zagrebačka trilogija
Blog
utorak, ožujak 10, 2009

Kiseli izraz lica Milana Bandića, kada je dodjeljivao nagradu "Zagrepčanka godine" prof. dr. Mirjani Krizmanić, nadam se biti će sve češći slučaj. Duhovit video napravljen na temu prešutnog sporazuma o nenapadanju između njegove i obitelji dr. Grinča, ne da je samo to, nego zaista pogađa srž problema. Metode vladanja gradom, bitno su bliže receptu Vita Corleonea (čak Vito bio umjeren, više kao Sonny), nego kakvog prosječnog srednjeeuropskog milijunskog grada.

Miki je krenuo u predizbornu ofanzivu, pa tako najavljuje sniženje cijena komunalnih usluga. Kao i sve moje sugrađane, i mene takva vijest veseli. Međutim.... Radi se tu o nečem ozbiljnijem. Tvrtke koje nam naplaćuju komunalije, uglavnom rade s golemim gubicima (izuzev notornog Zagreb parkinga), tako da će se gubici, najavljenim (vjerojatno samo u predizborne svrhe, a nerealiziranim) pojeftinjenjem samo povećati. 

Nagradno pitanje glasi: tko će nadoknaditi i otkud, nove gubitke genijalnog Zagrebačkog holdinga?

Dok je situacija s Arenom tragikomična (osim za kooperante INGRE, kojima je samo tragična), situacija s Maksimirskom ljepoticom je zaboravljena. Sjeća li se tko megalomanskih obećanja prije prošlih izbora, pa reteriranja najavom referenduma? I kaj? Nikaj!  Fala Bogu na U2, kad smo već ulupali tolike miljune za gušt njih dvije, tri tisuće pasioniranih ljubitelja grandiozne igre (Mikijevog frenda Mamića legije stranaca), od kojih  su valjda pola maloljetnih krimića koji ljubav prema gradu i klubu izražavaju razbijanjem tramvaja, prebijanjem djece na ulici i uništavanja fasada priglupim grafitima plagiranim od engleskih huligana (A.C.A.B).

Zaista je došlo vrijeme, da don Mikija i njegovu kumčad, zatvorimo u škrinjicu sve-znam-i-svi-se-urotili-protiv-nas-hrvata-inače-po-svemu-najboljih-na-svijetu Branke Šeparović. Ako netko ne zna zašto "don" ispred nadimka aktualnog gradonačelnika, kao i njegovog premijera, neka se sjeti Rađenovića, Galinca, Miljuša, neka prizove iz memorije razne oklade, prenamjene zemljišta, Kikaše.......Neka se sjeti kako se dobiva posao u Holdingu - veli Luka Bebić da nema u tome ništa loše...Dobro 'ajde onda....nije bad.

Prilika dolazi uskoro. Don Ivo je zauzet natezanjem sa susjedima, i  traži trenutnu deblokadu pregovora. Kao da smo spremni k'o napeta puška samo nas zli susjedi drže na lancu.  Ekonomska kriza i famozne glasno najavljivane imbecilno kozmetičke protumjere, stvar su prošlosti. Hrvatska živi u blagostanju, a Svemoćni Super Ivo, pobijedit će zlog Pahora. 

Svjestan je Don Ivo, da Jasen ionako ne može dobit više od 20% (to onih vojnički discipliniranih hadezejovaca, dok će ostali glasat za zemljaka valjda, ne?), pa možda korist od njihove male igre skrivača ubere netko treći. Mi.

U međusobnom natezanju kumova, ja ću svoj glas dati ovamo. A vi kak znate. Samo nemojte ostat doma. Mikijeva ekipa s Kozari puta, Ježdovca, Blata i ostalih turbo-urbanih četvrti neće.

zraj @ 14:27 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 2, 2009
U studenom 1955. u zaseoku Cerov Dolac, na pola puta između Gruda i Klobuka, rodio se čovjek, koji će sav trud i vizije svojih prethodnika baciti u vodu (blato).  Milan Bandić. U svojoj biografiji, kao ključne momente navodi 1974. kada je došao u Zagreb na fakultet (Političkih znanosti) i 1983. kada se zaposlio kao stručno-politički radnik za ONO i DSZ  u Općinskom komitetu SKH Pešćenica. Ako tko ne pamti – OpćeNarodna Obrana i Društvena SamoZaštita;  što bi u „onom“ sistemu bio špija, njukeza, onaj koji prokazuje neprijatelja u vlastitim redovima i koji nikad, ali nikad, ne priča viceve o Titu, a one koji to čine prijavljuje sekretaru komiteta. Naš Milan, srećom nije bio takav, jer nije podnosio kancelariju nego je bio na terenu, kako sam kaže: među ljudima!. I otud valjda sklonost nabavki tenkića uz potporu Pavla Kalinića. Sigurnost građana na prvom mjestu.
 
Za gradonačelnika je dobio mandat na izvanrednim izborima, zahvaljujući mjestu predsjednika zagrebačkog SDP-a, 2000. godine, sve na krilima promjena u društvu nastalih nakon smrti dotadašnje alfe i omege života i smrti u Hrvata, vrhovnika u belom odelu Franje Tuđmana.  Ubrzo, mandat je potvrdio i na redovnim izborima slijedeće godine.
 
Uskoro, počet će afere vezane uz tog lika čiji karkter odlično ocrtava činjenica koju je sam podvukao u svojoj autobiografiji: "Upisao sam se na Fakultet političkih nauka i na jesen počeo studirati. Ali sam nastavio s fizičkim radom kako bih si popravio studentski standard. Često sam znao istovarivati šećer i ugljen. Ipak, najbolji sam bio u ožbukavanju fasada. S prijateljima sam ožbukao pola ulice Mikulići u Črnomercu i dobro zaradio". Bauštela i zarada. Ključne riječi.
 
Međutim, sve će preživjeti. Kako? – kao i trenutačni premijer RH, oko sebe je okupio ljude nekompetentne za upravljanje tako velikim projektom kao što Zagreb jest, ali ljude koji su vezani rođačko-zemljačkim-koruptivnim vezama. Stranačke ne spomenuh, jer pod krinkom nestrančkog upravljanja gradom, poglavarstvo zbrinajva likove kao što su Kikaš, Nenad Ivanković, Miro Laco i slični besprizorni.
 
Najbolji je primjer funkcioniranja sustava, kada je, kao osigurač za eventualne nevolje koje bi mogao izazvati novi predsjednik stranke, osigurao „poslove“ Milanovićeva tasta i tako mu začepio gubicu. Ovoj gradskoj upravi, nije cilj ono što proklamira njen šef, a to je javni interes građana, nego mi se čini, osobni probitak šefa i odanih mu.
 
Ne kažem ja da gradonačelnik nekog grada mora biti u njemu rođen, ali mora barem biti uvjereni građanin. Naš Milan to nije. On je i dalje zemljak. I ne trebaju pročelnici gradske uprave biti rođeni u Zagrebu. Ali da nema baš ni jedan?!?! Pa jebemu, bar jedan. Jok. Bahatost koju taj antipatični demagog demonstrira, temelji na moći koju mu daje novac. Bandić je i jedini član skupštine gradskog giganta Zagrebačkog holdinga, koji je pak alfa i omega poslova u gradu. Loš odnos sa Bandićem, znači da nema dobivanja posla s gradskim tvrtkama. Ako znamo da je u Zagrebu vjerojatno najveći investitor baš grad (što je i normalno) jasno je zašto mu se nitko ne želi zamjeriti. Pa ovaj može trošiti naš novac baš kako želi.
 
No ovom tekstu nije bila namjera opisivati lik i djelo Milana s Bandić Briga, nego osvrt na projekte razvoja grada. Kad ga se kritizira, reći će mnogi, pa što? – čovjek ima rezultate. Ja pitam: koje rezultate? Bundek? O „uređenju“ bi se dalo podosta diskutirati, ali nek je i napravljeno OK. I kaj? I za koliko NAŠE love. Saznasmo li ikad bilancu?
 
Promet je u Zagrebu u kriminalnom stanju. Nesnošljive gužve na svakom raskršću. Zašto? - zato jer nema prometne stretegije. Čemu je bačena silna lova na izgradnju podvožnjaka ispod Savske, ako je dvjestro metara dalje semafor. Pa opet podvožnjak ispod av. Većeslava Holjevca i tristo metara dalje kretenski semafor na Krugama. Isto je i poslije Heinzelove. Zar nijedan od debila iz gradskog ureda za promet nema ni kokošji kvocijent inteligencije da shvati kakva je to glupost. Ali zato ima štelu u tvrtki koja štanca ležeće policajce na tekućoj traci, i uskoro ćemo voziti samo po kvrgama na cesti. Sad izumilo i fantastične stupiće, protivljenju profesora s prometnog faksa usprkos. Jebi ga, ko će kome ako ne svoj svome – treba pomoć malo mladoj tvrtki koja započela proizvodnju stupića.
 
Konkretno, na pitanju Slavonske avenije. Zar je nemoguće na križanju Kruge, zabraniti lijevo skretanje? Tada bi promet po aveniji tekao nesmetano, a desni odvojci i priključci ga ne bi bitno usporavali. Za one koji trebaju lijevo, mogu se odvojiti na podvožnjaku prije ili poslije. Ovako, taj put koriste kao by pass za gužve na Držićevoj i dodatno usporavaju promet na Slavonskoj. Isto vrijedi i za raskršće s Prisavljem.
 
Ne može li se Držićeva denivelirati ili bar pretvoriti u kružni tok. Kažu skupo je. Pa????
 
Mora li se u centar grada nasrati još jedna podzemna garaža, kako bi dodatno motivirala vozače za dolazak autom do trga Bana Jelačića?
 
Ne može li se više sagraditi još jedan most na Savi?  Ups! - opet IGH

Bezbroj je pitanja, ali odgovora nema. Zapravo, valjalo bi ih potražiti u kompetencijama izvođača. Nejasno? – jednostavno, odabir fininciranja projekata se izgleda mi kao da se ne odabire prema važnosti, nego prema sposobnosti „odabranih“ da ga izvedu. Zašto? – svakom na prosudbu.
 
Prometni su problemi samo kap u oceanu zagrebačkog sranja. Možda su najvidljiviji. Urbanisti su valjda studirali u Grudama, kod Milanovog djeda Brkušića, kad su nasrali odvratno POS-ovo naselje na bivšoj kafileriji u Sesvetama, ili ovo preružno na potezu Remetinec – Blato (kod Arene). Tko će živjet u tim rugobama? - pitate se, odgovor je jasan. Novi birači.
 
Grad Zagreb, uložio je golem novac u razvoj niskopodnih tramvaja, pod izlikom ambicija za pomoć domaćoj tvrtki i za prodaju drugim gradovima. Niti jedan tramvaj nije prodan izvan Zagreba, a klaunovi su se slikali na krovu 100-og proizvedenog primjerka. Činjenica je, time je svakako unaprijeđen standard putovanja tramvajem, ali samo u sferi udobnosti. U sferi pouzdanosti i unaprijeđivanja prometa samog (čitaj brži i efikasniji dolazak od točke A na točku B), nije učinjeno ništa. I dalje tramvaji stoje u redu sa kamionima na Savskoj, čekaju beskonačno na prelaz Vukovarske u Držićevoj itd, itd. Nije li se taj novac mogao upotrijebiti bolje? Pa napravit studiju deniveliranog prometa u gradu, kako su to učinili svi gradovi slične površine i broja stanovnika na zapadu. Nije li se mogao uvest red u dostavu, i kretanje teretnih vozilia u vrijeme „špice“?
 
Nedavno sam pisao o donacijama grada raznim udrugama. Skandalozno! I kaj? Nikaj.
 
Kakva je budućnost grada? Od industrijske velesile bivše države, spali smo na grad trgovačkih centara. Grad je izgubio dušu, pa tako više ne postoji običaj šetnje gradom, nego građani, kao i njegovi posjetitelji iz provincije, masovno obilaze šoping centre na periferijama. Obrtnici propadaju, birtije u centru propadaju, klubovi pogašeni, jer ruralnim tipovima koji su se doselili u centar zahvaljujući bliskosti izvorima kapitala prethodno pokupovavši nerealno precijenjene stanove. I smeta im buka iz Kulušića, ali sami odlaze u Ludnicu, gjde im buka ne smeta ni najmanje. Zgodna je bila i ideja nekog polupismenog seljana, da urbane klubove iseli na periferiju. Predlažem Lomnicu, gdje je još ponegdje moguće pronać kakvu štalu. Pa iselit gujde i naselit maršale i bubnjeve.
 
Kako očekivati razumijevenje gradonačelnika za urbane običaje, kad ih sam nije stekao usprkos činjenici da je u gradu skoro 40 godina?
 
I tako je, prvi puta u povijesti grada, uspijelo ono što nikada nije. Grad se prilagodio svojim doseljnicima, umjesto obratno, kako je bilo u prošlosti. Bandić je naprosto odbio prilagoditi se gradu. Nego ga je prilagodio sebi. Pa se sprda sa zagrebačkim dijalektom. Jer onako kako ga on upotrebljava, uvredljivo je za svakog od nas.
 
Uz prometnu kataklizmu grada, najvidljivija je ona kulturna. Novi val osamdesetih, iznjedren u urbanim naseljima Novog Zagreba a odrastao na ulicama donjeg grada, nije zajahao na krilima devedestih ili novog stoljeća, nego je zahvaljujući ruralnim običajima krepao. Za nešto malo tragova alternativne kulture, tako svojstvene gradovima, pobrinuli su se graditelji zainteresirani za lokacije na kojim egzistiraju rjietki klubovi, a za ostalo su se pobrinule horde agresivnih debila koje nakon rakijetine u parku uz audio podlogu cajki što trešete s mobitela, premlaćuju klince što im draža atmosfera močvare od ambijenta ludnice. Pa kad ih i uhvate, puste na slobodu, jer su gle čuda! – maloljetni.
 
Za sve je to što izravno, što neizravno kriv zagrebački gradonačelnik, odnosno gradska uprava. Zašto Madonna ima koncert u Ljubljani, a ne u Zagrebu koji je valjda tri puta veći. Jer nijedan investitor nije  siguran da će napunit dvoranu. Eto zašto. Ali zato kakva besprizorna cajketina ili geni kameni hrvatine Thompsona, što mašući mačem arlauče o paljenju srpskih štabova, može napunit Dinamovo ruglo od stadiona ili glavni gradski trg. To je slika Bandićevog Zagreba. Rolling Stones, Eric Clapton, ZZ Top, Joe Cocker ili Dire Straits su povijest. Budućnost je Seka Aleksić.
 
Kad ga već spomenuh, od svih floskula vezanih uz tu pljačku stoljeća (koju je, pošteno je reći, započeo prolupani vrhovnik) posljednja je najavljivani referendum. Kakav jebote referendum? Vrati vaporiziranu lovu, stisni uhljebljene građevinare, pa završi započeto. No to nije tako jednostavno. Najpovoljniji ponuđač na provedenom natječaju ne pozna folklorne običaje trgovine u Hrvata. Nego se posao rihta famoznom IGH i (ili) INGRA-i, koji pak u tim vodama plivaju fantastično.
 
I tako...
 
Iako je vjerojatno kasno, jer je cijelo desetljeće vršena intenzivna pretvorba iz grada u selo, na pragu su lokalni izbori. Pravila su igre ponešto promijenjena, pa nije potrebno glasati samo za stranku koja će iznjedriti gradonačelnika, nego su izbori i direktni. Glasati ćemo za potencijalne gradske zastupnike, odnosno članove gradske skupštine iz redova stranka i  s nezavisnih lista, i posebno za gradonačelnika, koji ovaj put ne mora nužno biti iz stranke koja ima većinu u skupštini. Loše je kod ovoga činjenica, da je za smjenu gradonačelnika potrban referendum s 2/3 glasova protiv, ali ionako, tko je do sada i zašto mogao isto to. Dapače, sada ćeto barem biti mogućnost, koju do sada nismo imali. Pa nam se bahati bradonja uporno smijao u lice.
 
Prilika je izaći na izbore, i zaokružiti bilo čije ime. Osim jednog. Možda još ipak ima nade.....
zraj @ 14:53 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
petak, siječanj 30, 2009
Nastanak grada povezuje se sa osnivanjem biskupije na Kaptolu 1094. a povjesno je važna i 1242. kada građansko naselje Gradec dobiva od kralja Bele IV Zlatnu bulu, kojom postaje slobodni kraljevski grad. U 19. stoljeću, 1850. ta se dva naselja zajedno sa pripadajućim okolnim, ujedinjuju i zapravo postaju Zagrebom. Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, razvoj grada prelazi i na drugu, južnu (ili desnu) obalu Save. Geografski – na Balkan.
 
Više mi ne pada na pamet spominjati povijest grada, kao niti eventualno diskutirati o točnosti, iznesenih podataka. Kada i ovako površno pratimo razvoj, kojega su svjedočanstvo ulice i trgovi, lako je prepoznati najvažnija razdoblja.
 
Prvo razdoblje, obilježeno je gornjogradskim kućercima, i nešto monumentalnijim zgradama današnjeg sabora i drugih palača, kulama i vratima. Urbanizacija potpuno u skladu s vremenom, a jad ove gradske uprave, turističke zajednice i ostalih upetljanih u upravljanje gradom institucija je taj, što druge takve spomenike povijesti, posječuju rijeke turista dok kroz gornji grad prolaze šačice zalutalih Japanaca, nešto nadubudnih europskih studenata, omanje grupe školaraca iz provincije i točka. Toj činjenici ide u prilog, da zapravo, i nemaju bogznašto vidjeti. Marketing temeljen na tri pisana djela Augusta Šenoe i M.J. Zagorke, naprosto nije dovoljan kako bi privukao više turista od ovog spomenutog.
 
Harmica, ili današnji Trg Bana Jelačića, u podnožju mjesta gdje se dodiruju Greadec i Kaptol, ishodište je razvoja grada. Ulice u više manje okomitom rasteru zagrljene spojenim višekatnicama, a prekinute namjerno projektiranim trgovima, uobičajena su slika srednjeeuropskih gradova. Posljedica je to valjda i racionalne kupovine (skupog) gradskog zemljišta. Donji je grad, tako vrlo sličan svojim europskim rođacima, ali bitno manji (čitaj: niži) što je i logično kada uzmemo u obzir broj doseljenika što građanima postaše.
 
Kako se grad širio, a zgrade udaljevale od Harmice, na sve strane svijeta osim sjevera, ulice su postajale sve šire, što je i logično. Urbanizacijom grada toga doba, dirigirali su Bolle, Lenuci, Kovačić, Ibler, Planić i slični ugledni arhitekti. Gradonačelnici poput Amruša ili Vončine, imali su viziju razvoja grada. Dosegnuvši željezničku prugu, grad se našao u nemilosti. Zašto su urbanisti odustali od gradu uobičajene arhitekture, odnosno od organizacije ulica u više manje pravilnom rasteru, nemam pojma. Ali rezultat toga su stihijska, niska naselja poput Sigećice, Trnja, pa i Trešnjevke ako baš hoćete. Prešavši Savu, grad je izgubio i tu ideju. Zagrebački Velesajam, kao izvidnik prekosavske situacije, s lokacije u Savskoj (današnji Studenski centar i Tehnički muzej) premješten je, zaslugom Većeslava Holjevca, umjesto u Beograd, na novu, i danas stojeću. Široke avenije, koje su više nego poželjne, obgrlila su novozagrebačka naselja, projektirana kao mali gradovi s višim ili nižim višekatnicama. Parkovi unutar njih nisu loša ideja, dapače, ali grad više ne izgleda kao grad. Nego kao skup urbanih naselja. Naselja su projektirana šezdesetih godina 20. stoljeća, i u ondašnjim uvjetima, raskošno su ostavljala prostor za promet i odlaganje prometala. Ali ono što tadašnji projektanti nisu predvidjeli (da li su morali?), dogodilo se. Promet i posjedovanje prometala multipliciralo se u nevjerojatnom broju. Korijeni današnjeg kaosa su se čvrsto primili. Prirodna nepogoda, poplava koja je pogodila Zagreb, izazvala je i novu grešku u strategiji razvoja. Tadašnja „ho-ruk“ politika, odlučila je kao preventivu od budućeg izlijevanja rijeke, sagraditi nasip. Da je ispred grada sagrađena hidrocentrala (kao na Dravi pred Mariborom, nekoliko njih) izgled današnjeg Zagreba bi bio sasvim drugačiji, vezan uz rijeku koja sada razdvaja grad umjesto da ga spaja. Ranih sedamdesetih, točnije '73. i tramvajski je promet pustio svoje pipke preko Save. Još je grad kako-tako funkcionirao. Osamdesetih, u gradu južno od Save, živjelo je bitno više ljudi nego na drugoj strani. To je rezultiralo gradnjom još jednog mosta. Jednog. Koliko je mostova preko Vltave, preko Seine, preko Tibera, Preko Dunava? A preko Save, dva i pol. Podzemnu željeznicu nitko i ne spominje, s opravdanjem da je grad premalen i premalo naseljen. Hm, OK, ali imigracija se i dalje nesmiljeno nastavlja. Zagreb je zaista postao industrijski grad, sa svim pozitivnim i negativnim posljedicama te činjenice. Međutim, da nije tako, bez doseljene radne snage, Zagreb ne bi bio ono što danas jest (ili što bi htjeli da bude). Metropola.
 
Univerzijada, tračak nade, da će grad zaista gradom postati, kao i ambicije uprave, građana i institucija nepovratno su uništene barbarskom agresijom početkom 90ih. Rat, donio je gradu uz raketiranje i rijeke izbjeglica, hoteli (kojih je usput mizeran broj, a i za koga – vidi pod turistički prigovori na početku posta) su postali izbjeglički kampovi. Solidarno s ostatkom države, okupirane i natoljene krvlju, Zagreb stagnira. Zapravo nazaduje. U zagrebačku upravu ulaze politički ispravni likovi toga doba, podobni seljačkoj politici tadašnjeg kralja, ups! - predsjednika države a koji su potpuno nekompetentni za išta osim okorištavanja nastalom situacijom. Nastaje koruptivni lanac. Sklapaju se savezi temeljeni na pinki. Dojučerašnji klošari iz Dubrave ili s Knežije (nek se nitko ne uvrijedi bilo ih je posuda), doseljenici iz Bosne ili Zagore, postaju ugledni građani i politički moćnici. Instaliraju svoje pijune u svim porama grada (a države) uz pomoć novca kojim jedino oni raspolažu, i uz blagoslov šefa Franje. Investira se u projekte koje projektiraju inžinjeri s Prometnog faksa (2000 dojč maraka po semestru), i neviđen novac nestaje netragom, a stvara se čitava nova klasa. Tajkuni. Nekadašnji lovatori, zagrebački obrtnici propadaju i zatvaraju radnje jednu po jednu, a na njihova mjesta dolaze neki novi likovi. Krupni, čelavi, naoružani, opasni. Voze velike automobile i parkiraju ih gdje požele. Za njih pravila ne vrijede. Oni ih stvaraju....
 
 
Ali 'ajde, preživjesmo i to. I onda dolazi nesretno 21. stoljeće a s njim i pošast zvana Milan Bandić.....   
 
 
zraj @ 09:04 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 29, 2009

Glavni grad Republike Hrvatske. Mjesto u kojem sam se rodio i u kojem živim. Mjesto gdje se rodio i moj sin. No zajebi sad lokalpatriotsku patetiku. Mjesto je to koje je umjesto urbane metropole (p)ostalo golemo selo. Kako mi današnji horoskop ne predviđa puno vremena za blog (zapravo ne predviđa ga uopće), tako je ovo samo uvodni dio posta. 

Veliki gradovi (urbane sredine) se od malih, najviše razlikuju po složenosti i važnosti organizacije života u njima. Tako su pravila prometa ljudi i robe, distribucije energije,  i ostalih "komunalija" vrlo stroga, i ako samo jedan zupčanik te urbane urice zakaže, nastaje kaos. Naša, zagrebačka čuka, ako je i postojala u davnini, riknula je skroz-naskroz, zahrđala, jer nije podmazivana, nego je u nju, urariji nevični majstor, ugurao bezbroj novih zupčanika pa na silu zatvorio poklopac. Ne da kasni, nego s vremena na vrijeme krene i u rikverc.  Možda se ne može uspoređivati sa modernim japanskim digitalnim čudesima od prenaseljenih megapolisa, ali sa srednjeeuropskim moderniziranim analognim rođacima bi trebala. 

Nisu svi gradovi svojim nastankom postali organizirane urbane sredine, ali su se razvijali u tom smjeru. Kako se razvijao Zagreb? Da li se razvijao ili je rastao stihijski? Dok je u Donjem gradu više nego vidljiv plan urbanog razvoja, već južno od željezničke pruge, sve je otišlo dođavola. Većeslav Holjevac, čiji se spomenik ponosno dići na vratima Novog Zagreba (na svojoj aveniji uzgred) za to je djelomično zaslužan i "zaslužan". Mnogi od nas putovali su Europom, čiji dio jesmo i želimo biti, i mnogi su gradovi slični Zagrebu (odnosno točnije, Zagreb je sličan njima). Međutim, kritični su moment, prema mojem skromnom mišljenju, godine kada je počelo intenzivnije doseljavanje. Za to pak, zasluge ima politika. Jugoslavija je prije Drugog svjetskog rata bila agrarna zemlja, da bi formiranjem komunističke (kasnije socijalističke) vlasti, dekretom postala industrijska. Želja i dekreti su jedno, realnost i mogućnosti nešto sasvim drugo. Tako su ruralne sredine migracijama izgubile dio stanovništva, a potencijalno urbane, dobile doseljenike, od kojih se velik dio nije mogao, ili nije htio saživjeti sa novim načinom života. Ne odnosi se to samo na Zagreb, već i na ostale gradove u Hrvatskoj, pa i u bivšim jugoslavenskim republikama.

Poslijednji kritični moment, bio je Domovinski rat. Konačni val doseljenika, potpuno je ispraznio ono sela što je kako tako funkcioniralo, i doselilo u gradove. Koji ih nisu bili spremni prihvatiti. Ne mislim na građane, nego na gradsku, urbanu infrastrukturu. Većinom, gradovima su već i upravljali oni koji su ruralnog mentalnog sklopa i životnog iskustva, što je u Zagrebu dostiglo svoj vrhunac vizualizacije. 

Kako bih se ogradio od optužbi o urbanom šovinizmu, ovo nije post o doseljenicima, nego o nesposobnim i zlonamjernim gradskim upravama. Ovo nije post o ljudima koji su došli sa sela, i ogromnom se većinom prilagodili novim životnim uvjetima, ovo je post o gradovima, koji nisu znali napraviti urbane uvjete za život kako onima koji su već tamo bili, tako i onima koji su se doselili. Kaos i stihija. To je bila politika gradskih vlasti širom Lijepe naše. Kako situaciju u drugim gradovima ne poznajem, tek upijem nešto informacija usmenenom predajom prijatelja i praćenjem medija, u nastavku ću pisati samo o mjestu u kojem sve posljedice (ne)učinjenog trpim na vlastitim leđima. 

Kao ilustraciju dosad rečenog, jedan primjer. U organiziranim gradovima, uglavnom je cestovni promet organiziran na način da je izmaknut iz povijesnih jezgri. Međutim, povijesne gradske jezgre su uglavnom i najprometnije, najviše zbog tradicije, pa se u gužvu još priključe i turisti. Tako da su napravljeni stanoviti kompromisi, i bez prometa ostaju samo rijetki dijelovi grada. Uglavnom, promet je rješen nivelacijom. Što će reći, da je intencija premještanje glavnine prometa tamo gdje za njega mjesta ima, a to je pod zemlju . Tako su iskopani brojni podvožnjaci(u Parizu je npr, u jednom takvom podvožnjaku skončala i Lady D), kako glavne prometnice ne bi bile ispresjecane brojnim raskršćima. Naravno, veliki gradovi imaju i podzemnu željeznicu, ali u Zagrebu se ona ne isplati. Nego se isplati tramvaj, koji posluje s najvećim gubicima od svih članica famoznog Holdinga. Ali o tome kasnije. 

U centru, pa i šire, gradovi su odredili stroga pravila igre. Tako je dostava robe dozvoljena u točno određenim razdobljima dana, a ne da usred špice (engl. rush hour) jedna od dvije prometnice koje su žile kucavice donjeg grada, sa svoje tri trake budu svedene na dvije, zbog dostavnih vozila parkiranih (uz nezaobilazna četri žmigavca) u desnoj (ili lijevoj).

Jedanko je i s vozilima  koja opslužuju brojna gradilišta. Ali da bager (rovokopač ako hoćete preciznije) uredno vozi glavnom avenijom u novom dijelu grada, preko koje se odvija barem 25% dnevne, odnosno jutarnje migracije to je svagdje, osim u paklu, nezamislivo. U Zagrebu, nakon slaloma između parkiranih dostavnih kamiončića, dostavljača pizze, lijenih i bahatih vozača osobnih vozila koji ne mogu parkirati 50 metara dalje, nego pred mjestom gdje moraju ući (jebiga, u čemu je problem? - ima upaljene sve žmigavce), kad konačno kreneš, dospiješ iza bagera. Vrlo vjerojatno, vozač je skočio do obližnjeg Konzuma dečkima po pivu. 

Policija čuči u autu stotinjak metara dalje, ne bi li ušićarila kakvu kunu od zločinca koji nije zavezao pojas. No nije krivnja (samo) na njima, nisam siguran da postoji kakvo pravilo koje bi reguliralo promet na način da zabrani takvo ponašanje. Koliko ste puta stajali iza ili pored golemog šlepera u npr. Vukovarskoj. Koji kurac ne može krenuti, ma kuda išao, sat vremena prije ili poslije? Jebe mu se, može kad hoće jer ako pravilo i postoji, nitko ga se ne pridržava. Ali ako pred svojom novozagrebačkom zgradom parkiraš uz cestu (gdje nikom ne smeta) jer je parking zatrpan, odnese te pauk (700 kn?). Ili ne platiš parkiranje na praznom parkiralištu tržnice u 17.30 (kada ova više ne radi) i zadržiš se 20 minuta, 250 kn (neustavne) kazne. 

Tako (ne)funkcionira ovaj grad, i u nastavku ću još malo s time gnjaviti slučajnog (ili namjernog) namjernika ovoj internet adresi.....

zraj @ 11:46 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare