zagrebačka trilogija
Blog
utorak, rujan 4, 2007
Ja sam,ono, pravo gradsko dijete. S asfalta. Dobro, malo teže je vizualizirati dijete s mojom već prosijedom figurom ukrašenom trbušćićem (da deminutiv...), ali tak se kaže, jel? Rođen sam i odrastao u Zapruđu. Djetinjstvo proveo na strganim klupicama u kvartu toplijim danima, zimi u smrdljivim haustorima nebodera. Prvu pljugu zapalio u grmlju močvare pored šljunčare danas znane kao Bundek. Prvi joint iza zgrade. Tučnjave sa susjednim Utrinama (btw, danas i živim u tom "neprijateljskom" naselju). Mi nismo svirali gitare uz more, već na klupicama. Nismo svirali Olivera ili Srebrna krila, svirali smo Jumpin' Jack Flash. Glavni fakin je bio onaj tko je znao Going Home od Ten Years after (uključivo solaža). Mi ostali smo mumljali "I go home, to my baby, I go home to my baby.....oooooo I go home". Ja nisam (mumljao da, solaža ne). Prvi moj pravi dodir sa stvranošću, zapravo, bio je odlazak u JNA. Tu sam tek registrirao (ne)civilizacijske razlike unutar (tada) naše domovine.... Imali smo lika, npr. koji se svjetovno zvao Hađimehić Vahudin, a pravo mu je ime bilo Hadži Buži Rahman Rahmani Fahre Fahrudina Dino. Čovjeku je u imenu sadržano i obiteljsko stablo od prvog Hadžije. Ja uvijek za doručak, stajao u redu iza njega, ako je na jelovniku mesni narezak - bingo. Znat će (muški) stariji zakaj.
Vraćam se na temu. I imali smo neku svoju spiku. S istim guštom kojim danas u novaljskoj birtiji tražim žmulj piva, ili kakvom bezobraznom skuterašu priprijetim babuljem (inače moje dvije omiljene riječi), s istim tim guštom, čak većim, u lokalnoj birtiji (Zapruđe je valjda jedini kvart u Zagrebu koji nema kafić već samo one bezimene stajaće birtije uz Dionine (nekad Slavija) samoposluge) zvanoj Minić, popričam s dečkima. 
Pečenjare Idrizija Mutalipa i Kurtiši Veapa namjerno prešućujem (odnosno namjeravao sam).Bez rasnih predrasuda, nego su to su mjesta gdje se ne može popiti pivo. Postojao je, istina, i Rally, no on ulazi u kategoriju minića ali bez dućana, a u doba mojeg odrastanja, bio je okupljalište šljakera iz baraka uz nasip (kojima su majke plašile djecu, ne sasvim bez razloga, iako su, iz današnje perspektive, to zapravo bili jadni ljudi) .
Ode ja od teme, jebiga 200 kilometara.
Zapravo, htio sam pisati o jeziku. Našem, mojem. Šatra je nekako opće prihvaćena, pa u svim više ili manje urbanim (ili ne) sredinama se koristi, u opet više ili manje širokom opsegu. Pa čak i u Beogradu, koristi se ta ideja okretanja slogova u riječima. Zakaj onda svojatam šatru. Koristi se u cijelom gradu (i kako već rekoh, puno šire), a ja pod svoj. Novi Zagreb, recimo ima poprilično drugčiji slang nego npr. Dubrava i bio sam u stanju nakon dvije tri rečenice, prepoznati kvart sugovornika. Danas, ne znam kakva je situacija osim što sam primjetio da klinci koriste nekoliko fraza (kao buraz - razbu). I ne dekliniraju. Mile iz Hladnog piva je napravio strašnu stvar sa Bačkizagre stuhpa šeja, a mi smo tada bili u stanju zaista svaku, ali svaku rečenicu izvrnut. Zakaj? Da nas niko ne razumije, valjda. Ili da se razlikujemo od drugih. Vjerojatnije. Danas čujem kak neko ima dobru vutra. Ali kaže i :kak je dobra ova vutra. Wrong. I u šatri se riječi dekliniraju, ali prvo deklinacija pa onda okret. Znači; kak je dobra ova vatra. Ili: maši vetra. Pa kak to glupo zvuči, onda je u upotrebi bilo: kak je bardo vajo asgra (gras) ili đanđaga (od ganđa). Dakle, šatra nije bila samo okretanje riječi već i izmišljanje novih (koje onda još i okreneš). Pa je onda rečenica: idemo li tramvajem u Lap večeras, zvučala kao: jeka, demoi treskom u apla načerve. A moja stara prisluškuje telefonski razgovor i zabrinuta je da sam drogiran pa pričam kineski. U ekstremnim situacijama s potrebom nerazumijevanja okoline, ista bi rečenica zvučala: jodemolainj joskomlatrenj načerve u apla? Dakle prvo jo, pa zadnji slog, pa la, pa prvi slog i šećer na kraju nj. Sjetil sam se i nekih sjajnih izraza pa ću ih spomenuti.
Njukeza (ili samo keza) - drot, policajac, druker (u ono vrijeme kvartom lutali likovi u civilu, špijuni....
Škanju, ili skraćeno ška - okrenuto njuška,frajer, guba, fakin (npr. Škanju maši grguplju ? (Njuška, imaš pljugu?) - iako je to van Zgb znalo priskrbiti i neugodnosti)
Tnjakži - od Žitnjak, dvojka, odjebi (primjer: daj tnjakži dalobu - daj odjebi budalo).
Pa situacija kad sa zabrinutim pogledom pitam profesora: Aaaa dije kusrać? Cijeli razred na pod od smijeha, ovaj skuži, nakon pol čuke,  ja kod direktora i u nemilost....

Ovaj debelo predug post vjerojatno nitko i neće pročitati pa ću lagano završiti.

Jolko je već kiču....stado. Demi sitzga vuo štruki, šatpi, pa u vetkre. Trasu je žakte anda.
lostways @ 19:22 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare