zagrebačka trilogija
Blog
petak, rujan 5, 2008

Nije baš sasvim, ali ćemo se praviti da je. Usred zlovolje, nevina je žrtva umalo bio blog. Kako sam tehničke struke, tako sam uočio nelogičnost zatvaranja preljevnog ventila. Pa ga opet otvaram. Toliko iz rubrike "osobno".

Godišnji odmori su prošlost. Hrvatska metropola, ponovo je po starom dobrom običaju, prometno blokirana. Svi smo već valjda oguglali (što nema apsolutno nikakve veze sa guglanjem koje ima korijen s dva o), na cjelodnevno stajanje u koloni. 

Kopanje nosa je jedna od omiljenijih razonoda zagrebačkih vozača za vrijeme čekanja pomicanja od 8,5 metara. Strastvene rudare,  nalazimo u rasponu od tamnjikavog vozača PeZejca bez tablica, do raskošne plavuše u najvovijem Q7, s personaliziranim registarskim oznakama (ZG 007-JB, primjerice). Poneki službenik MUP-a, s jednakom će strašću, iskopano blago obrisati diskretno u podnožje sjedala, kao i čelavi, ponosni vlasnik golemog BMW-a.

Ako dama u vozilu do vas, priča sama sa sobom, to ne znači da je šviknula od čekanja na križanju Vukovarske i Držićeve, nego samo da ima, ili bluetooth slušalicu na uhu suprotnom od vašeg pogleda, ili pak handsfree instalaciju u automobilu. Dobro, to se ne može sa sigurnošću tvrditi, jer ako je riječ o tristaću, peglici, stojadinu ili kakvom drugom zaostatku socijalističkih prometnih okolnosti, vjerojatnije je da je vozač(ica) prolupan(a). 

Oni flegmatičniji, čitaju novine ili mali oglasnik na suvozačkom sjedalu. To su oni, koji su po nekom nepisanom pravilu uvijek ispred vas, i baš kad se ponadate da ćete se pomaknuti za slijedećih nekoliko metara bliže semaforu, zahvaljujući tome da su čak dva auta uspijela proći kroz netom upaljeno zeleno svjetlo, njima je nešto zanimljivo odvuklo pozornost, npr. članak o Anti i Simoni, pa ne krenu, nego ostave razmak dovoljan da se na upražnjeno mjesto ubace tri ili četiri auta iz susjedne trake. 

Ako se radi o jutarnjoj špici, pragmatično je (to vrijedi za gospođe i ponekog metroseksualca) namazati oči gledajući u retrovizor, najčešće s istim posljedicama kao i kod info-manijaka.

Ja osobno, vrijeme provodim maštajući o ožujku 2069, kada ću već punih mjesec dana zagaziti u stotu,  i kada će zagrebački gradonačelnik Qui Min Hang, slavodobitno oragnizirati presicu, na kojoj će objaviti raspisivanje natječaja za izradu projekta podzemne/nadzemne željeznice u metropoli. Zagreb će tada već zahvaćati rubne dijelove Petrinje, Križevaca i Severina na Kupi. Razvoj grada, do tada temeljen na fanatičnom građenju četverokatnih zgrada (bez liftova), konačno će rezultirati dovoljnom površinom kako bi podzemna željeznica postala komercijalno isplativa. Naravno, tome je pridonjela i pomno planirana akcija naseljavanja Kineza u Zagreb, kako bi se dohvatila magična brojka od 13 milijuna žitelja, jednako tako, minimalno potrebna za ispunjavanje komercijalnih uvjeta gradnje.
Nakon presice, delegacija gradske uprave, uputit će se u naselje sagrađeno na bivšoj kafileriji, kako bi svečano otkrila spomenik bivšem, a doživotnom gradonačelniku Milanu Bandiću - Bageru, koji je nesretnim slučajem prerano (u 89.)  preminuo skliznuvši u urušeni temelj gradilišta, prilikom polaganja kamena temeljca za novo naselje (izgrađeno poticanom stanogradnjom, popularno nazavno Bandićevi stanovi) između Svinjičkog i Kratečkog. Prema projekciji gradske uprave, prve će linije na potezu Kratečko - Dubec - Trg Milana Bandića (ex Bana Jelačića) - Zaprešić -Zabok, krenuti s redovnim radom u siječnju 2079, tako da će moj miš, imati priliku, koristeći penzionersku povlasticu, iskusiti čari vožnje podzemnim tunelima.
Najveće zasluge pokretanju projekta podzemne željeznice u Zagrebu, uz legendarnog gradonačelnika Bagera, ima i prethodnik Qui Min Hanga, vizionar Sang Chon Feng, koji je uočio činjenicu da podzemna željeznica u New York City-u, prolazi ispod Istočne kao i rijeke Hudson. On je procijenio, da ako za podzemnu nije problem takva rijeka, ili na primjer, tunel ispod La Manche-a, ne bi trebao biti osobit problem niti činjenica da su ispod Zagreba rezervoari podzemnih voda, kao ni da su u staroj jezgri već izgrađene kuće. Dočim su, na primjer, u Parizu (vrlo dalekovidno priznat ćete) prvo sagradili tunele podzemne, a tek onda prionuli izgradanji grada. 
Uz ove nabrojene, izgradnji podzemne, svojom je žrtvom za javne interese, pridonio i pokojni gospodin Horvatinčić, veliki dobročinitelj grada pod Sljemenom, koji je proteklih godina, porušio gotovo sve stare i oronule građevine donjeg grada, koje su projektirali nesposobni arhitekti kao npr. H. Bolle, J. Grahor i slični, pa tako olakšao, graditeljima iz Rumunjske i BiH, posao postavljanjem kanala za kasniju ugradnju tračnica.

Trgnem se na zvuk automobilske sirene. Ispred mene se ubacio autobus Čazmatransa, i pritom mi kroz, nerazborito otvoren, prozor ubacio dva-tri kubika crnih ispušnih plinova u auto. Šit! Sad ću čekat još slijedećih deset minuta. A proteklih pola sata, već sam dogurao na savim blizu, samo 400 metara do semafora. Tako mi i treba. Od sada ću kopat nos. 

lostways @ 12:23 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare