zagrebačka trilogija
Blog
subota, veljača 7, 2009

Subota je dan i za pospremanje. Tako je moj umalo sedmogodišnji sin, među poštom pokupljenom iz sandučića, a odloženom na kuhinjski stol, slučajno pronašao nešto i užasnuto pitao kaj je to. Uzeo sam mu letak iz ruke, pogledao pa glasno i vulgarno opsovao. S prednje je strane ovo. Odurno i besmisleno i ne želim tome još pridavati pažnje, a tko baš želi vidjeti zakaj sam se tako raspizdio nek pogleda link. Sa zadnje pak strane piše slijedeće:

(kliknuti za uvećanje). Ništa tu nema spornog, osim što su jebeni ekstremisti to sranje ubacili u moj kaslić, a to je moralo vidjeti moje dijete. Paradoks je, kako navedoh u naslovu, da si neuspjeli abortusi uzimaju za pravo uznemiravati nasumce izabrane žrtve.

Kao prvo, ja imam dijete. Kao drugo, jedino što ovakav letak može izazvati je nekontroliran bijes prema raspačivaču, a ne kako kretenčine ciljaju, nekog (neku) koja je to odlučila napraviti odvratiti od tog čina.

Osobno, protivnik sam abortusa kao sredstva kontracepcije, kao što to neke vrlo neodgovorne žene (s blagoslovom njihovih partnera) čine, no na kraju krajeva, to što čine, čine sa svojim tijelom, i otkud meni pravo da ih zato osuđujuem. Drugo, ja se slažem sa činjenicom boldanom u ovom nekorektnom dokumentu da djecu treba voliti, a ne ubijati, kao uostalom i 100% mentalno zdrave svjetske populacije. Jedino je upitno da li je korektno zametak nazivati djetetom. Ali raspravu o tome prepuštam znanstvenicima, pa ako treba i popovima. Ali ne dozvoljavam da neko moj osobni životni prostor truje takvim sranjem kao što je ovaj letak.

Ako je terorizam postaviti bombu u nečiji kaslić, ovo se nimalo ne razlikuje. Jer otkud znam da agresivni pseudo kršćanski isprdci neće već sutra nasumce odabrati nekog da ga raznesu, kako on(a) ne bi napravio abortus?

Sranje je to preveliko. Siguran sam da ne treba napraviti pobačaj ako netko očekuje zdravo dijete, čak i životnim uvjetima budućih roditelja (jednog ili oba) usprkos. Siguran sam da je u mojim životnim i obiteljskim okolnostima tako nešto nemoguće (dali baš 100%?). Siguran sam i da obožavam svoje dijete, da mislim da su djeca radost svijeta. Ali jednako sam tako siguran, da je pravo svake žene da rodi željeno dijete. U suprotnom, ako to ne želi ili ne može, pa donese tešku odluku, nek se napravi legalno, uz najbolje moguće uvjete, u bolnici, kada barem njen život neće biti ugrožen. A ne da se pobačaji rade u garažama. 

Abortus mi je odvratan, kao siguran sam, i svakom čitatelju. I sigurno ni jednoj ženi nije lako donijeti takvu odluku. Ali na nju ima pravo i točka. Pišem sve ovo gledajući svojeg sina. Čiste savjesti. Moj dobar prijatelj, liječnik, i njegova supruga, nakon amniocinteze dobili su porazne nalaze. Odlučili su se prihvatiti rođenje djeteta i u tim okolnostima. Danas, imaju dijete s Downovim sindromom, i tvrde da ako se ljubav može mjeriti, pa njihovo prvo dvoje dijece ima ljubav 100, onda ovo treće ima i uzvraća 120. Što još uvijek nije razlog za osudu onog koji nije imao toliko hrabrosti, spremnosti na žrtvu ili uvjeta. Jednako vrijedi i za (pre)mlade majke, koje nisu spremne preuzeti odgovornost za dijete, jer jednostavno, nisu sposobne ni za sebe. I bezbroj je još primjera kao na primjer silovanja i sl.

I na kraju, još jedan argument. Da se abortus zabrani, ko bi se ikada mogao riješiti likova poput ovih autora letka. 

Nažalost, ovaj put abortus nije uspio. 

P.S. i nek su ostavili broj telefona. seronje. Čut će me u ponedjeljak.....

lostways @ 23:19 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare