilateralne sporazume, temeljene uglavnom na reciprocitetu. Silan novac iz EU pristupnih fondova, kao prvo više nije silan (zavrnuli malo pipu, poučeni rumunjskim i bugarskim slučajevima), kao drugo, mi nećemo vidjet ni novčić, već će ga proždrt institucije krcate pobornicima beskompromisnog pridruženja (bog zna zakaj su tak privrženi europskoj ideji). 

Korupcije neće nestati, kao što nije ni u Bugarskoj. Standard neće porasti, naprotiv, sve će višestruko poskupiti, osim ako mi nismo jebeni izuzetak u faking uniji.

I tak. Sad si na kiosk idem kupit pljuge, koje su poskupile za dvije kune, i na koje nasralo divovsko upozorenje o njihovoj štetnosti. (jerbo moramo i mi kao europski šupci)

Kad već pušim, da bar pušim pošteno....

Anegdota: Dolazi lik na kiosk, a prodavačica mu daje kutiju pljugi na kojoj preko trećine površine piše upozorenje: PUŠENJE UJEČE NA POTENCIJU. Veli on prodavačici: dajte mi one druge, gdje piše da pušenje ubija. Te me manje uznemiruju.....

Jedino mi nije jasno, ako neko voli u dupe, zakaj se svi moramo prćiti? (odnosno dokle ćemo)

zraj @ 13:43 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 19, 2009

Dok iščekujem proljeće, a zima mi nikad bila duža, podsjetim se prošlogodišnjeg početka. Poznato? Kako bilo, već sama činjenica da je novo godišnje doba tu, olakšava podnošenje prognoze za nekoliko slijedećih dana. 

Kako se čini, Drivo je isključio autopilota pa promijenio kurs. Više EU nije bezuvjetni prioritet. Loše. Sad smo Drivo i ja na istoj liniji, što će reći da više ne mogu biti euroskeptik. Šalu na stranu, ostat ću ja takvim, ali pokazale su se točnima sve analize, koje su odavale da je spor oko sjeverozapadnih granica samo vrh ledene sante. Problemi su bitno veći, a Drivo će morati javnosti objasniti mnoge poteze iz prošlosti koje je pred svojim biračima pravdao prilagodbom svetom cilju - udruživanju s Unijom. Kako su pred vratima lokalni, a ne državni izbori, retorika je naglo zaokrenula udesno, pa osim u Zagrebu, gdje se ne talasa previše po postojećoj gradskoj upravi, neprijatelje treba potražiti ne na istoku, ne na zapadu, već doma. U Hrvatskoj. I tko je kriv za sve nedaće obespravljenim seljacima, braniteljima, šljakerima? - pa naravno! Komunisti

Neugodno bi bilo zaoštravati odnose na istoku i sjeverozapadu, jer ipak očekivani spas ove vlade leži u turizmu. Pa one koji su eventualno i odlučiti konzumirati senzacionalne usluge hrvatskog turizma ove godine , vrijeđati i omalovažavati. Omraženi komunisti, ionako će doć na more. Čak i ako im se od Kalmetinih sranja prikenja (imaju gdje, jel'te).

Zoki Milanović je odlučno krenuo u obračun s korupcijom unutar stranke, i naložio detaljnu istragu slučaja sa javnim šekretom model Šeik Azizi elektronic. Već poslovično, istraga će uspješno prokazati kriminalce koji narušavaju Kalmetinim govorom narušen ugled časne stranke, kao što je to bilo i u slučaju Rađenović/Kikaš. 

Kalmetinim insinuacijama usprkos,  ja bih ovdje podastro jedan dokaz, kako se SDP nimalo nije udaljio od Boga. Baš suprotno. Sasvim mu se približio. 




zraj @ 12:51 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 17, 2009

U postu o nepravdama "Harm", spomenuo sam nogometne nepravde (što je poprilično blaga riječ za postojeće stanje), a  komentarom se javio čitatelj koji o tom i sličnim slučajevima ima informacije iz prve ruke. Kako cijeli tekst nije stao u prostor komentara, ostatak sam dobio na mail. Tema mi se čini dovoljno zanimljivom i relevantnom da bi u cijelosti ugledala svjetlo dana na ovom blogu. Pa prenosim bez promjena i komentara: 

Znam da nogomet ne kotira visoko na ljestvici prioriteta ovog bloga, ipak kao čovjek prilično involviran u zg nogomet i jedan od rijetkih koji taj sport iskreno voli, dodat ću još par paradoksa ZG nogometa... Nakon što je građevinska stranka MB uredila kompletan kompleks u Veslačkoj ulici,kojim se koristi NK Zagreb i potrošila nekoliko desetaka (naših) miliona kuna, to nije bilo dovoljno nego su im uz redovne dotacije od cca 1mil.kn mjesečno dodali još 3 miliončeka za razvoj omladinskog pogona i pročitah ja u novinama kako se gospodin Dražen Medić rodom iz Guzmanovića kraj Zakruhutrbuškog na cesti Grude Mostar(predsjednik NK Zagreb)pohvalio kako ukidaju članarine za roditelje čija djeca treniraju u klubu !!? Kakav velikodušni gospodin! To mu nije bilo dovoljno za ulazak u povijest,nego je promijenio grb kluba a bijelu boju dresova zamijenio crvenom; (vjerovatno NK Guzmanović ima crvene dresove) . Zaboravio sam naglasiti da one članarine od 0 kn vrijede samo za odabranih petnaestak po godištu a treneri u omladinskom pogonu dobijaju plaće od ZNS-a. 

Dinamo - vrlo slična priča s time da je «naš najveći klub» inkasirao bijednih 50 miliona kuna (službeno) od grada a s plačanjem članarina još je perfidnija priča; elitnih petnaestak klinaca plaća minimalnu članarinu a svi ostali zovu se Otvorena škola Dinamo i plaćaju 400 kn članarine.
Taj novac očito nije opterećenje za gradsku blagajnu ali 30.000 kn godišnje za 23 mala kluba s područja grada, put su u bankrot u doba ove neviđene recesije!!! 

Ima toga još, ali da ne duljim, dodat ću samo da je predsjednik ZNS-a Zdravko Mamić.


zraj @ 11:10 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 16, 2009

Djeca su u najranijoj dobi osjetljiva na nepravdu. Tako će bebač, u razdoblju kraćem od godine života, jasnom reakcijom pokazati osjetljivost na nepravdu. Zasluženu će kaznu, tako otrpiti više-manje bez protesta, dok se sa nezasluženom (ono stariji brat razbio vazu, optužilo mlađeg) neće lako pomiriti i reakcija će biti poprilično burna.

Gdje je granica, kada postanemo imuni na nepravdu? Kada i u kojoj dobi? Zašto naša reakcija na nepravdu nije jednako burna, kada su posljedice nepravde bitno teže od kratkotrajnog nezasluženog stajanja u kutu?

Do prije nekoliko dana, turistička sezona nije bila upitna, dapače - najavljivane su rekordne brojke. Danas smo u krizi, pa se proglašavamo (točnije, proglašava nas) auto-destinacijom. Vrlo inteligentno. Turisti pristigli kruzerima, čarter letovima, vlakovima (dobro, ti su stvarno rijetki) nisu dobrodošli. Kontrabajs je razgalio dušu svojem priglupom šefu. Nije li nepravda, da takav diletant vodi resor turizma u vladi države koja doslovce ovisi o toj grani, posebice u okolnostima kakve su današnje i posebice kad znamo koliko je sposobnih i provjerenih stručnjaka za tu glavnu stratešku granu miljama daleko od centara moći i planiranja strategije.

Pisao sam nedavno o stanovima uglednih(sic!) političara, i neobičnim kriterijima banaka, koji šezdeset-plus-godišnjacima odobravaju goleme iznose za stambene kredite. Stvari danas međutim, postaju nešto jasnije. Ako kojim slučajem otplata petoznamenkastih rata zaškripi, nema frke, uskočit će tvrtka s strmoglavim rastom (iako je zapravo pad strmoglav, a uspon...?), koji pak zahvaljuje šatro-transparentno sklopljenim poslovima s kim? - s državom. I gle vraga! - baš iz regije otkud političar potiče. Tc, tc, koja slučajnost. Nije li užasna nepravda, da jedan ugojeni hrkljan, koji nije u stanju sastaviti dvije suvisle rečenice na književnom maternjem jeziku, koji petnaest proteklih godina ne radi apsolutno ništa do smišljanja spletki koje će u sjenu skloniti eventualne oponenete, može ono što mala, mlada hrvatska obitelj, usprkos rintanju od jutra do sutra i brojnim odricanjima ne može niti sanjati?

Nogometni klub ZET. Ne samo da nosi ime tog gradskog giganta, koji je usput, ako ne najveći, a onda barem među tri najveća gradska gubitaša, nego je od njega i obilno sponzoriran. Nije li nepravda, da upravo taj klub, čiji je rad financiran našim novcem iako naša djeca možda započinju bavljenje sportom u nekom drugom od brojnih zagrebačkih klubova ili škola, dobiva jednu od najvećih dotacija i od Zagrebačkog nogometnog saveza, a da mali klubovi (u skladu s recesijom) ne dobivaju ništa. Valja reći, kako se netko ne bi uvrijedio, da roditelji koji čista srca svoju djecu upisaše u taj klub, nisu gore spomenutom usprkos, oslobođena plaćanja klupske članarine, a da čak i održavanje terena financira opet grad, ili mi.

Dakle, ovo su samo neke od stvari koje su mi jučer uveče i danas nakon listanja dnevne štampe pale na pamet. Nepravdi je bezbroj i u  svakoj od društvenih tema, a nabrajanje poimence, ne trpi ni prikladnija forma od bloga. A mi? - mi šutimo. Stisnutih zubiju promrmljamo štogodi i nastavljamo dalje.

Putem smo negdje, izgubili onu instinktivnu reakciju, a nepravda boli. I tako,  nezasluženo stojimo već godinama u kutu pognute glave i čekamo trenutak, kad će nam veliki krojač pravde baciti mrvice, kako bi nas malo odobrovoljio. Koliko god strpljivo čekali istjek kazne, umjesto igre, dočekat ćemo mi i batine. No.... batina ima dva kraja (reče netko, a znamo to i sami).

Nije li došlo vrijeme da mi uzmemo, konačno u ruke onaj drugi kraj?





"...And I can't do nothing 'bout that, no
But if you hurt what's mine
I'll sure as hell retaliate..."



zraj @ 10:24 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 10, 2009

Kiseli izraz lica Milana Bandića, kada je dodjeljivao nagradu "Zagrepčanka godine" prof. dr. Mirjani Krizmanić, nadam se biti će sve češći slučaj. Duhovit video napravljen na temu prešutnog sporazuma o nenapadanju između njegove i obitelji dr. Grinča, ne da je samo to, nego zaista pogađa srž problema. Metode vladanja gradom, bitno su bliže receptu Vita Corleonea (čak Vito bio umjeren, više kao Sonny), nego kakvog prosječnog srednjeeuropskog milijunskog grada.

Miki je krenuo u predizbornu ofanzivu, pa tako najavljuje sniženje cijena komunalnih usluga. Kao i sve moje sugrađane, i mene takva vijest veseli. Međutim.... Radi se tu o nečem ozbiljnijem. Tvrtke koje nam naplaćuju komunalije, uglavnom rade s golemim gubicima (izuzev notornog Zagreb parkinga), tako da će se gubici, najavljenim (vjerojatno samo u predizborne svrhe, a nerealiziranim) pojeftinjenjem samo povećati. 

Nagradno pitanje glasi: tko će nadoknaditi i otkud, nove gubitke genijalnog Zagrebačkog holdinga?

Dok je situacija s Arenom tragikomična (osim za kooperante INGRE, kojima je samo tragična), situacija s Maksimirskom ljepoticom je zaboravljena. Sjeća li se tko megalomanskih obećanja prije prošlih izbora, pa reteriranja najavom referenduma? I kaj? Nikaj!  Fala Bogu na U2, kad smo već ulupali tolike miljune za gušt njih dvije, tri tisuće pasioniranih ljubitelja grandiozne igre (Mikijevog frenda Mamića legije stranaca), od kojih  su valjda pola maloljetnih krimića koji ljubav prema gradu i klubu izražavaju razbijanjem tramvaja, prebijanjem djece na ulici i uništavanja fasada priglupim grafitima plagiranim od engleskih huligana (A.C.A.B).

Zaista je došlo vrijeme, da don Mikija i njegovu kumčad, zatvorimo u škrinjicu sve-znam-i-svi-se-urotili-protiv-nas-hrvata-inače-po-svemu-najboljih-na-svijetu Branke Šeparović. Ako netko ne zna zašto "don" ispred nadimka aktualnog gradonačelnika, kao i njegovog premijera, neka se sjeti Rađenovića, Galinca, Miljuša, neka prizove iz memorije razne oklade, prenamjene zemljišta, Kikaše.......Neka se sjeti kako se dobiva posao u Holdingu - veli Luka Bebić da nema u tome ništa loše...Dobro 'ajde onda....nije bad.

Prilika dolazi uskoro. Don Ivo je zauzet natezanjem sa susjedima, i  traži trenutnu deblokadu pregovora. Kao da smo spremni k'o napeta puška samo nas zli susjedi drže na lancu.  Ekonomska kriza i famozne glasno najavljivane imbecilno kozmetičke protumjere, stvar su prošlosti. Hrvatska živi u blagostanju, a Svemoćni Super Ivo, pobijedit će zlog Pahora. 

Svjestan je Don Ivo, da Jasen ionako ne može dobit više od 20% (to onih vojnički discipliniranih hadezejovaca, dok će ostali glasat za zemljaka valjda, ne?), pa možda korist od njihove male igre skrivača ubere netko treći. Mi.

U međusobnom natezanju kumova, ja ću svoj glas dati ovamo. A vi kak znate. Samo nemojte ostat doma. Mikijeva ekipa s Kozari puta, Ježdovca, Blata i ostalih turbo-urbanih četvrti neće.

zraj @ 14:27 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
utorak, veljača 24, 2009

Pušteni maloljetni napadači na Luku Ritza (Totalportal)

Srijeda, 21.01.2009. 18:49


ZAGREB - Četvorica maloljetnika osumnjičenih za premlaćivanje Luke Ritza pušteno je danas na slobodu na kojoj će čekati suđenje budući da je od njihova uhićenja prošlo tri mjeseca, koliko najduže kao maloljetne osobe mogu provesti u pritvoru tijekom pripremnog postupka, izvijestili su danas neki mediji.

Glasnogovornik zagrebačkoga Općinskog kaznenog suda Dražen Kevrić nije mogao to potvrditi, ističući da je postupak protiv maloljetnih počinitelja tajan pa se u javnost ne mogu iznositi podatci o njegovu sadržaju i tijeku.

No, dodao je da prema Zakonu o sudovima za mladež pritvor može trajati najduže tri mjeseca u fazi pripremnog postupka koji je sličan sudskoj istrazi u postupcima za odrasle.

Mladići su uhićeni 21. listopada 2008. Sva četvorica prijavljena su za nasilničko ponašanje, dvojica su uz to osumnjičena za nanošenje teških ozljeda, a dvojica za nanošenje teških ozljeda sa smrtnom posljedicom.

Luka Ritz umro je 12. lipnja, desetak dana nakon brutalnoga noćnog napada na zagrebačkome Mostu slobode.

U pritvoru je još jedino punoljetni sudionik tučnjave, koji je u nazočnosti odvjetnika sve priznao na policiji i pred istražnim sucem. Njemu bi se trebalo suditi u odvojenom postupku na zagrebačkome Općinskom kaznenom sudu.




Skinsi tuku iz čiste mržnje (Jutarnji list)

Srijeda, 23.02.2009. 21:03 

ZAGREB - Kao i če­tvo­ri­ca mla­đih skin­sa ko­ji su sre­di­nom si­je­čnja u za­gre­ba­čkoj Pa­ro­mlin­skoj uli­ci pre­tu­kli uče­ni­ka jer su pro­ci­je­ni­li da je Rom, tro­ji­ca nji­ho­vih “ko­le­ga” iz za­gre­ba­čkog na­ci-skin­he­ad po­kre­ta ko­ji su osu­mnji­če­ni da su prošle su­bo­te bez ra­zlo­ga pre­tu­kli 16-go­dišnjeg B. H. bit će go­nje­ni zbog na­nošenja teških tje­le­snih ozlje­da, na­sil­ni­čkog po­našanja i zlo­či­na iz mr­žnje.

Za to dje­lo se­dmo­ri­ci evi­den­ti­ra­nih skin­sa pri­je­ti za­tvor­ska ka­zna i do tri go­di­ne, a u za­dnjem slu­ča­ju za­sko­či­li su 17-go­dišnjeg me­tal­ca u par­ku Du­brav­kin put. Na­kon što su ga na­pa­li i isci­pe­la­ri­li, po­bje­gli su pre­ma Tka­li­či­će­voj uli­ci, gdje ih je po­li­ci­ja pro­našla u ka­fi­ću Bonn....


 Tag -> Luka Ritz.






Što više napisati, a da već napisano nije?

Nadam se da su ova dva prenesena članka, sa naglašenim nadnevcima, i moji postovi pod linkanim tagom dovoljan komentar

Ili nekima treba pojašnjenje.Ili povišica?
 

zraj @ 12:45 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 18, 2009

Ugledah naslov "Bandić zatražio stručnu pomoć" i pomislih: evo ga! - konačno je prolupao. Pa treba psihijatra. Kad ono....

Bandić zatražio pomoć ekonomskih eksperata, jer je spužva za upijanje novaca građana Zagreba skrivena pod imenom Zagrebački holding, iscijeđena. Sukladno dosadašnjem načinu poslovanja gradskog poduzeća za sve i svašta, gradonačelnik se za pomoć obratio na krivu adresu. Pravu adresu, može mu dati jedino Bozanić. 

Pa ako i dođe do Bozanićeva šefa, nama je jedino za nadat se da će mu je ovaj uskratit.



zraj @ 10:20 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 9, 2009

Dobro. Nikad ovi neboderi nisu bili lijepi. Iako mi ovaj najdesniji desni srcu prirasao. Ali to kako danas izgledaju.....
Sve je počelo još sredinom sedamdesetih, kada su se prvi genijalci dosjetili zatvoriti, aluminijskim štokovima i staklom, balkone. Naravno, nije bilo moguće naći dva jednaka. Onda su posljednjih godina odlučili zamijeniti cijele sobne stijene PVC stolarijom. Bijelom. Pa jebemu mater, po istoj logici, moguće je i srušiti zgradu pa sagraditi novu. I nisu krivi (su)vlasnici. Kriv je onaj koji im je to dozvolio. Ruglo.


zraj @ 09:14 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 2, 2009
U studenom 1955. u zaseoku Cerov Dolac, na pola puta između Gruda i Klobuka, rodio se čovjek, koji će sav trud i vizije svojih prethodnika baciti u vodu (blato).  Milan Bandić. U svojoj biografiji, kao ključne momente navodi 1974. kada je došao u Zagreb na fakultet (Političkih znanosti) i 1983. kada se zaposlio kao stručno-politički radnik za ONO i DSZ  u Općinskom komitetu SKH Pešćenica. Ako tko ne pamti – OpćeNarodna Obrana i Društvena SamoZaštita;  što bi u „onom“ sistemu bio špija, njukeza, onaj koji prokazuje neprijatelja u vlastitim redovima i koji nikad, ali nikad, ne priča viceve o Titu, a one koji to čine prijavljuje sekretaru komiteta. Naš Milan, srećom nije bio takav, jer nije podnosio kancelariju nego je bio na terenu, kako sam kaže: među ljudima!. I otud valjda sklonost nabavki tenkića uz potporu Pavla Kalinića. Sigurnost građana na prvom mjestu.
 
Za gradonačelnika je dobio mandat na izvanrednim izborima, zahvaljujući mjestu predsjednika zagrebačkog SDP-a, 2000. godine, sve na krilima promjena u društvu nastalih nakon smrti dotadašnje alfe i omege života i smrti u Hrvata, vrhovnika u belom odelu Franje Tuđmana.  Ubrzo, mandat je potvrdio i na redovnim izborima slijedeće godine.
 
Uskoro, počet će afere vezane uz tog lika čiji karkter odlično ocrtava činjenica koju je sam podvukao u svojoj autobiografiji: "Upisao sam se na Fakultet političkih nauka i na jesen počeo studirati. Ali sam nastavio s fizičkim radom kako bih si popravio studentski standard. Često sam znao istovarivati šećer i ugljen. Ipak, najbolji sam bio u ožbukavanju fasada. S prijateljima sam ožbukao pola ulice Mikulići u Črnomercu i dobro zaradio". Bauštela i zarada. Ključne riječi.
 
Međutim, sve će preživjeti. Kako? – kao i trenutačni premijer RH, oko sebe je okupio ljude nekompetentne za upravljanje tako velikim projektom kao što Zagreb jest, ali ljude koji su vezani rođačko-zemljačkim-koruptivnim vezama. Stranačke ne spomenuh, jer pod krinkom nestrančkog upravljanja gradom, poglavarstvo zbrinajva likove kao što su Kikaš, Nenad Ivanković, Miro Laco i slični besprizorni.
 
Najbolji je primjer funkcioniranja sustava, kada je, kao osigurač za eventualne nevolje koje bi mogao izazvati novi predsjednik stranke, osigurao „poslove“ Milanovićeva tasta i tako mu začepio gubicu. Ovoj gradskoj upravi, nije cilj ono što proklamira njen šef, a to je javni interes građana, nego mi se čini, osobni probitak šefa i odanih mu.
 
Ne kažem ja da gradonačelnik nekog grada mora biti u njemu rođen, ali mora barem biti uvjereni građanin. Naš Milan to nije. On je i dalje zemljak. I ne trebaju pročelnici gradske uprave biti rođeni u Zagrebu. Ali da nema baš ni jedan?!?! Pa jebemu, bar jedan. Jok. Bahatost koju taj antipatični demagog demonstrira, temelji na moći koju mu daje novac. Bandić je i jedini član skupštine gradskog giganta Zagrebačkog holdinga, koji je pak alfa i omega poslova u gradu. Loš odnos sa Bandićem, znači da nema dobivanja posla s gradskim tvrtkama. Ako znamo da je u Zagrebu vjerojatno najveći investitor baš grad (što je i normalno) jasno je zašto mu se nitko ne želi zamjeriti. Pa ovaj može trošiti naš novac baš kako želi.
 
No ovom tekstu nije bila namjera opisivati lik i djelo Milana s Bandić Briga, nego osvrt na projekte razvoja grada. Kad ga se kritizira, reći će mnogi, pa što? – čovjek ima rezultate. Ja pitam: koje rezultate? Bundek? O „uređenju“ bi se dalo podosta diskutirati, ali nek je i napravljeno OK. I kaj? I za koliko NAŠE love. Saznasmo li ikad bilancu?
 
Promet je u Zagrebu u kriminalnom stanju. Nesnošljive gužve na svakom raskršću. Zašto? - zato jer nema prometne stretegije. Čemu je bačena silna lova na izgradnju podvožnjaka ispod Savske, ako je dvjestro metara dalje semafor. Pa opet podvožnjak ispod av. Većeslava Holjevca i tristo metara dalje kretenski semafor na Krugama. Isto je i poslije Heinzelove. Zar nijedan od debila iz gradskog ureda za promet nema ni kokošji kvocijent inteligencije da shvati kakva je to glupost. Ali zato ima štelu u tvrtki koja štanca ležeće policajce na tekućoj traci, i uskoro ćemo voziti samo po kvrgama na cesti. Sad izumilo i fantastične stupiće, protivljenju profesora s prometnog faksa usprkos. Jebi ga, ko će kome ako ne svoj svome – treba pomoć malo mladoj tvrtki koja započela proizvodnju stupića.
 
Konkretno, na pitanju Slavonske avenije. Zar je nemoguće na križanju Kruge, zabraniti lijevo skretanje? Tada bi promet po aveniji tekao nesmetano, a desni odvojci i priključci ga ne bi bitno usporavali. Za one koji trebaju lijevo, mogu se odvojiti na podvožnjaku prije ili poslije. Ovako, taj put koriste kao by pass za gužve na Držićevoj i dodatno usporavaju promet na Slavonskoj. Isto vrijedi i za raskršće s Prisavljem.
 
Ne može li se Držićeva denivelirati ili bar pretvoriti u kružni tok. Kažu skupo je. Pa????
 
Mora li se u centar grada nasrati još jedna podzemna garaža, kako bi dodatno motivirala vozače za dolazak autom do trga Bana Jelačića?
 
Ne može li se više sagraditi još jedan most na Savi?  Ups! - opet IGH

Bezbroj je pitanja, ali odgovora nema. Zapravo, valjalo bi ih potražiti u kompetencijama izvođača. Nejasno? – jednostavno, odabir fininciranja projekata se izgleda mi kao da se ne odabire prema važnosti, nego prema sposobnosti „odabranih“ da ga izvedu. Zašto? – svakom na prosudbu.
 
Prometni su problemi samo kap u oceanu zagrebačkog sranja. Možda su najvidljiviji. Urbanisti su valjda studirali u Grudama, kod Milanovog djeda Brkušića, kad su nasrali odvratno POS-ovo naselje na bivšoj kafileriji u Sesvetama, ili ovo preružno na potezu Remetinec – Blato (kod Arene). Tko će živjet u tim rugobama? - pitate se, odgovor je jasan. Novi birači.
 
Grad Zagreb, uložio je golem novac u razvoj niskopodnih tramvaja, pod izlikom ambicija za pomoć domaćoj tvrtki i za prodaju drugim gradovima. Niti jedan tramvaj nije prodan izvan Zagreba, a klaunovi su se slikali na krovu 100-og proizvedenog primjerka. Činjenica je, time je svakako unaprijeđen standard putovanja tramvajem, ali samo u sferi udobnosti. U sferi pouzdanosti i unaprijeđivanja prometa samog (čitaj brži i efikasniji dolazak od točke A na točku B), nije učinjeno ništa. I dalje tramvaji stoje u redu sa kamionima na Savskoj, čekaju beskonačno na prelaz Vukovarske u Držićevoj itd, itd. Nije li se taj novac mogao upotrijebiti bolje? Pa napravit studiju deniveliranog prometa u gradu, kako su to učinili svi gradovi slične površine i broja stanovnika na zapadu. Nije li se mogao uvest red u dostavu, i kretanje teretnih vozilia u vrijeme „špice“?
 
Nedavno sam pisao o donacijama grada raznim udrugama. Skandalozno! I kaj? Nikaj.
 
Kakva je budućnost grada? Od industrijske velesile bivše države, spali smo na grad trgovačkih centara. Grad je izgubio dušu, pa tako više ne postoji običaj šetnje gradom, nego građani, kao i njegovi posjetitelji iz provincije, masovno obilaze šoping centre na periferijama. Obrtnici propadaju, birtije u centru propadaju, klubovi pogašeni, jer ruralnim tipovima koji su se doselili u centar zahvaljujući bliskosti izvorima kapitala prethodno pokupovavši nerealno precijenjene stanove. I smeta im buka iz Kulušića, ali sami odlaze u Ludnicu, gjde im buka ne smeta ni najmanje. Zgodna je bila i ideja nekog polupismenog seljana, da urbane klubove iseli na periferiju. Predlažem Lomnicu, gdje je još ponegdje moguće pronać kakvu štalu. Pa iselit gujde i naselit maršale i bubnjeve.
 
Kako očekivati razumijevenje gradonačelnika za urbane običaje, kad ih sam nije stekao usprkos činjenici da je u gradu skoro 40 godina?
 
I tako je, prvi puta u povijesti grada, uspijelo ono što nikada nije. Grad se prilagodio svojim doseljnicima, umjesto obratno, kako je bilo u prošlosti. Bandić je naprosto odbio prilagoditi se gradu. Nego ga je prilagodio sebi. Pa se sprda sa zagrebačkim dijalektom. Jer onako kako ga on upotrebljava, uvredljivo je za svakog od nas.
 
Uz prometnu kataklizmu grada, najvidljivija je ona kulturna. Novi val osamdesetih, iznjedren u urbanim naseljima Novog Zagreba a odrastao na ulicama donjeg grada, nije zajahao na krilima devedestih ili novog stoljeća, nego je zahvaljujući ruralnim običajima krepao. Za nešto malo tragova alternativne kulture, tako svojstvene gradovima, pobrinuli su se graditelji zainteresirani za lokacije na kojim egzistiraju rjietki klubovi, a za ostalo su se pobrinule horde agresivnih debila koje nakon rakijetine u parku uz audio podlogu cajki što trešete s mobitela, premlaćuju klince što im draža atmosfera močvare od ambijenta ludnice. Pa kad ih i uhvate, puste na slobodu, jer su gle čuda! – maloljetni.
 
Za sve je to što izravno, što neizravno kriv zagrebački gradonačelnik, odnosno gradska uprava. Zašto Madonna ima koncert u Ljubljani, a ne u Zagrebu koji je valjda tri puta veći. Jer nijedan investitor nije  siguran da će napunit dvoranu. Eto zašto. Ali zato kakva besprizorna cajketina ili geni kameni hrvatine Thompsona, što mašući mačem arlauče o paljenju srpskih štabova, može napunit Dinamovo ruglo od stadiona ili glavni gradski trg. To je slika Bandićevog Zagreba. Rolling Stones, Eric Clapton, ZZ Top, Joe Cocker ili Dire Straits su povijest. Budućnost je Seka Aleksić.
 
Kad ga već spomenuh, od svih floskula vezanih uz tu pljačku stoljeća (koju je, pošteno je reći, započeo prolupani vrhovnik) posljednja je najavljivani referendum. Kakav jebote referendum? Vrati vaporiziranu lovu, stisni uhljebljene građevinare, pa završi započeto. No to nije tako jednostavno. Najpovoljniji ponuđač na provedenom natječaju ne pozna folklorne običaje trgovine u Hrvata. Nego se posao rihta famoznom IGH i (ili) INGRA-i, koji pak u tim vodama plivaju fantastično.
 
I tako...
 
Iako je vjerojatno kasno, jer je cijelo desetljeće vršena intenzivna pretvorba iz grada u selo, na pragu su lokalni izbori. Pravila su igre ponešto promijenjena, pa nije potrebno glasati samo za stranku koja će iznjedriti gradonačelnika, nego su izbori i direktni. Glasati ćemo za potencijalne gradske zastupnike, odnosno članove gradske skupštine iz redova stranka i  s nezavisnih lista, i posebno za gradonačelnika, koji ovaj put ne mora nužno biti iz stranke koja ima većinu u skupštini. Loše je kod ovoga činjenica, da je za smjenu gradonačelnika potrban referendum s 2/3 glasova protiv, ali ionako, tko je do sada i zašto mogao isto to. Dapače, sada ćeto barem biti mogućnost, koju do sada nismo imali. Pa nam se bahati bradonja uporno smijao u lice.
 
Prilika je izaći na izbore, i zaokružiti bilo čije ime. Osim jednog. Možda još ipak ima nade.....
zraj @ 14:53 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 28, 2009
U ponedjeljak sam poslom trebao u Rijeku. Iz subjektivnih razloga i zbog rješavanja tekućih problema, put sam odgodio za sutra. Jeeš pos'o koji se ne može odgodit. No, u ponedjeljak su uvjeti za put bili normalni, za razliku od jučer. Tamo još kako -tako, a nazad? - evo kako:


Po izlazu iz tunela Tuhobić, slika se ozbiljno zabijelila. Istina, snijeg je padao i pred ulazom, na "morskoj" strani, ali je temperatura bila pozitivna, a snijeg mokar te se otapao na cesti. Prije izlaza "Vrata" (Fužine), situacija se malo-pomalo mijenjala. Al' ide nekak'...

Poslije Fužina, cesta je već bijela, signalizacija javlja ograničenje 40 km/h. Još nije baš za 40, al', mislim si ja, znaju oni nekaj, kaj ja ne znam...

Ups, evo ga. Brže od 40 se ni ne može, a ova strelica gore, je zbog nesreće malo više (čini mi se, samo s materijalnim posljedicama, dva auta i jedan kamion)...

Kod izlaza za Delnice, situacija je nešto bolja (nedavno prošla ralica), ali još uvijek ćelavo. Nekima se žuri pa voze cijelih 60 km/h za razliku od mojih 50. Nereća niže, nikog nije ništa naučila....


Prije Ravne Gore, situacija se još zakomplicirala pa smo jurili cijelih 20 km/h...


...no i dalje ima užurbanih (35 km/h).


Prije Bosiljeva, situacija se počela popravljati. Prije Bosiljeva, je i jedan od onih trkača završio u hrpi snijega na zaustavnoj traci, što nisam uspio dokumentirati, iz razumljivih razloga (ne poželjeh se i ja pridružiti).


Nakon dva dobra sata vožnje, evo me u Zagrebu. Spava mi se za popizdit. Sveukupan dojam je, ajde ipak se netko brine za tu cestu, jer sam putem susreo (u oba smjera) stvarno velik broj ekipa ralica. Vremenske se prilike ne daju sasvim pobijediti, ali se uz dovoljan trud, korisnicima ipak može olakšati život (put).


Za kraj, još samo Arena, gdje se u tom trenutku naši i Francuzi pripremaju za tekmu, u kojoj će, kako danas znamo,  pobijediti naši. Arena ne izgleda loše, čak ni po tako usranom vremenu kakvo je bilo jučer. Dvije stvari me smetaju. Prvo ove lokve i gradilište koje je još okružuju, i drugo: ovo je "glavni" turistički ulaz u grad. Ako je Arena već tu (aj' nećemo sad o nofcima), koji je debil od kvaziurbanista dozvolio u njenoj blizini one imbecilne građevine sa stanovima. U susjedstvu oronuloj propaloj investiciji što je bolnica na kraju grada trebala biti, i obiteljskim kućicama bez fasada, smisla i reda u Blatu. Pa jebemu, jel itko od tih ljudi što smišljaju strategiju razvoja grada bio igdje izvan dosega zagrebačke obilaznice, ili su samo kompletni idioti?

zraj @ 11:35 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 22, 2009
Možda me malo potakao kvar na bloger.hr -ovom counteru, ali me i inače zabavlja tracker. Nevjerojatna je logika Googla, no nisu manje zanimljivi ni upiti znatiželjnih korisnika interneta....



 

Dok upiti "lostways", "roditelji pretučenog..." , "regata maslina 2008" ili "otok olib" imaju smisla i jasno mi je kako je znatiželjko dospio na moj blog, stvarno ne mogu dokučiti kakve veze ima moj blog sa "ŠTAJGA GAY" ili "održavanjem čistoće u bazenu utrine". Hm, da Google zna nešto što ja ne. Bilo bi zanimljivo saznati, kakav je odgovor očekivao revni surfer koji je u tražilicu upisao "jeba ga ja", ili "obećanje ludom radovanje" koje mi kao link na moj blog baš i nije nešto na čast.

I na kraju, tko li je taj koga zanima "kako namjestiti zeleno na semaforu" i odakle Googlu ideja da bih ja to znao, odnosno da se odgovor nalazi na mojem blogu . Radi li se o očajnom pripravniku "Zagrebačkih cesta" ili o zlonamjernom luđaku koji planira "narihtati" semafor na križanju Savske i Vukovarske.

Ili je možda Milan Bandić, ogorčen nesposobnošću svojih pročelnika da zagrebački promet dovedu u kakav-takav red, odlučio stvar uzeti u svoje ruke?

zraj @ 11:27 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, siječanj 16, 2009

Ako ikada uhvatim dovoljno vremena, potrudit ću se s neta poskidati podatke o financijskim aferama unatrag, recimo, deset godina. Kad kažem financijske afere, tu mislim zapravo na korupcionaške. Onako iz rukava, kao pirmjere navodim; Stanovi Hebrang-Bebić-Polančec, Maestro, Bandićev Penthouse, ova posljednja s Bergmanom u glavnoj ulozi, Sanaderove čuke, općenito javna nabava, kako državna, još više gradska... (ovo samo primjeri, lista je podugačka). Otkud ta ideja i zašto? - pojasnit ću kasnije.

Nevjerojatno je dokle seže korupcijski lanac. Svatko tko uđe u mrežu vlasti, neovisno o stranci ili razini, omasti brk. Kako? Jednostavno. Zakon o javnoj nabavi je pun rupa, i pogoduje korupciji. Istina, kada bi tko, iskreno i revno, nadgledao njegovu provedbu, korupcije bi bilo znatno manje ili bi nestala, ali tada bi se postojeći sustav srušio kao kula od karata.

Ako netko ne zna kako, pokušati ću pojednostavljeno objasniti bar jedan od načina prevare. Ako zna, neka dalje ne čita, a reći će: da, i kaj sad? - pa to znaju i vrapci na grani. Ja odgovaram: I? Kaj?

Zakon o javnoj nabavi, propisuje iznos do kojeg javne tvrtke smiju nešto dobavljati bez natječaja, iznos za koji je propisan pozivni natječaj (dakle investitor pozove tri, četiri tvrtke koje su uobičajeni dobavljači da ponude dobavu) i iznos nakon kojeg je potrebno raspisati javni natječaj. 

Prva dva ću zbog dužine teksta zanemariti, jer se radi o relativno niskim iznosima, iako je dovoljno samo zamisliti koliko je samo javnih nabava u iznosu recimo 100.000 kuna bilo u proteklih 10 godina, i ako je zamagljeno samo 10% (a vjerujte, postoci su bitno veći) isplaćenih sredstava, koliki je novac u pitanju.

Uobičajeni javni natječaj ide otprilike ovako. Investitor (čitaj: kakav direktor, ravnatelj ili slično) dogovori nabavu nečega što primjerice vrijedi nekoliko milijuna kuna, sa dobavljačem spremnim na tzv. rikverc. Rikverc je mito, odnosno novac koji je razlika između stvarne cijene proizvoda (ili usluge) i ugovorenog iznosa. Prvi je korak, izrada tendera odnosno podloge (ili specifikacije za ponudu). Izrada tendera, odnosno troškovi njegove izrade, gotovo su uvijek iznosa koji potpada u srednju razinu javne nabave, odnosno pod obavezu pozivnog natječaja. Izabrani je autor, brifiran od strane naručitelja u detalje potreba. Ovaj izrađuje tender, na način da svojim specifičnostima pogoduje upravo onome iz druge rečenice ovog stavka, tako da "nepozvani" u principu unaprijet izgube volju od nuđenja jer nemaju robu (ili uslugu) traženih karakteristika. E sad. Potrebno je javni natječaj objaviti u nekom od javnih glasila. Nikakav problem. Glas Istre je javno glasilo upravo idealno za objavu natječaja, primjerice, za sanaciju tramvajskih tračnica u Zagrebu. Tako je jedan dio naivaca otpao. Iako je i naivaca sve manje, jer je tender uvijek potrebno otkupiti, ispunjavanje zahtijeva utrošak vremena i stanovite troškove, a ako ste za njega i saznali u Glasu Istre, šanse da ćete pobijediti su nešto malo veće od onih za dobitak Jack pota u 7/39 Hrvatske lutrije. Na natječaj se javljaju gotovo uvijek tri tvrtke. Onaj koji je već posao dogovorio, daje najnižu ponudu, a njegove prijateljske tvrtke (uglavnom po već unaprijed dogovorenoj rotaciji dobivanja poslova) ostale dvije. U rezervi je i četvrta ponuda koja služi za rušenje cijelog natječaja, jer zakon sadrži i klauzulu koja određuje postotnu razliku između najviše i najniže ponude, sve u svrhu sprječavanja dumpinga. Ako se na natječaj prijave nepozvani, što je jasno nekoliko trenutaka prije završetka roka za predaju ponuda, aktivira se i ova, koja daje iznos ili nevjerojatno malen, ili pak golem. I natječaj ide ča. Nakon nekoliko takvih pokušaja (propalih natječaja) investitor, zbog nemogućnosti realizacije natječaja, može sklopiti izravnu pogodbu. Točka. Pa sad ti inzistiraj na regularnosti, i slijedeći ćeš posao u javnom sektoru dobiti 2084 u proljeće, na iskopu trase podzemne željeznice u Zagrebu. U Zagrebu, javna su tajna postoci koji je potrebno u cijeni osigurati resornim pročelnicima, tako da oni koji žele igrati po tim pravilima igraju, oni koji neće, moraju poslove tražiti u privatnom sektoru.

Sad malo o iznosima. Osobno znam za natječaj, za nabavu opreme, čija je kupovna vrijednost ca 2 milijuna kuna. Prodajna cijena, prema kalkulacijama troškova dobave i montaže sa golemom maržom iznosi nešto manje od 5 milijuna kuna. Nakon dogovora s investitora, ponuđena je cijena od nešto manje od 7 miljuna kuna. Posao je realiziran, i sad ide raspodjela. Razlika između 2 i "realnih" 5 miljuna ostaje tvrtki dobavljaču. Ova preostala dva milijuna, idu (najčešće preko trećih tvrtki) naručitelju, koji on pak dijeli prema svojem nahođenju i na niže razine, jer takve operacije obuhvaćaju više ljudi (traže se potpisi, operativci na transakcijama i sl.), pa je potrebno kupiti i njihovu šutnju. Ne treba zaboraviti da zakon dozvoljava i okvir od 20% naknadno isplačenog iznosa za tzv. vantroškovničke nabave, koje se jelte, nisu uspijele predvidjeti tenderom. Kao šečer na kraju, tu je institucija visoke zatezne kamate, kada se s isplatama namjerno odugovlaći, kako bi se i tu iscijedilo nešto ekstra profita.

Ovo je, ponavljam, samo jedan od načina kako "doskočiti" zakonu, poznate su i druge, čak i jednostavnije i bezobzirnije metode.

Sad natrag na početak. Jasno je da je državu gore spomenuta nabava, mogla koštati otprilike 3 miljuna kuna, da je posao realiziran u fer uvjetima. Ovako je koštala 7. Zbrojiti prema navedenom obrascu iznose brojnih javnih nabava, staviti ih u omjer s fantomskim iznosima koje su osobno investirali sudionici korupcionaških afera i kladim se da je iznos jednak iznosu nekoliko državnih proračuna. Tada će postati jasno, da nije samo riječ o pljački, nego i svjesnom upropaštavanju institucija i države same. Da je sav taj novac, upotrebljen za korist države, nas, tada ne da bi molili milost za dopremu plina, natezali se sa Slovenijom oko teritorija, prodavali u bescijenje Italiji plin iz sjeverno jadranskog podmorja, nego bi nam većina novih članica EU, koje nam danas (čak i s pravom) drža lekcije, debelo gledala u leđa. Nije korupcija kad policajcu tutneš dve glave u vozačkoj da zažmiri na prebrzu vožnju. Ovo nas nepogrešivo vodi u propast.

Pretjerujem? Nikako, za dokaz je dovoljna sama činjenica da usprkos svemu tome, još uvijek nismo posve propali. Ako pak pokušavate predočiti iznos o kojem govorim, prizovite u pomoć odnos iznosa duga RH prije 10 godina i danas. Pa mu oduzmite pola, i stvari će biti nešto jasnije. 

I da, ne zaboravite uračunati zatezne kamate (za bespotrebno zaduživanje).

I još nešto. Sad čitam kako je istraga vezana uz malverzacije u HZZO-u u tijeku. Pa će istraživati mjesecima. pogađate? Ništa. A samo da površno preletim natječajnu dokumentaciju, slika porijekla silnih nekretnina g. Bergmana bila bi jasna k'o dan. Kao što već je Hebrangu (gle čuda! - i on se nedavno ponovio sa stambenim prostorom), a bogami i reformatorskom Milinoviću.

P.S. ovo je trebao bit post od par rečenica.....

zraj @ 14:18 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, siječanj 2, 2009

Prvo što pomislih, kad uočih vijest o Milanu na krovu tramvaja, bilo je: eto ga, riješili smo ga se. Ali neće grom u koprive, ni struja u Bandića. Jebem ti izolaciju. Ovaj je post svrstan u kategoriju osobno, ali stvarno nisam mogao odoljeti kad sam vidio sliku idiota na tramvaju.

Vrijeme je školskih praznika, pa iako moj maleni još nije školarac, nećaci jesu, redovito ih koristimo za skijanje. Kao i poslijednjih nekoliko (čitaj: 6) idemo na isto mjesto, malo skijaško središte u Štajerskoj. Ponešto o tom skijalištu znaju i još neki blogeri. Uz obaveznu kacigu za malenog, ove smo godine nedavnim nesrećama potaknuti, njegova mama i ja, isto "uboli" kacige, pa na put krećemo kao pancer divizija.

I ako nekog zanima kako je to izgledalo prošle godine, može vidjeti ovdje.

A ako pak nekog zanima kakvo vrijeme ima lostways family na skijači, može zavirit ovdje. Možda nas koji put i kamera uhvati.

Do slijedećeg javljanja samo još jedan skijaški: ski! - SMUK!

zraj @ 13:15 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 30, 2008
     ili (za)bi - nebi


Jedna od najmoćnijih financijskih institucija u Hrvatskoj (namjerno ne upotrebih termin hrvatska banka), jutros je izišla sa najavom povišenja kamata na kredite. Oko podneva, pod pritiskom javnosti(!) ta je odluga odgođena. Malo mi je nejasan feedback javnosti i banke, odnosno kako to, da je tako brzo pritisak postao nesnošljiv do mjere za promjenom odluke, ali kad je rečeno da je odluka promijenjena u dogovoru s vladom, stvari su postale nešto jasnije.

U zemlji Antuntuna, sve je naopako. Europske se vlade protiv krize bore stimulacijom potrošnje, naša štednjom (pa tako donosi najmršaviji proračun u povijesti). Dok europske banke snizuju kamate, "naše" ih povećavaju.

Pozadina promjene odluke, vjerojatno se krije u temeljima razvojne strategije hrvatske vlade. Jedina progresivna grana gospodarstva(?!) je (bila) građevina. Razvojem stambene strategije, došli smo u situaciju da je više od tri četvrtine radno sposobnih, ili bar onih u naponu snage, u svojevrsnom kreditnom ropstvu banaka i poslodavaca. Kakve veze imaju poslodavci s bankama. Jednostavno, lako je ne poštivati ugovorne obveze prema zaposlenima, kad ovima nad glavom visi mač bankovne ovrhe, sve to u okružju 12,5% stope nazaposlenosti. Tako je ideja da svatko mora biti vlasnik stambenog prostora, počela uzimati danak. Ako banke aktiviraju kreditnim ugovorima omogućeno podizanje kamatnih stopa, osiromašena će novostanovlasnička klasa biti na koljenima. Vrhnje će pobrati i poslodavci. Jedino vladi, baš takav rasplet situacije ne ide u prilog, i to ne zbog socijalne osjetljivosti premijera i ministara, već je sasvim izvjesno da stanovlasnici, kao birači neće biti oduševljeni za podršku reaktivaciji mandata nakon slijedećih izbora. 

Franjo je Luković, kao čelna osoba subjektne institucije, dokazao pak, da je spreman za aktivaciju političke karijere, jer je pokazao dosljednost, tako svojstvenu našem Drivi. Dakle, ako vlasnici banke i ne budu posebno zadovoljni provedenom politikom banke, rezervni je položaj osiguran, kao i kolegi Mudriniću, kojeg sve češće primjećujemo zdesna premijeru.

Za razliku od moćnih direktora (Luković, Prka, Mudrinić, Čović ... ) institucija iz svih strateških grana gospodarstva, koji su svoje pozicije zadržali i nakon provedene privatizacije, nesumljivo kao svojevrsnu nagradu za "obavljen" posao, a koje bussines mediji redom predstavljaju kao neprikosnovene gospodarske čudotvorce i stručnjake, a zapravo su samo bogato uhljebljene ex-političke figure, dok operativnim poslovima tih sada već, stranih kompanija, upravljaju provjereni stručnjaci, redom stranci, dakle dok ti isti imaju rezervne položaje u vladajućoj stranci, mladi ljudi koji su na 25 i više godina zarobljeni otplatom gigantskih rata kredita za kapital u kojem SAMO stanuju, nemaju nikakvu odstupnicu.

Kapital koji su uvalili vlasnicima ovih marioneta, mogli su možda, pametnom ekonomsko stambenom politikom, kroz poreznu stimulaciju plaćanja stambenee rente, uložiti u razvoj, kao svoj, tako i ukupan gospodarski države u kojoj žive. Za razliku od poreznih olakšica za najmoprimce, najmodavci bi za prihode od rente plaćali porez, pa bi tako i proračun imao trajne prihode od stanogradnje, a ne samo jednokratnu naplatu pri stjecanju vlasništva.

No Drivo i njegovi prethodnici, odlučili su ovako, pa će ponosni stanovlasnici i dalje paralelno otplaćivati dva stana. Jedan svoj, i jedan banki. No, Drivo i njegovi ministri (zastupnici, državni dužnosnici, tajnici ministarstava, gradonačelnici - konkretno zagrebački otplaćuje svoj i bratov ...) , ionako imaju po dva i više stana, tako da ne vide u čemu je zapravo problem kod otplate kredita za dva stana odjednom.

Preostalo je samo moliti milost stranih vlasnika kapitala, za razumijevanje potrebe opstanka na vlasti, no na to su Drivini puleni ionako naviknuti, pa  će trenutno izmoljena milost od strane vlasnika banke, uskoro stati uz bok onoj od Slovenije za pristupanje EU, ili američke za pristupanje NATO-u, i tako dalje i tako dalje......

Samostalna Republika Hrvatska. Da baš...



Les Miserables

zraj @ 13:25 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 29, 2008

Prošao je još jedan Božić. Darovane slobodne dane, proveli smo u druženju sa najdražim prijeteljima, posjetama obitelji (čitaj: obilaženje božićnih jelki, jer Djed Mraz pod skoro svakom ostavi neku sitnicu za dobru djecu), beskrajnom ljenčarenju i igri. Jednom rječju: savršeno. 

Vijesti jedva da sam pratio, a odradio sam i svojevrsnu terapiju apstinencije od PC-a i bloga. Kako je ovaj ponedjeljak, svojevrsno warm up za povratak u normalni ritam (čitaj: stres i sekiraciju), malo sam obišao i standardne izvore informiranja. Osim dobrodošlice hrvatskom predsjedavanju u Vijeću sigurnosti UN-a u obliku krvavog sukoba Izralea i Hamasa (čitaj: uzajamnom ubijanju civila), u oko su mi upale i neke sitnice s domaće društvene scene.

Prvo, sve su dvorane izdržale testove, nijedna se srušila nije, usprkos nedostacima  zbog kojih posjeduju tek privremene uporabne dozvole. Kako parkiralište nije dovršeno, a poslovično neposlušni građani Zagreba, nisu poslušali preporuku gradskih vlasti da aute parkiraju na parkiralištima oko velesajma (druga zona = 8 kn/h na južnoj strani i 5 kn/dan u kaljužama na istočnoj i zapadnoj strani), nego su automobilima pokušali ući u dvoranu, Lanište i Remetinečki gaj su bili zakrčeni, a stanovnici očajni. Evo ti posla za M&M dvojac, koji je jamio nešto (ne?)očekivanog prometa. Nema sumnje, zagrebački vozači su posebna sorta, i bez pauk službe, kretanje gradom bilo bi potpuno nemoguće, ali pitam se da li je prije represije potrebno osigurati kakve takve uvjete za parkiranje ili je dovoljno poručiti vozačima da automobile koriste ograničeno ili uopće ne. Prvi se mačićići u vodu bacaju (otkud tako blesava izreka, a bacio bi ja u vodu s kamenom oko noge bacače prvih mačića), pa je tako priredba nazvana svečano otvorenje Arene Zagreb, proteklo u euforičnom tonu.

U istom svjetlu, dragi je Milan najavio i pojeftinjenje usluga parkiranja za senzacionalnih 12-18%, što će u konačnici iznositi kunu ili dvije manje po satu. Ono što nam nije "poklonio" za Božić, je vjerojatno proširenje zona parkiranja na Buzin i Odru, Stenjevec i Prepuštovec, odnosno naplatu parkiranja u vlastitim garažama. Zagrepčani mogu odahnuti i zbog zabrinutosti nad održavanjem skijaške utrke na Sljemenu, sve će biti u redu, a Milan će požnjeti nove uspjehe i održati nam pokoju lekciju.

Crkva se, valjda u duhu kršćanske blagosti potrudila ove blagdane začiniti i misama za notornog Antu Pavelića. Opravdanje je da se misu može naručiti za svakog, pa tako i za navedeno ljudsko smeće. Neću trošiti energiju za nabrajanje argumenata kako bi spomenutog trebalo izbrisati iz kolektivne memorije ovog naroda, osim kao negativan primjer i kao upozorenje novim naraštajima. Jer u liku tog fekalnog debila, utjelovljene su izdaja vojske kojoj je bio na čelu, prodaja hrvatskih teritorija, zločin nad civilima koji su bili druge rase, vjere ili pak političke opcije, ukidanje parlamenta... I ako bi tko trebao održavati spomen na njega, onda bi to mogla biti eventualno kakva sotonistička sekta, a nikako katolička crkva.

Još je jednu pobjedu izvojevala crkva. Ovo je bila posljednja radna nedjelja trgovačkih centara i trgovina uopće. Iako mi je nejasna logika koja dozvoljava rad zaposlenim u kafićima, restoranima, hotelima, benzinskim crpkama, kioscima, policiji, medicinskim ustanovama a nije trgovcima, konačno će blagajnice moći nesmetano na nedjeljnu vel'ku misu. Moći će i na zornice kroz tjedan kad ih poslodavci otpuste, pa će tako crkve i tjednom biti pune, a sada sretne žene, moći će pomoć za prehranjivanje obitelji tražiti molitvom  Bogu, a ne radom kod omraženih tajkuna.

Iako mi se doslovce gade gužve u trgovačkim centrima kao i nova navika građana, okupljanje i provođenje vremena u tim prostorima, novi mi se zakon čini suludim. Ne znam kako u malim sredinama, ali u velikim gradovima poput Pariza, New Yorka pa i manjim poput Praga, nedjelja je normalan dan. Oni koji rade, vjerojatno su slobodni ponedjeljkom i to je to. Uostalom, i dosadašnji je zakon o radu određivao jedan slobodan dan u tjednu, zašto bi to baš bila nedjelja. Zagreb ovim zakonom, nastavlja svoj programirani put iz grada u provinciju. Kako bi se lakše prilagodio došljacima. Ali blagajnice nemaju previše razloga za brigu, poznajući band The Drivo & butlers, jedan će poziv iz Bruxellesa biti dovoljan da novi zakon bude smješten uz onaj o ZERP-u, ovaj najnoviji o zabrani pušenja, ili onaj o golfu kad povlašteni investori pozavršavaju obećana igrališta. 

Nova godina tako neće donijeti ništa novo, osim same kalendarske činjenice. A Ivo i Milan jašu dalje...

zraj @ 09:45 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 18, 2008
Davno nekad, tulumi su bili glavno mjesto druženja. U Zapruđu su tada postojale tri dućanske birtije pod skupnim imenom "minić", jedan čumajzl u vlasništvu HURO (ovo RU od radna organizacija) Zagreb (brkate konobarice u borosanama kao i u minićima) maštovitog imena Rally (čiju su debelu većinu gostiju činili "bosanci iz baraka" što pak ne znači da su bili bosanci, al tako ih se identificiralo, a koji su pak ime izgovarali Ralu) i dvije šiptarske čevabđinice. Ni danas situacija nije nešto bolja, dućanske špajze, mjesto predaha zaposlenika Čistoće (koja više to nije već je "Zagrebački holding") i Zrinjevca, nisu doživjeli veća preuređenja ali su dobili i prava imena te su postali Vila Marija i Ivan, Rally je ostao promijenjenog, ali još uvijek amerikaniziranog imena American donut, dok čevabđinica broj jedan (Idrizi), postala luksuzni stakleni zimski vrt (konobari i dalje tek natucaju hrvatski), a u čevabđinici broj dva (Kurtiši) ne bijah 25 godina pa nemam nikakvih informacija. Jebote! Ima i nekakav kisok na korneru Adamićeve i Balokovićeve, sad se sjetih, al ne uđoh ikad pa nek me se ispriča i bogibogme nekadašnji Cezar na margini garaža, nekad čuven po kockarskim okršajima u kojim su ulozi bili kuće, BMW-i i golemi konvertibilni iznosi, danas mu imena ne znam.  Sad se sjetih i Grilla Bundek - probah pljeskavicu, korektne dimenzije i ljutine. Šu! Bogami Zapruđe ugostiteljska velesila, Las Vegas skoro.

Moja bi se profesorica iz hrvatskog opet zgražavala predugačkom i upitno smislenom uvodu, ali je srećom njenom, kod Svetog Petra položila račune, pa je valjda moje stilske, gramatičke i pravopisne greške i ne sekiraju previše. Da, prije svekolike analize kvartovske ugostiteljske scene, spomenuh tulume (ček, ček da se sjetim zašto?! - ah da!). Druženje nas maloljetnih, vapećih za socijalnim iskustvom, svodilo se na tulume, klupice i zimi, stubišta nebodera.

Tako skoro u pravilu, nakon intenzivnog ispijanja sile slatkih alkoholnih pića i bloka sentiša, bloka modificiranog fantoma ili boce istine) domaćin ugasi svjetlo... pa ko kaj zahakla - zahakla!

Asociralo me to na jedno drugo "haklanje" kojim nas bombardiraju poslijednjih dana. Ovo ulazi pod kvalifikaciju grabež. Toliko o naslovu posta.

Pa da vidimo.

Ako svoje nadareno dijete upišeš u koji od dječjih zborova, moraš znati da solo točku neće imati najnadarenije djete, nego ono čiji su roditelji spremni iskrcati 10.000 kuna za tu promociju. Posljedica čega je valjda stanje na domaćoj glazbenoj sceni.

Ako želiš prozbori koju promotivnu o gradu kojem si gradonačelnik, ništa lakše. Iskrcaš kakav konvertibilni iznos PR agenciji, ili pak osobno uredniku, pa ćeš dobiti i priliku.
Naravno, vlasnici ili direktori PR agencije i urednici se osobno ne poznaju, tako da je proces savršeno legalan. Aj dobro, možda se ne poznaju, al si bar popiju kavicu u Parizu.

Ako si pak, gradonačelnik Zagreba, nemaš potrebe za takvim radikalnim potezima. Medijski establišment ti stoji na raspolaganju i besplatno(?). Tako prate sva svečana otvaranja, objavljuju samopromotivne intervjue, a eventualne propuste, ako baš moraju, objave na margini gradske rubrike. 

Tako je Arena, remek djelo arhitekture post komunističke građevinske renesanse, čudo brzog izvođenja, istina, bez puno pompe svečano otvorena u roku (gle čuda opet izvođač INGRA) ali danas - prokišnjava. Ma nema veze, gradnja nije bila ni tri puta skuplja od realne cijene, što je to prema novcu bačenom u bunar zvan maksimirski stadion (vidi pokojna industrogradnja - tehnika, uzdanice pokojnog oca nacije).

Ako pak ustavni sud, utvrdi da je naplata "ugovorne" kazne bez ikakvog ugovora, u iznosu 250 kuna za parkiranje koje košta 8 kuna po satu neustavna, ti odmah, reagiraš, i proglasiš blatnjavo šljunčanu ledinu 4. zonom, nametneš cijenu od 5 kuna, ali i kaznu u jednako neustavnom iznosu. 

Poslijednje je rješenje za grabež novca, elaborirao nekakav Jelavić. Kada čovjek malo bolje razmisli, u gradskom poglavarstvu sjede ljudi, svi redom, koji nisu prošli filter demokracije pod nazivom izbori. Građani grada Zagreba, na posljednjim su izborima u većini glasali za SDP. Dobili smo Bandića. Grad osim tog ambicionog bosanca vode i Ljuština, Jelavić, Šostar, ex Ljubičić (Kikaš, jebote!).... Tko je glasao za te ljude? Jebem ti demokraciju.

Grabež koji je država HT-u (ili bolje rečeno DT-u) omogućila, ista država isti HT tuži zbog monopola. Neobično, pogotovo kad čujemo da g. Mudrinić razmišlja o reaktivaciji političke karijere. Koincidencija ?
Grabežu se priključili i naši dragi susjedi slovenci, koji valjda koristeći priliku, poželjeli ugrabiti i kakav hektar teri i akvatorija više. Nabijem i njih i EU. Problem je jedino u tome, što je Drivo (Grinč, Stegnireman...), unatoč odrješitom odbacivanju mogućnosti o ustupanju teritorija u zamjenu za deblokadu pregovora, izgubio svaku vjerodostojnost. Kako se još sjećamo ZERP-a, tako vidjesmo i Zakon o golf terenima, kojim nam je zorno pokazano kako se vraćaju usluge, makar   kvorum u parlamentu popunio i osumnjičenik za ratne zločine. 

Zanimljivo bi bilo, vidjeti kakvu bi podršku za pristupanje EU u ovom trenu, vlada dobila od građana RH na referendumu. Bojim se da će o pristupanju Hrvatske, odlučivati građani EU (pa tako i Slovenije), a ne oni koji bi trebali. Mi.

Da se vratimo još malo na grabež. U tijeku je suđenje tenorima iz pompozne akcije Maestro. Pa smo svi mogli čuti kako se hladnokrvno traži milijun i po eura mita. Ako usporedimo investiciju za koju je traženo mito u spomenutom iznosu, pa stavimo u omjer sa ostalim državnim i lokalnim javnim investicijama, lako ćemo izračunati i brojevnu sliku pojma grabež.

A ja bih, za Božić poželio otvorena vrata Sabora, Vlade i gradske Skupštine "nekolicini" obespravljenih seljaka i brodograditelja s osobnim alatom (motike, čekići, macole...) pa....

... 'KO KAJ ZAHAKLA - ZAHAKLA!
 
zraj @ 10:39 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, prosinac 12, 2008

Kao svojevrsni nastavak jučerašnjeg teksta, pala su mi na pamet neka pitanja. 

Može li domoljub biti u oporbi, ili su nužno svi domoljubi članovi i simpatizeri trenutno vladajuće stranke?
Mora li domoljub bez sumnje, podupirati politiku aktualne vlade?
Postoji li mjera za veličinu domoljublja? 
Ako postoji, može li vrijednost ispred jedinice mjere imati i negativni predznak?
Mora li domoljub biti obučen u crno, ili može nositi primjerice crvenu majicu?
Može li domoljub obući roza majicu?
Može li domoljub biti gay?
Mora li domoljub plaćati porez, ili je domoljublje samo po sebi dovoljno?
Tko je veći domoljub? - onaj koji uredno plaća porez i izlazi na birališta, ili onaj koji zahvaljujući deklariranom domoljublju dobije priliku privatizirati državnu tvrtku pa osobno bogatstvo više puta multiplicira, bez obzira na ne poštivanje zakonskih financijskih obaveza prema državi.
Da li je domoljubno, u stranoj zemlji propagirati akciju "kupujmo domaće" ako se to domaće odnosi na proizvode države u kojoj tvrtka posluje, a ne država iz koje potiče vlasnik kapitala (tvrtke).
Da li slovenski Mercator na čelu tvrtke ima domoljube?
Da li su članovi uprave hrvatskog Agrokora domoljubi?
Da li domoljub nužno mora voljeti pjesme Marka Perkovića Thompsona, ili može voljeti npr. The Doors?
Da li su gosti klubova s cajkama domoljubi? 
Jesu li posjetitelji ex Močvare domoljubi?
Smije li domoljub pjevati/slušati/voljeti pjesme Đorđa Balaševića?
Mora li domoljub biti militantan, ili postoje domoljubi pacifisti?
Mora li domoljub, dovoditi u pitanje tuđe domoljublje ako se ovaj drugi po nečem razlikuje?
Mora li domoljub mrziti ostale državljane matične zemlje koji nemaju većinsku nacionalnost?
Da li domoljublje podrazumijeva nesnošljivost prema drugim nacijama i državama?
Da li su navijači koji rade nerede po drugim zemljama, razbijajući i fizički napadaju domaćine, domoljubi?
Da li domoljub mora biti i nogometni navijač, ili može primjerice pratiti veslanje?
Da li domoljub mora opravdavati zločine ustaških mesara, onima koje su počinili komunistički mesari, ako su pritom i jedni i drugi Hrvati? Ili obratno.
Općenito, opravdava li domoljublje zločin?
Da li opravdanje (ili olakšavajuća okolnost) za kriminal, pljačku i nasilje može biti domoljublje?
Da li pravi domoljub mora ići u crkvu, ili je dovoljno da na retrovizor objesi krunicu s križem volumena 30 cm3?
Mora li domoljub biti vjernik katolik?
Da li je domoljub član uprave kluba, koji na prodaji igrača zaradi više miljuna Eura, a njegov klub ostane državi dužan višemilijunske iznose za porez? 
Da li domoljub podmeće bombe u sportske objekte?
Da li domoljub mora biti naoružan?
Ako netko slučajno i nije domoljub, zaslužuje li živjeti u matičnoj zemlji ili mora biti protjeran?
Da li domoljub, kad treba odgovoriti na pitanja koja bi mu postavila policija, odlazi u Posušje?
Bježi li domoljub i skriva se od hrvatske policije i pravosuđa u prekomorskim zemljama?
Može li domoljub imati dvojno državljanstvo?
Može li samohrana majka biti domoljub?
Može li samohrani otac biti domoljub?
Da li domoljub mora biti pijan kad se vrati kući, pa premlatiti ženu i djecu?
Mora li domoljub imati PTSP, ili to mogu biti i oni koji ga nemaju?
Mora li domoljub nužno biti branitelj, ili može biti domoljub bez obzira na to što nije sudjelovao u ratu?
Jedno pitanje koje nije domoljubno:
Da li je onaj koji je sudjelovao u ratu branitelj, a više nije u aktivnoj vojnoj službi, ili je ex branitelj (bivši branitelj, ratni veteran i sl.)
Pa nazad na domoljbno:
Mora li svaki domoljub dobiti od države stan u Zagrebu?
Da li domoljub dobiva državne poticaje za poljopriredu (turizam, graditeljstvo i sl.), temeljem same činjenice da je domoljub, ili postoje i neki drugi kriteriji.
Može li domoljub koristiti dobivena sredstva kako bi investirao izvan domovine?
Mora li domoljub biti rođen izvan Zagreba, ili i zagrepčani mogu biti domoljubi?
Da li je dovoljno domoljubno poštivati i isticati aktualni grb Republike Hrvatske, ili se mora poštivati onaj sa prvim bijelim poljem?
Mora li domoljub biti ekstremno desnih i konzervativnih političkih stajališta, ili je npr. i Vlado Gotovac bio domoljub?

Pitanja je još, ali tko bi ih sva nabrojio...

A da li uopće ova pitanja traže odgovore, procijenite sami....

zraj @ 11:48 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 11, 2008
Nedavno sam napisao psovalački tekst o doubleM, jer me raspizdila golema kazna za nesmotrno parkiranje u trajanju 20 minuta. -> (Milan & Mate).

Danas, uočio sam ovaj članak na Index.hr-u.

E pa platit ću vam kitu! Iako ni ovako nisam namjeravao, sada će moja žalba imati uporište u odluci Ustavnog suda.

Kupite si tenk, redikuli!
zraj @ 10:24 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 10, 2008

Crko mi auto. Pa se malo provozao zamjenskim, i evo ti panike u Novom Zagrebu. Kakav NLO, to bješe moja nova pila.

Šalu na stranu, i danas je top tema, groteska s Milanom i Pavletom u glavnoj ulozi. Ja bih rekao (ali neću) da je motiv za nabavku oklopnjaka i svakojake sigurnosne opreme vrlo jednostavan. Građevina kao grana industrije, u laganoj recesiji. Banke pooštrile uvjete kreditiranja, pa silni gradski kooperanti u laganoj krizi. Recesija. Ako građevina u skoroj budućnosti zataji (a sasvim je izvjesno da hoće, bez obzira na globalnu recediju, jer...tko će više stanovati u faking tisućama novih stanova?), potrebno je naći novi način financiranja. Ako je koja djelatnost obilježena provizijama, onda je to zasigurno trgovina oružjem i pratećom opremom. Toliko o motivu.

Kad spomenuh banke.... Vezano za moj post o uglednom (kako ga nominira jedan komentator) liječniku nešto niže. Kada bilo kojeg od aktivnih ili ex političara, ufate s rukama u vreći prilikom kakve ozbiljnije materijalne akvizicije, uvijek će, kao opravdavajući izvor financiranja, kao neki skriveni adut, izvući kredit banke. Na stranu što se najčešće radi o golemim iznosima, ali nešto mi zaista nije baš jasno. Ja, kao i svi vi uostalom, više puta uzimasmo, ili smo bar pokušali uzet kredit u banci. Uz gomilu papirologije, jedan od ključnih je uvjeta, mjesto zaposlenja. Tako će oni u državnoj upravi, krediti dobiti relativno lako, za razliku od onih koji rade u malim ili privatnim "d.o.o." tvrtkama, koji će ili dobiti košaricu, ili  će trebati bezbroj jamaca ili kakvih drugih na granici mogućih osiguranja plaćanja (najbolji mi oni s oročavanjem depozita u iznosu 1/1). Znači, jedan je od osnovnih kriterija kod odobravanja kredita, sigurno radno mjesto i stabilan izvor prihoda. 

Koliko pamtim, političari, bilo zastupnici u parlamentu, bilo dužnosnici vlade, svoju plaću zarađuju zahvaljujući mandatu koji traje 4 godine. Dakle, njihovo se radno mjesto, može nazvati svakako, ali dugoročno sigurno, svakako ne. Sjetimo se npr. ministra Rončevića, koji je riješio stambeno pitanje, povelikim stambenim prostorom u elitnoj zagrebačkoj četvrti, da bi samo nekoliko mjeseci po useljenju, dobio košaricu iz vlade. OK, ostali ga članovi kluba zastupnika skučili u Saboru, ali i taj je mandat još malo pa na izmaku. Podsjećam, ne radi se tu o kratkoročnim nenamjenskim kreditima, već o dugoročnim investicijskim (ili stambenim, najčešće) čiji iznosi dostižu višemilijunske iznose. (Rončevićev konkretno, 11.800 kn x 12 mjeseci x 30 godina)

Dakle ja (39), u vlastitom d.o.o.-u, čiji je opstanak život ili smrt (aj' ne tak dramatično) moje obitelji, ne mogu dobiti kredit (ili mogu uz SF uvjete), a A.H. (62) ili L.B. (71), ili pak nešto mlađi B.R.(48) i M.B. (53), mogu dobiti višemilijunski kredit bez obzira na mandat koji traje uvrh glave osam godina (poznajući rotaciju unutar stranaka, osim "časnih" izuzetaka političkih dinosaurusa poput Vlade Šeksa te sveprisutnog nezamijenjivog kupca tenkova koji puno dela). 

Ili banke znaju nešto što mi ne znamo?

zraj @ 11:07 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 4, 2008

Malo bi hapsio političke neistomišljenike, al' zapravo ne bi, pa kad kad već ne mo'š zaustavit Reuters, ono mo'š bar ministra policije. Malo bi poskupio cigarete, al' zapravo ne bi. Pa ne poskupiš. Malo bi zamrznuo plaće, al kad zaprijeti nezadovoljstvo podanika (oni koji skućeni na državnim jaslama jesu, a birači zahvalni), onda ipak ne bi. Odjednom demokracija i pravo na slobodu izražavanja prva misija našeg nasmiješenog Ive.

Nije čudo, da ridikulozni Andrija prasne kako možda Ivu ne voli 5000 surfera al' ga zato voli ostalih četiri i po milijuna Hrvata. Ako Milan ne iskoči iz Grinčevog džepa, pa ne dozvoli okupljanje na gradskom trgu, petak bi ga mogao okrutno demantirati. Aj živi bili u petak, pa vidjeli.



Zagreb. 05.12.2008. 18h. Trg bana Jelačića.

zraj @ 12:48 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 3, 2008

Kakav dan, takvo i raspoloženje. Prije dvadeset godina, mogla je tuć južina i nevera, kiša i sjekire, sunca ne vidjet 15 dana, al' mi raspoloženje ništa pokvarit moglo nije. Prvo, ako sam uopće i znao što je južina (jer nit sam gledao prognozu, nit me zanimala), do mene u podrumu Lapa, ili u Kulcu dopirala nije. Glavobolju nisam imao nikad. Križa i zglobovi su bili spremni i na bitno veća opterećenja nego danas, ako sam i bio mamuran, to je trajalo vrlo kratko. Spavao sam bez problema 12 sati i više, usprkos susjedu građevnom hobistu, koji u sedam ujutro štema hiltijevkom betonski noseći zid mojeg nebasa u Pruđu, a ako bih prije čorke povukao koji dim iz kakvog tvrdo nabijenog čilama, ni petnaestica nija bila nemoguća....

Ako neko u komentaru upotrijebi riječ starost, nek se pazi groma (imam štelu kod Zeusa). No, čemu ovaj zdravstveni bilten? Jer se sve izokrenulo. Kao da mi nije dosta ovih dvadeset ljeta, u kojih se ugurali čak i jedan polurat (JNA na Kosovu '88/89), a bogami  i jedan pravi (ono kad pucaju na tebe pravim mecima i granatama, a ti nisi sasvim siguran iz kojeg razloga netko tako silno želi ubiti, ono za pravo, jednog novozagrebačkog studenta koji đeparac u slobodno vrijeme zarađuje konobarenjem. Ak’ sam koga i zavaljao, mogao je odmah reklamirat, a ne da me sad gađa VBR-om ili kakvom drugom smrtonosnom skraćenicom). Ništa prevažno iz današnje perspektive ali nije da nije. U tom desetljeću x 2, se i oženih, a pred nepunih sedam, bogibogme nagradilo me jednim malim stvorenjem (to ono, može biti Bog ili Priroda, kako kome paše) , s punim povjerenjem ustupljeno mi na brigu i ljubav. Preko kakvih 7000 noći, postao sam ono što jesam, pritisnut brigama oko egzistencije (najteže mi bilo prihvatit surovu spoznaju da se frižider ne reloada sam od sebe), zabrinut za budućnost. Koliko moju, toliko i više, onu mojeg jedinca. 

Uh, malo sam zabrijao u autobiografske vode, al' se eto vraćam temi. (pretrpio bih kritiku moje drage profesorice iz hrvatskog za predug uvod). Tih ne tako davnih godina, jedina društvena tema, koja je mogla zaokupit moju pažnju, bila je uskraćivanje sloboda. Komunistički je sustav, krajem osamdesetih, popustio svoje lance. Osamdesete su izbacile na površinu nove generacije, neopterećene ideologijom i poviješću, pravi novi val.
Nestašice su tonule u zaborav, ostala je samo priglupa milicija, koja se nikako nije uklapala u nove trendove. Buntovan kakav već jesam, valjda zahvaljujući i ličkom genu, išla mi je nakurac glupost i uskraćivanje slobode. Kakvu jebenu štetu, za ondašnji socijalistički sustav, može učiniti jedan vic. Kakva je to glupost, da zbog sprdačine s Titom, možeš zaradit pendrek po leđima, a zbog duvanja na klupici ne? Nije mi bilo jasno, zašto ta ograničenja. Činilo mi se, kao u ostalom i svima, da ta ograničenja dolaze iz centra moći države, koji je bio u Beogradu. Pa sam, naivno, kao ustalom i svi, pomislio kako bi bilo super da tome dođe kraj. Kao ono, mi smo civilizirani i okrenuti zapadu, a ovi Rusima i komunizmu.

Klinac. Komunistička je ideologija, vrlo je brzo nadomiještena nacionalnom, vođa Tito je postao vođa Tuđman (oba zagorci, ne bi čovjek veroval), priglupe partijske sekretare iz Užica, zamijenili su turbo primitivni picmajstori iz Beča ili Vancouvera. Ljudi su izginuli, obitelji unesrećene, teškom mukom i pečalbarskim znojem sagređene nastambe po vukojebinama su srušene, njihovi stanari  razbacani širom bivše države ovisno o nacionalnosti, a bogami ni europske, kao ni prekomorske zemlje nisu ostale bez novih imigranata s Balkana.

Pred kraj Tuđmanove apsolutističke vladavine, vjerojatno i zbog njegove teške bolesti, stvar je eskalirala do mjere da su najveća prepreka europeizaciji domovine, bila kršenja ljudskih prava. I dok su Slovenija, Češka, Slovačaka, Mađarska, da na nabrajam, sve one "zaostale" komunističke prirepine boljševičke Rusije ulazile u europski vlak, mi smo se ismijavali s češkim turistima i prepričavali doživljaje iz osamdesetih kad se tamo sa 100 maraka moglo kupit cijelu trgovinu. Sjećate li se onog priglupog ministra Penića, koji nije mogao sastavit dvije suvisle rečenice, ali je imao ovlasti angažirat policiju za zatvaranje ugostiteljskih lokala po Zagrebu točno u 23 sata. 

Koja je tome bila svrha? Stara generalska komunjara Franjo (u kojeg se danas kunu svi zakleti turbodomoljubni desničari, paradoksalno, nije li? - pogotovo kad znamo tko je  otac njegovih unuka jeli?) dobro je znao odovor na to pitanje.
Represija je majka vlasti. Samosavladavanje u strahu od pendreka, gubitka posla, javne osude. To je posljedica  policijskog djelovanja takvog karaktera. Uz to, nije loše da oporbenjaci troše svoju energiju na budalaštine s ograničavanjem sloboda, da mediji stidljivo ukazuju na gušenje demokracije, dok se u pozadini, duboko u sjeni, odvija pljačka stoljeća. Todorići, Rajići,  Kutle i ostali pretvorbeni coperfieldi, tako su za vladajuću oligarhiju i račun prve od 200 obitelji odrađivali « privatizaciju » zaklonjeni glupavom facom mucavog Penića.

Danas, povijest se ponavlja. Sa stranica novina, vrište naslovi o privođenju aktivista fb grupe, o skidanju plakata koji pozivaju na prosvjed protiv vlade. Prvo, ako znamo da je u Hrvatsko pismeno jedva 60% populacije (ako se pod pismenog ne ubraja onaj koji zna napisat svoje ime, jer to, a čak i više, zna i moj šestogodišnjak), ako znamo kolikom je broju stanovnika dostupan internet, i od toga koliko ga njih zna koristiti za išta osim eventualno slanje e-maila, onda je sasvim jasno da je pokret koji nastaje na internetu jedna vrlo marginalna pojava, ma koliko si mi svi zajedno (i ja skupa sa svojim šatrorelevantnim blogom) utvarali da nije. I to dr. Grinč vrlo dobro zna. Kada je Tuđman dijelio svoje znanje, Grinč je sjedio u prvoj klupi načuljenih ušiju. Tko je zapravo uopće toj facebook grupi dao toliki publicitet ?  Kaj je moj stari (rođen 1932.) koji misli da je monitor kompjuter, (za takve uvijek kod policijske racije murja plijeni i monitore, zašto inače ?) znao bilo što o prosvjedima ili fb terminologiji ? Nije. Al sad zna. Kao i svi gledatelji dnevnika u 19.30 na HRT 1 (koji je ključni izvor informacija debeloj većini birača, među ostalim i zbog toga što ne treba biti pismen kako bi doznao vijest). Ppolicija debelo koristi ukazanu priliku, rabeći pritom »borbu «  protiv fašističkog znakovlja na mreži,kao paravan za vlastitu  za nesposobnost u rješavanju ozbiljnih slučajeva eskalacije uličnog nasilja. 
Okružio se tako dr. Grinč presmješnim facama (od Jace, preko tu-čapter-ministra što briljira u pregovorima s EU, do Vukelića ili stegni remen Šukera) i sve što mu fali, je magla iza koje može sakrit pljačku onog što je ostalo iza njegovih prethodnika.  Ono što me posebno smeta, je činjenica da mu je prvi asistent u prljavoj raboti, istaknuti član največe oporbene stranke. Naime jedan od najvećih lovaca u mutnom (čitaj: prijespomenutoj magli) je upravo zagrebački gradonačelnik. Zahvaljujući neodlučnosti (ili slabosti ako hoćete) predsjednika SDP-a, Grinč je u mali džep (onaj za siniš na desnoj strani levisica) strpao i oporbu. Začepio joj usta. On je opljačkao sef, a nakon što je pobjegao, ostavio još "vrući" pajser Milanu. Milan je pokupio svežnjeve koji su ovom u brzini ispali iz vreće, ali ga mediji snimili s pajserom u ruci. No Grinč, u maniri najvećeg od najvećih, neće predat Milana. Drži ga u džepu, pa svaki put kad Zoki udahne kako bi nešto rekao, ovaj izvuče Milana za uho, pa mu malo klimne  ispred očiju.
 “Khm, khm” - zakašlje Zoki pa protisne kroz zube:” ništa, ništa, samo sam mislio…”
Kao posljedicu toga, na facebook grupi (grupama) može se uočiti velik broj stavova reda “svi su isti”. Da li je zaista tako, prosudit će svako sam za sebe prije no ubaci birački listić u rupu na zapečačenoj kutiji. Rasprave oko floskula u vezi naci simbola, dok po komentarima ispod tekstova na portalima Jutarnjeg i Večernjeg, kao i na stranicama desničarskih udruga i aktivista piruju nepismeni idioti, samo je voda na mlin našem Drivi.
No, ima u svemu tome i jedna mala kvaka. Nazovimo je 512. Dakle kvaka 512, kaže da je takva strategija ples po žici. Koliko god ovce bile glupe, teba poštivati njihovu brojnost. Pa tako, sad nakon neuspjelih pregovora sa nesposbnim i potkupljivim sindikalistima, osim 50.000 fejsbukovaca, izlaskom na ulicu prijeti i pogolem broj državnih službenika. Neka samo trećina od njih izmakne iz stada, oslobođeni od straha za gubitkom beneficija kakve pruža državna služba, na trgovima bi se u petak moglo okupiti više desetaka tisuća ljudi. 
Ako pogledamo u nazad, vidjet ćemo da je kritična masa za pokretanje lavine nezadovoljstva, otprilike 100.000 ljudi na Jelačić placu. Tako su demonstracije podrške neovisnosti Radija 101 (usput, što bješe s tom teško stečenom neovisnošću ?) dobro prodrmale tadašnju garnituru i gurnule u prvi plan nespremnog Račana. Generalskoj taštini, taj je događaj bila kap koja je prelila čašu, pa je iz bolesničke (da ne kažem samrtne) postelje naredio policijsku odmazdu koju je, gle paradoksa, spriječio upravo policajac Faber.
Eto, nakon debelo predugačkog uvoda, kao uostalo i cijelog teksta (koji je rijetko tko i pročitao), vrijeme je i za zaključak. 
Malen je i marginalan naš medijski utjecaj. Snaga koju ima nas nešto (desetaka?)tisuća internet frikova, daleko je od snage potreben za temeljite promjene. Ali !
Odvojite  se od faking monitora, debelo obucite, izđite na ulicu. Pa pokažite onom uobraženom bucmastom bahatom fulirantu, da nije on izabrao nas, nego mi njega. Nismo mi tu da služimo njemu (i njegovim šupcima) nego on(i) nama.
Vičite glasno. Neka se čuje i do gradske vijećnice. Oni drže u rukama sudbinu naše djece, a mi smo im dali priliku. Neka se ne igraju s tom sudbinom, jer mi ćemo im priliku i oduzeti . Prodali su sve što su mogli, što nisu – namjeravaju. 
E pa nas neće ! Mi nismo za prodaju. Pokažimo da nismo ni za predaju.

Zagreb. 05.12.2008. 18h. Trg bana Jelačića.
zraj @ 12:58 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, studeni 25, 2008


Uz novog superjunaka, Stegnireman-a, uz onog kojem je to i posao, u otkrivanje recepta za izlaz iz recesije (banane, govana, kako hoćete) u Hrvatskoj, uključio se i sam Predsjednik republike. Otkrio je skandalozan podatak o 4 milijuna kuna, utrošenih na pogrebe nesretnika, koji su pritom bili i branitelji.  Predlaže ukidanje tog troška, kao jednu od krupnijih ušteda unutar državnog proračuna. Milanu Bandiću, taj se novac čini kao tašengeld. Pih, mršavih četiri milje.... 

Šalu na stranu. Nije problem u počasnom plotunu i zastavi za pokop branitelja, zanimljiviji mi se čini odgovor na pitanje što u tome košta 4 milijuna kuna. U ministarstvu gospodina Vukelića, poslijednjih je godina potrošeno bogzna koliko novca, bez racionalnog objašnjenja, ali eto, našem je Šćifi, upao u oko baš taj golemi rashod. Kladio bih se na neviđeno, da je iznos utrošen na šekret papir unutar MORH-a višestruko veći od ovog. Ili primjerice za mješavinu, kao pogonsko gorivo kosilica travnjaka unutar objekata istog ministarstva. Možda bi veći efekt na državni proračun imalo rezanje troškova za ptičju hranu u uredu Predsjednika republike ili ukidanje budžeta predviđenog za sredstva za laštenje dugmadi časničkih uniforma. 

Na stranu i fantomskih pola milijuna branitelja, na stranu kriterij po kojem valjda i ja, ako pijan sletim s ceste pa zagrlim stup, imam pravo na pokop s vojnim počastima, ali ovakvom generalizacijom, uvrijedio je brojne obitelji, koje su izgubile svoje članove, upravo za ono, što u puno većoj mjeri koristi on osobno, nego obitelji same. 

OK, postrožiti kriterije ostvarivanja prava, svesti troškove vojnog pogreba u realne okvire, ali to je pod normalno, već odavno trebalo biti učinjeno, a nikakotakvo što stavljati u kontekst izlaska iz gospodarske krize.

Ma samo neka Šćife. Ugodno je znat da je država u sigurnim rukama i mirno spavat. Ne zaboravimo, Stjepan Mesić obnaša  funkciju vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske.

 

zraj @ 11:43 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 24, 2008
Passo doble je podrijetlom španjolski ples…prikazuje koridu u kojoj plesač preuzima ulogu toreadora, a plesačica crvenog plašta. Plesač i plesačica zajedno se gibaju oko zamišljenog bika, i izvode flamenco elemente i stilizirane figure, koje podsjećaju na borbu u areni.
 
Volio bih zaplesati passo doble sa zagrebačkim gradonačelnikom. Od dvije uloge u plesu, ja bih odabrao treću. Bik.
 
U tri protekle godine, Holding, fantastična ideja Milana Bandića i njegovih bliskih suradnika, osnovao kako bi se smanjili troškovi poslovanja zagrebačkih komunalnih poduzeća, u svrhu veće dobiti, sve to u svrhu javnog interesa građana Zagreba, poklonio je 45 milijuna kuna različitim tražiteljima.
 
Osim Dinama, koji ima potpisani ugovor s Holdingom, sve ostale donacije dobivaju se bez pravila. Procedura je takva da se obično pošalje zamolba za donaciju i tada to Holding, odnosno gradonačelnik Milan Bandić, odobri– ispričao je novinaru Jutarnjeg neimenovani izvor iz gradske tvrtke.
 
Ja se idiot, nisam toga sjetio, a dovoljno bi mi bilo samo stotinjak tisuća, zbog pomanjkanja kojih, skupljam sijede.
 
Da vidimo malo, kome su poklonjeni naši novci : 

  15.000 - Torcida Osijek
200.000 - Vrdoljakovo poduzeće Mediteran film
100.000 - Obrt Šlager, Lucije Novković
130.000 - Savez baptističkih crkava
  11.000 - Zavičajni klub Plehan
200.000 - Mljetsko kulturno ljeto
150.000 - HNK Split
  80.000 - Hrvatska žena
  70.000 - Lađari Metković
100.000 - Lostways d.o.o. 

Naravno, ovaj zadnji je uljez. No prema nedokučivom kriteriju dodjele sredstava, u čemu je problem, zašto i ovaj poslijednji ne bi omastio brk?
 
Kao i sve vijesti, i ova ima svoju pozadinu. Nije problem (samo) u 45 milijuna kuna, već je osnovno pitanje: koji je kriterij dodjele donacija iz gradskog buđeta. Iako je pitanje više-manje retoričko, ponudit ću odgovor. Kriterij je pletenje mreže usluga, koje se vraćaju. Ne bi bilo sporno, da gradonačelnik radi usluge svojim (stranačkim) novcem, očekujući povrat u trenucima kad mu zatreba politička podrška. Ali ovaj to radi NAŠIM novcem. Tako mi nije teško zamisliti način povrata usluga u predizborno vrijeme, a kako sam u privatnom poduzetništvu već 10-ak godina, tako znam kako se vodi knjigovodstvo udruga građana, odnosno, znam da se može lako i nesmetano dizati gotovina, pa tako ne možemo govoriti samo o vraćanju usluga, već i nećeg dosta konkretnijeg.
 
Bilo kako bilo, volio bih čuti objašnjenje od Milana-čačkaju-mečku Bandića, koji je obrazloženje dodjele zagrebačkog novca podružnici Torcide iz Osijeka, ili metkovićkim lađarima (ili bilo kojem drugom od tražitelja). O zavičajnom klubu Plehanaca, objašnjenje mi ne treba, tek možda kakva zamljopisna poduka, naime nemam blage veze gdje Plehan jest. Kao mislim i devedeset posto zagrepčana.
 
Milan se nakako zakolonio iza superpopularnog zabavljača Drive, alias Dr. Grinča, pa je u njegovoj sjeni, uspio relativno nezapaženo proći i superskandal vezan uz gradnju pomoće dvorane Arene. Dakle, idioti su uspjeli sagraditi pomoćnu dvoranu, tlocrtno manju od dimenzija rukometnog igrališta, što je čini beskorisnom. Zaboravih podsjetiti, i Arena se gradi NAŠIM novcem, a Milan delam-Bandić, na pitanje o tom propustu odgovara sa “nek ne čačkaju mečku”.
 
Da ne ispadnem užasan, ali zaista priželjkujem poplavu. Koja će odnjeti to smeće kuda mu je i mjesto. Sad će neko reć, vidi ga! – priziva prirodnu katastrofu. Istina, ali kad malo bolje razmislim, ma koja to elementarna nepogoda, može biti gora od Bandića i njegove vesele družine?
zraj @ 12:42 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, listopad 24, 2008

Jučerašnje popodne, napeto, gradsko - životno rekao bih, proveo sam u jurnjavi između banaka, doktora i dječjih treninga. Negdje oko 18 sati, u programu je bilo plaćenje zakašnjelog računa za Diners, koji se zbog hitnosti mora srediti u njihovoj centrali u Praškoj. Kako bi izbjegli probleme s parkiranjem, takve stvari obavljamo uvijek u paru, kako bi onaj drugi, mogao ostati u autu "nasred ceste". Iskrcao sam sa sjetom, na bezličnom šalteru peteroznamenkasti iznos novaca, i žurno krenuo prema Gradskoj kavani, gdje sam uskočio u auto. U Palmotićevoj, u visini križanja sa Šenoinom, odjeknula je snažna eksplozija. Uskoro smo na radiju doznali što se dogodilo. Prva mi je misao bila, sad  će mu valjda, vjerovati da ga netko želi ubiti.

Vraćajući se jučer iz Studenskog centra, gdje sam gledao simpatičan i pitak film"Moskva, Belgija", za razliku od malo težih "99 francs" i "Val" proteklih dana, razmišljao sam o postu ispunjenom vedrijim temama. U inat ovim zbivanjima. Al' ne ide. 

Brutalnost događaja na zagrebačkim ulicama, motivira me da za godišnji odmor, uplatim sedmodnevno putovanje u Bronx. Kao odmor od napetosti u voljenom mi gradu. Trgovine u kojima prodaju pancirke, doživjet će procvat. U Zagrebu traje filmski festival, po meni jedan od kulturnih događaja godine, ali  vijesti vezane u to, jedva da uspijevaju stati u novine između ubojstava, premlaćivanja, granatiranja i reklama.

Šalu na stranu. Ovaj, dosad nezabilježen, događaj, dodatno je zaljuljao vladu Drive. Sad je štovani doktro teatrologije. shvatio da je vrag došao po svoje, pa je najavio uključivanje oporbenjaka u akciju. Politički analitičar Davor Gjenero, jučer je u emisiji Dossier, koju sam površno, zadnjim trenucima budnosti gledao na televizoru u spavaćoj sobi, podsjeća kako su sve do slučaja Ivane Hodak, u saboru svi osim HDZ-a, njegovih satelita i mafije, bili nezadovoljni radom sigurnosno represivnih institucija.   Hadezejovi zastupnici, svi redom, na saborskoj su raspravi gorljivo branili rad ministra policije Berislava Rončevića (sjeća li se tko uopće tog ljubitelja mačaka?). Odjednom, sječa. Novi se ljudi jedva uključuju u rad vlade, kad ovo. Usred dana, usred grada, atentat na novinara (pustimo sad ostale atribute pokojnog Pukanića), koji uključuje i više kolateralnih žrtava. Kako nesretni šef marketinga, tako i slučajni prolaznici (ili stanari, nevažno). 

Sada Drivo poziva na nacionalno jedinstvo, sada poziva na javnu mobilizaciju bez obzira na stranačku pripadnost. Oporbene ovce, što će, pristat će dati alibi Drivi, za neke sitne ustupke, za nekoliko uhljebljenja zaslužnih. 

Tako djeluje naš sustav. Danas, u novinama tek nekoliko redaka o slučaju Luke Ritza. Sutra ni toliko. Ivana se Hodak, u vijestima i ne spominje, osim u kontekstu formiranja "spirale zla". Zadovoljstvo i miran san Vladimira Fabera, uzrokovan uspješnim razrješenjem slučaja Ritz, nije potrajao dugo. Tako je tema, izuzetno važna za nas, obične male ljude, gurnuta duboko u drugi plan.

Činjenica je da je za sređivanje situacije u Hrvatskoj, potreban dubok i temeljit rez. Koji uključuje i prijevremene izbore. Ova je vlada, pokazala da nije u stanju voditi državu. ZERP, NATO, propast ili zastoj u pregovorima s EU, privatizacija, korupcija, i kao poslijednje, ali ne i najmanje važno, rat na ulicama. Dobro, kaj više trebamo? Možda kao amerikanci, da Drivi popuši tajni(k)ca, pa da mu se izglasa nepovjerenje????

Gradonačelnika Zagreba, sigurnost građana se ne tiče? Neka je Arene, neka je novih 300.000 stanova za koje će se mladi ljudi u naponu radne energije, zadužiti do granice ropstva prema redom stranim bankama. Nered u prometu, funkcioniranju gradskih institucija, gubici holdinga.....i mrtvi na ulicama. Milane, di je zapelo? Ha?

Nije ovo problem od jučer. Posljedica je to nemara, nerada, neznanja, sustavnog zanemarivanja kompetencije nauštrb lojalnosti poslijednjih 10-ak godina. Posljedica je to i duboko involvirane korupcije, i u najmanju poru sustava, koja koči ikakve radikalne promjene. Samo kozmetika. 

Vrijeme je za akciju. Kada se probudimo, biti će kasno. Nikakvi prosvjedi protiv mafije. Nije to naš problem. Izabrali smo vladu da se ti me bavi. Postavimo pitanja glasno, i zatražimo jasne i nedvosmislene odgovore. Kakvu državu imamo, kakvu smo htjeli, a kakva će na kraju ispasti. Ako se ovako nastavi, ne da nećemo ući u EU, nego ćemo biti primljeni u savez JAR (južnoameričkih agrum republika).

Niš, imam probavnih problema. Sere mi se već od ovog. Idem pojest bananu. Pa kaj bude...


I još dvije stvari: 

1. odličan post kod moodswinger

2. sutra u podne, koncert u sjećanje na Luku Ritza ispred Grafičke škole u Zagrebu.


zraj @ 10:07 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 15, 2008

Slučaj Ivane Hodak, malo - pomalo seli s naslovnica tiskovina prema rubrici "Crna kronika", CROBEX stagnira ili raste, nafta je pojeftinila dva'est lipa, naša je mala Lijepa naša ponovno u uobičajenoj rutini. U Zagrebu su svi problemi riješeni otvaranjem prometnice iz donjeg posta (koja je usput, i dalje cijeli dan zakrčena(?!)), Rađenoviću, Ritzu, Miljušu, Galincu niti riječi. Zaboravan smo mi neki narod. Za novog ministra policije, mala neugodnost, pretučen je naime, vršnjak Ivane Hodak, ispred "alternativnog" kluba (nekad su takvi bili mainstream, a narodnjaci svojevrsna pojava s margina), međutim kako se ne radi o "nečijem" sinu/kćeri, ništa strašno. Koga to uopće zanima??? Bivšeg ministra, koji je svoju macu transferirao ovdje-ondje sa službenim BMW-om(ni više ni manje nego serije 7), kao i njegovog šefa zasigurno - ne.

Ispada neskromno, ali sam u svojim postovima upozoravao upravo na to. Dok je cjelokupna pažnja javnosti i institucija zauzeta "organiziranim kriminalom", dotle govnarski ulični nasilnici i dalje po Zagrebu (i šire) nesmetano i nekažnjeno piruju svoj krvavi pir. Od nedavnog slučaja premlaćivanja đaka na sportskom igralištu, koje nije spriječio ravnatelj škole, kakav zaštitar, nedajbože kvartovski policajac, nego 15 godišnja junakinja dana koja je balave nasilne seljačine zaustavila preciznim udarcem šakom u bradu, odnosno "jezikom" koji jedino takvi razumiju do najnovijeg "slučaja" pred "Krivim putem".

Ono što su još dobro razumjeli, to je poruka vlade da moraju birati žrtve. Napadnu li "nečije" dijete, imat će na grbi cjelokupni obavještajno-policijski-politički establišment. Ovako, mlati brate mili po niškoristima, skandirajući pritom riječi iz naslova posta.....

Oftopičereći(!) vlastiti post, a inspiriran trenutno najvišom najavom na naslovnici, mogu samo dodati, da sam i sam, pomalo zasićen skretanjem pozornosti prema društvenim negativnostima, al 'se još uvijek ne dam.

Po mojem mišljenju, blogeri (ne samo ovog servisa) moćna su gomilica, zapravo bili bi, samo da im (nam) je više medijske pažnje. Sad, zašto nije tako, to najbolje znaju  gospodari života i smrti medijskog prostora. Toliko o neovisnosti medija odnosno "krizi" ovog servisa.

Što se pak nekakvih promjena, ili bolje rečeno inicijativa blogerske zajednice tiče, koga zanima može pratit slijedeći link, pa pročitati više ili se u članiti u HBO.  Ja jesam. Što će biti od toga, vidjet ćemo.....



 

zraj @ 13:10 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 13, 2008

Zbogom gužvama na Laništu naslov je u jutrošnjem Jutarnjem listu.


"Nakon što je u utorak otvorio južni, gradonačelnik Milan Bandić u nedjelju je u promet pustio i sjeverni kolnik Jadranske avenije na novom nadvožnjaku...."

Jutrošnja je magla, izgleda, izazvala gubljenje tisuća automobila širom Zagreba, pa su se usprkos Bandićevim senzacionalističkim predviđanjaima, svi našli baš na novom nadvožnjaku i - stajali.

Uobičajenih 25-30 minuta, koliko mi je trebalo usprkos raskopanoj prometnici za relaciju Utrine - Ventilatorska (Lučko) - Utrine, jutros je otišlo u 55. Za to je zaslužna magla. Ona prirodna, jesenska, udružena s onom svevemenskom, Bandićevom.



zraj @ 09:34 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, rujan 26, 2008
Onaj neboder iz jučerašnjeg posta, je dom. Tamo su me roditelji dovezli iz Zajčeve bolnice u kojoj sam došao na ovaj svijet. Dvjesto metara od toga, nalazi se jezerce koje je nastalo vađenjem šodera za izgradnju naselja (i šire vjerojatno). Jezerce, šoderica, šljunčara (kako kome paše), obraslo gotovo đunglom, dobilo je naziv Bundek. Tridesetak godina, bilo je to mjesto svakojakih namjena. Tako smo se, mi klinci iz Zapruđa, tamo avanturistički vozili Rogovim Pony-ima (s tim da tko je imao banana-sic je bio vođa puta), zapalili prve cigarete, bogami i jointe, otpili prve gutljaje vina, a ni prva seksualna iskustva nisu bila rijetka (ja sam to ipak obavio na Silbi). Oni stariji, na jugozapadnoj strani, bliže motelu, koristili su šljunčani plato, prošaran grmljem i vrbama za parkiranje automobila pretvorenih u ljubavna gnijezda, pa je taj dio Bundeka dobio ime Fukplac. Nije bilo rijetko, naletiti na kakvog poremećenog drkađiju, što bi iz grma iskočio pred prolaznice s pimpačem u ruci, na što bi nakon imalo agresivnijeg odgovra pobjegao glavom bez obzira, ne ispuštajući pritom ono u ruci. Bilo je tamo i žaba, bjelouški, daždevnjaka.

Kao klinci, kovali smo planove kako urediti bundek, maštali kako će se baraka u kojoj je bila špajza (čumez, birtija), među prvima u kojoj su pičile cajke (sječam se svirke onog ćelavog klavijaturiste, neki Đejms ili kako već), pretvoriti u elitni rock kabare, međutim planove je pokvario jedan sasvim obični, podmetnuti požar.

Jednog dana, snovi su se ostvarili i Bundek su okupirali Bandićevi bageri. Izorali drveće i grmlje, počistili jezero od mulja, uredili staze, postavili klupice, mostove, zahode. Milina. Bajka. Veliko dječje igralište, da jedno, dva dječja igrališta. Sajam cvijeća, frižideri sa sladoledom, kafići (u kojima ne možeš doć na red, al' eto tu su).... Idila, naš je Bundek, postao ono što nije nikad bio, a o čemu smo maštali….

No da li je zaista?

Jučer smo Miško i  Ja, nakon treninga pred zapruđanskom školom (nekada Karl Marx), odlučili prošetat Rujanfestom. Blijedom kopijom slavnog starijeg brata (kako tepaju neupućeni) Oktoberfesta. Prvo me raspizdila činjenica da moram platit ulaz. Iako se radi o 10 kuna, iako znam da je to možda i opravdano, ne mogu si pomoć, ali majku mu njegovu, pa tu sam rođen (sad slijedi nekoliko vulgarnih psovki)! 

Slijedeće, onaj tko prikuplja novac za ulaznice se zove Fest d.o.o. iz Karlovca sa sjedištem u Maloj Švarči. Kipim. OK, na ulazu mnoštvo zaštitara, samo čekam pretres, kako bi skupa s djetetom završio u Remetincu zbog remećenja javnog reda i mira, začinjenog nanošenjem teških tjelesnih ozljeda, ili pak ubojstvom u pokušaju. Na moju sreću, nismo sumnjivi valjda (iako malenog ne treba podcjenjivat), prolazimo lišo. 

Unutra, seoski vašar. Ljudi nema, osim nešto prodavača kokica i kikirikija. Luna park. Zapravo jedini motiv ulaska. Jebat ga, obeć’o sam malom vožnju ili dvije. Mrkle face prodavača karata za atrakcije iz 70-ih godina prošlog stoljeća, skupina redara u fluorescentno narančastim jaknama, nemilice, rukama i nogama mlate onaj stroj sa boksačkom vrečom. Još poneki bijedan roditelj (kao i ja) s potomkom, koji se vozi na kakvom od škripavih svjetlećih uređaja, uglavnom sam. Blato do koljena. Vožnja na autićima za sudaranje, 15 kuna. Kupujem dva žetona. Prva vožnje, tri autića na pisti. Druga vožnja, kao idioti kružimo sami….

Nisam čekao početak programa, niti otišao na pivu u neki od potpuno praznih šatora, nego prenosim iskustvo prijatelja, koji je bio jučer. Pivkan, točeni, ožujski, napola mlačni, iz PVC čaše - 15 kuna, neprovjerena informacija kaže da je kasnije, uveče cijena porasla na 18. Jedina svijetla točka - Majke (iako, opet neprovjereno, Bare malo zaboravljao riječi...).

E pa neka je. Neka je rujan, neka je i fest. Neka Novih Fosila i Kočani orkestra. Ušićarit će se koja kuna i za Huljićeve pulene, bez svake sumnje. 

Ovaj bloger, kuka i kritizira ne postojanje kakvih zbivanja u Zagrebu. Ako ne ne postojanja, a onda barem ograničenog kvantiteta. Ali ovakve priredbe, idu mi na lijevo uho (idu mi zapravo nešto niže, i to po sredini).
Prvo, tko financira ovaj megalomanski projekt? JA(MI). Drugo. Uz to, plaćam ulaznice Fest d.o.o. –u. Treće, da li ćemo kao financijeri vidjeti komercijalne parametre ove priredbe? Ko i zmiji noge. 
Nemam ništa protiv, da Fest d.o.o. (vjerojatno časna i uspješna tvrtka) organizira i financira takvu priredbu, uz plaćanje naknade gradu, pa kako joj dragi Bog da. Ali nešto mi govori da to nije tako. Nešto mi govori da je sve financirao Grad, i da će financijske posljedice fijaska priredbe (čemu je definitivno pridonjelo odurno vrijeme kao i činjenica da su prvi dani tijekom radnog dijela tjedna), snositi isti onaj tko je i financijer. U krajnjem slučaju, to smo svi mi, pa čak i oni koji nemaju pojma da se takvo što uopće odvija na Bundeku, il' ga nije briga.
Rikverc, će naravno biti odrađen, tako da se ne brinem za osobne prihode  već poslovično sposobne i nepodmitljive zagrebačke uprave. 

Sjedimo tako jutros uz kavicu frendovi i ja, pa maštamo o Bundeku. Šikara. Đungla. Bjelouške i daždevnjaci. Fukplac i egzibicionisti. Nikad čovjek zadovoljan……

zraj @ 09:42 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 10, 2008

Dok nacija strepi nad sudbinom engleske nogometne reprezentacije, pripremajući se pritom, za neviđeno slavlje nakon još jedne povjesne pobjede u nizu, a-pso-lutno ništa drugo nije važno. Tako su vijesti o odlasku Rađenovića s političke scene, tema iz mog prošlog posta i drugi uspjesi MUP-a kao na primjer u slučaju Dušana Miljuša, odustajanje od zabrane pušenja, zauzele margine medijskog prostora. Naslovnice su posvećene sportskim superjunacima (i njihovoj braći, također), ili pak spektaklu zvanom odustajanje od puta u Bleiburg Ive Goldsteina.

Fantastična politička odluka Zorana Milanovića, da usprkos image-u borca za ispravnu Hrvatsku, stane uz aktualnog gradonačelnika (kojem u poglavarstvu i dalje sjedi Kikaš, i kandidat je za šefa predizborne kampanje), i pripremi se za put u Austriju pokazuje da nade ipak nema. Nada doduše i dalje toči male pelinkovce i lavove u miniću kraj Dione, ali ta činjenica neće bitno utjecati na sudbinu domovine. Zoki je naime shvatio da je Vlasta mekša od Nade, odnosno slađe je biti na vlasti, nego u nadi. Nek mu je sa srećom. A i Rađenović neće ostat beskućnik (aj, što ti je par masnica i slomljenih rebara).

Ivo Goldstein, popustio je glasovima molbi bližnjih, pa će ipak eskivirati odlazak u inozemstvo. Gdje, ali uvijek, uz časne odavatelje počasti pobijenim Hrvatim, mjesto zauzmu i debili u ustaškim uniformama. Moj je djed po majčinoj strani, nestao prilikom povlačenja domobrana prema Austriji, nekih 25 godina prije mog rođenja, ali meni, izrodu ljudske vrste ne pada napamet obući niti jednu uniformu osim u krajnjoj nuždi, one maskirnog uzorka, koju sam već  i nosio početkom devedesetih. Dakle, odati svojim prisustvom počast mučki ubijenima (pa da su bili i svi redom zločinci kao što nisu, gnjusni je zločin to što je učinjeno) je sasvim poželjno, ali hvala lijepo, ne u društvu kretena zalutalih u vremennu.

Kad već spomenuh utakmicu, kratki osvrt na Indexovu "aferu"  s kartama. Iako ne vidim ništa kriminalno u tome da su čovjeku izašli u susret sa nabavkom karte (po cijeni), poznato je da je kuća hrvatskog nogometa izuzetno časna ustanova, za koju se kvalifikacija stiče studijem na Teološkom fakultetu. Svaka je sumnja u zaposlenike kao što su Štimac, Marković ili Srebrić, ne daj Bože Mamić, ravna je herezi samoj. Njima sigurno nije novac na pamet, samo i isključivo interes hrvatskog naroda, za koji bi i život dali.

Kako sam kronični i nepopravljivi pušač, lagao bih kad bi rekao da mi nije drago što je propao nacionalni program, koji je uključivao i apsolutnu zabranu pušenja na javnim mjestima. Iako bih lagao, i kad bih rekao da sam planirao odvikavanje, očekujući realizaciju tog pompozno najavljenog zakona. Država u kojoj je Adris grupa, jedan od top five investitora, kao i punitelja proračuna, očekivati svjesno rezanje (i)legalno kolektiranog novca, u najmanju je ruku bedasto. Osim toga, bilo bi zanimljivo pratiti provedbu, u zemlji gdje se zakoni provode, već kak se (ne)provode.

U Večernjem sam, skrušeno priznajem, ipak najradije popratio temu vezanu uz sport. Sa velikim zadovoljstvom. Iako naslov baš nema veze sa viđenim (namjerno ne spominjem pročitano), lijepo je lijepo. I ukusno.

U CERN-u je u 8.32 počela rekonstrukcija Big Banga, mi nismo u crnoj rupi. Ili možda ipak...



zraj @ 11:00 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, srpanj 11, 2008

Čale Žužić, nova je zvijezda hrvatskog sajma, ne taštine, nego bahatluka (pa se tako uklapa u jučer načetu temu). No čemu se čudimo. Tome da je njegov nasljednik ubio, ni krivu ni dužnu curu, i osakatio njenog dečka. Čudimo li se da je pobjegao policiji? Kao zagrebački gradonačelnik onomad? Ili se čudimo što je još na slobodi. Toliko o pooštrenju zakonskih propisa vezanih uz promet. Ali će zato, no name vozač(ica) platiti ,za vožnju gradom, brzinom od 70 km/h (što s današnjim automobilima i nije nešto brzo), zaboravljenog pojasa, javljajući se na važan poziv - 3200 Kn. Što je vjerojatno više od pola mjesečne plaće. A Žužiću mlađem, loše sjeo boravak u zatvoru, pa traže (tatini odvjetnici) otpust zbog potrebite psihološke pomoći. Koju spomenuta djevojka može dobiti samo od Sv. Petra osobno. I tako, tata Žužić, nedvosmisleno nam je pokazao što o nama, ostalim smrtnicima misli, i kakav će stil vožnje preporučiti nasljedniku kad ovaj odguli premalu kaznu. Vlastitim uzorom. Ili da možda ministarstvo pravosuđa, priskoči u pomoć Žužiću mlađem, tako da mu zatvorske dane olakša druženjem s ocem. Ne čini mi se loša ta ideja....

Kako čitam u Jutarnjem, M.D. kojeg jučer policija privela zbog ubojstva Luke Ritza, nevin. Poruka roditeljima. Ako su u policiji priveli (kako sami kažu) stotinjak osumnjičenih, sasvim je sigurno da barem jedan od tih zna istinu. Pritisnite djecu. Time im činite uslugu. Ubojica je na slobodi i pitanje je čije će dijete doživjeti Lukinu sudbinu. Na vama je odgovornost. Za njihove, a bogme i tuđe živote. Krajnje je vrijeme, da javnost čuje poruku pravosuđa. Premlaćivanje na ulici je zločin, koji se najstrože kažnjava. Bezuvjetnim, dugotrajnim zatvorom. Bez obzira na okolnosti, cijenu MORA platiti bitanga koja je oduzela život vršnjaku, i uništila živote njegovih roditelja.

I još je jedan highlight današnjeg pressclipinga. Smjejnuje (?) se novi načelnik policije. Kao pedro odgovoran za neučikovitost policije. Ništa se promijeniti neće (uostalom ministar je pod istragom zbog sumnje da je ošteti RH za 14 milijuna kuna(!!!)), dok se u policiju na mjesto politički prihvatljivih niškoristi ne postave školovani policajci. Profesionalci, kojima su struka i zakoni jedini kriteriji djelovanja. Međutim, to mi se čini malo neugodno za trenutnu garnituru na vlasti, jer po onoj, "riba smrdi od glave" (što je stvarno točno), prve akcije nove policije tebale biti na Markovom trgu. Stoga, do daljnjega će policija "tapkati u mraku".

A Zagreb ostati siguran grad. (aj kaj ti je to par prebijanja, nešto pregaženih pješaka, oružanih pljački mjenjačnica i pošti)

zraj @ 11:58 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare