zagrebačka trilogija
Blog
utorak, veljača 10, 2009


Večeri jedne, nadnevka istog kao danas, no godine davne, dok novi val zaista takav bješe, poželjesmo prijatelji moji i ja u Aleksincu (r.i.p.) popit nekoliko piva Ožujskih. Pri ulasku zapazismo gužvu pred katedralom, umalo kao za polnoćku. Razloga znali nismo, niti nas je zanimalo. Piva po piva, pa postadosmo bučni. U odmaklom trenutku, veselu družinu maloljetnu, u slavlju prekinu dva mrkla lica. Jedno s brkom, drugo bez. Već kad šamari za nas bijaše spremni, jer je valjda onih kojima su bili namjenjeni, a okupili se nekoliko koraka više, bilo previše, spasila nas moja legitimacija (tada je je još bila lična karta). Iz njihova kuta gledanja, Stepinčevo nije razlog za slavlje. Al' ono što pročitaše u plastificiranoj iskaznici sa slikom mojom jest. Pa nas uz naiskap ispijene kruškovce (one narančaste) ostaviše u miru. 

Danas, pred katedralom nije takva gužva, šamari više ne prijete, Aleksinac (onakav kakav je bio) je mrtav. Slavlja nema, tek osmjeh sjetan dok s njih dvoje mojih poljupce dijelim .

I jedan s istim nadnevkom.






lostways @ 08:17 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare