zagrebačka trilogija
Blog
srijeda, siječanj 14, 2009
 
Ono što je najviše obilježilo ovogodišnji skijaški  „Hrvatski tjedan“, sigurno su tragedije skijaša. Tako me u ponedjeljak  nazvao skijaško-ploveći frend, pa veli:
 
-          lost, vidiš ti vijesti, koji se quac događa?
 
Zastanem pa razmislim...
 
-          fakat, nekad su se nesreće događale rijetko, svedene na pokoji lom, danas se broje mrtvi, ranjeni ili oni u komi.
-          Kaje to? – kaj je uzrok....
 
Idemo redom. Ja skijam od svoje 4. godine života (dakle jubilarnu 35.), ako nešto znam, znam skijati. Tu nema ni lažne, ni skromnosti. Prošao sam kompletnu školu skijanja, i to ne karaktera onog u današnjih, organiziranih po, za Hrvate, najpopularnijim skijalištima, koje se često svode na dječje vrtiće, odnosno kojih je osnovna namjena „odlaganje“ djece kako bi roditelji skijali sami.
 
Tadašnja je škola skijanja bila vrlo ozbiljna stvar. Za početak, polaznik bi dobio praznu knjižicu (formata kao nekadašnje zdravstvene knjižice, ili današnje prometne dozvole). Uz podatke o budućem skijašu, u njoj su bile specificirane kategorije od A do F, u kojima su pak bile definirani elementi i likovi, koje skijaš mora znati, kako bi ovjerio svaku od njih. Kako je moj primjerak u majčinoj arhivi, tako sad nemam priliku skenirati je i tako si olakšati posao objašnjavanja. U svakom slučaju, za kategoriju B, npr. trebalo je pred komisijom sastavljenom od dva ili tri učitelja od kojih nijedan nije tvoj, izvesti recimo kosu vožnju, zaustavljanje plugom, okret na mjestu i još jedan osnovni element.
 
Kategorija E, primjerice zahtijevala je znanje brzog vijuganja, terenskog skoka, vožnje u dubokom snijegu i(ili) slično. Mnogi su ponavljali grupe, odnosno padali na ispitu, pa slijedeće godine ispočetka.
 
Nakon položene F kategorije, moglo se, uz obavezno prikupljanje iskustva u natjecateljskim  uvjetima, pristupiti i polaganju kategorija VSL, SL, S i kao kruna svega T*. Osobno, edukaciju sam završio sa ovjerenim SL, jer mi maloljetnom, nije bilo moguće trenirati spust, a i odgovarajuće staze baš nema nadohvat ruke. Usprkos tome, do punoljetnosti sam više ili manje uspješno i intenzivno i takmičio za boje raznih zagrebačkih klubova.
 
Vožnja u naprednim kategorijama bila je fantastično iskustvo, jer uz vrhunskog učitelja skijaš sa sebi ravnima i naočigled napreduješ.
 
Tu dolazimo do jednog dijela odgovora na pitanje s početka. U takvoj se školi skijanja, nije učila samo tehnika, nego i skijaški bonton. Koji nije samo bonton, već i pravilo ponašanja na snježnima padinama. Tako je meni, ili bilo kojem skijašu sa sličnim iskustvom, nezamislivo zaustaviti se ispod prelomnice, krenuti, a pritom ne provjeriti situaciju iznad sebe, izležavati se na stazi, skijati bez rukavica, štapove ne držati preko vezica, ignorirati posrnulog skijaša čija oprema leži na stazi 50-ak metara više i sl. Većina je današnjih skijaša samouka, posebice se to odnosi na bordere, što je kako će se pokazati kobno po neke, obzirom na višestruko multicipirani broj korisnika jednako velikih (čitaj: širokih) staza.
 
Slijedeći je razlog snijeg. Prije dvadeset i više godina, mogućnost jurcanja po zasnježenim padinama planina, bila je u izravnoj ovisnosti o meteorološkim prilikama. Danas to više nije. Tehnologija je omogućila izradu umjetnog snijega, a vlasnici skijališta, zahvaljujući golemim investicijama ništa ne prepuštaju slučaju. Tako bilo snijega ili ne, staze prepariraju umjetnim snijegom, koji to zapravo i nije već je zrnati led. Taj se led nabija ratrazima, strojevima ga koji svojom težinom tlače, a uređajem koji vuku za sobom i zaglađuju, sad ide catch, i zalijevaju vodom u koju se razrijeđuju aditivi za teže otapanje.
 
Tako priređene staze, vrlo su brze, a pri kraju se skijaškog dana, kada brojni skijaši (i opet borderi posebice) odsklizavanjima skinu gornji, mekši sloj, pretvaraju u ledene plohe omeđene nakupinama teškog, zrnatog leda.
 
Vještiji će skijaši, znati kontrolirati kretanje i brzinu u takvim uvjetima, ali oni koji su možda i sami naučili „vendlati“ da to lijepo izgleda, naći će se u ozbiljnim problemima kada i ako nalete na ledenu plohu po kojoj je nemoguće upravljati skijom, da bi trenutak iza toga „zakočili“ rubnikom u mekanoj nakupini snijega. Ako takva situacija i ne prouzroči pad, svakako će prouzročiti nekontrolirano kretanje i .... eto ti vraga!
 
Vješt i iskusan skijaš(ica), takvu će priliku predvidjeti, te upotrijebiti naučeno, pa led presklizati bez rubljenja, visoko, kako bi bez rubljenja prošao i hrpu snijega, pa okrenuti u normalni(ji)m okolnostima.
 
Da ne davim tehnikom. Došli smo tako, i do drugog razloga nesrećama s tragičnim posljedicama. Konfiguracija, odnosno preparacija staza.
 
Poslijednjih godina, proizvođači skija, nametnuli su tehnologiju „carving“ skija, što će reći da skije nemaju paralelne, ravne rubove, već su rubovi zaobljeni simetričnim ili ne, većim ili manjim radijusma. Takva tehnologija ne olakšava skijanje, kako je rašireno mišljenje, već olakšava učenje upravljanja skijama. Iako ta tehnologija nije posve nova, jer je ELAN tamo još negdje ranih '80-ih uveo UNILINE tehnologiju koja je podrazumijevala blaga zakrivljenja rubnika u tlocrtnom smislu, široko je privaćena, i djelovala je revolucionarno, kako na sportski kontekst skijanja, tako i rekreativni.
 
Promjene u tehnici skijanja koje su uzrokovane novom tehnologijama, prilično su velike. Dok se većina takmičarskih tehnika koristila tzv. prijestupom (prestupna tehnika) gdje se ovisno o potrebi prije (VSL) ili u po zavoja(SL) prenašanje težine na drugu skiju vršilo dizanjem skije sa snijega – prestupom, a rekreativnih ili osnovnih tehnika temeljenih na famoznom „osnovnom zavoju“ zasnivala na upiranju koljena u brijeg na način da repovi skija „odskližu“ niz brijeg kako bi se kontrolirala putanja i brzina, u Karving tehnici to nije slučaj. Karving tehnika, koristi radijus rubova i podrazumijeva za razliku od nekad, vožnju na „kantovima“. Rad je koljena sličan (iako ne jednak) kao prije, ali je upravljivost skija poprilično definirana njihovim radijusom i još više no prije, tvrdoćom. Tako će skijaš(ica)  bitno lakše upravljati mekanom skijom malog radijusa nego obratno. Kako je takva skija u pravilu jeftinija i manje atraktivana (marketing, design), tako će mnogi skijaši odabrati tvrdu i s manjim radijusom skiju, što je otprilike slično tome da ja, sasvim solidan i iskusan vozač, sjednem u Subaru Imprezu GT pa raspalim po gasu na sljemenskoj cesti. Na trećoj bi serpentini, vrlo vjerojatno obgrlio više desetljeća staru bukvu, koja bi u srazu prošla mnogo bolje nego ja. Bez svake sumnje.
 
Na kraju smo došli i do trećeg uzroka nesrećama. (Pre)brze skije, na nogama nedovoljno iskusnih skijaša, u kombinaciji sa zaleđenim stazama. Sve je to, uz prevelike gužve na stazama, (vlasnici skijališta su u mogućnosti povećavati kapacitete žičara, ali ne i staza – ne daj Bog neko zruši drvo, ak' nije Milan Bandić), nepoznavanje  bontona i pravila ponašanja, dobitna kombinacija za nesreće koje su najčešće posljedica sudara skijaša. Sudara je bilo i prije, no poljedice su bile bitno blaže, prije svega zbog manjih brzina.
 
Ove sam godine, kako sam već pisao, pribavio skijaške kacige za sebe i moju dragu, dok je maleni već imao, jer je skijanje bez nje, za mlađe od 12 godina, na austrijskim terenima ilegalno. Kaciga čuva glavu od opasnih ozljeda, jer podloga je tvrda kao beton, a brzine se kreću oko 50 – 60 km/h i skoro svaki pad završava nekontroliranim udarcem glave u podlogu.
 
Međutim, nema svaki skijaš kacigu, a i nije sasvim sigurno da prilikom sudara neće puknuti na primjer kičma ili rebro, tako da samo kaciga i nije neka zaštita već je to, kao i na cesti, prilagođavanje brzine (uz vještinu kontrole smjera kretanja) uvjetima na skijalištu, i uvjetima koje podnosi korištena oprema (čitaj: skije i pancerica).
 
Pamtim dane, kada smo se na Sljemenu, svih nas dvadesetak skijaša radnim danom poznavali i pozdravljali, kada smo vozili stare elanke RC ili CR (pamtim ja i impulsice, one s dvije zelene uzdužne trake različitih nijansi), tek je poneki ponosni vlasnik ATOMIC-a bio izložen pogrdnim pogledima (snob jedan, a Elan je Stenmarku dobar a?), na činovničkoj hanđali sendviće i pili čaj iz neizbježne termosice (oni stariji su imali i pljosku). Pamtim noćenja u „Željezničaru“. Pamtim Hunjku kao lugarnicu. Purgerski se izgovor skijaša, tih davnih dana, miješao s onim prigorskog naglaska šestinčana zaposlenih na žičarama koje su imale drvena sidra (pamti li tko?), ili jednu sjedalicu na dnu crvene staze (koja bi nepažljivom ozbiljno ozlijedila unutarnju stranu koljena, ne sjedne li na vrijeme). Panjevina za najhrabrije, crveni za najbolje, zeleni za strpljive (gužva na dnu vrlo kratke ali zahtjevne staze), bijela i činiovnička za početnike i one legendarne likove u trapericama, a bez jakni, u štrikanim vestama, bez rukavica, koji su u kombinaciji sa ludo hrabrim sanjkašima činili eksplozivan mix, koji je tada bio paradoks, a danas pravilo.
 
No! - danas i ja vozim ATOMIC, veleslalomsku race varijantu (12), najbržu skiju što je moguće nabaviti u regularnom dućanu. Pa svako popodne, kad je staza „u komi“, pomislim kako bi tebalo imati dva para. Ove „trkaće“ za ujutro, a za popodne neke lagane, mekane, koje kroz nakupine krstare kao kaići kroz valove. Dok ne nabavim takve, mučim se ko pas. Pa ne jurim.  Za razliku od jutarnjih termina kad se 90 kila mase teže za opremu strmoglavi niz padinu. Iako vrlo obzirno i strogo kontrolirano, takav prizor ne nailazi baš na odobravanje većine prisutnih koji je nerijetko pogledom poprate. Mea culpa, ali oni što me znaju, sigurni su da opasnosti za nikog, pa ni mene, apsolutno nema.
 
Na Sljeme više ne idem. Iako ga svojatam, rado nazivam svojim. Gomila snobova i pozera s opremom iz modnih kataloga, koji se nekontrolirano strmoglavljuju crvenom (FIS!!!) stazom, nimalo me ne privlače.
 
I da, uz skije je vezan i jedan vrlo važan moment u mojem životu. Zahvaljujući njima, shvatio sam da je Djed Mraz zapravo tata. Tamo davne 70 i neke, nagrižen crvom sumnje, na badnje veče, praveći se da spavam, vidio sam dragog tatu kako moj, tako željeni novi par Elanovih „ercejki“ s Tyrolia vezovima potiho namješta pod bor. Iluzija je propala, a ja sam svojeg tatu volio još više, i bogzna koliko još godina šutke pristajao na taj ritual koji ga je veselio točno onoliko koliko mene danas raduje potajno pakiranje poklona pod bor mojem mišu. Kad već spominjem najdraže, moram naglasiti, niti mama ni tata nikad nisu stali na skije, što ih nije spriječilo, da uvježbaju naše prve korake na skijama po snijegu, vukući mene i sestru po zasnježenoj uzbrdice Činovničke livade.
 
Ovaj sasvim osoban post, posvećujem (što nikad ne činim) svim svojim dragim prijateljima iz pradavnih sljemenskih dana, a posebno Devi i Andreji.
 
 
*VeleSLalom, SLalom, Spust i Takmičarsko skijanje
lostways @ 15:23 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare