zagrebačka trilogija
Blog
petak, ožujak 30, 2007
Šupila me jučer inspiracija na vojsku (istinabog malo ironično) ali grozni me svojim postom štip potaknuo na još. 
Tam negdje '88 u kasno ljeto, pozvalo me da se javim u sekretarijat NO u Novom Zagrebu. Znal sam kaj je i smrknulo mi se. Ali kaj je tu je, svaki muškarac to mora, tješili me svi. Stari je nabrzaka probal naći vezu, polovično i uspio, pa ja tmurno dogegam u Remetinec. Kuc, kuc, dobar dan ja sam ....bla,bla.. znate od starog ... .OK, veli lik s brkovima Miše (tada je bil samo Mišo) Kovača. Situacija je slijedeća. Obzirom da si malo ukasnio (upisao sam fax tek u rujnu) izbor mi je slab. Najbliže Niš, najbolje Kičevo. (??) Niš znam di je, al' Kičevo? Velim ja samouvjereno - Niš naravno. Brk se nakrivi (možda se ispod skrivao osmijeh) - Niš ti je brdska pješadija, a Kičevo šoferi, prekomanda za tri mjeseca, moguće bilo gdje u Jugi. Mislim si ja, mislim, nemam pojma di je Kičevo, sram me pitat', al' ne čini mi se blesavo. OK, Kičevo. Uzmem poziv, i pojurim doma da na karti vidim di je to. 
JEBOTE! Iza kraja svijeta, pa malo na jug i onda još samo 2000 milja. Bad!
Kičevo, jedna okomita asfaltirana ulica i jedna kaj je sječe. Ostalo blato. Brojne kuće imaju fasadu od blata. (isprike, moguće je u ovih 20 g. situacija promjenjena). Vojna policija me sklepa odmah na stanici i furaju u kasarnu. Puna vreća nekakvih užasnih krpa, di god okrenem glavu - brda.
Kaj ja radim tu? - pomislim. 
Spavaona - 25 kreveta na kat. Pedeset ljudi, jedan hrče, drugi jeca, treći mrmlja, miš rovari po kanti za smeće u kutu sobe. 
Pakao.
Zakletva. Ja, taj i taj (pol likova ne kuži da na tom mjestu mora reći ime i prezime), zaklinjem se ... bla bla nisam nikad ni zapamtio riječi te gluposti. 
Posjete. Starci potegnuli s komadom sve do nigdjezemske. Ja idiot prijavim da su došli starci i cura. I dobijem izlaz do 22. (??????) U suzama (doslovce) idem kod dežurnog oficira jer ne kužim zakaj su svi kojima su došle cure dobili prenoćište osim mene.  On veli, da je zaručnica onda OK. Ovak do 22. Razimišljam o dezerterstvu. Komad uzima prsten od moje stare, i pokušava objasniti da smo ipak zaručeni. Šarmira nekog oficirskog debila i uspijeva. Noć.
Starci zrentali nekakav manji haus, u jednoj sobi oni, u drugoj mi. Do nedjelje navečer nismo izašli iz kreveta. Starci cijele dane šetali solo po Kičevu. (za to i služe starci, ne?) Nisu se ljutili čak ni kad me znogirala par mjeseci poslije. Shit happens, zar ne?
Prekomanda. Pista, stroj, čitanje prezimena i vojnih pošti. Po abecedi. PRIŠTINA.
Nikad, ali nikad poslije u životu nisam imao takav osječaj tuge i očaja.
Od svih usranih gradova u Jugoslaviji i valjda 2000 regruta u Kičevu, ja i još 10-ak nesretnika u Prištinu. Tješil sam se da bum sigurno dobil na lotu kad se skinem. Nisam.
Priština - puno smješnih anegdota i likova ("pamtim samo sretne dane" pjeva neka stara zabavna pjevačica) pa ću se i toga dotaknuti ali u nekim novim postovima.
Da ne davim i ne duljim.
By the way, jeste li se ikad dobro zapili u muškom društvu, a da tema bar malo ne ode na spiku o JNA?
I na kraju samo mali komentar na završni komentar od groznog:
jedino korisno iz JNA je kaj sam naučil slagat košulju u ormar. (moja žena sretna zbog toga).
Drugo? -  UŽAS.
lostways @ 10:48 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare