zagrebačka trilogija
Blog
petak, siječanj 16, 2009

Ako ikada uhvatim dovoljno vremena, potrudit ću se s neta poskidati podatke o financijskim aferama unatrag, recimo, deset godina. Kad kažem financijske afere, tu mislim zapravo na korupcionaške. Onako iz rukava, kao pirmjere navodim; Stanovi Hebrang-Bebić-Polančec, Maestro, Bandićev Penthouse, ova posljednja s Bergmanom u glavnoj ulozi, Sanaderove čuke, općenito javna nabava, kako državna, još više gradska... (ovo samo primjeri, lista je podugačka). Otkud ta ideja i zašto? - pojasnit ću kasnije.

Nevjerojatno je dokle seže korupcijski lanac. Svatko tko uđe u mrežu vlasti, neovisno o stranci ili razini, omasti brk. Kako? Jednostavno. Zakon o javnoj nabavi je pun rupa, i pogoduje korupciji. Istina, kada bi tko, iskreno i revno, nadgledao njegovu provedbu, korupcije bi bilo znatno manje ili bi nestala, ali tada bi se postojeći sustav srušio kao kula od karata.

Ako netko ne zna kako, pokušati ću pojednostavljeno objasniti bar jedan od načina prevare. Ako zna, neka dalje ne čita, a reći će: da, i kaj sad? - pa to znaju i vrapci na grani. Ja odgovaram: I? Kaj?

Zakon o javnoj nabavi, propisuje iznos do kojeg javne tvrtke smiju nešto dobavljati bez natječaja, iznos za koji je propisan pozivni natječaj (dakle investitor pozove tri, četiri tvrtke koje su uobičajeni dobavljači da ponude dobavu) i iznos nakon kojeg je potrebno raspisati javni natječaj. 

Prva dva ću zbog dužine teksta zanemariti, jer se radi o relativno niskim iznosima, iako je dovoljno samo zamisliti koliko je samo javnih nabava u iznosu recimo 100.000 kuna bilo u proteklih 10 godina, i ako je zamagljeno samo 10% (a vjerujte, postoci su bitno veći) isplaćenih sredstava, koliki je novac u pitanju.

Uobičajeni javni natječaj ide otprilike ovako. Investitor (čitaj: kakav direktor, ravnatelj ili slično) dogovori nabavu nečega što primjerice vrijedi nekoliko milijuna kuna, sa dobavljačem spremnim na tzv. rikverc. Rikverc je mito, odnosno novac koji je razlika između stvarne cijene proizvoda (ili usluge) i ugovorenog iznosa. Prvi je korak, izrada tendera odnosno podloge (ili specifikacije za ponudu). Izrada tendera, odnosno troškovi njegove izrade, gotovo su uvijek iznosa koji potpada u srednju razinu javne nabave, odnosno pod obavezu pozivnog natječaja. Izabrani je autor, brifiran od strane naručitelja u detalje potreba. Ovaj izrađuje tender, na način da svojim specifičnostima pogoduje upravo onome iz druge rečenice ovog stavka, tako da "nepozvani" u principu unaprijet izgube volju od nuđenja jer nemaju robu (ili uslugu) traženih karakteristika. E sad. Potrebno je javni natječaj objaviti u nekom od javnih glasila. Nikakav problem. Glas Istre je javno glasilo upravo idealno za objavu natječaja, primjerice, za sanaciju tramvajskih tračnica u Zagrebu. Tako je jedan dio naivaca otpao. Iako je i naivaca sve manje, jer je tender uvijek potrebno otkupiti, ispunjavanje zahtijeva utrošak vremena i stanovite troškove, a ako ste za njega i saznali u Glasu Istre, šanse da ćete pobijediti su nešto malo veće od onih za dobitak Jack pota u 7/39 Hrvatske lutrije. Na natječaj se javljaju gotovo uvijek tri tvrtke. Onaj koji je već posao dogovorio, daje najnižu ponudu, a njegove prijateljske tvrtke (uglavnom po već unaprijed dogovorenoj rotaciji dobivanja poslova) ostale dvije. U rezervi je i četvrta ponuda koja služi za rušenje cijelog natječaja, jer zakon sadrži i klauzulu koja određuje postotnu razliku između najviše i najniže ponude, sve u svrhu sprječavanja dumpinga. Ako se na natječaj prijave nepozvani, što je jasno nekoliko trenutaka prije završetka roka za predaju ponuda, aktivira se i ova, koja daje iznos ili nevjerojatno malen, ili pak golem. I natječaj ide ča. Nakon nekoliko takvih pokušaja (propalih natječaja) investitor, zbog nemogućnosti realizacije natječaja, može sklopiti izravnu pogodbu. Točka. Pa sad ti inzistiraj na regularnosti, i slijedeći ćeš posao u javnom sektoru dobiti 2084 u proljeće, na iskopu trase podzemne željeznice u Zagrebu. U Zagrebu, javna su tajna postoci koji je potrebno u cijeni osigurati resornim pročelnicima, tako da oni koji žele igrati po tim pravilima igraju, oni koji neće, moraju poslove tražiti u privatnom sektoru.

Sad malo o iznosima. Osobno znam za natječaj, za nabavu opreme, čija je kupovna vrijednost ca 2 milijuna kuna. Prodajna cijena, prema kalkulacijama troškova dobave i montaže sa golemom maržom iznosi nešto manje od 5 milijuna kuna. Nakon dogovora s investitora, ponuđena je cijena od nešto manje od 7 miljuna kuna. Posao je realiziran, i sad ide raspodjela. Razlika između 2 i "realnih" 5 miljuna ostaje tvrtki dobavljaču. Ova preostala dva milijuna, idu (najčešće preko trećih tvrtki) naručitelju, koji on pak dijeli prema svojem nahođenju i na niže razine, jer takve operacije obuhvaćaju više ljudi (traže se potpisi, operativci na transakcijama i sl.), pa je potrebno kupiti i njihovu šutnju. Ne treba zaboraviti da zakon dozvoljava i okvir od 20% naknadno isplačenog iznosa za tzv. vantroškovničke nabave, koje se jelte, nisu uspijele predvidjeti tenderom. Kao šečer na kraju, tu je institucija visoke zatezne kamate, kada se s isplatama namjerno odugovlaći, kako bi se i tu iscijedilo nešto ekstra profita.

Ovo je, ponavljam, samo jedan od načina kako "doskočiti" zakonu, poznate su i druge, čak i jednostavnije i bezobzirnije metode.

Sad natrag na početak. Jasno je da je državu gore spomenuta nabava, mogla koštati otprilike 3 miljuna kuna, da je posao realiziran u fer uvjetima. Ovako je koštala 7. Zbrojiti prema navedenom obrascu iznose brojnih javnih nabava, staviti ih u omjer s fantomskim iznosima koje su osobno investirali sudionici korupcionaških afera i kladim se da je iznos jednak iznosu nekoliko državnih proračuna. Tada će postati jasno, da nije samo riječ o pljački, nego i svjesnom upropaštavanju institucija i države same. Da je sav taj novac, upotrebljen za korist države, nas, tada ne da bi molili milost za dopremu plina, natezali se sa Slovenijom oko teritorija, prodavali u bescijenje Italiji plin iz sjeverno jadranskog podmorja, nego bi nam većina novih članica EU, koje nam danas (čak i s pravom) drža lekcije, debelo gledala u leđa. Nije korupcija kad policajcu tutneš dve glave u vozačkoj da zažmiri na prebrzu vožnju. Ovo nas nepogrešivo vodi u propast.

Pretjerujem? Nikako, za dokaz je dovoljna sama činjenica da usprkos svemu tome, još uvijek nismo posve propali. Ako pak pokušavate predočiti iznos o kojem govorim, prizovite u pomoć odnos iznosa duga RH prije 10 godina i danas. Pa mu oduzmite pola, i stvari će biti nešto jasnije. 

I da, ne zaboravite uračunati zatezne kamate (za bespotrebno zaduživanje).

I još nešto. Sad čitam kako je istraga vezana uz malverzacije u HZZO-u u tijeku. Pa će istraživati mjesecima. pogađate? Ništa. A samo da površno preletim natječajnu dokumentaciju, slika porijekla silnih nekretnina g. Bergmana bila bi jasna k'o dan. Kao što već je Hebrangu (gle čuda! - i on se nedavno ponovio sa stambenim prostorom), a bogami i reformatorskom Milinoviću.

P.S. ovo je trebao bit post od par rečenica.....

lostways @ 14:18 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare