zagrebačka trilogija
Blog
srijeda, prosinac 3, 2008

Kakav dan, takvo i raspoloženje. Prije dvadeset godina, mogla je tuć južina i nevera, kiša i sjekire, sunca ne vidjet 15 dana, al' mi raspoloženje ništa pokvarit moglo nije. Prvo, ako sam uopće i znao što je južina (jer nit sam gledao prognozu, nit me zanimala), do mene u podrumu Lapa, ili u Kulcu dopirala nije. Glavobolju nisam imao nikad. Križa i zglobovi su bili spremni i na bitno veća opterećenja nego danas, ako sam i bio mamuran, to je trajalo vrlo kratko. Spavao sam bez problema 12 sati i više, usprkos susjedu građevnom hobistu, koji u sedam ujutro štema hiltijevkom betonski noseći zid mojeg nebasa u Pruđu, a ako bih prije čorke povukao koji dim iz kakvog tvrdo nabijenog čilama, ni petnaestica nija bila nemoguća....

Ako neko u komentaru upotrijebi riječ starost, nek se pazi groma (imam štelu kod Zeusa). No, čemu ovaj zdravstveni bilten? Jer se sve izokrenulo. Kao da mi nije dosta ovih dvadeset ljeta, u kojih se ugurali čak i jedan polurat (JNA na Kosovu '88/89), a bogami  i jedan pravi (ono kad pucaju na tebe pravim mecima i granatama, a ti nisi sasvim siguran iz kojeg razloga netko tako silno želi ubiti, ono za pravo, jednog novozagrebačkog studenta koji đeparac u slobodno vrijeme zarađuje konobarenjem. Ak’ sam koga i zavaljao, mogao je odmah reklamirat, a ne da me sad gađa VBR-om ili kakvom drugom smrtonosnom skraćenicom). Ništa prevažno iz današnje perspektive ali nije da nije. U tom desetljeću x 2, se i oženih, a pred nepunih sedam, bogibogme nagradilo me jednim malim stvorenjem (to ono, može biti Bog ili Priroda, kako kome paše) , s punim povjerenjem ustupljeno mi na brigu i ljubav. Preko kakvih 7000 noći, postao sam ono što jesam, pritisnut brigama oko egzistencije (najteže mi bilo prihvatit surovu spoznaju da se frižider ne reloada sam od sebe), zabrinut za budućnost. Koliko moju, toliko i više, onu mojeg jedinca. 

Uh, malo sam zabrijao u autobiografske vode, al' se eto vraćam temi. (pretrpio bih kritiku moje drage profesorice iz hrvatskog za predug uvod). Tih ne tako davnih godina, jedina društvena tema, koja je mogla zaokupit moju pažnju, bila je uskraćivanje sloboda. Komunistički je sustav, krajem osamdesetih, popustio svoje lance. Osamdesete su izbacile na površinu nove generacije, neopterećene ideologijom i poviješću, pravi novi val.
Nestašice su tonule u zaborav, ostala je samo priglupa milicija, koja se nikako nije uklapala u nove trendove. Buntovan kakav već jesam, valjda zahvaljujući i ličkom genu, išla mi je nakurac glupost i uskraćivanje slobode. Kakvu jebenu štetu, za ondašnji socijalistički sustav, može učiniti jedan vic. Kakva je to glupost, da zbog sprdačine s Titom, možeš zaradit pendrek po leđima, a zbog duvanja na klupici ne? Nije mi bilo jasno, zašto ta ograničenja. Činilo mi se, kao u ostalom i svima, da ta ograničenja dolaze iz centra moći države, koji je bio u Beogradu. Pa sam, naivno, kao ustalom i svi, pomislio kako bi bilo super da tome dođe kraj. Kao ono, mi smo civilizirani i okrenuti zapadu, a ovi Rusima i komunizmu.

Klinac. Komunistička je ideologija, vrlo je brzo nadomiještena nacionalnom, vođa Tito je postao vođa Tuđman (oba zagorci, ne bi čovjek veroval), priglupe partijske sekretare iz Užica, zamijenili su turbo primitivni picmajstori iz Beča ili Vancouvera. Ljudi su izginuli, obitelji unesrećene, teškom mukom i pečalbarskim znojem sagređene nastambe po vukojebinama su srušene, njihovi stanari  razbacani širom bivše države ovisno o nacionalnosti, a bogami ni europske, kao ni prekomorske zemlje nisu ostale bez novih imigranata s Balkana.

Pred kraj Tuđmanove apsolutističke vladavine, vjerojatno i zbog njegove teške bolesti, stvar je eskalirala do mjere da su najveća prepreka europeizaciji domovine, bila kršenja ljudskih prava. I dok su Slovenija, Češka, Slovačaka, Mađarska, da na nabrajam, sve one "zaostale" komunističke prirepine boljševičke Rusije ulazile u europski vlak, mi smo se ismijavali s češkim turistima i prepričavali doživljaje iz osamdesetih kad se tamo sa 100 maraka moglo kupit cijelu trgovinu. Sjećate li se onog priglupog ministra Penića, koji nije mogao sastavit dvije suvisle rečenice, ali je imao ovlasti angažirat policiju za zatvaranje ugostiteljskih lokala po Zagrebu točno u 23 sata. 

Koja je tome bila svrha? Stara generalska komunjara Franjo (u kojeg se danas kunu svi zakleti turbodomoljubni desničari, paradoksalno, nije li? - pogotovo kad znamo tko je  otac njegovih unuka jeli?) dobro je znao odovor na to pitanje.
Represija je majka vlasti. Samosavladavanje u strahu od pendreka, gubitka posla, javne osude. To je posljedica  policijskog djelovanja takvog karaktera. Uz to, nije loše da oporbenjaci troše svoju energiju na budalaštine s ograničavanjem sloboda, da mediji stidljivo ukazuju na gušenje demokracije, dok se u pozadini, duboko u sjeni, odvija pljačka stoljeća. Todorići, Rajići,  Kutle i ostali pretvorbeni coperfieldi, tako su za vladajuću oligarhiju i račun prve od 200 obitelji odrađivali « privatizaciju » zaklonjeni glupavom facom mucavog Penića.

Danas, povijest se ponavlja. Sa stranica novina, vrište naslovi o privođenju aktivista fb grupe, o skidanju plakata koji pozivaju na prosvjed protiv vlade. Prvo, ako znamo da je u Hrvatsko pismeno jedva 60% populacije (ako se pod pismenog ne ubraja onaj koji zna napisat svoje ime, jer to, a čak i više, zna i moj šestogodišnjak), ako znamo kolikom je broju stanovnika dostupan internet, i od toga koliko ga njih zna koristiti za išta osim eventualno slanje e-maila, onda je sasvim jasno da je pokret koji nastaje na internetu jedna vrlo marginalna pojava, ma koliko si mi svi zajedno (i ja skupa sa svojim šatrorelevantnim blogom) utvarali da nije. I to dr. Grinč vrlo dobro zna. Kada je Tuđman dijelio svoje znanje, Grinč je sjedio u prvoj klupi načuljenih ušiju. Tko je zapravo uopće toj facebook grupi dao toliki publicitet ?  Kaj je moj stari (rođen 1932.) koji misli da je monitor kompjuter, (za takve uvijek kod policijske racije murja plijeni i monitore, zašto inače ?) znao bilo što o prosvjedima ili fb terminologiji ? Nije. Al sad zna. Kao i svi gledatelji dnevnika u 19.30 na HRT 1 (koji je ključni izvor informacija debeloj većini birača, među ostalim i zbog toga što ne treba biti pismen kako bi doznao vijest). Ppolicija debelo koristi ukazanu priliku, rabeći pritom »borbu «  protiv fašističkog znakovlja na mreži,kao paravan za vlastitu  za nesposobnost u rješavanju ozbiljnih slučajeva eskalacije uličnog nasilja. 
Okružio se tako dr. Grinč presmješnim facama (od Jace, preko tu-čapter-ministra što briljira u pregovorima s EU, do Vukelića ili stegni remen Šukera) i sve što mu fali, je magla iza koje može sakrit pljačku onog što je ostalo iza njegovih prethodnika.  Ono što me posebno smeta, je činjenica da mu je prvi asistent u prljavoj raboti, istaknuti član največe oporbene stranke. Naime jedan od najvećih lovaca u mutnom (čitaj: prijespomenutoj magli) je upravo zagrebački gradonačelnik. Zahvaljujući neodlučnosti (ili slabosti ako hoćete) predsjednika SDP-a, Grinč je u mali džep (onaj za siniš na desnoj strani levisica) strpao i oporbu. Začepio joj usta. On je opljačkao sef, a nakon što je pobjegao, ostavio još "vrući" pajser Milanu. Milan je pokupio svežnjeve koji su ovom u brzini ispali iz vreće, ali ga mediji snimili s pajserom u ruci. No Grinč, u maniri najvećeg od najvećih, neće predat Milana. Drži ga u džepu, pa svaki put kad Zoki udahne kako bi nešto rekao, ovaj izvuče Milana za uho, pa mu malo klimne  ispred očiju.
 “Khm, khm” - zakašlje Zoki pa protisne kroz zube:” ništa, ništa, samo sam mislio…”
Kao posljedicu toga, na facebook grupi (grupama) može se uočiti velik broj stavova reda “svi su isti”. Da li je zaista tako, prosudit će svako sam za sebe prije no ubaci birački listić u rupu na zapečačenoj kutiji. Rasprave oko floskula u vezi naci simbola, dok po komentarima ispod tekstova na portalima Jutarnjeg i Večernjeg, kao i na stranicama desničarskih udruga i aktivista piruju nepismeni idioti, samo je voda na mlin našem Drivi.
No, ima u svemu tome i jedna mala kvaka. Nazovimo je 512. Dakle kvaka 512, kaže da je takva strategija ples po žici. Koliko god ovce bile glupe, teba poštivati njihovu brojnost. Pa tako, sad nakon neuspjelih pregovora sa nesposbnim i potkupljivim sindikalistima, osim 50.000 fejsbukovaca, izlaskom na ulicu prijeti i pogolem broj državnih službenika. Neka samo trećina od njih izmakne iz stada, oslobođeni od straha za gubitkom beneficija kakve pruža državna služba, na trgovima bi se u petak moglo okupiti više desetaka tisuća ljudi. 
Ako pogledamo u nazad, vidjet ćemo da je kritična masa za pokretanje lavine nezadovoljstva, otprilike 100.000 ljudi na Jelačić placu. Tako su demonstracije podrške neovisnosti Radija 101 (usput, što bješe s tom teško stečenom neovisnošću ?) dobro prodrmale tadašnju garnituru i gurnule u prvi plan nespremnog Račana. Generalskoj taštini, taj je događaj bila kap koja je prelila čašu, pa je iz bolesničke (da ne kažem samrtne) postelje naredio policijsku odmazdu koju je, gle paradoksa, spriječio upravo policajac Faber.
Eto, nakon debelo predugačkog uvoda, kao uostalo i cijelog teksta (koji je rijetko tko i pročitao), vrijeme je i za zaključak. 
Malen je i marginalan naš medijski utjecaj. Snaga koju ima nas nešto (desetaka?)tisuća internet frikova, daleko je od snage potreben za temeljite promjene. Ali !
Odvojite  se od faking monitora, debelo obucite, izđite na ulicu. Pa pokažite onom uobraženom bucmastom bahatom fulirantu, da nije on izabrao nas, nego mi njega. Nismo mi tu da služimo njemu (i njegovim šupcima) nego on(i) nama.
Vičite glasno. Neka se čuje i do gradske vijećnice. Oni drže u rukama sudbinu naše djece, a mi smo im dali priliku. Neka se ne igraju s tom sudbinom, jer mi ćemo im priliku i oduzeti . Prodali su sve što su mogli, što nisu – namjeravaju. 
E pa nas neće ! Mi nismo za prodaju. Pokažimo da nismo ni za predaju.

Zagreb. 05.12.2008. 18h. Trg bana Jelačića.
lostways @ 12:58 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare