zagrebačka trilogija
Blog
ponedjeljak, travanj 21, 2008

Slučaj prvi.
A.D. (19) zatekla se u stanu svojeg dečka, kada je na njegova vrata zakucala policija. On je nešto stariji od nje. Prodavao je heroin, a ona je to znala, ali je šutjela,  jer je on bio pažljiv prema njoj. Kupovao poklone, skupe krpice. Njega u trenutku kad su dva detektiva zakucala na vrata, nije bilo kod kuće. Imali su nalog, pretresli stan, našli digitalnu vagu, heroina u tragovima, nekoliko grama marihuane, citronsku kiselinu, rizle (nikada mi nije bilo jasno zašto su rizle i(ili) citronska kiselina inkriminirajući kada se kupuju na svakom kiosku ili špeceraju.).  Nju su legitimirali i odveli u Remetinec. Govno, se kao što bi normalan čovjek učinio, u slučaju da mu zbog njegovih aktivnosti uhite curu (na pragu punoljetnosti) nije predao. A.D. je čučala u istražnom zatvoru Remetinec 6 (šest) mjeseci. Njega su zbog sasvim nečeg drugog (kombinacija uličnog nasilja i oružja) uhitli nekoliko mjeseci nakon nje. Njena je majka odahnula. Uz sva pitanja (gdje sam pogriješila i sl.) pomislila je da njena noćna mora prestaje. Beeeeeeep. Wrong. Malo govno nije htio potpisati izjavu da ova nema veze s tim, usput je putem odvjetnika ucjenjujući. Krunski je svjedok optužbe bilo drugo narkomansko govno, koje je teretilu malenu, a ne govno broj jedan, naravno bojeći se osvete. Policiji je svejedno. Imaju dilera. U buksi. Imaju svjedoka. Imaju "slučaj". Malena je nakon šest mjeseci izašla, no njena mora nije niti približno na kraju. Čeka je kazna zatvora, samo je pitanje trajanja. Govno broj jedan je uzatvoru, zahvaljujući više ovom drugom djelu nego li trgovini drogom. Govno broj dva je vani, i trenutno negdje crkava od krize ili pak kljuca od heroina.
Što je tu sporno? 
Ništa. Drek se bavio prodajom heroina, i nek', što se mene tiče, krepa u zatvoru. Malena se pretvarala da ne zna što se događa, i uživala u plodovima te prodaje, a tek kad je dobila po prstima, shvatila je da to baš i nije u redu. Nek ai ona odguli svoje. Sporno je, možda to, što je drek koji je odigrao ulogu svjedoka vani. Iako, niti to nije toliko bitno, jer će kreten prije ili kasnije provalit u kladionicu ili apoteku, a ova mu aktualna nagodba neće puno koristiti.
Hm. I dalje me nešto muči....

Slučaj broj dva. Policija temeljem dojave, vrši pretresu u stanu I.P i M.P, pronalaze 15 grama kokaina niske čistoče, i.... ništa. M.P. nalazi se pod zaštitom HHO-a u nekakvoj sigurnoj kući, I.P slobodan kao ptica pod zaštitom tjelohranitelja zbog fantomskog "a je to" ubojice. Policija ne zna čiji je kokain, pa dok to ne utvrdi, oboje ostaju vani. Hm. Mrvicu nedosljedno rekao bih, u usporedbi sa slučajem broj jedan. I.P. kaže da ne koristi taj dio stana u kojem je pronađen kokain. Policija šuti. Izgleda da će optužba za posjedovanje teških droga, otići na adresu vrijednog kosa koji je nad prozorom savio gnijezdo, pa zabunom umjesto grančice, donio vrečicu kokaina. Đukac jedan ptičji!  I.P. sukladno ne znam kojem zakonu, jednako kao i M.P. traži zaštitu HHO-a (od koga, jeo ga patak?), što se ovima ne čini kao sukob interesa. Jedino je preostalo, da i mi, ostali, zatražimo zaštitu iste ove organizacije od medijskog zlostavljanja. Tko je tu blesav? I. i(ili) M. P? Predjednik Republike? Ministar zdravstva koji upravo preispituje, da ne kažem istražuje odgovornost svih umiješanih institucija pa tako i svoju? Načelnik policije?  Ministar Novi A6 unutarnjih poslova? Njegov šef, doktor teatrologije? Nažalost, odgovor je kao i uvijek jednak. Mi. Mi smo blesavi. Jer to trpimo.  
 
I na kraju, slučaj broj tri. Naizgled nepovezan s gornja dva. U subotu, na parkiralištu ispod moje zgrade, dva ljudska otpadka, ona i on, krastavi, bolesni  kao putujuća kuga, padajući i teturajući doplaze do zgrade u kojoj osim, za ovaj servis vrlo važne osobe, očigledno živi i sotonin sin. Trgovac kugom. Ova dva isprdka, zvone, on ne odgovara. On, pada i bljuje, ona ga umiruje: daaaaj se digni s podaaa čoečeee (sa iritantnim izgovor kroz nos).  Ovaj leži u polusvjesti, u svojoj bljuvotini, ona zasuče rukav, zamotava nešto oko nadlaktice i pljeska se po venama. Priprema se za šut. Vrijeme radnje: 17:30. Moje diijete preneraženo gleda u to smeće i pita zašto su ovi ljudi bolesni. Sklanjam mu pogled, i odvlačim ga doma, iako razmišljam bili bi koristilo da ga ostavim da to gleda, pa mu tada kažem o čemu se radi. Ma ne, premali je, neće se sjećati, a sigurno će ga traumatizirati. Ovo je samo slika koju svi mladi, potencijalni ekperimentatori moraju imati pred glavom. Igra s heroinom uvijek završava na jednak način. Smrt u vlastitoj bljuvotini. Zatvor, bijeda, emocionalna invalidnost. Hepatitis i AIDS. Iako na početku izgleda zgodno. I ako si naprimjer I.P. (može i M.P) ne mora tako završiti. Ali u ludnici... to svakako. Ajde, bar nešto...

lostways @ 19:43 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare