zagrebačka trilogija
Blog
utorak, ožujak 25, 2008

Kao prvo, svim dragim prijateljima želim sretan Uskrs. Jest sa zakašnjenjem, ali kažu da za lijepe želje nikad nije kasno. Bar se tješim. U istom retku i zahvala svima koji su meni i mojoj malenoj obitelji poželjeli to isto.

K'o što rekoh u naslovu, vratia se Šime. Nije baš Šime al' k'o da je. Regata je uspješno okončana, usprkos silnom trudu udruženih Eola i Posjedona da nas u tome onemoguće. Uglavnom, svaku smo okončanu etapu nazdravljali tako da bi uobičajenom "živjeli" dodavali prefiks "pre". Jer je zaista bilo tako. Na Vis smo vozili po buri "u po krme" prosječno 25 čvorova, na udare 30, najveći koji smo na vjetromjeru registrirali bio je 38 čv. Radilo se o škuroj buri, znat će ljudi s mora što to znači, onima koji ne znaju, samo da je takva praćena bijesnom kišom. Mogao sam birati. Pokisnut kao miš, na rubu snage natezat glavno jedro i kormilarit naizmjenično sa skiperom, ili čučati u kabini. Oni članovi kabine koji su izabrali ovo drugu, nakon drugog sata jedrenja, mijenjali su boju lica od mrtvački bijele preko žute do zagaslo zelene. Kako moj želudac nije bio spreman za te izazove, popunjen sa tri-četiri Zlatoroga, odabrao sam ono prvo. Bio sam mokar kao miš, a svi su mi ekstremiteti drhtali od hladnoće.
Sutra je osvanuo predivan dan.


 




Viški će blogeri, lako prepoznati mjesto otkud su snimljene ove fotke. Kad se slika poveća, na vangu su moje hlače a pri dnu jarbola moguće je vidjeti i moje cipele kako se suše.




Naš Soul se odmarao, i pritom poslužio kao sušilo veša.  Drugi smo dan oplovili ovaj predivan otok u dva plova, prvi od Češke vile do južnog rta grebena, drugi od uvale Stiniva nazad do luke Vis. U prvom plovu imali smo umalo bonacu i s vjetrom od 0-3 čv, nadmudrivali se sve do rta Stončica, gdje smo uhvatili malo juga, pa zaorcali do cilja u nekoliko uzbudljivih vira. Divan dan, uzbudljiva regata. U drugom plovu, jugo je pojačao, ali do mjere 15-ak čvorova tako da smo s bočnim vjetrom jurili od Komiže do Visa s puno adrenalina, ali bez puno muke. Pred samim ciljem smo zabrljali viru, stali, popičkarali se, za koje su nas vrijeme prestigle tri posade, pa je naš rezultat drugog dana malo umanjio ukupni doživljaj. Po vezivanju, nazdravili smo neuspjehu trećeg plova, zaboravili grube riči, i nakon nekoliko rakijica u "Rivi", uputili se k Braji u Pojodu, gdje nas je čekala bogovska večera. 
U subotu smo se probudili pomalo mamurni (pomalo nije baš sasvim prikladan opis stanja u kojem sam se nalazio, ali paše mi stilski). Vani je puhalo olujno jugo, nebo se zacrnilo. Start regate je odgođen za dva sata. Pa još dva. Startali smo u blizini Češke vile, po nemogućim uvjetima. Kad smo se od otoka odmaknuli milju-dvije prema Hvaru, doživjeli smo pravo vatreno krštenje.

Imali smo jugo prosječne brzine 25 čvorova, s udarima preko 35. Naša je procjena bila da su valovi visine oko 3 metra i s našim Soulom  dugim 11, 5 metara  i teškim 8-9 tona su se poigravali kao s orahovom ljuskom. Plovili smo punim jedrima jer smo nakon pokušaja kraćenja shvatili da je bolje ono prvo, brzina je veća, pa je manje problema s valovima. Pri jednom surfu niz val, brzinomjer je dotako 14 čvorova. Adrenalina za veleprodaju. Regatni odbor nam je stanicom javio da se cilj s regatnog polja iznad Hvara, premješta pred ACI Palmižanu jer bi uplovljavanje u Hvaru bilo vrlo opasno, ako ne i nemoguće. Iako na izmaku snaga, uplovili smo u cilj kao 6. što smo jednoglasno proglasili nevjerojatnim uspjehom, tim više što smo kasnije nazdravljali s "preživjeli". Ipak nas je čuvala, ma koliko nas nosila ta, meni draga blogerica. (lebićada) Moram naglasiti da je cijela posada, uključivo i skiper, amaterska i poprilično neiskusna, pogotovo ovakvim uvjetima. Kad spominjem uvjete, naše su procjene o visini valova, bile netočne. Beufort-ova ljestvica (bofor) kaže da pri vjetru od 25 do 30 čvorova, more nosi oznaku 7 do 8, s udarima preko 35 čvorova. Kada more 7-8 prebacimo u Ljestvicu stanja mora, dobivamo visinu valova od 4 do 9 metara! Ja sam skloniji vjerovati da su bili u ovim nižim vrijednostima.

U praznu palmižansku marinu,  uplovili smo bez većih problema. Nakon svima nasušno potrebnog tuširanja, s dvije "pedestdvojke" (jedrilice od 52 stope) prebacili smo se svi zajedno u Hvar, kod "Hanibala" gdje nas je čekala unaprijed dogovorena večera. Uplovili smo kod "Bakarićeve (Mesićeve) vile", pa pješke pola sata do Hvara, po najvećem pljusku. Pojeli, i zadnjim snagama odradili povratak do "kaića" kojima smo se transferirali u marinu gdje se za desetak minuta moglo čuti samo hrkanje. ( i pokoji glasan prdac).

Ujutro smo morali požuriti jer je popodnevna prognoza bila užasna. Motorirali smo do sjeverne punte Šolte, odnosno do pred Maslinicu, gdje smo digli jedra i startali poslijednji plov već po dobrih 12-ak, 15 čvorova juga. 
U cilj pred samim Kremikom smo uplovili s otvorenom "lastom" kao četvrti brod, što je i naš najveći uspjeh na cijeloj regati.

Proglašenje nisam čekao, već sam pohitao k svojem anđelu koji me nestrpljivo čekao u Novalji. 
Tamo sam snimio i ovu (meni) odličnu fotku. 





U ponedjeljak sam brao šparoge sa malim mišem, gdje sam naletio na ovaj zanimljiv primjerak.




Da postu nebi bio kraj samo tako, pobrinuo se moj "genijalni" susjed koji je problem parenja svoje mačke riješio na, u najmanju ruku osebujan način. Kreten joj je zalijepio ljepljivu traku na rit. Evo i dokumenta ljudskoj (nemam pravi izraz za to pa ću staviti tri točkice)...






*fotke su skromne jer su rađene mobitelom
**narednih dana, materijale s fotića i kamere, što mojeg, što članova posade ću porediti, pa i objaviti.



lostways @ 12:59 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare